srijeda, 28. travnja 2010.

Osluškivati Gospodinov glas

Draga braćo i sestre,
na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja koji ove godine ima za temu "Svjedočanstvo pobuđuje zvanja", koja je "usko vezana uz život i poslanje svećenika i posvećenih osoba" (Poruka za XLVII. svjetski dan molitve za zvanja, 13. 11. 2009.).

Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva (usp. isto), kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136).
Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.).

Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se, potaknuti Svećeničkom godinom, osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto).

Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

* Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba, 25. travnja 2010. g.

utorak, 27. travnja 2010.

Sve, ali svećenik nikako!

Sve, samo ne svećenik! – zakleo se velečasni David Banzato, iz Padove, napuštajući sjemenište. Našavši se izvan sjemeništa uvjerio se u besmislenost svog života te ponovno odlučio postati svećenik. Zaređen je 23. rujna 2006. godine, a danas je odgovoran za evangelizaciju pri zajednici 'Novi horizonti', koju je 1991. godine osnovala Chiara Amirante, kako bi pomogla posljednjima, odbačenima od društva.

Govoreći o svome svećeništvu velečasni Banzato je rekao kako je kao ministrant uvijek sudjelovao u životu župe, sve dok nije ušao u sjemenište. Želio sam nečem velikom i posebnome posvetiti život. Osim toga privlačila su me također sjemenišna igrališta, bilo je sedam nogometnih igrališta, brojni mladići na okupu su također utjecali na moju prvu odluku. Ušao sam u sjemenište. Ali ubrzo sam shvatio da je život u sjemeništu bio posvema različit od onoga što sam očekivao, i nažalost napustio sam sjemenište s dva obećanja upućena prema nebesima. Prvo je bilo: Bože, ako postojiš, daj da osjetim tvoj nedostatak. Drugo obećanje, prelazeći preko sjemenišnog praga, bilo je: „Sve, ali svećenik nikako!“ Zakleo sam se jer sam mislio da bi svećenički život na neki način ograničavao moj životni put – rekao je velečasni Banzato.

Postao sam svjestan da sam po tome „ne“ Bogu iskusio smrt u srcu, besmisao, prazninu. Katkada sam bio u napasti da se ubijem, jer život bez Boga u srcu nije imao smisla, ta me napast progonila sve dok nisam susreo Chiaru Amirante, utemeljiteljicu udruge „Novi horizonti“, čiji me način govora o Isusu i evanđelju sasvim obuzeo: bio je istinit govor! Shvatio sam da njezine riječi nisu odvojene od života, iz iskustva je govorila o Bogu, doslovno živeći evanđelje. Probudila je u meni božansku iskru koju svi nosimo u sebi, iako je možemo zatrpati brojnim stvarima, ona je uvijek tu – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit što je za njega značilo postati svećenik, rekao je kako danas može svjedočiti kako je svećeništvo neograničeno pouzdanje u Boga; osjećao sam nukanja, a nakon toga sam morao učiniti skok u prazno, reći: „Dobro, pouzdajem se u tebe, Isuse! Danas zaista mogu ustvrditi da bih krvlju potpisao svoj odabir, a svim mladima bih poručio: „Ne bojte se Bogu reći da!“ Bilo što od vas tražio, jer bilo što On mislio za nas beskonačno je veće od naših sićušnih projekta. Naravno, trpljenje i umor obilježja su svakoga poziva. No, ništa se ne može usporediti s radošću koju Bog udjeljuje kada se prepustimo njegovim planovima – ustvrdio je velečasni Banzato.

