utorak, 29. rujna 2009.

Svako je zvanje Božji dar čovjeku

Postoji mnogo koncilskih i postkoncilnih dokumenata koji govore o duhovnim zvanjima, o kršćanskom odgoju, odgoju uopće, apostolatu laika i obnovi redovništva koji pomažu stvaranju povoljnijih ozračja u duhovnim zvanjima. Današnji mladi su u veoma nezgodnom vremenu za izbor zvanja. Duh vremena u kojemu žive nije lagano opisati. Zasićeni su pluralizmom i etički dezorijentirani, a s psihološkog aspekta su usmjereni na iskustveno tako da žele sve isprobati. Osjećaju sve veću nesigurnost i sve manju jasnoću u svijetu što im proizvodi frustracije. Svećenički i/ili redovnički poziv jest duhovno zvanje, ali i liječničko i svako drugo zvanje je duhovno ako je u službi čovjeka. Profano zvanje je svako zvanje u svjetlu Božjega nauma. Teologija i kultura zvanja obuhvaćaju oba pojma i oba su kompatibilna. Svako zvanje, posebno duhovno, ima svoju gramatiku zvanja koja je sastavljena iz tri dijela: teologije zvanja, pastorala i pedagogije zvanja. Svako je zvanje dar Božji čovjeku pa Crkva mora skrbiti za sva zvanja, evanđeoskim duhom prožimati civilna zvanja i tako doprinositi razvoju kulture zvanja. U teologiji zvanja jasno je da Bog poziva, čovjek odgovara. Čovjek u dijalogu s Bogom otkriva svoj poziv i prepoznaje darovano mu zvanje kao što su ga prepoznali Abraham, Marija, Jeremija… U teologiji zvanja naglasak je stavljen na Kristološki aspekt u kojem je Isus skica čovjeka. U tom smislu čovjekovo zvanje je dar pojedincu, ali i poklon zajednici.

Teologija duhovnih zvanja

Svako duhovno zvanje je tajna Crkve (misterium), poslanje svijetu (missio) i sakrament Krista u jednom širem smislu riječi jer je duhovno zvanje pozvano svjedočiti Krista. Crkva je majka svih duhovnih zvanja, a Marija je uzor duhovnih zvanja po slobodnom izboru i vjerničkom odgovoru. Duhovno zvanje nema samo svrhu osobnog usavršavanja, nego poslanja drugima. Crkva je zajednica pozvanih i mora skrbiti o zvanjima jer je to njezina bit i prioritet. Pastoral zvanja uvijek polazi od općeg i ide prema osobnome, orijentiran na osobu i zajednicu, pastoral je stalna pozivnica i uključuje sve, i mlade i stare. Odgajatelj vodi prema otkrivanju identiteta, on inicira i podupire samospoznavanje. Odgoj se i sastoji u samoodgoju. Odgajatelji nisu jedini faktori odgoja jer u naše vrijeme postoje i drugi vanjski faktori koji utječu na čovjekov odgoj, npr. medijski procesi. Teološke smjernice su jasne jer o njima govore crkveni dokumenti, ali su praktični koraci često magloviti. Praktične korake učiniti pravima je umijeće. «Odgoj je umijeće nad umijećima i inicijacija budućeg života i zato trebamo svjesnije 'baciti svoje mreže' usprkos burama, ne da nekoga ulovimo za sebe, nego da ga se ulovi za njega, za njegovo vlastito ja, i vlastiti identitet».

utorak, 22. rujna 2009.

Svećeničko zvanje na velikoj kušnji zbog sekularizacije

Porast sekularizacije dovodi u tešku kušnju svećenički identitet, rekao je papa Benedikt XVI. govoreći sudionicima godišnjega skupa za biskupe, zaređene u posljednjih dvanaest mjeseci, koje je 21. rujna u Castel Gandolfu primio u audijenciju. Od svećenika povjerenih "očinskoj odgovornosti biskupa" Papa zahtijeva sklad između molitve i apostolata. Jedan od bitnih biskupovih zadataka jest upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicima da vjerno slijede svoje zvanje i da sa zanosom i ljubavlju rade u Gospodnjem vinogradu, istaknuo je Benedikt XVI.
Svećeničko poslanje, a još više biskupovo, rekao je Papa, puno je ogromnoga rada koji teži da ga neprestano i posve iscrpi. Teškoće rastu, a zadaće se umnažaju s rastom sekularizacije. Svećenički identitet je danas nažalost na velikoj kušnji zbog sekularizacije, istaknuo je Sveti Otac. Govoreći o molitvi, Papa je upozorio da bi moglo ponestati "životne snage, potpore u trenucima nesigurnosti i klonulosti, neiscrpnoga izvora misionarske gorljivosti i bratske ljubavi" ako se ne njeguje molitveni život, stoga je osobito preporučio da "biti na raspolaganju narodu ne smije umanjiti ili zatamniti raspoloživost prema Gospodinu. Vrijeme koje svećenik i biskup u molitvi posvete Bogu, uvijek je najbolje iskorišteno vrijeme", istaknuo je. Temeljni uvjet da svećenik bude plodonosan jest sjedinjenje s Gospodinom. U tome je tajna plodnosti njegove službe: samo ako je nacijepljena na Krista prava loza donosi plod, ustvrdio je Benedikt XVI.Bitni uvjet da svećenik "donosi dobre plodove jest da ostane sjedinjen s Gospodinom, da euharistija bude u središtu njegova svećeničkog života". Papa je podsjetio da je u prigodi 150. obljetnice preminuća Arškoga župnika proglasio Svećeničku godinu kako bi potaknuo nutarnju obnovu svih svećenika radi njihova snažnijeg i učinkovitijeg evanđeoskoga svjedočenja u današnjem svijetu.
Sveta je misa formativna u najdubljem smislu riječi, jer promiče uobličavanje Kristu i učvršćuje svećenika u njegovu pozivu. Neka euharistijsko slavlje rasvijetli čitav vaš i vaših svećenika dan, izlijevajući svoju milost i svoj duhovni učinak na žalosne, radosne, naporne i odmarajuće trenutke djelovanja i kontemplacije, poželio je Benedikt XVI.

