utorak, 22. prosinca 2009.

Marija, Majka i uzor svećenika

Marija, Majka i uzor svećenika: o toj je temi 18. prosinca 2009. godine govorio kapucini i propovjednik papinskog doma fra Raniero Cantalamessa u trećoj i posljednjoj adventskoj homiliji pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije u kapeli „Redemptoris Mater“ u Vatikanu.
Fra R. Cantalamessa je govorio o povlaštenom odnosu između Marije i svećenikâ, pozvanih radosno živjeti i darivati vjeru u Krista. Kakvi su odnosi između Marijinog majčinstva i apostolskog svećeništva? Zapitao se otac Cantalamessa ističući veliku sličnost između Marije i svećenika: Marija je po Duhu Svetome začela Krista, i nakon toga ga je othranila, nosila u svome krilu i rodila ga u Betlehemu; svećenik, po Duhu Svetomu, pomazan i posvećen pri ređenju, također je pozvan ispuniti se Kristom da ga potom objelodani te naviještanjem riječi i dijeljenjem sakramenata porodi u dušama – ustvrdio je propovjednik.

Premda je ta sličnost na objektivnome, milosnome planu, rekao je da sličnost također postoji na subjektivnoj razini. Svećenik se „ne smije ograničiti da drugima prenosi Krista, naučenog iz knjiga, prije nego Krist postane dio njegova tijela i krvi: Osobni se doprinos, zajednički Mariji i svećeniku, sažima u vjeri. Marija je – piše sv. Augustin – po vjeri začela i rodila, svećenik također u svome srcu po vjeri nosi Krista i po vjeri ga naviješta drugima – istaknuo je otac Cantalamessa.

Govoreći o Marijinu pouzdanju u Boga, rekao je kako se Marija našla u apsolutnoj samoći. Komu je mogla reći ono što je znala, što se zbilo? Jedino se mogla povjeriti Bogu. A Marija, kao i svaka mlada djevojka u Izraelu, znala je dobro što je pisalo u Mojsijevu zakonu, u 22. poglavlju Ponovljenoga zakona, to jest da djevojku koja na dan vjenčanja nije djevica, treba izvesti na očev kućni prag da je kamenuju seljani. Bog od stvorenjâ nikada ne iznuđuje pristanak, sakrivajući im posljedice – kazao je otac Cantalamessa. To je očevidno u svim velikim Božjim pozivima kako se vidi iz Šimunova proroštva Mariji da će joj mač probosti dušu. Evo zašto je Marija za nas radosni uzor. Marija je rekla Bogu Amen – neka mi bude po riječi tvojoj, cjeloviti amen s punim značenjem koje ta riječ ima u Bibliji, do te mjere da Isus biva Amen: da Oče, jer se tako tebi svidjelo. Marija je zaista Bogu rekla cjeloviti 'da', tako da je mogla obuhvatiti volju čitavoga čovječanstva. U tom trenutku je predstavljala sve nas. Marijina vjera je dakle slobodan čin ljubavi i poslušnosti, jer Bog želi jedino slobodne čine, premda ih je potaknula Božja milost – ustvrdio je otac Cantalamessa.

Podsjećajući kako II. vatikanski sabor tvrdi da je veličina Marije u vjeri, rekao je da je ona hodala i rasla u vjeri. Svi dakle trebaju i mogu nasljedovati Mariju u vjeri, a na poseban način to treba činiti svećenik. Vjernici odmah primijete vjeruje li neki svećenik, ili pastir, vjeruje li u ono što govori i slavi. Tko od svećenika prije svega traži Boga, odmah to primijeti; tko od njega ne traži Boga, lako ga se može zavesti kao što i on može lako prevariti svećenika, povlađujući mu da je važan, izvrstan, moderan, dok je u stvarnosti mjed koji ječi i cimbal koji zveči – kazao je otac Cantalamessa.

