subota, 31. siječnja 2009.

Izgradnja kandidata za svećeništvo

U procesu svećeničkog odgoja na prvom mjestu je ljudska izgradnja: „Bez prave ljudske izgradnje, čitava bi svećenička izgradnja bila bez svojega nužnog temelja.“ (PDV, str. 43). Budući svećenici moraj, dakle, ne samo za ispravno i potrebno dozrijevanje i samoostvarivanje, već i u vidu svoje službe, gajiti niz ljudskih osobina potrebnih za izgradnju uravnoteženih, stabilnih i slobodnih osoba, sposobnih nositi težinu pastoralnih odgovornosti. Za one koji su pozvani biti odgovorni za zajednicu i biti „ljudi (stvaratelji) zajedništva“ od osobitog je značenja „sposobnost odnosa“ s drugima. Afektivna zrelost koja pretpostavlja svijest o središnjosti ljubavi u ljudskom životu. Odgoj za odgovornu ljubav i za afektivnu zrelost prijeko su potrebni za one koji su, kao prezbiteri, pozvani na celibat, tj. na prenošenje punine svoje ljubavi i zauzetosti za Isusa Krista i Crkvu. Ljudska, a posebno afektivna zrelost, zahtijeva jasnu i čvrstu izgradnju za slobodu koja se oblikuje kao uvjerena i iskrena poslušnost istini vlastitoga „biti“. S izgradnjom odgovorne slobode najuže je povezan i odgoj moralne savjesti.

Duhovna izgradnja je za svećenika poput srca što ujedinjuje i oživljava njegovo prezbitersko „biti“ i „djelovati“. Pastoralna bi izgradnja bez duhovne bila bez temelja, stoga je ona bitan element u svećeničkom odgoju i obrazovanju. Posebno se naglašava vrijednost i potreba „živjeti prisno sjedinjeni s Isusom Kristom“.

Koncilski dekret „Optatam totius“ pokazuje trostruki put koji valja pri tome slijediti: a) vjerno razmatranje Božje riječi, b) aktivno sudjelovanje u svetim otajstvima Crkve, c) služba ljubavi prema „malenima“.
Tri su velike vrijednosti i zahtjeva koji određuju sadržaj duhovne izgradnje kandidata za svećenike.
1) Prije svega potrebno je da s kandidati (sjemeništarci, bogoslovi) svakodnevno sudjeluju u euharistiji, kako bi kasnije, u svojem svećeničkom životu, upili to svakodnevno slavlje kao pravilo.
2) Trebaju se odgajati tako da euharistijsko slavlje smatraju najvažnijim trenutkom u danu te da u njemu djelatno sudjeluju.
3) Trebaju se izgrađivati za nutarnju raspoloživost koja izvire iz euharistije, tj. za zahvalnost zbog dobrobiti primljenih odozgo, predanje i želju za razmatranjem i molitvom …

Duhovna izgradnja se sastoji i od traženja Krista među ljudima. Svećenik je „čovjek ljubavi“, pozvan odgajati druge za nasljedovanje Krista i za novu zapovijed bratske ljubavi. U sadržaj duhovne izgradnje ulazi i odgoj za poslušnost, za celibat i za siromaštvo.

Intelektualna izgradnja kandidata za svećenički život ima svoje posebno opravdanje u samoj naravi podijeljene mu službe te očituje svoju sadašnju nužnost pred izazovom „nove evangelizacije“ na koju Gospodin poziva Crkvu na pragu III. tisućljeća. U intelektualnoj izgradnji bitan je zato studij filozofije koji vodi dubljem shvaćanju i tumačenju ljudske osobe, njezine slobode i odnosa sa svijetom i Bogom. Ova se filozofsko-intelektualna izgradnja temelji i nadovezuje na teološki studij.
Cjelokupni odgoj kandidata treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša po uzoru na Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira. Stoga se trebaju pripremati a) za službu riječi, b) za službu bogoštovlja i posvećivanja te c) za službu pastira, kako bi ljudima znali predstavljati Krista.

