srijeda, 15. prosinca 2010.

Moliti za zvanja! A kako?

Često puta čujemo, a i sami se vjerojatno pitamo, kako moliti za zvanja? Može se na mnogo načina, i mi to najčešće činimo općenito. A dobro bi bilo moliti i za sasvim konkretne osobe s kojima smo mi kao vjernici došli u poseban dodir. To bi molitvi dalo bliskost i osobnu notu. Čini mi se da bi bilo dobro da svaki katolik moli za svećenike, žive i pokojne, s kojima se osobno susretao i susreće i od kojih je primao svete sakramente.
Recimo, sjetiti se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, svih onih koji me i dan-danas ispovijedaju i pričešćuju, za biskupa koji me je krizmao; oženjeni: za onoga tko me je vjenčao, bolesnici: za onoga tko mi je dao bolesničko pomazanje. S druge pak strane bilo bi dobro da svećenik moli za sve one koje je bilo kada krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao, kao bolesnika opremio, za sve pokojne kojima je sprovod vodio, za sve koje je poučavao i propovijedao im, navješćujući im Radosnu vijest usmeno ili pisanim putem. Dakako da će vjernici određene župe moliti za svoje svećenike: župnike, kapelane, za svoje časne sestre koje djeluju u župi, da će roditelji i rodbina moliti posebno za svoju djecu i rođake u duhovnim zvanjima, što se najčešće i čini. Koliko bi se takvom molitvom osoba povezalo! Eto divnoga molitvenog umreženja, duhovnoga interneta posebne vrste.

Ako Bog posve ispuni svećenika, redovnika, redovnicu, onda oni imaju snage svjedočiti svoj svećenički ili redovnički identitet, živjeti svoje zvanje radosno. A takav onda privlači i oduševljava. Svatko želi biti sretan i radostan u životu. Na primjeru sretnih svećenika i redovnika mladi će najbolje vidjeti da je to moguće ostvariti. To je, uz Božji poziv, najbolja promidžba duhovnih zvanja. A da bi uslijedio i Božji poziv i odziv mladih ljudi, potrebna je molitva, i to ustrajna.
Danas se na sve strane govori o krizi svećeničkih i redovničkih zvanja. No, što zapravo znači kriza? Drago nam je čuti i pročitati da u pojedinim dijelovima svijeta/Crkve raste broj duhovnih zvanja; žao nam je kad čitamo da taj broj znatno opada upravo kod nas u Europi i u drugim dijelovima gospodarski najrazvijenijeg dijela svijeta. Međutim, kod ovoga nije riječ samo o broju. Zašto? Pa zato što Crkva ne živi od statistike. Riječ je o nečemu drugom, puno većem i važnijem: o kvaliteti onih koji duhovno zvanje nose i žive. Kardinal Puljić jednom prigodom napisa da «krizu zvanja u najvećoj mjeri treba gledati povezano s krizom svjedočenja».


Svi smo se mi u životu oduševili nečijim dobrim primjerom. To je bio poticaj da smo uopće počeli razmišljati, ali i krenuti tim ostim putem, odn. da smo izabrali upravo svoje zvanje. Sluga Božji Ivan Pavao II. je poticao ne samo na molitvu za duhovna zvanja, nego da svaki svećenik odgoji sebi nasljednika. Na konkretnom primjeru to se najbolje uči. Jesmo li spremni dati takav dobar konkretan primjer?

utorak, 7. prosinca 2010.

Svećenik mora biti "Božji čovjek"

Pismo pape Benedikta XVI. sjemeništarcima i bogoslovima

Dragi sjemeništarci i bogoslovi!