Podsjećajući na dvije kratke Marijine riječi koje svećenik izogovara tijekom ređenja: „Evo me“ i „Amen“, otac Cantalamessa je istaknuo kako svećenik uvijek mora na umu imati te riječi. Duhovna obnova katoličkog svećenika, koju želi Sveti Otac, bit će razmjerna zanosu kojim svatko od nas, svećenici i biskupi, iznova radosno izgovaraju: 'Evo me!' i 'Da, želim to!', obnavljajući pomazanje primljeno u ređenju. Isus je došao na svijet govoreći: „Evo, dolazim, da činim, Bože, tvoju volju!' (Heb 10,7). Primamo ga, ovoga Božića, s istim riječima: 'Evo, dolazim, Gospodine Isuse, da vršim tvoju volju“ – zaključio je otac Cantalamessa, OFMCap.

petak, 18. prosinca 2009.

Tko su kapucini?

Poštovani posjetitelju!

Vjerojatno si čuo ili nekada pio cappuccino. Također si mogao pročitati ili u zoološkim vrtovima vidjeti da postoje i majmuni koji se zovu kapucini. Sve je to povezano s imenom jedne redovničke zajednice koja se zove kapucini. Možda si negdje čuo ili pročitao to ime, ili da je i sv. Leopold bio kapucin.
Sigurno si se i sam zapitao pa tko su, tko im je utemeljitelj, gdje ih sve ima, čime se bave..? Bezbroj ovakvih ili sličnih pitanja, a adekvatnog odgovora kod nas u Hrvatskoj teško je naći. Zašto? Zato što kod nas, na žalost, još uvijek ne postoje knjige o povijesti Reda, a koje bi zainteresiranima mogle ponuditi i koliko-toliko zadovoljavajući odgovor.

Kako se već duže vremena osjeća praznina i nedostatak literature o kapucinima, a kako bismo izašli u susret i potrebama svima onima koji se interesiraju za Red, provincijski promotor zvanja za sve zainteresirane čitatelje nastojao je prirediti jednu kratku i informativnu knjižicu o povijesti zajednice u svijetu i na našim, hrvatskim prostorima.

Djelo, iako skromno po broju stranica (64.), ipak je dosta informativno i bogato sadržajem i činjenicama o povijesti Reda u svijetu (I. i II. dio, str. 3-34.) i na našim prostorima (III. dio, str. 35-54). Pitanje redovničke formacije, odnosno kako se može postati kapucin - ukratko se obrađuje u IV. dijelu (str. 54.63).

Ukoliko želite ovu knjižicu imati u svojim rukama i nešto saznati o kapucinima, svoj besplatni primjerak možete imati ako kontaktirate priređivača:

Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja
Sv. L. Mandića 41
10040 ZAGREB

subota, 12. prosinca 2009.

Svećenik mora biti ugodni Božji miris


Svaki bi svećenik morao širiti „dobri Božji miris u svijetu“ – ustvrdio je kapucin fra Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, u drugoj adventskoj propovijedi pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije. Govoreći o svetosti udijeljenoj po svećeničkom pomazanju, propovjednik je osudio nevjernost svećenika zbog koje narod odbacuje Krista.

Je li moguće da se Božji miris pretvori u smrad? Moguće je ako onaj tko je zadužen da ga po milosti i službi širi, kao svećenik djeluje s „bezosjećajnim intelektualizmom“ ili, još gore, sablaznim držanjima koja priječe da se miris širi ili uzrokuje njegovo izopačenje. Propovjednik Papinskoga doma je slikovitim govorom potkrijepio razmišljanje posvećeno svećenicima, službenicima duha, kako ih naziva sveti Pavao. Kao i Krista, Bog je pomazao svećenika, a to pomazanje zahtijeva stvarne i vidljive učinke u svećeničkom životu. Biti pomazan znači dakle u životu imati Duha Svetoga kao nerazdvojivog druga, činiti sve u Duhu, u njegovoj prisutnosti, pod njegovim vodstvom (...) Takvo se stanje na vani očituje katkada kao ljupkost, staloženost, mir, a katkada kao vlast (...) Ono je obilježeno posebnom nutarnjom vedrinom čiji je plod lakoća i sposobnost djelovanja, ono je poput forme za atletičara ili nadahnuća za pjesnika – pojasnio je fra Cantalamessa.