Kandidat mora rasti u svijesti da je prvi nositelj njegove izgradnje Duh Sveti. Prihvatiti djelovanje Duha znači prihvatiti i posredovanje ljudi kojima se Duh, na otajstven način, služi.

* priređeno prema Apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis!

srijeda, 28. siječnja 2009.

Svećenički poziv u pastoralu Crkve


Crkva je po naravi svoga ustanovljenja „poziv“, roditeljica i odgojiteljica zvanja.
Ona je to vlastitom naravi „sakramenta“, „znaka“ i „sredstva“, u kojemu odzvanja i ispunja se poziv svakog kršćanina.
Zvanje za prezbiterat treba ljudske posrednike. Povlaštena posrednica je Crkva. Zvanje svakog prezbitera je u Crkvi i za Crkvu: za nju se ispunja takav poziv. Iz toga slijedi da svaki prezbiter od Gospodina preko Crkve prima zvanje kao milosni dar.“
Sloboda je bitna sastavnica poziva; sloboda koja se, u pozitivnom odgovoru, označuje kao duboko osobno prianjanje, kao darivanje ljubavi, tj. kao uzvraćanje ljubavi Darivatelju, odnosno Bogu koji poziva. U svom dostojanstvu i odgovornosti svećeničkog naroda, Crkva u molitvi i liturgijskom slavlju ima bitne momente pastorala zvanja. Hraneći se Božjom riječi, kršćanska molitva stvara najpogodniji prostor u kojemu svatko može otkriti istinu vlastitog „bića“, osobni identitet i neponovljivi plan koji mu Otac povjerava. Crkva vrši svoje poslanje onda kada vodi svakog vjernika otkrivanju i življenju vlastitog poziva u slobodi i ljubavi. Služenje ljubavi temeljni je smisao svakog poziva koji se na poseban način ostvaruje u prezbiterskom zvanju.

Djelatni subjekt pastorala zvanja je crkvena zajednica kao takva. To znači da svi članovi Crkve, bez iznimke, imaju milost i odgovornost u brizi za zvanja. Prvotna odgovornost pastorala, usmjerenoga prema svećeničkim zvanjima, pripada biskupu koji ju je prvi pozvan živjeti. Svi su svećenici solidarni i suodgovorni s njim u traženju i promicanju prezbiterskog zvanja. Posebna je, pak, odgovornost povjerena kršćanskoj obitelji koja snagom sakramenta ženidbe na vlastit i poseban način sudjeluje u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke. „I vjernici laici, posebno vjeroučitelji, nastavnici, odgojitelji, voditelji pastorala mladih, svaki sa svojim sredstvima i načinima, imaju veliko značenje u pastoralu svećeničkih zvanja.“

* priređeno prema Apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis!

nedjelja, 18. siječnja 2009.

Odgoj i obrazovanje svećenika (2)


VELIKO SJEMENIŠTE


Izgradnja budućih svećenika, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih te ustrajna briga, produžena tijekom čitavoga životnoga vijeka… smatraju se u Crkvi jednom od najzahtjevnijih i najvažnijih zadaća za budućnost evangelizacije čovječanstva.“ (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 2).

Svaka biskupija, gdje je to moguće, treba imati svoje veliko sjemenište. Ako ga nema, pitomce koji se pripravljaju za svete službe treba povjeriti nekom drugom sjemeništu ili treba osnovati međubiskupijsko sjemenište (kanon 237, 1). Veliko sjemenište jest redovito mjesto duhovnog odgoja i obrazovanja mladića koji kane postati svećenici, mjesto u kojem trebaju, u načelu, boraviti cijelo vrijeme svojega odgoja ili – ako to prema sudu biskupa traže okolnosti – barem tijekom četiriju godina (kanon 235, 1). Dijecezanski biskup u veliko sjemenište treba primati samo one koje, uzevši u obzir njihove ljudske i ćudoredne, duhovne i umne sposobnosti, njihovo tjelesno i duševno zdravlje, kao i pravu nakanu, smatra prikladnima da se trajno posvete svetim službama (kanon 241, 1). Iz ovoga kanona proizlazi da se kriteriji za primanje u veliko sjemenište uvelike razlikuju od kriterija za primanje u malo sjemenište, jer se kod primanja u veliko sjemenište više ne radi o praćenju klice zvanja, nego o neposrednoj pripravi za svećeništvo.

