utorak, 28. srpnja 2009.

Susret s B. D. Marijom u traženju poziva

Čitajući Bibliju nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj sa Blaženom Djevicom Marijom. Iako u njima ne nalazimo njezin detaljan opis, ipak Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetoga Pisma.
Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovome Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj DA. Od toga trenutka njezina povijest postaje i naša povijest.
Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem današnjega vremena je što se previše gleda na vlastito JA, moje JA u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi taj svoj JA ostvario darujući svoj život za nekoga drugoga (bilo u obitelji ili kao posvećena osoba).
Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, onaj temelj koji nas vodi kroz život jest upravo ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor osoba osjeća mir. Mnogi danas traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je onaj temelj za napraviti onaj odlučni korak prema pozivu kojega se osjeća.
Danas se mnogo govori da ima sve manje i manje duhovnih poziva. Kada se gleda brojčano, to je istina. No kada bi se moglo pogledati u ljudska srca otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere.
Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znademo slušati Božji glas. Neka Marijin DA postane i naš DA!

ponedjeljak, 27. srpnja 2009.

Molitva B. D. Mariji za odgovor na duhovno zvanje

Marijo, Majko moja i Majko naša!

Upravljam svoj pogled k Tebi koja si odabrana biti Majkom našega Gospodina, Isusa Krista. Molim Te za Tvoj majčinski blagoslov.
U trenutku anđelovog navještenja Ti si bezuvjetno pristala na veliku zadaću koju je za Tebe naš nebeski Otac pripremio.

Pogledaj na mene i na moju tjeskobu koja već godinama uznemiruje moje srce u strahu pred Božjim pozivom. Znam da me Gospodin zove posvetiti svoj život, znam da me zove u samostan, ali nemam hrabrosti poput Tebe reći:" Evo me!"
Molim Te, upravljaj mojim koracima da moj život bude ispunjen smislom na putu prema vječnoj sreći. Amen.
- jedna srednjoškolka -

subota, 18. srpnja 2009.

Svećenici - neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo

Pismo pape Benedikta XVI. uz proglašenje Svećeničke godine u povodu 150. obljetnice smrti Ivana Marije Vianneya.

Draga braćo u svećeništvu!
Prigodom predstojeće svetkovine Presvetog Srca Isusova, u petak 19. lipnja – na dan koji je tradicionalno posvećen molitvi za posvećenje svećenika – odlučio sam službeno proglasiti "Svećeničku godinu" u prigodi 150. obljetnice "rođenja za nebo" ("dies natalis") Ivana Marije Vianneya (Jean-Baptiste Marie Vianney), sveca zaštitnika svih župnika na svijetu (1). Ta godina, koja želi potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu, završit će se na istu svetkovinu 2010. godine. "Svećeništvo je ljubav Isusova srca ", običavao je govoriti sveti Arški župnik (2). Taj dirljivi izraz omogućuje nam prije svega s nježnošću se i zahvalnošću spomenuti neprocjenjivog dara kojeg svećenici predstavljaju ne samo za Crkvu, već i za samo čovječanstvo. Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristove riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služenje, njihovu ljubav kojom teže zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nerazumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti "Kristovi prijatelji", koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?Još uvijek čuvam u svom srcu uspomenu na prvoga župnika uz kojeg sam vršio svoju službu kao mladi svećenik: on mi je ostavio primjer bespridržajnog posvećenja svojoj pastoralnoj službi; u njoj ga je snašla i smrt dok je nosio popudbinu jednom teškom bolesniku. U sjećanje mi se vraćaju bezbrojna subraća koju sam susretao i s kojima se i dalje susrećem, također u tijeku svojih pastoralnih putovanja u razne države, koji iz dana u dan velikodušno i predano obavljaju svoju svećeničku službu. Ali, spomenuti izraz koji koristi sveti župnik doziva u svijest također probodeno Kristovo srce i trnovu krunu kojom je ono obavijeno.

Pred mojim su očima, stoga, i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od strane onih kojima služe. Kako ne spomenuti također tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da obnašaju svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista? Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog kojeg se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. Ono što ponajviše može koristiti u tim slučajevima Crkvi nije toliko podrobno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara, konkretiziranog u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama te mudrih i strpljivih duhovnika. Učenja i primjeri svetog Ivana Marije Vianneya mogu u tome pogledu pružiti svima značajnu uporišnu točku: Arški župnik bio je veoma ponizan, ali itekako svjestan, kao svećenik, da je neizmjerni dar za svoj narod: "Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, je najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa" (3). Kada bi govorio o svećeništvu naprosto nije nalazio riječi da opiše veličinu dara i zadaće povjerene jednom ljudskom stvorenju.

"O kako je svećenik velik! ... Kada bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovori dvije riječi a Naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…" (4). Objašnjavajući svojim vjernicima važnost sakramenta, govorio je: "Bez sakramenta Reda, ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio tamo u svetohranište? Svećenik. Tko je dočekao vašu dušu kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik. A ako bi ta duša umrla (zbog grijeha) tko će je podići na novi život, tko će joj vratiti spokoj i mir? Ponovno svećenik… Poslije Boga, svećenik je sve! ... On će sama sebe shvatiti tek u nebu" (5). Te riječi, koje su izašle iz svećeničkog srca jednog župnika, mogu se činiti pretjeranima. Ipak, iz njih se da nazrijeti koliko je on mnogo cijenio sakrament svećeništva. Kao da ga je preplavljivao bezgranični osjećaj odgovornosti. "Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi… Bez svećenika, smrt i muka Našega Gospodina bili bi beskorisni.

Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji… Kakve bi koristi bilo od kuća pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskih blaga: on otvara vrata; on je ekonom dobroga Boga; upravitelj njegovih dobara… Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na koncu klanjati životinjama… Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas" (6). Došao je u Ars, seoce od 230 stanovnika. Biskup ga je unaprijed upozorio da se ondje do vjere malo drži. "U toj župi nema mnogo Božje ljubavi, ali ćete je vi ondje donijeti". Bio je, stoga, potpuno svjestan da odlazi tamo utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti njegovu spasenjsku nježnost: "(Bože moj), udijelite mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćete, čitav svoj život!" tom je molitvom započeo svoje poslanje (7). U obraćenje svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren. Draga braćo u svećeništvu, zamolimo Gospodina Isusa milost da i mi uzmognemo usvojiti pastoralnu metodu svetog Ivana Marije Vianneya!