Nasljedovati Isusa, Dobroga Pastira, za svakog je svećenika obvezan put posvećenja i osnovni uvjet za odgovorno vršenje pastoralne službe. Ako to vrijedi za svećenike, još više vrijedi za biskupe koji ne smiju zaboraviti da je jedan od bitnih zadataka biskupa upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicama da vjerno slijede svoj poziv i da zanosno i s ljubavlju rade u Gospodinovu vinogradu, zaključio je Benedikt XVI.

srijeda, 16. rujna 2009.

Duhovno zvanje - otajstvo Božjeg izabranja

Crkvu ne sačinjavaju samo papa, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice kako se to često puta prikazuje u društvu, a osobito u medijima. Katolički nauk Crkvu vidi i kao otajstveno 'Tijelo Kristovo'. Crkva je mnogo više doli jednostavan zbroj svih svojih članove ovdje na zemlji, jer ona u sebi sadrži i dimenziju svetoga, tj. Isusove otajstvene nazočnosti u Duhu Svetome kroz Božju riječ i sakramente (Usp. J. Ratzinger - V. Messori, Razgovor o vjeri, str. 43).
Polazeći od te teološke stvarnosti, Benedikt XVI. duhovna zvanja promatra u otajstvu Crkve. "U misteriju Crkve, mističnom Tijelu Kristovu, božanska snaga ljubavi mijenja čovjekovo srce čineći ga sposobnim prenijeti ljubav Božju braći. Tijekom stoljeća toliki muškarci i žene, preobraženi božanskom ljubavlju, posvetili su vlastite živote promicanju Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji."
Stoga svaki pripadnik duhovnog zvanja, ali i svaki kršćanski vjernik laik ne bi smio nikada izgubiti iz vida da u Kristu, Glavi Crkve, koja je njegovo otajstveno Tijelo, svi kršćani zajedno čine, kako je naznačio sv. Petar, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasi njegova slavna djela' (1 Pt 2,9).
Imajući na umu tu istinu kršćanske vjere, blagopokojni papa Ivan Pavao II duhovno zvanje je definirao kao otajstvo Božjeg izbaranja (usp. Ivan Pavao II., u: Dar i otajstvo). Jer kako kaže Sveto pismo: 'Ne izbraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane' (Iv 15, 16), 'I nitko sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron' (Heb 5,4) 'prije nego što te oblikova u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te' (Jr 1,5).
Pod tim vidom papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za svjetski dan molitve za Zvanja (2006. g.), podsjećajući na Isusovu preporuku o bitnosti molitvi za duhovna zvanja, naglašava: ''Žetva je velika, a poslenika malo! Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju' (Mt 9,37). I nastavlja Papa: "ne iznenađuje da, gdje se žarko moli, cvjetaju zvanja.". Izvorni i nezamjenjivi odnos svećenika s Kristom, ukorijenjen u sakramentu reda, zahtijeva logično drugi odnos, također potpun i trajan, s Crkvom i za Crkvu, Kristovu zaručnicu, njegovo tijelo produženo u vrijeme. Svećenik je službenik Krista, Glave i Pastira, za izgradnju njegova Tijela, koje je Crkva.
Drugi vatikanski sabor nas uči da tu službu zaređena osoba ne posjeduje kao vlastitu, već u sjedinjenju s biskupima i u ovisnosti o njima, u svojstvu 'suradnika', 'pomoći' i 'oruđa' (usp. LG 28 b). Novo otajstveno 'stanje', što nastaje u službeniku Kristovu u Crkvi biskupovim polaganjem ruku, ne postavlja ga uz ili iznad, već unutar naroda Božjega za koji se u Kristovo ime treba brinuti.
Osim svećeničkog poziva u Crkvi, na poseban način časno mjesto ima poziv na posvećeni redovnički život. Redovnici i redovnice po primjeru Marije iz Betanije, koja je 'sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ' (Lk 10,39), iako izvršavajući različite službe na području ljudskog odgoja i brige za siromašne, u poučavanju ili u pomoći bolesnima, ne bi smjeli izgubiti iz vida da je prvenstveni cilj njihova života 'prva i glavna dužnost svih redovnika (...) kontemplacija božanskih istina i neprekidna sjedinjenost s Bogom u molitvi" (usp. Zakonik Kanonskog prava, kan. 663, 1). Iz tog otajstvenog susreta s Bogom i prepoznavajući znakove vremena, trebalo bi se na svim crkvenim razinama ostvarivati uzajamno zajedništvo pastira, laika i redovnika, što se sve više osjeća kao nutarnji zahtjev poslušnosti Duhu Svetome.