Već kod ulaska u veliko sjemenište zvanje treba biti prepoznato od strane dijecezanskog biskupa. Kandidat za prijem u sjemenište treba predočiti isprave o krštenju i potvrdi te druge isprave koje se zahtijevaju prema propisima uredbe o svećeničkom odgoju i obrazovanju. Dakle, da bi netko bio primljen u veliko sjemenište, dijecezanski biskup mora, već kod prijema, kod kandidata prepoznati zvanje, a ako se radi o primanju onih koji su otpušteni iz drugog sjemeništa ili redovničke ustanove, zahtijeva se i svjedočanstvo dotičnog poglavara, osobito o razlogu njegova otpuštanja ili odlaska (kanon 241, 2).

Dimenzije svećeničke izgradnje i odgoja

a) Ljudski i duhovni odgoj i izobrazba

Duhovni odgoj i izobrazba u nauku pitomaca u sjemeništu treba tako uskladiti da oni, svaki prema svojoj naravi, zajedno s potrebnom ljudskom zrelošću steknu evanđeoski duh i usku povezanost s Kristom (kanon 244). Duhovnim odgojem treba pitomce osobito pripremiti za plodonosno vršenje pastoralne službe, treba ih odgojiti u misijskom duhu te učiniti da služba obavljena u živoj vjeri i ljubavi uvijek pridonosi vlastitom posvećenju. Isto tako treba stvoriti ozračje da razvijaju one vrline koje više vrijede u ljudskom životu, da bi mogli steći odgovarajući sklad između ljudskih i vrhunaravnih dobara (kanon 245, 1).

Duhovni odgoj treba ići za tim da se pitomci tako odgajaju da se, prožeti ljubavlju prema Kristovoj Crkvi, poniznom i sinovskom ljubavlju usko povežu s Rimskim biskupom (papom), da prionu uz svog biskupa kao vjerni suradnici i da surađuju s braćom, a zajedničkim životom u sjemeništu i razvijenim odnosima prijateljstva i povezanosti s drugima trebaju se pripravljati za bratsko zajedništvo s biskupskim prezbiterijem kojega će biti dionici u služenju Crkve (kanon 245, 2).

Svakodnevno euharistijsko slavlje treba biti središte svega sjemenišnog života. Pitomce treba odgajati da slave bogoslužje časova, njeguju štovanje Blažene Djevice Marije, i marijanskom krunicom, razmatranjem i drugim vježbama pobožnosti steknu duh molitve i postignu čvrstoću svojega zvanja (kanon 246, 1-2). Pitomci se trebaju naviknuti da često pristupaju sakramentu pokore, i da svake godine obave duhovne vježbe. Treba ih prikladnim odgojem pripraviti na obdržavanje beženstva i naučiti ih da ga poštuju kao poseban Božji dar (kanon 246, 4-5; 247, 1). Isto ih se tako treba upoznati s dužnostima i poteškoćama koje su vlastite posvećenim crkvenim službenicima i ne smije im se prešutjeti nijedna poteškoća svećeničkog života (kanon 247, 2).

b) Izobrazba u nauku

Filozofsko-bogoslovni studij treba trajati barem punih šest godina, i to tako da se filozofskim predmetima posvete pune dvije godine, a bogoslovnom pune četiri godine (kanon 250-252, 1-3).