U prvom redu moramo naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom. U Isusu, osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove "sinovske svijesti" da, od vječnosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju. To zacijelo ne znači zaboraviti da je bitna učinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se također smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret između stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja. Arški je župnik odmah prionuo toj poniznoj i strpljivoj zadaći usklađivanja svoga života poslužitelja sa svetošću povjerene mu službe, odlučivši "prebivati", čak i fizički, u svojoj župnoj crkvi: "Netom što je došao izabrao je crkvu za dom u kojem će boraviti… Ulazio je u crkvu prije zore i iz nje izlazio tek nakon večernjeg Anđelova pozdravljenja. Ondje ga se moralo tražiti kada ga se trebalo", čita se u njegovu prvom životopisu (8). Pobožno pretjerivanje njegova životopisca ne smije nas navesti da zanemarimo činjenicu da je sveti župnik znao također aktivno "prebivati" na čitavom području svoje župe: redovito je pohodio bolesnike i obitelji; organizirao je pučke misije i proslave zaštitnika župe; prikupljao je i raspolagao novcem za karitativna i misionarska djela; objeljivao je svoju crkvu i opskrbljivao je crkvenim namještajem; brinuo se za siromašne djevojke i odgajateljice iz "Providencea" (ustanova koju je sam osnovao); brinuo za obrazovanje djece; osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim.

Njegov me primjer nekako sam od sebe potiče da istaknem prostore suradnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod (9) i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze "da sve vode k jedinstvu ljubavi 'po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jednim drugima s poštovanjem' (Rim 12, 10)" (10). U vezi s tim treba podsjetiti na topli poziv kojim Drugi vatikanski koncil potiče prezbitere da "iskreno priznaju i promiču dostojanstvo laika i poseban udio koji laici imaju u poslanju Crkve… Rado neka slušaju laike i bratski promatraju njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabirati znakove vremena" (11). Svoje je župljane sveti župnik poučavao prije svega svjedočanstvom života. Na njegovu su primjeru vjernici učili moliti, zadržavajući se rado pred svetohraništem radi pohoda euharistijskom Isusu (12). "Nema potrebe mnogo govoriti već treba dobro moliti", tumačio im je župnik, "Zna se da je Isus ondje, u svetom tabernakulu: otvorimo mu svoje srce, radujmo se njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva" (13). I opominjao je: "Dođite na pričest, braćo moja, dođite k Isusu. Dođite živjeti od Njega da biste mogli živjeti s Njim…" (14). "Točno je da niste toga dostojni, ali vam je to potrebno" (15). Taj način odgoja vjernika euharistijskoj prisutnosti i pričesti bio je najučinkovitiji kada bi ga promatrali dok slavi svetu misnu žrtvu. Oni koji su tome svjedočili kazuju da "nije bilo moguće pronaći lik koji bi bolje izrazio bogosluženje… Promatrao je hostiju s beskrajnom ljubavlju" (16). "Sva dobra djela zajedno nisu ravna misnoj žrtvi, jer su to ljudska djela, dok je sveta misa Božje djelo" (17), govorio je. Bio je uvjeren da o misi ovisi sav žar svećenikova života: "Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi misu s dužnom pažnjom! Moj Bože, kako samo treba žaliti svećenika koji slavi misu kao da radi neku rutinsku stvar!" (18). Stekao je isto tako naviku da, dok slavi, uvijek prinosi također žrtvu vlastitog života: "Kako je dobro da svećenik svakog jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi!" (19).

U toj dubokoj osobnoj poistovjećenosti sa žrtvom križa s jednakim je duhovnim poletom slavio i misu na oltaru i ispovijedao pokornike. Svećenici se ne bi smjeli nikada pomiriti s praznim ispovjedaonicama ili prividnom ravnodušnošću vjernika prema tome sakramentu. U doba svetog župnika u Francuskoj ispovijed nije bila ni lakša, niti joj se češće pristupalo no u naše dane, jer je revolucionarni vihor dugo vremena zatirao vjersku praksu. Ali, on je na svaki način, propovijeđu i uvjeravanjima, pokušavao pomoći svojim vjernicima da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, predstavljajući je kao duboki zahtjev euharistijske prisutnosti. Stvorio je tako kreposni krug. Provodeći dugo vremena u crkvi pred svetohraništem, potaknuo je vjernike da se povedu za njegovim primjerom i dolaze pohoditi Isusa, znajući istodobno da će ondje sigurno naći svoga župnika, spremna saslušati ih i udijeliti im oproštenje. Kasnije je počelo dolaziti sve veće mnoštvo pokornika iz cijele Francuske zbog čega je u ispovjedaonici znao boraviti i po 16 sati dnevno. Govorilo se tada da je Ars postao "velika bolnica duša" (20). Njegov prvi životopisac je napisao: "Milost koju je postizao (za obraćanje grešnika) bila je toliko snažna da ih je išla tražiti ne ostavljajući im ni tren predaha" (21). Sveti župnik na isto misli kada kaže: "Nije grešnik taj koji se vraća Bogu da traži od njega oproštenje, već sam Bog hita za grešnikom i vraća ga k sebi" (22). "Taj dobri Spasitelj je tako pun ljubavi da nas traži posvuda" (23).

Svi mi, svećenici, moramo osjetiti da se one riječi, koje je on stavio u usta Kristu, tiču nas osobno: "Dajem u zadatak mojim poslužiteljima da naviještaju grešnicima da sam uvijek spreman primiti ih, da je moje milosrđe neizmjerno" (24). Od svetog Arškog župnika mi se svećenici možemo naučiti ne samo nepokolebljivom pouzdanju u sakrament pokore koje nas potiče ponovno ga staviti u središte naših pastoralnih briga, već također metodu "dijaloga spasenja" koji taj sakrament za sobom povlači. Arški se župnik s različitim pokornicima različito ophodio. Svakog onoga koji bi dolazio u njegovu ispovjedaonicu nošen dubokom i poniznom potrebom za Božjim oproštenjem, on bi bodrio da uroni u "bujicu Božjega milosrđa" koja u svojoj silini sve nosi. I ako bi tko bio ožalošćen vlastitom slabošću i nestalnošću i plašio se budućeg novog pada, župnik mu je otkrivao Božje tajne riječima koje plijene svojom dirljivom ljepotom: "Dobri Bog sve zna. I prije no što ste pristupili ispovjedi, on već zna da ćete ponovno sagriješiti a ipak vam oprašta. Kako je velika ljubav našega Boga: tolika je da rado zaboravlja budućnost, samo da bi nam oprostio!" (25).