Govoreći pak o svome pastoralnome djelovanju, ustvrdio je da je evangelizacija umijeće. Riječ je o tome da se evanđelje nosi tamo gdje je rođeno, među narod nositi Isusa ima svoje posebne draži; danas se osjeća beskrajan krik u čovječanstvu koje umire zbog pomanjkanja ljubavi. Mi imamo izvor radosti i ne smijemo ga držati za sebe. Ako bismo na cesti vidjeli prometnu nesreću i ne bismo ponudili pomoć, morali bismo odgovarati pred zakonom. Glavni poziv kršćanstva, odnosno Crkve, jest evangelizacija, a to znači svjedočiti Krista, odgovorni smo pred Bogom ako ne evangeliziramo – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit o plodovima Svećeničke godine, rekao je kako je oživjela svijest o uzvišenosti svećeničkoga poziva: Krist stanuje u svećeniku, On svojom moći djeluje u njemu. Osim toga, brojni mladi razmišljaju o svećeničkome pozivu. Kao posljednji plod Svećeničke godine istaknuo bih veliku molitvu opće Crkve za svećenike, a ujedno mislim da je to najveći plod: rekao bih da bi bilo poželjno jedno desetljeće umjesto jedne svećeničke godine – zaključio je velečasni Banzato.

utorak, 20. travnja 2010.

Poziv sv. Franje Asiškog

Sv. Franjo Asiški živio je 44 godine. U 24. godini života (1206.) spoznao je istinu o samom sebi. Međutim, proces spoznaje trajao je 3-4 godine. Kroz različite susrete, razmišljanja, unutarnje borbe i otajstvenu objavu Franjo je shvatio i spoznao kojim mu je putem ići. Na taj put pošli su mnogi kroz povijest i polaze mnogi danas. Osim što su ga mnogi slijedili i slijede, Franjo je utjecao na religije, kulturu, ekologiju... Mnogi su ga spominjali kao najveću osobu drugog tisućljeća. Zašto? Kako i što se dogodilo Franji Asiškom da i danas nakon više od 800 godina razmišljamo o njemu i da on još utječe na nas?


Proces poziva Franje Asiškoga, odnosno iskustva koja ga dovode do spoznaje Božjeg poziva

1. Zatvor i bolest
Čini se da je proces poziva započeo 1202. godine kada je Franji bilo 20 godina. Te je godine izbio rat između Asiza i Peruggie. U srednjevjekovnoj Italiji to nije nije bilo ništa neobično među susjednim gradovima. Franjo se prijavio u vojsku i ohrabrio prijatelje da učine to isto. Ali, Asiz je izgubio rat i Franjo je završio u zatvoru godinu dana.
Franjo, koji je navikao na udobnost i luksuz, zasigurno je bio šokiran iskustvom u zatvoru. Ali Bog uvijek može učini dobro iz zloga. Franjo je imao mnogo vremena za razmišljanje o svome životu i uvjetima za život. Franjo je čak i obolio u zatvoru. U zatvoru je počeo gledati život novim očima. To je bio početak drukčijeg života. Međutim, poziv koji se počinje javljati nije ni jednostan ni drag, ali iznad svega, on još nije bio spreman za takav život.

2. San u Spoletu
Kad se Franjo oporavio od svoje bolesti, on se donekle vratio starom životu. Ovaj put odlučio je ostvariti svjetsku slavu i čast pa se stoga pridružio križarima pod vodstvom Waltera od Brienne, francuskog plemića. U proljeće 1205. uputio se prema gradu Puglia, u južnoj Italiji. Ali, Bog je imao druge planove. Franjo nije dugo bio na putu. Naime, blizu Spoleta, Franjo je imao vrlo snažan san. Bog mu se ukazao i naredio da se vrati kući u Asiz. Na njegovu odluku da se prekine putovanje i da se vrati kući, mnogi od njegovih prijatelja ostali su zbunjeni.