Kada sam, u prosincu 1944., bio pozvan u vojnu službu, pitao je zapovjednik satnije, svakoga od nas, kakvo zvanje želi u budućnosti. Odgovorio sam da želim biti katolički svećenik. Zatim mi poručnik reče: "Onda trebate potražiti nešto drugo. U novoj Njemačkoj svećenici više neće biti potrebni". Znao sam da je ta "nova Njemačka" već bila na izdisaju i da će, nakon strašnih razaranja koje je donijelo to bezumlje diljem zemlje, svećenici sigurno biti ponovno potrebni.
Danas je situacija potpuno drukčija. No i danas mnogi, iz ovog ili onog razloga, misle da katoličko svećenstvo nije "zvanje" budućnosti, već nešto što pripada prošlosti. Vi ste, dragi prijatelji, odlučili ući u sjemenište i bogosloviju i tako, usprkos takvim prigovorima i mišljenjima, krenuti na put koji vodi prema službi svećenika u Katoličkoj crkvi. I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti. Kada se čovjek otuđi od Boga, život mu postaje prazan.
Ništa ga ne može ispuniti i sve mu je nedostatno. On zatim traži utočište u opijanju ili nasilju koje danas sve više prijeti mladima. Bog je živ. On je stvorio svakoga od nas i zato nas sve poznaje. On je toliko velik da ima vremena za naše malenkosti: "A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene". Bog je živ i treba ljude koji su tu za njega i koji će dovesti druge k njemu. Dà, ima smisla postati svećenik. Svijet treba svećenike, pastire, danas, sutra i sve dok je svijeta. Sjemenište i bogoslovija predstavljaju zajednice na putu prema svećeništvu.
Time sam već nešto važno rekao. Svećenik se ne postaje sam od sebe. Potrebna je "zajednica učenika", zajedništvo onih žele služiti zajedničkoj Crkvi. U ovom vam pismu želim – osvrćući se također na vrijeme koje sam ja proveo u bogosloviji - ukazati na nekoliko elemenata koji su važni u ovim godinama toga puta.
1. Tko želi biti svećenik, mora prije svega biti "Božji čovjek", kako svećenika opisuje sveti Pavao (1 Tim 6, 11). Bog nije, za nas, udaljena hipoteza, nije nepoznati koji se povukao nakon Velikog praska. Bog se objavio u Isusu Kristu. U licu Isusa Krista vidimo Božje lice. U njegovim riječima čujemo samoga Boga koji razgovara s nama.
Zato na putu do svećeništva i u čitavom svećeničkom životu najveću važnost ima osobni odnos s Bogom u Isusu Kristu. Svećenik nije upravitelj nekog udruženja, koji nastoji zadržati postojeće članove ili povećati njihov broj. On je Božji glasnik među ljudima. On želi ljude privoditi Bogu i na taj način pomoći da se među njima produbljuje pravo zajedništvo. Zato je vrlo važno, dragi prijatelji, da naučite živjeti u neprestanom doticaju s Bogom. Ako Gospodin kaže: "U svako doba molite", onda on, naravno, ne traži od nas da neprestano izgovaramo molitvene obrasce, nego da budemo uvijek u duhu s Bogom.
Produbljivati taj dodir s Bogom - to je smisao naše molitve. Zato je vrlo važno dan započeti i završiti molitvom, slušati njegov glas u čitanju Svetog pisma, iznositi mu svoje želje i nadanja, radosti i patnje, kao i svoje mane i zahvaljivati mu za sve lijepo i dobro i tako ga stalno imati pred očima kao uporišnu točku našega života. Tako postajemo osjetljivi na svoje pogreške i učimo raditi na sebi da bismo postajali sve bolji; ali postajemo također osjetljivi za sve lijepo i dobro što primamo iz dana u dan kao po sebi razumljivo, te tako raste naša zahvalnost. Sa zahvalnošću pak raste radost što nam je Bog blizu i što mu smijemo služiti.

2. Bog nije samo riječ koja nam je upućena. On nam se u sakramentu daje osobno po opipljivim stvarnostima. Središte našeg odnosa s Bogom i suobličavanja našega života je euharistija. Nju slaviti svim srcem uranjajući u to otajstvo i tako osobno susresti Krista nešto je što mora predstavljati središte svakog našeg dana. Sveti Ciprijan je u svojem tumačenju evanđeoske molitve: "kruh naš svagdanji daj nam danas", među ostalim, rekao da "naš" kruh, kruh kojega mi kao kršćani smijemo primati u crkvi, jest sâm euharistijski Gospodin.
U molitvi Očenaša molimo dakle da nam on svakog dana daje "naš" kruh, da bude uvijek hrana našega života, da uskrsli Krist, koji nam se u euharistiji daruje, sasvim oblikuje i prožme naš život sjajem svoje božanske ljubavi. Da bismo ispravno shvatili euharistijsko slavlje moramo naučiti, razumjeti i voljeti liturgiju Crkve u njezinu konkretnom obliku. U liturgiji molimo s vjernicima svih vremenâ – vjernici prošlosti, sadašnjosti i budućnosti se okupljaju u jedan veliki zbor molitve. Na temelju moga osobnog iskustva mogu reći kako je upravo divno postupno učiti i razumjeti kako je to sve nastalo i razvijalo se, koliko se golemo iskustvo vjere krije u strukturi misne liturgije, koliki su je naraštaji oblikovali svojim molitvama.