Onima koji bi se, naprotiv, optuživali mlako i ravnodušno vlastitim bi bolnim suzama ozbiljno pokazao koliko je taj stav "odbojan": "Plačem zato što vi ne plačete" (26), znao bi reći. "Kad ne bi samo Gospodin bio tako dobar! Ali on je tako dobar! Treba biti bešćutan pa se tako ophoditi s tako dobrim ocem!" (27). Budio je kajanje u srcu mlakih, prisiljavajući ih da vide vlastitim očima Božje trpljenje zbog njihovih grijeha koje se odražava na licu svećenika koji ih je ispovijedao. Onome, pak, koji bi mu dolazio željan i spreman za dublji duhovni život, širom je otvarao bezdan Božje ljubavi, objašnjavajući neizrecivu ljepotu koju donosi život u sjedinjenosti s Bogom i u njegovoj prisutnosti: "Sve pred Božjim očima, sve s Bogom, sve kako bi omiljeli Bogu… Kako je to lijepo!" (28). Učio ih je ovako moliti: "Bože moj, udijeli mi milost da te ljubim onoliko koliko mi je moguće ljubiti te" (29).Arški je župnik u svome vremenu znao preobraziti srce i živote tolikih ljudi, jer im je pomogao da iskuse Gospodinovu milosrdnu ljubav. I u našem je dobu prijeko potreban takav jedan navještaj i takvo jedno svjedočanstvo istine ljubavi: Deus caritas est (1 Iv 4, 8). Ivan Marija Vianney je riječju i sakramentima svoga Isusa izgrađivao svoj narod, premda ga je često obuzimala strepnja jer je bio uvjeren da je nedorastao toj službi, tako da je više put poželio pobjeći od odgovornosti župne službe za koju se smatrao nedostojnim. Usprkos tome, primjernom je poslušnošću ostao uvijek na svome mjestu, jer je izgarao u apostolskom žaru za spasenje duša. Strogim je isposništvom nastojao potpuno prionuti vlastitom pozivu i poslanju: "Velika je nesreća za nas župnike – žalio se svetac – da nam duša otupi" (30); pod tim je mislio na opasnost da se pastir navikne na grešnost ili ravnodušnost u kojem mnogi u njegovu stadu žive. Bdjenjem i postom obuzdavao je tijelo, kako se ono ne bi pobunilo protiv njegove svećeničke duše. Nije bježao ni od mrtvljenja za dobro duša koje su mu bile povjerene i kako bi time pridonio okajanju tolikih grijeha koje je čuo na ispovijedi. Nekom je subratu svećeniku tumačio: "Reći ću vam koji je moj recept: zadajem grešnicima malu pokoru a ostalo ja činim namjesto njih" (31). Pored konkretne pokore kojima se Arški župnik podvrgavao, za sve ostaje valjana srž njegova nauka: Isus je za duše prolio svoju krv i svećenik se ne može posvetiti njihovu spasenju ako odbija imati osobni udio u "dragocjenoj žrtvi" otkupljenja.

I današnjem svijetu, kao i u teškim vremenima u kojima je živio Arški župnik, potrebno je da se prezbiteri u svom životu i djelovanju ističu odlučnim svjedočenjem evanđelja. S pravom primjećuje Pavao VI.: "Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci" (32). Kako ne bismo iskusili egzistencijalnu prazninu u sebi i kako djelotvornost naše službe ne bi bila ugrožena, trebamo se uvijek iznova pitati: "Jesmo li doista prožeti Božjom riječju? Je li to hrana od koje živimo, više no što su to kruh i stvari ovoga svijeta? Poznajemo li je doista? Ljubimo li je? Je li naš duh toliko zaokupljen tom Riječju da ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?" (33). Kao što je Isus pozvao dvanaestoricu da budu s njim (usp. Mk 3, 14) a tek kasnije ih poslao propovijedati, tako su i u našim danima svećenici pozvani prigrliti taj "novi način života" koji je uveo Gospodin Isus i kojeg su usvojili apostoli (34).Upravo to bespridržajno prianjanje uz taj "novi način života" karakterizirao je svećeničku službu Arškog župnika.

Papa Ivan XXIII. u enciklici Sacerdoti nostri primordia, koja je objavljena 1959. godine, na 100. obljetnicu smrti Ivana Marije Vianneya, predstavio ga je kao isposnika s posebnim osvrtom na "tri evanđeoska savjeta", koje Papa smatra nužnim također za prezbitere. "Premda svećenici zbog kleričkog staleža nisu dužni prigrliti evanđeoske savjete, oni im se ipak nude, kao i svim ostalim vjernicima, kao redoviti put kršćanskog posvećenja" (35). Arški je župnik znao živjeti "evanđeoske savjete" na način primjeren svom prezbiterskom zvanju. Njegovo siromaštvo, naime, nije bilo siromaštvo jednog redovnika ili monaha, već siromaštvo koje se traži od svećenika: premda je raspolagao s mnogo novca (budući da su imućniji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da je sve darovano njegovoj crkvi, njegovim siromasima, njegovoj siročadi, djevojkama iz njegove "Provance" (36), obiteljima koje su najviše oskudijevale. Zato je on "bio bogat kada je trebalo davati drugima, a vrlo siromašan prema sebi" (37). Ovako bi to tumačio: "Moja je tajna jednostavna: sve dati i ništa ne zadržati" (38). Kada ne bi imao novca, siromašnima koji su mu se obraćali govorio je zadovoljan: "danas sam siromašan kao i vi, jedan sam od vas" (39). Tako je, na kraju života, potpuno mirno mogao reći: "Nemam više ništa. Dobri Bog me sada može pozvati kada hoće!" (40). I njegova je čistoća bila čistoća koja se traži od svećenika za njegovu službu.