U Spoletu Franjo je u snu vidio čovjeka, za koga drži da je Isus, koji ga je pitao: 'Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?' 'Gospodar' – odgovorio je Franjo. I tada je ukazanje završilo riječima: Vrati se u Asiz i ja ću ti reći što ti je činiti'.
Za Franju, to očito nije bio sam san. Taj događaj Franjo shvaća ozbiljno i kao stvarnost i zato reagirao odmah. Napustiti vojnu pustolovinu kao što je bila ova značilo bi kao čin kukavičluka, a Franjo bi radije umro nego da ga smatraju kukavicom. Ali, stvari su se sada promijenile, on je bio drugačija osoba. On je bio siguran da je poruka koju je primio – poruka Božja koja će ga dovesti do drugih iskustava.

3. Hodočašće u Rim
Franjo je odlučio putovati u Vječni grad da bi molio na grobu apostolskih prvaka. Drugim riječima, Franjo je osjećao potrebu ići na izvor one Crkve koja je trebala njegovo poslanje za obnovu. Dogodilo se u Rimu, dok je molio, prema životopiscu Čelanu, da je Svetac božanskim nadahnućem učinio veoma značajno djelo. Naime, oslobodio se svilene odjeće i zamjenio je s odjećom prosjaka. Ubacio se među siromašne hodočasnike koji su se nalazili na stepenicama sv. Petra i živio s njima nekoliko dana, živeći od milostinje prolaznika. Franjo je iz znatiželje želio osjetiti kako je živjeti kao siromah jer je naučio da Kristova Crkva pripada upravo takvima.

4. Susret s gubavcem – poljubac gubavcu
Nakon povratka iz Rima, Franjo je imao drugo važno iskustvo. Toma Čelano piše kako se Franjo najviše bojao gube. Jednog dana, dok je jahao na konju u dolini ispod Asiza, Franjo je susreo gubavca. Instiktivno, želio je pobjeći i izbjeći neugodni pogled, ali je bio pogođen grižnjom savjesti. Okrenuo se i sjahao s konja. Gubavcu je dao novac, zagrlio ga i poljubio. Zatim se popeo na konja i otišao. Njegovo srce bilo je ispunjeno radošću. Dok je odlazio, okrenuo se kako bi pozdravio gubavca, ali je on već otišao, gubavac je čudno nestao iz vida. To iskustvo je bilo temeljno za Franju i sjeća ga se u Oporuci. Jasno, to je Bog koji djeluje. Prisutan je u krinki gubavca.

U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: 'Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.' I odlučio je te riječi pretvoriti u djela.

5. Crkva sv. Damjana (molitva pred križem)
Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Jednog dana prolazeći pokraj crkve sv. Damjana osjetio je unutarnje nagovaranje da uđe u nju. Crkva je bila napuštena i u ruševnom stanju. Franjo je stao pred križ i molio. Dok je bio duboko u razmišljanju i molitvi, slika križa iznenada je oživjela i rekla: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se ruši.'

To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova.

6. Susret s Evanđeljem
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je za vrijeme mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)...
Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

* * * * *
Za Franju se ne može reći da je doživio jedinstven i jednostavan poziv. Sa sigurnošću se može reći da je kod Franje riječ o dugotrajnom procesu u kojemu je Bog malo pomalo u čudnim situacijama i na neobičan način privlačio Franju Asiškog k sebi. Jasno, koliko god u početku bilo teško i neshvatljivo, toliko je kasnije to uzljubio i vršio.

petak, 9. travnja 2010.

Sveti Franjo je uvijek suvremen

Jednoga se trena, u proljeće, trs vinove loze, naizgled mrtav i osušen, počeo micati i ovijati zelenilom i cvatom i lišćem. Do jeseni na cvjetnim peteljkama bili su bujni grozdovi sa sočnim bobama grožđa, slatkog za jelo i dobrog za vino.

Nije mrtvo sve ono što se čini mrtvim. Čak i kamenje raste, a stara vina dozrijevaju i cvjetaju.

Vinu je sličan život onih negdašnjih Božjih ljudi koji su svojim suvremenicima prenosili nedokučive tragove tajne koja živi u ljudskom biću. Iako dolaze iz nezapamćenih vremena, oni se zadržavaju u svijesti ljudi i u osjećaju zahvalnosti.