Pomazanje po Duhu Svetome udjeljuje dakle stvarnu nutarnju moć. Ipak, prijeti mu opasnost zajednička svim sakramentima – primijetio je. A to je obredno i kanonsko shvaćanje ređenja, zaustavljanje na njegovoj valjanosti i zakonitosti, ne uzimajući u obzir važnost duhovnoga učinka, sakramentalne milosti, u ovome slučaju djelotvornosti pomazanja u svećeničkome životu. Sakramentalno pomazanje nas osposobljava vršiti neke svete dužnosti, poput upravljanja, propovijedanja i poučavanja; ovlašćuje nas, tako reći, činiti neke stvari, ali samim tim nam ne daje autoritet ili ugled; jamči apostolsko nasljedstvo ali samim tim ne jamči apostolski uspjeh. Ako se „pomazanje prima nazočnošću Duha Svetoga i njegov je dar, što možemo učiniti da ga steknemo – zapitao se otac Cantalamessa. Prije svega moliti. Postoji izričito Isusovo obećanje: Nebeski Otac će dati Duha Svetoga onima koji ga traže. Potom moramo razbiti zemljanu posudu poput grješnice u Šimunovoj kući. Posuda je naše ja, često naš bezosjećajni intelektualizam. Razbiti ga znači zanijekati sebe, izričitim činom prepustiti Bogu upravljanje našim životom. Bog ne može dati svoga Duha onome tko mu se sasvim ne preda – ustvrdio je propovjednik.

Ali nije sasvim jednostavno za nekoga svećenika shvatiti duboko značenje sakramentalnoga pomazanja, i utjecati mu se kao nekome izvoru. U tome se slučaju – rekao je otac Cantalamessa – događa kao s bočicom mirisa. Možemo je koliko hoćemo držati u džepu ili u rukama; ako ju ne otvorimo miris se neće osjetiti, a to je kao da ne postoji. Citirajući ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima, ustvrdio je: dobri Kristov miris u svijetu morao bi biti svećenički život. Ali apostol nas upozorava, dodajući: To blago imamo u zemljanim posudama. Jako dobro iz nedavnoga žalosnog i ponižavajućeg iskustva znamo što to znači. Isus je govorio apostolima: Vi ste sol zemlje, ali ako sol obljutavi, čime će se soliti? Onda ničemu ne služi, jedino se može baciti da ju ljudi gaze. Istinitost tih Kristovih riječi nažalost je pred očima svih. I pomazanje gubi miris ako se pokvari, pretvara se u svoju suprotnost, u smrad, i umjesto da privlači od Krista udaljuje– ustvrdio je otac Cantalamessa.

Brojni svećenici, koje ne poznaje svijet, u svojoj sredini šire dobri miris Krista i evanđelja – kazao je zaključujući propovijed citatom oca Lacordairea, francuskog redovnika iz 19. stoljeća o idealnom svećeniku. Živjeti usred svijeta bez ijedne želje za njegovim užitcima; biti član svake obitelji, a ne pripadati ni jednoj; dijeliti svaku patnju, čuvati tajnu, iscjeljivati rane; svaki dan ići od ljudi do Boga da mu ponudi njihovu odanost i molitve, a od Boga se vraćati ljudima donoseći im njegovo praštanje i nadu. Imati čelično srce za čistoću, a mesnato za ljubav (...) O Bože, kakav li je taj život? To je tvoj život, svećeniče Kristov – zaključio je fra R. Cantalmessa, OFMCap.