Može se reći da je to bila čistoća koja priliči onome koji mora svakoga dana doticati euharistiju i koji je svakoga dana gleda sa svim zanosom srca i s istim je zanosom daje svojim vjernicima. O njemu su govorili da je "čistoća zračila iz njegova pogleda"; vjernici su to opažali kada bi gledao svetohranište zaljubljenim pogledom (41). I poslušnost svetog Ivana Marije Vianneya, na kraju, našla je svoj puni izraz u svjesnom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva njegove službe. Poznato je koliko ga je mučila da je neprikladan za župnu službu i želja da pobjegne i "negdje u osami plače čitav život" (42). Samo poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome mjestu. Samom sebi i svojim vjernicima je tumačio: "Ne postoje dva dobra načina da se služi Bogu, već samo jedan: služiti mu kako on želi da mu se služi" (43). Njegovo zlatno pravilo za život u poslušnosti glasilo je: "Čini samo ono što se može prinijeti dobrom Bogu" (44). U kontekstu duhovnosti jačane vršenjem evanđeoskih savjeta, želim svećenicima, u ovoj godini koja je njima posvećena, uputiti poseban poziva da prihvate novo proljeće koje Duh u našim danima budi u Crkvi, među ostalim, također kroz crkvene pokrete i nove zajednice. "Duh daje mnoge darove… On puše gdje hoće. Čini to na neočekivan način, na neočekivanim mjestima i u nepredviđenim i novim oblicima… ali nam pokazuje također da On djeluje zbog jedinog Tijela i u jedinstvu jedinoga Tijela" (45).

U vezi s tim, vrijedi izjava dekreta Presbyterorum ordinis: "Ispitujući duhove jesu li od Boga, s osjećajem vjere neka (prezbiteri) otkriju mnogovrsne karizme laika, kako one neznatne tako i one više, te ih radosno priznaju i brižljivo promiču" (46). Ti darovi koji mnoge potiču na uzvišeniji duhovni život, mogu koristiti ne samo vjernicima laicima, već i samim poslužiteljima. Iz zajedništva zaređenih poslužitelja i karizmi, naime, može proizići "vrijedan poticaj za novu zauzetost Crkve u naviještanju i svjedočenju evanđelja nade i ljubavi u svakom kutku zemlje" (47). Htio bih nadalje nadodati, tragom apostolske pobudnice Pastores dabo vobis pape Ivana Pavla II., da zaređena služba ima duboku "zajedničarsku (komunitarnu) formu" i može se vršiti samo u zajedništvu prezbitera s njihovim biskupom (48). Potrebno je da se to zajedništvo svećenika s njihovim biskupom, koje se temelji na sakramentu reda i biva vidljivo u euharistijskom slavlju, pretvori u razne konkretne oblike stvarnog i prisnog svećeničkog bratstva (49). Jedino će tako svećenici znati živjeti u punini dar celibata i biti kadri izgrađivati kršćanske zajednice u kojima će se ponavljati čudesa što su se događala pri prvom navještaju evanđelja.Pavlova godina koje se primiče svom kraju poziva nas upraviti svoj pogled također prema Apostolu naroda, koji predstavlja divni primjer svećenika, koji se potpuno "dao" svojoj službi. "Jer ljubav nas Kristova obuzima – pisao je – kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe" (2 Kor 5, 14). I dodaje: "i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (5, 15).

Ima li boljeg programa od toga za svećenika koji je odlučio zaputiti se putom kršćanskog savršenstva? Dragi svećenici, proslava 150. obljetnice smrti svetog Ivana Marije Vianneya (1859.) slijedi neposredno nakon upravo završenih proslava 150. obljetnice lurdskih ukazanja (1858.). Već godine 1959. blaženi papa Ivan XXIII. primijetio je: "Neposredno prije no što će Arški župnik zaključiti svoj dugi životni vijek ispunjen zaslugama, Djevica se Marija, na drugom kraju Francuske, ukazala jednoj poniznoj i čistoj djevojčici i prenijela joj poruku molitve i pokore koja i stotinu godina kasnije još uvijek nastavlja donositi obilne plodove. Život toga svećenika, čije se stote obljetnice smrti spominjemo, već je unaprijed bio živa ilustracija velikih nadnaravnih istina kojima je bila poučena vidjelica iz Massabiellea. On sam je prema Bezgrešnom začeću Presvete Djevice gajio veliku pobožnost; godine 1836. posvetio je svoju župu Mariji začetoj bez grijeha i dočekao s velikom vjerom i radošću proglašenje te dogme 1854. godine" (50). Sveti je župnik uvijek svoje vjernike podsjećao da "Isus Krist nakon što nam je dao sve ono što nam je mogao dati, želi nama sada ostaviti ono što mu je najdragocjenije, to jest svoju svetu Majku" (51).Presvetoj Djevici povjeravam ovu Svećeničku godinu. Molim je da probudi u srcu svakog prezbitera velikodušnu i novu zauzetost za one ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali misao i djelo svetog Arškog župnika.

Svojim gorljivim molitvenim životom i svojom žarkom ljubavlju prema raspetom Isusu Ivan Marija Vianney rastao je iz dana u dan u svojem bespridržajnom predanju Bogu i Crkvi. Neka njegov primjer probudi u svećenicima ono svjedočanstvo jedinstva s biskupom, jednih s drugima i s laicima koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33). Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!

S mojim blagoslovom.

Iz Vatikana, 16. lipnja 2009.