Prije više od 800 godina rodio se Franjo Asiški. On je kao skupocjeno, rijetko vino. Ustrajno zori i donosi bogati plod u kulturi, u Crkvi i u franjevačkim obiteljima. S Franjom se proljeće Isusa Krista ponovno vratilo u svijet.

Svako vrijeme ima svoja ozbiljna pitanja na koje ne zna pronaći odgovora. I naše vrijeme ima neizmjerno mnogo pitanja na koja ne znamo odgovora. Izdvojit ćemo pet pitanja, važnih za naše vrijeme i postaviti ih svetom Franji, da bi nam odgovorio što misli o njima. Franjini odgovori nisu srednjovjekovni, nego suvremeni, današnji. Kad god sveci u nasljedovanju Isusa Krista idu do korijena ljudske egzistencije, iskazuje se trajna suvremenost Evanđelja. Oni lome uskost svoga vremena i postaju suvremenici svake epohe i svakoga čovjeka koji traži svoju zvijezdu. U tom trenutku oni nisu ni stari ni moderni nego, jednostavno, uvijek aktualni.

1.
U prvom se pitanju radi o problematici sustava u kojemu živimo, o krizi u oblicima akumulacije i u sustavu koji prenaglašava razum. Franjo nas upućuje na druga strukturna načela koja se temelje n srcu, na nježnosti i na skladu s prirodom.

2.
Drugo se pitanje odnosi na moderno društvo, raspuknuto od vrha do dna – podjelom na siromašne i bogate. Na jednoj strani obilje, na drugoj oskudica. Tako dolazi do nepravde u svjetskim razmjerima. Franjo, siromašak, živio je korjenito razbaštinjenje samoga sebe, kao solidarnost sa siromašnima i sa siromašnim Kristom. Život nema svoj smisao u stvaranju bogatstva nego bratstva, ne u posjedovanju nego u solidarnosti i suosjećanju sa svim stvorenim bićima.

3.
Treće je pitanje – pitanje sveukupnog oslobađanja. Svi su sustavi i sva su društva obilježeni čežnjom potlačenih za oslobođenjem. Franjo nas susreće kao jedan od najslobodnijih svetaca u povijesti kršćanstva, kao nositelj slobode koju nam donosi evanđelje Isusa Krista – Osloboditelja. Franjo, zvan i brat, oslobađa svojom dobrotom i povjerenjem koje on ubrizgava u skrivene energije svjetla, položene u svako srce, sposobne da se odupru tami grijeha i tlačenja.

4.
N četvrtom mjestu okrenimo se prema stalnom nastajanju Crkve. Crkva nije samo dvotisućljetna institucija koja počiva na događaju svoga osnivanja u Kristu, Duhu, apostolima i prorocima. Ona je, prije svega, događanje vjere i ona nastaje kao odgovor na Riječ koja se čuje i prakticira na širokom prostoru svijeta a ne samo u zatvorenoj unutrašnjosti crkava i samostana. Franjo je za Crkvu stvorio izraz puk koji iskazuje njezinu povezanost s narodom. Tajna se Crkve konkretizira u malim zajednicama braće i sestara, povezanim s narodom i s najsiromašnijim u narodu Božjemu.

5.
Petim pitanjem otvaramo problem integracije zla u život čovjeka. Naš je životni put velika drama. Uspon postoji samo kao proces oslobođenja od mnogih okova, svetost uvijek izrasta iz teških sukoba i do kraja našega života ići će grijeh i milost zajedno. U osvajanju svoga srca Franjo je išao vlastitim putom. Velikom jednostavnošću i poniznošću krčio je put prema Bogu kroz tamne strane svoga života. Zato on ne pjeva samo o životu i ljubavi nego i o bolesti i smrti. Sve ovo pripada zajedno, kao braća i sestre, velikoj Božjoj obitelji.