c) Pastoralni rad

Cjelokupni odgoj i obrazovanje u sjemeništu treba imati za cilj pastoralni rad. Stoga se u njemu treba urediti pastoralna izobrazba u užem smislu, kojom pitomci trebaju naučiti načela umijeća koja, s obzirom na potrebe mjesta i vremena, pripadaju vršenju službe naučavanja i posvećivanja Božjega naroda te upravljanje njime (kanon 255). Pitomce treba brižljivo poučiti u onome što se na poseban način odnosi na svetu službu, osobito katehiziranju i propovijedanju, u bogoštovlju, a napose u slavljenju sakramenata, i u postupanju s ljudima, u upravljanju župnom zajednicom i obavljanju ostalih zadaća (kanon 256, 1).

Optatam totius kaže da sav odgoj treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša, po uzoru na Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i pastira… (II. vat. sabor, Optatam totius, br. 4).
Pastores dabo vobis ovoj temi posvećuje više brojeva (57., 58., 59.) i naglašava da čitava izgradnja kandidata za svećeništvo ima cilj pripremiti ih za sudioništvo u ljubavi Krista Dobroga pastira. (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 57).

četvrtak, 15. siječnja 2009.

Kako se odnositi prema duhovnom pozivu kojeg gajimo u sebi?



Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Tako nalazimo većinu ljudi koja se posvećuje obiteljskom životu, ima i osoba koje se ne žene niti idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima živeći u beženstvu. Ali ima i onih koji osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici i redovnice ili kao svećenici. Kada se govori o pozivu kako pristupamo tome, što osjećamo?

1) Koji su tzv. prvi znakovi:

Postoje mnogi načini za otkriti da li nas Bog zove. Najčešći znakovi mogu biti:
- želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;
- osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć;
- tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.

2) Treba se biti iskren:

- da iskrenost mora biti dvostruka: 1. prema samome sebi; 2. prema Bogu;
Zbog čega?

• Zato jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
• Treba se biti iskren zato jer su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
• Šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.

3) Trebamo imati neke kvalitete:

Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve ono potrebno za postati posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se npr. uvjerava osoba da ima zvanje.

4) Sve ovo rečeno vodi do zaključka da je poziv proces:

Poziv je, dakle, isto jedan proces (samo duhovni) kao i sve drugo u našemu životu. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog 'skriva' kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio naš odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

nedjelja, 11. siječnja 2009.

Odgoj i obrazovanje svećenika (1)


MALO SJEMENIŠTE

Izgradnja budućih svećenika, bilo dijecezanskih, bilo redovničkih te ustrajna briga, produžena tijekom čitavoga životnoga vijeka… smatraju se u Crkvi jednom od najzahtjevnijih i najvažnijih zadaća za budućnost evangelizacije čovječanstva.“ (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 2).

Obvezu ustanovljenja sjemeništa po biskupijama uveo je Tridentski sabor. Isto su naređivali i ostali Rimski biskupi, izdavajući posebne zakone glede odgoja svećeničkih pripravnika. Ti i još noviji zakoni i propisi preneseni su u Zakonik kanonskog prava iz 1917. godine. Po tom Zakoniku, sjemenište se dijelilo na malo i veliko. U malome su se odgajali pitomci (kandidati) koji su pohađali srednju školu. U velikom sjemeništu su boravili oni koji su učili filozofsko-teološke nauke spremajući se na svećeništvo.

Prema kanonu 1354., svaka biskupija je trebala, po mogućnosti, imati oba sjemeništa ili barem jedno zajedničko. Ako to nije bilo moguće u svakoj biskupiji, posebno ako nije bilo moguće osnovati veliko sjemenište, pitomci su se mogli slati u neko drugo sjemenište ili su se, uz odobrenje Rimskog biskupa (pape), mogla osnivati pokrajinska ili međubiskupijska sjemeništa.