Bilješke: (1) Svecem zaštitnikom svih župnika na svijetu proglasio ga je vrhovni svećenik Pio XI. 1929. godine.(2) "Le Sacerdoce, c'est l'amour du coeur de Jesus" (u Le cure d'Ars. Sa pensée - Son cœur. Présentés par l'Abbé Bernard Nodet, izd. Xavier Mappus, Foi Vivante, 1966., str. 98). U nastavku: Nodet. Ista je rečenica citirana također u Katekizmu Katoličke Crkve, 1589.(3) Nodet, str. 101.(4) Ibid., str. 97.(5) Ibid., str. 98-99.(6) Ibid., str. 98-100.(7) Ibid., str. 183.(8) Monnin A., Il Curato d'Ars. Vita di Gian-Battista-Maria Vianney, sv. I, izd. Marietti, Torino 1870., str. 122.(9) Usp. Lumen gentium, 10.(10) Presbyterorum ordinis, 9.(11) Ibid.(12) "Promatranje (kontemplacija) je pogled vjere. 'Ja gledam njega i on gleda mene', kazao je svom svetom župniku seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem" (Katekizam Katoličke Crkve, 2715).(13) Nodet, str. 85.(14) Ibid., str. 114.(15) Ibid., str. 119.(16) Monnin A., nav. dj., II, str. 430 sl.(17) Nodet, str. 105.(18) Ibid., str. 105.(19) Ibid., str. 104.(20) Monnin A., nav. dj., II, str. 293.(21) Ibid., II, str. 10.(22) Nodet, str. 128.(23) Ibid., str. 50.(24) Ibid., str. 131.(25) Ibid., str. 130.(26) Ibid., str. 27.(27) Ibid., str. 139.(28) Ibid., str. 28.(29) Ibid., str. 77.(30) Ibid., str. 102.(31) Ibid., str. 189.(32) Evangelii nuntiandi, 41.(33) Benedikt XVI., Homilija na misi s podjelom sakramenta potvrde, 9. 4. 2009. (34) Usp. Benedikt XVI., Discorso all'Assemblea plenaria della Congregazione del Clero (Govor na Plenarnoj skupštini Kongregacije za kler), 16. 3. 2009.(35) P. I.(36) Naziv koji je dao kući u kojoj je bilo smješteno i odgajano više od 60 napuštenih djevojaka. Da bi je održao bio je spreman na sve: "J'ai fait tous les commerces imaginables", govorio je sa smijehom (Nodet, str. 214). (37) Nodet, str. 216.(38) Ibid., str. 215.(39) Ibid., str. 216.(40) Ibid., str. 214.(41) Usp. ibid., str. 112.(42) Usp. ibid., str. 82-84; 102-103.(43) Ibid., str. 75.(44) Ibid., str. 76.(45) Benedikt XVI., Omelia nella Veglia di Pentecoste (Homilija na duhovskom bdjenju), 3. 6. 2006.(46) Br. 9.(47) Benedikt XVI., Discorso ai Vescovi amici del Movimento dei Focolari e della Comunità di Sant'Egidio (Govor biskupima prijateljima Pokreta fokolara i Zajednice svetog Egidija), 8. 2. 2007.(48) Usp. br. 17.(49) Usp. Ivan Pavao II., Ap. pob. Pastores dabo vobis, 74.(50) Enc. Sacerdotii nostri primordia, P. III.(51) Nodet, str. 244.

četvrtak, 16. srpnja 2009.

Praćenje mladih u pedagogiji zvanja

Riječ praćenje čuva svoje značenje u korijenu glagola pratiti koji ima više značenja. Značenje koje najbolje odgovara onome što nas zanima jest „ići neko vrijeme uz nekoga koji odlazi“. (Anić, 2003. str. 1143.)

Riječ mladi danas je toliko zasićena značenjima da bismo do sutra mogli samo raspravljati o dobnim skupinama, kulturološkim pogledima, usmjerenosti života itd. Recimo da pod mladima možemo razumijevati adolescente od 15. godine života pa nadalje. Prije nekih desetak godina gornja granica je bila 30 godina, no danas je pomaknuta i prema starijima (35!). Zbog čega je tako pomaknuta? Zbog sve istaknutije pojave u društvu da velik broj ljudi u toj dobi još uvijek nije donio konačnu životnu odluku i usmjerio život prema nekom određenom zvanju. Stoga će i za nas mladi biti oni koji se nalaze u razdoblju života u kojem još nisu donijeli konačnu životnu odluku kamo i na koji način usmjeravati svoj život.

Dakle mladi su oni koji još nisu domislili i izabrali svoj životni poziv.
Pedagogija je znanost o odgoju i kao takva uključuje ciljeve, zadatke, sredstva, organizaciju, metode i provjeru namjernog djelovanja odnosno rada s nekom osobom. U našem slučaju radi se o promišljenom (i premoljenom) djelovanju s posebnom dobnom skupinom, skupinom mladih.
I na kraju: riječ zvanje ima također nekoliko značenja. S jedne strane znači steći neko zanimanje, a s druge strane znači odgovor na poziv. U svakom slučaju dolazi od riječi zvati koja u sebi semantički uključuje nekoga koji zove i nekoga koji se odaziva. Za nas je važno da to nije profesija, te da je zvanje u sebi izrazito dinamična stvarnost.

Ono o čemu ćemo govoriti jest kako, zašto i zbog čega treba koračati s nekom osobom koja ne zna ni tko je, ni što želi, ni kamo ide, a koja svakako nekuda odlazi i koja će otići.

Pođimo od zadnjega, od zvanja ili od poziva. Kao vjernici: kršćani i katolici vjerujemo da Bog svako ljudsko biće poziva na život i da svaki život ima svoj smisao te da se u Bogu ostvaruje. U Božjoj kreativnosti svaka je ljudska osoba originalna i svaka po Božjem nacrtu ima jedinstven, originalan poziv u svom životu. Treba ga pronaći i ostvariti. Što su uostalom sveci? Oni koji su prepoznali Božji plan s njima i odgovorili na njega.

Poziv ili zvanje jest nešto što miriše na Božje. Ono je Božja stvarnost i to nikada ne smijemo zaboraviti. Može se ostvariti na mnogo načina, no poziv je ostvaren kada okusimo svetost. Crkva II. vatikanskog sabora to je dobro razumjela i zato je poziv na svetost nešto što nam je svima jednako: svećenicima, biskupima, papi, redovnicima/cama klauzurnih redova, družbama apostolskog života ili laicima, bračnim parovima, samcima, djeci, mladima…

ZVANJE JEST POZIV NA SVETOST AKO JE SVETOST ODGOVOR NA BOŽJI PLAN S ČOVJEKOM! A JEST!

Iz toga proizlazi da svaki govor o zvanjima znači govor o svetosti, a ne o svećenicima i časnim sestrama!
A što je posvećeni život? Nasljedovanje načina i stila života kojim je živio Isus Krist! Je li zato naš poziv svetiji od drugih? NE! Naš poziv jest jedan od oblika svetosti. Kome nije jasno da nismo ništa vredniji od majki i očeva neka ne bude pratitelj mladih. Tko to ne priznaje i ne razumije, neka se toga posla ne laća! Makar bio/bila i zadužen/a za animaciju! Jer ako je tako, iz nje/ga ne zrači ljubav nego oholost. A to je slaba reklama za družbu ili red!

Zvanje je Božja stvarnost.
Koja je naša uloga? Naši samostani sve su prazniji ili se nikako ne pune, a mi bismo trebali ono malo dobrih mladih oduševiti za brak?
Jednostavno! Mi trebamo pomoći mladoj osobi da iskusi Boga, da se osobno i iskreno odluči za Njega i da u svom konkretnom životu prepozna Božje djelovanje i njegov plan s njom. Kada to postignemo, mi se udaljujemo! Tu je potrebna velika besplatnost i hrabrost!

Praćenje je „uspostavljanje veze obilježene prisnošću, iskrenošću, prostodušnošću i uzajamnim povjerenjem“ između odrasle (dovoljno zrele) osobe i osobe u dobi rasta i sazrijevanja. Da bi bilo plodonosno, ono mora imati obilježja vodstva od strane odrasle osobe, međutim i odrasla osoba i mlada osoba u procesu praćenja stavljaju se pod vodstvo Duha Svetoga koji svakoj od njih nadahnjuje određene zadatke.

Pratitelj/ica nije sveznajući/a, on/a ne zna unaprijed što praćeni treba činiti, niti mu je objavljeno izvanrednim činom. (redovito ne!) Pratitelj kao onaj koji ima jasan životni poziv kojeg voli i s kojim je sretan, te kao onaj koji je prošao pitanja, sumnje, kolebanja i oduševljenja kroz koje prolazi mlada osoba staje uz nju, sluša, objašnjava, tumači, pita… a onda se povlači.

Praćenje je stvarnost koja podrazumijeva ODNOS. To je osobito važno.
Postoje različiti oblici i stupnjevi praćenja. Postoji međusobno praćenje, kao npr. među braćom i sestrama u obitelji ili u samostanu, gdje svaka sestra/brat biva blizu drugoj/drugom te pomaže u rastu dobrohotnim pohvalama, opomenama, idejama, primjerom, slušanjem…
Postoje pedagoško praćenje, psihološko praćenje, terapijsko praćenje itd. Svako ima svoj osnovni cilj i zadatak i često je povezano sa savjetovanjem. Ono što nas zanima jest praćenje koje uključuje prepoznavanje, biranje i izbor pravog životnog zvanja na način koji smo već opisali. Ono može biti osobno ili praćenje skupine. Ako je osobno odvija se između pratitelja/ice i praćenika/ice i temelji se na odnosu.

U tom odnosu pratitelj/ica i praćenik/ica imaju svoju ulogu i svoje obveze:
- Pratitelj je pozvan isplanirati vrijeme i prostor za izgradnju odnosa i imati jasnoću glede ciljeva koje će znati predložiti na privlačan način. Usredotočit će se na mladu osobu čineći odmak od sebe samog i znat će čekati poštujući individualan ritam rasta. Pratitelj mora biti svjestan da je na putu i stalno nastojati svjedočiti autentičnost svoga poziva. Mora biti svjestan da je sredstvo posredovanja Božjih nadahnuća, mora biti velikodušan i imati vremena kojeg će „izgubiti“ s praćenikom/icom, mora znati slušati s ljubavlju, poštovanjem i divljenjem. Ono što praćenik/ica otkriva o sebi vrijedno je divljenja, jer je to iskustvo života, a svako iskustvo, kako god bilo bolno, ima smisla! Pratitelj/ica mora biti silno strpljiv/a i čekati s pouzdanjem. Pratitelj/ica je vjernik/ca; on/a ne gubi nadu.
Osim toga prijeko je potrebno da pratitelj/ica vodi računa o vlastitom ponašanju održavajući u odnosu prikladan odmak da se ne bi stvorila navezanost. Povezivat će povjerenje i ljubaznost sa zahtjevnošću jednog puta koji može uključivati i vrlo duboke i snažne promjene.
Sa svoje strane djevojka ili mladić trebaju željeti prijeći put sazrijevanja koji uključuje ustrajnost, sposobnost prihvaćanja frustracija kao obilježja svakog rasta, iskrenost i otvorenost za otkrivanje dubokih motivacija izbora na kojem žele temeljiti vlastiti život.

U odnosu koji se uspostavlja praćenik/ca ima određena prava, a ta su:

- Da bude shvaćen i prihvaćen kao osoba – nema uspoređivanja, predrasuda, osuđivanja… Praćenik/ca nije slučaj!
- Da ga se empatično (suosjećajno) razumijeva – pratitelj/ica obraća pažnju na pozitivne datosti i ohrabruje praćenika/icu da obrati pažnju na pozitivno u sebi
- Da se može biti slobodan/na u izražavanju i odlučivanju – praćenik/ica mora moći slobodno reći i odlučiti to što osjeća, što misli i što želi
- Na profesionalnu tajnu – bez suglasnosti s praćenikom/com pratitelj/ica ne smije nikomu otkriti nikakav sadržaj

Praćenik/ica ima i neke dužnosti, a te su:
- Izražavanje želje i razloga za praćenjem, odnosno motivacija zbog kojih to želi
- Zauzimanje stalnog truda za što dubljim poznavanjem same/samoga sebe i iskrena želja za promjenom kao i to da napravi svoj životni plan u svjetlu Božjeg plana za nju/njega
- Duh vjere i povjerenja u osobu koja ju/ga prati
- Jasna otvorenost i suradnja s osobom pratitelja i njezinim/njegovim interventima (osoba mora dopustiti da bude stavljena pod upitnik!)
- Redovitost, ustrajnost i odgovornost glede dolazaka na dogovorene susrete (s pratiteljem/icom, ali i s grupom koja prolazi sličan put)

Praćenje je stvarnost koja podrazumijeva ODNOS. To je važno ponoviti. Zato sugovornici zauzimaju položaj uzajamnosti i blizine. Pratitelj/ica je već prošao/la dio puta, taj dio puta i zato je blizu mladoj osobi, iskazuje joj puno poštovanje i vrednuje njezino dostojanstvo. Odnos koji se stvara mora biti slobodan i oslobađajući. Da on bude takav odgovornost leži na pratitelju/ici. On/a mora znati da je sredstvo Duha Svetoga. Odnos je i mjesto uzajamnog rasta. I pratitelj raste. U tom odnosu nema moraliziranja!

Plodno praćenje ne može se odvijati bez kršćanske zajednice kao oslonca na kojem se oslikavaju različiti pozivi u Crkvi. Stoga praćenje nije intimistički odnos između dviju osoba u koji nitko drugi nema pristupa. Ono se odvija unutar jedne kršćanske zajednice. Svaka istinski kršćanska zajednica ujedno je i odgojna zajednica. I kao takva, pozvana je i dužna ponuditi takav ambijent u kojem će različiti oblici životnih poziva biti vidljivi i uvjerljivi te u kojem će različiti pozivi naći pogodan teren za razvoj i međusobno objedinjavanje.