Obnova Crkve koja je uslijedila nakon II. vatikanskog sabora odrazila se i na obnovu sjemeništa, kako malog, tako i velikog. To nam najbolje objašnjava saborski dokument Optatam totius, br. 3a koji kaže: U malim sjemeništima, koja su ustanovljenja da se u njima gaje klice zvanja, neka naročit vjerski odgoj, a ponajprije podesno duhovno vodstvo, pripravi pitomce da nesebična i čista srca slijede Krista Otkupitelja. Pod očinskim ravnanjem starješina, uz prikladnu suradnju roditelja, neka provode život, koji će se uskalditi s mladenačkom dobi, mladenačkih duhom i razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije, ne zanemarujući odgovarajuće iskustvo iz života ljudi i povezanosti s vlastitim roditeljima.
Iako iz dokumenta jasno proizlazi i daljnja potreba malog sjemeništa, i njegova vrijednost, ipak malo sjemenište nije jedina ustanova za one koji gaje u sebi klice zvanja jer jednaku brigu treba posvetiti dječacima i mladićima u posebnim zavodima.


Novi Zakonik nalaže da se čuvaju, gdje ih ima, i podupiru mala sjemeništa i druge ustanove te vrste. U svrhu promicanja zvanja, njih treba urediti tako da se mladići uz vjerski odgoj i obrazovanje, kvalitetno obrazuju i u humanističkim i znanstvenom pogledu. Tamo gdje ga nema, a dijecezanski biskup prosudi da je ono korisno, on se sam treba pobrinuti da se osnuje malo sjemenište ili druga slična ustanova (kanon 234, 1). Dječaci i mladići koji namjeravaju postati svećenici trebaju se humanistički i znanstveno odgajati i obrazovati kao ostali mladići u njihovu kraju koji se pripravljaju za više studije, osim ako u određenim slučajevima okolnosti savjetuju nešto drugo (kanon 234, 2).


Dakle, prema saborskim dokumentima, Zakoniku kanonskog prava, vlastitom statutu odgojne Ustanove, malo sjemenište ima dužnost omogućiti razvijanje klice zvanja. To potvrđuju i dokumenti novijega datuma kao npr. apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II., Pastores dabo vobis, koja naglašava da se Crkva brine o tim klicama zvanja, posijanima u srcima dječaka, nastojeći oko njih – preko ustanove malih sjemeništa – brižnim, premda početnim raspozvavanjem i praćenjem. Isti dokument izričito naglašava da u raznim krajevima svijeta mala sjemeništa nastavljaju dragocjeni odgojni rad u svrhu očuvanja i razvoja klice svećeničkog zvanja, da bi ga pitomci jednostavnije prepoznali i bili sposobni odgovoriti mu. Zato je malo sjemenište, proizlazi iz dokumenta, u svakoj biskupiji oslonac u pastoralu zvanja s prikladnim oblicima prihvata i prigodnim ponudama za one adolescente koji traže zvanje i koji su, već odlučni slijediti ga, prisiljeni odložiti ulazak u sjemenište zbog raznih okolnosti, bilo obiteljskih, bilo školskih (Ivan Pavao II., Pastores dabo vobis, br. 63).


Prema II. Knjizi Zakoniku kanonskog prava (Posvećeni službenici ili klerici) u sjemenište pitomce prima dijecezanski biskup, uz preporuku župnika određenog dječaka, a njihov budući odgoj i obrazovanje biskup povjerava sjemenišnom rektoru, odgojiteljima, duhovniku i profesorima. Crkveni dokumenti preporučaju da mala sjemeništa imaju i svoju vlastitu školu (gimnaziju). Ako je škola u sklopu sjemeništa, bez obzira je li ona otvorena i za ostale šake, koji ne nose u sebi klicu duhovnog zvanja, profesori su također odgojitelji pitomaca malog sjemeništa jer se i oni brinu da se mladići, a budući svećenici, humanistički i znanstveno informiraju i obrazuju.