To znači da praćenje u svojoj prvoj fazi mora (može) omogućivati mladoj osobi upoznavanje s raznim oblicima kršćanskog poziva na svetost. Predložiti mladima iskustvo znakovita susretanja s osobama koje imaju sretan i ostvaren brak, koje su posvećene u svijetu, koje žive kontemplativni život, koje su angažirane u borbi za prava i napredak siromašnih, koje djeluju u misijama… Treba imati vremena, ljubavi i želje upoznati mlade s tim oblicima života. Jer kako će mlada osoba izabrati između opcija ako ne zna da one postoje!? Ne možemo prvu djevojku koja dolazi nekoliko dana u tjednu na svetu misu povući u samostan i reći da je za časnu! To je sebično!

Salezijansko praćenje manifestira se u brizi za svakodnevni život, u vjernosti obvezama studija, posla i molitve, u odnosima s drugima obilježenim povjerenjem, dobrotom i ljubaznošću, i pouzdanjem u dostizanje one svetosti na koju je svatko pozvan.

Već je prije rečeno da je praćenje nešto što miriše na Božje i da je njegov cilj pronalaženje Božje volje u životu mlade osobe i odgovor na nju. Davanje odgovora nije jednokratan događaj. Stoga je mladima potrebno pomoći u stvaranju životnog plana, koji se temelji na uspostavljanju ljestvica vrednota i dostizanju manjih i većih ciljeva. Za to je potrebno steći temeljnu duhovnu stabilnost. Duhovna stabilnost jest trajan i brižan rad oko jezgre osobe – srca.

Pokušajmo sada nešto reći o tome kako to postići. Evo nekoliko metodoloških naznaka.

To su:
- poznavanje sebe i svoje prošlosti
- put kršćanskog sazrijevanja
- razabiranje životnog poziva.

1. Poznavanje sebe i svoje prošlosti

Polazna točka svakog praćenja je svakodnevno iskustvo. U razgovorima koji će se odvijati prema unaprijed zadanom planu teme će doticati iskustvo svakodnevnog života s njegovim pozitivnim i problematičnim značajkama. Osoba će pripovijedati o onome što proživljava tijekom dana: o odnosu prema sebi i prema članovima obitelji, o prijateljskim odnosima, o odnosima u raznim skupinama i školi, o poslu, o svojim željama i vrednotama… Ukratko, to su svakodnevne činjenice i izvanredni događaji od kojih je satkan svakodnevni život.
U praćenju se ne treba zaustaviti samo na onome što se događa, tj. na događajima, već je prijeko potrebno pomoći osobi da osvijesti način na koji živi događaje i susrete s drugima i snagu koju pritom troši. Treba joj pomoći da osluškuje vlastito srce i unutrašnje pokrete tijela. Zato ćemo koristiti poticajna pitanja kojima će osoba osvješćivati svoje afektivno-emotivne i duhovne dimenzije. Npr. kako si se tada osjećalo/la, što si pomislio/la, je li ti bilo ugodno, lijepo, ružno….
Osjećaji su jako važni za naš život. Oni su izvor vedre samospoznaje, uravnoteženosti i sposobnosti da se nakon pada i slabosti koji označuju svaki normalan životni proces, ponovno započne put. Stoga je važno pomoći mladom biću da prepozna ono što mu prebiva u srcu, ono što osjeća i kuša. Bog nam i govori kroz osjećaje. Dapače, kroz njih nam puno govori. Razum često puta može „govoriti“ da je nešto dobro ili manje dobro, no između dva ili više dobra, osjećaji i njihovo pravilno iščitavanje određuju smjer u kojem bi osoba trebala poći. Isto tako osjećaji razotkrivaju podsvjesne strahove, tabue, neizrečene želje i slično. Zato mladoj osobi treba pomoći imenovati ih.
Imenovanje vlastitih osjećaja Da bi se postigao taj cilj potrebno joj je pomoći razumjeti razliku između stvarnih osjećaja i povođenja za snažnim emocijama i impulsima. I to zato da bi ju se usmjerilo k osvješćivanju vlastite nutrine i motivacija, da bi ju se osnažilo u preuzimanju odgovornosti i suočavanju s vrednotama za koje izjavljuje da u njih vjeruje.

Drugi je važan korak praćenje s ciljem prihvaćanja i integracije osobne i obiteljske povijesti u svjetlu vjere. Nazivamo ga još ponovno ovladavanje proživljenim iskustvom
Taj proces treba se izvršiti na konkretan način dajući osobi mogućnost izražavanja, mogućnost da svoje iskustvo izrazi govorom ili pisanjem dijeleći ga s nekim, štoviše, predajući ga u njegove/njezine ruke. Pretočiti iskustvo u izgovorene ili napisane riječi pomaže u osvješćivanju sebe samih, u hrabrom suočavanju s bolnom stvarnosti ne želeći ju zanijekati ili izbrisati.
Pratitelj/ica će nastojati izbjegavati prigode u kojima bi se djevojka ili mladić poistovjećivali s poteškoćama ili ranama, kojih zahvaljujući praćenju, sve više postaju svjesni.
To je prijeko potrebno, osobito ako se radi o osobi - žrtvi nasilja i iskorištavanja. Osobi treba pomoći usmjeriti pažnju u suprotnom smjeru od onoga što se dogodilo da bi pretrpljeno nasilje mogla nadvladati i integrirati. Stoga je nazočnost pratitelja/ice vrlo važna da bi proces samovrednovanja i samoprihvaćanja prošao kroz filtar poštovanja i povjerenja drugoga. Ovo je i najzahtjevniji dio za pratitelja/icu jer je potrebno ostvariti prisnost s mladom osobom, a paziti da se ne stvori navezanost koja može biti obostrana. Moguće je da i pratitelj/ica u ranama i nezrelostima mlade osobe prepozna svoje još neintegrirane rane, pa se odnos praćenja pretvara u odnos uzajamnog tješenja i „vrtnje“ oko samih sebe. Činjenica je da iskustvo koje pratitelj/ica sluša proziva i njegovo/njezino vlastito iskustvo, ali nikako se ne smije odati. Pratitelj/ica se mora dobro svladati i aktivno slušati praćenika, a ne „vrtjeti svoj film“…
I ne donositi ishitrene zaključke, ne moralizirati, ne katalogizirati… To je teško…
U procesu ponovnog ovladavanja proživljenog iskustva nužno je pomoći mladoj osobi da otkrije vrijednost i značenje tijela.

U suvremenoj kulturi tijelo je često banalizirano i komercijalizirano pa zato osobi treba pomoći povezati spolnost s ljubavlju i odnosom, sa slobodom i odgovornošću; pomoći osobi da zavoli svoje tijelo takvo kakvo jest, da se u njemu ugodno osjeća i da nauči da je ono sveto.
U osjetljivom području spolnosti potrebno je ponuditi ispravan odgoj i obrazovanje vodeći računa o spolnoj simbolici i njezinu načinu izražavanja. Čistoću treba predstaviti u svjetlu dara i izbora radikalnije ljubavi. Treba pomoći ispraviti pogrešne i manjkave predodžbe o njoj koje nameće suvremena kultura i voditi prema razumijevanju da se spolnost ne poistovjećuje s tjelesnim užitkom, a još manje s posesivnošću, i poduprijeti osobu u procesu razumijevanja spolnosti kao puta uzajamnog sebedarja i svjedočanstva čiste i požrtvovne ljubavi. Isto tako treba otkloniti shvaćanja da je čistoća (samo!) neimanje spolnih odnosa. (?!)

2. Put kršćanskog sazrijevanja

Da bi se moglo suočiti sa svakodnevicom i ispravnim razumijevanjem osobne povijesti trebaju postojati bitne uporišne točke. To su susret s Bogom i osluškivanje njegove volje. Zadatak praćenja jest poticanje na slušanje i naviještanje Božje riječi, na molitvu i služenje, na djelovanje i kontemplaciju, na življenje samoće i odnosa s drugima, na iskustvo životne borbe i radosti nasljedovanja Isusa Krista. Mladoj osobi potrebno je pomoći da stvori uredan životni ritam i to putem odsječaka vremena posvećenih tišini, molitvi i razmatranju u kojima će se uskladiti s Duhom Isusa Krista. Iz tih trenutaka osoba će okusiti ljepotu duhovnoga života i radosnoga odgovaranja na Božja nadahnuća i u njima će naći unutarnji poticaj za red u svome životu.
(Ne može se tražiti od djevojke/mladića da besprijekorno poštuje samostanski red ustajanja i molitve, kad još iskustveno ne zna čemu služi dan, a čemu noć, da je normalna stvar složiti krevet poslije ustajanja, da treba jesti redovite i zdrave obroke, da ih se jede za stolom, a ne na ulici… Kršćanski život mora biti konkretan!!!)
Važno je potaknuti mlade da svaki dan čitaju određeni odlomak Božje riječi, da zapišu što su o njoj doživjeli, da mole u približno isto vrijeme, da se uče ponavljati neke radnje i da ih nastoje sami motivirati… Eto kršćanskih vrednota!
Liturgija života – uvijek isto, a uvijek novo!
Tek kada djevojka, odnosno mladić odluči organizirati svoj život oko nekoliko bitnih točaka koje su temelj kršćanskoga života, bit će moguć istinski zaokret čitava njezina/njegova života prema Kristu.
Evo i nekih zadataka koje treba ponuditi:
- Uvođenje u iskustvo molitve (osobne i zajedničke)
- Duhovno vodstvo
- Prostor i vrijeme za aktivno sudjelovanje u kršćanskoj zajednici (župa, biskupija, udruge i pokreti)
- Iskustvo besplatnog služenja u dužem vremenskom trajanju
- Mogućnost podjele života u zajednici (redovničkoj, odgojnoj…)

3. Razabiranje životnog poziva

Da bi mogla izabrati životni poziv u skladu s Božjim nadahnućem, mlada osoba mora naučiti birati i živjeti posljedice izbora. Možda se čini smiješno, ali to je praćenje. Pomoći mladoj osobi da bude zadovoljna s izborom odjeće (ako je čedna i uredna), izborom slobodne aktivnosti, koncerta ili humane akcije…
Sposobnost ispravnog i samostalnog biranja jedan je od bitnih odgojno-obrazovnih ciljeva i ciljeva praćenja. A kada nauči birati male stvari potrebno je prijeći na veće Mlada osoba mora izabrati. Pratitelj/ica ne nameće izbor. On/a pomaže mladoj osobi da razvije svoje autentične motivacije i da ih nauči postupno pročišćavati. Ako nauči ponirati u svoju dubinu i suočavati je s Božjom riječju i njegovim naukom, ako nauči ujedinjavati svakodnevni život sa sakramentima, birati u slobodi i nositi se s neizbježnim nemirima, novim i nepoznatim, osoba je spremna izabrati poziv.
Iako se čini da globalizacijska kultura snizuje prag između onoga što vrijednost jest i onoga što nije te da je kadra ponuditi i negativnosti za ideal, kada osoba napravi taj put straha nema. I tu je završen posao za pratitelja/icu. Kad se prati neku mladu osobu koja želi prepoznati Božji plan u svome životu, uvijek se nailazi na otajstvo života i slobode. Pa i ako nam se čini da bi bilo bolje ovako ili onako… treba ostaviti slobodu.
U trenutku odluke započinjanja života slijedeći evanđeoske savjete u osobi je potrebno potaknuti sposobnost čitanja vlastitog iskustva u svjetlu Božje prisutnosti…
Prilikom izbora vlastita života za posvećeni život potrebno je da djevojka, odnosno mladić razumije tko je Gospodar u njezinom/njegovom životu i kakva je to duboka želja za predanjem Njemu koja prebiva u njezinu/njegovu srcu.

Često puta događa se da u našim redovničkim zajednicama žive osobe koje nikada hrabro i jasno nisu pogledale u svoju dubinu, koje iskustveno ne znaju odgovoriti na pitanje zašto su to što jesu, a isto tako u procesu formacije koja je često izrazito usmjerena na oblikovanje redovnika/redovnice, taj se proces preskoči. Zato treba imati strpljivosti i hrabrosti prijeći ga što prije. Inače se neke važne stvarnosti potisnu. A što je potisnuto, kad-tad izbije na površinu...

Sjećam se iskustva svoje majke koja mi je jednom prilikom rekla: Ja nikada nisam željela biti ništa drugo osim žena i majka! Predivno svjedočanstvo! I stvarno je tako!
Kada mi, Bogu posvećene osobe, budemo imale hrabrosti reći: Ja nikada nisam istinski željela biti ništa drugo osim redovnice (salezijanke!) i da mogu, opet bih bila isto, onda ćemo biti istinski svjedoci i nećemo se bojati budućnosti. Onda ćemo pratiti mlade u besplatnosti i velikodušnosti, onda ćemo svjedočiti ljepotu života i onda će Bog izlijevati svoj blagoslov novim duhovnim zvanjima.

s. Valentina Baričević, KMP