3. I sakrament pokore je važan. Uči me da sebe promatram Božjim očima i prisiljava me da budem iskren prema samome sebi. Vodi me k poniznosti. Župnik Arški je jednom rekao: "Ne vidite mnogo smisla u tome da danas primite odrješenje, a znate da ćete opet sutra učiniti iste grijehe. Ali", kaže on, "sâm Bog taj čas zaboravlja vaše sutrašnje grijehe, da bi vam danas dao svoju milost".
Premda se moramo uvijek boriti s istim grijesima, važno je boriti se protiv nagrđivanja duše i ravnodušnog mirenja sa činjenicom da smo jednostavno takvi. Važno je ne posustati, ne podleći skrupuloznosti, u zahvalnoj svijesti da mi Bog uvijek iznova oprašta. Ali isto tako ne smijemo postati ravnodušni i više se ne boriti za svetost i da postajemo bolji. I time što se meni oprašta, učim opraštati drugima. Time što prepoznajem svoju duhovnu bijedu, bit ću tolerantniji i imati više razumijevanja za slabosti moga bližnjega.

4. Čuvajte također u sebi osjetljivost za pučku pobožnost, koja je u svim kulturama različita, a opet veoma slična, jer je ljudsko srce, u konačnici, uvijek isto. Sigurno da pučka pobožnost teži iracionalnosti, a možda ponekad i vanjštini. No potpuno je pogrešno potpuno je odbacivati. Preko nje je vjera ušla u srce ljudi, postala je dio njihovih osjećajâ, njihovih običajâ, njihova zajedničkog nazora na svijet i načina života.
Zato je pučka pobožnost veliko blago Crkve. Po njoj je vjera postala "opipljiva". Sigurno da pučku pobožnost treba uvijek pročišćavati, da mora biti usmjerena prema središtu, ali ona zaslužuje našu ljubav i čini nas same u potpuno stvarnom smislu "Božjim narodom".

5. Vrijeme u sjemeništu i bogosloviji je također i nadasve vrijeme studiranja. Kršćanska vjera ima jednu racionalnu i jednu intelektualnu dimenziju. Bez njih vjera ne bi bila to što jest. Pavao govori o jednoj "vrsti nauk" u koji smo uronjeni po krštenju (Rim 6, 17). Svima su vam poznate riječi svetog Petra koje su srednjovjekovnim teolozima služile kao polazište za razumski obrazloženu i znanstveno razrađenu teologiju: "budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1 Pt 3, 15).
Jedna je od vaših glavnih zadaća da u godinama sjemeništa i bogoslovije steknete sposobnost pružati takve odgovore. Ja vas mogu samo usrdno potaknuti: marljivo studirajte! Iskoristite godine studija! Nećete zbog toga požaliti. Sigurno da često put materije koje studirate izgledaju tako daleko od prakse kršćanskoga života i pastoralne službe. No potpuno je pogrešno uvijek odmah na početku postavljati pragmatično pitanje: Hoće li mi ovo ikada koristiti? Hoće li mi to biti od koristi u mojem pastoralnom radu?
Nije riječ o tome da naučite samo ono što je očigledno korisno, već o tome da upoznate srž vjere u cjelini, tako da ona postane odgovor na pitanja ljudi koji se, izvana gledano, mijenjaju iz generacije u generaciju, no zapravo ostaju isti. Zato je vrlo važno izdići se iznad promjenjivih pitanja sadašnjeg trenutka i shvatiti stvarna pitanja te razumjeti tako odgovore do kojih dolazite u izučavanju tih materija kao prave odgovore.
Važno je temeljito poznavati Sveto pismo kao cjelinu, u njegovu jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta: nastajanje tekstova, njihovu literarnu osebujnost, njihovo postupno objedinjavanje sve do nastanka kanona svetih knjiga, dinamično nutarnje jedinstvo koje nije površno, nego svakoj pojedinoj knjizi daje njezinu punu važnost. Vrlo je važno upoznati crkvene oce i velike koncile, na kojima je Crkva, vjerujući i razmišljajući, usvojila bitne tvrdnje Svetog pisma.
Mogao bih nastaviti na slijedeći način: ono što nazivamo dogmatikom je razumijevanje pojedinih istinâ i sadržajâ vjere u njihovu jedinstvu, štoviše, u njihovoj krajnjoj jednostavnosti: svaki pojedini detalj je u konačnici samo razlaganje vjere u jednoga Boga, koji se očitovao i koji se očituje nama. Da je važno poznavati bitna pitanja iz moralne teologije i socijalnog nauka Crkve, ne trebam izričito ni spominjati. Koliko je danas važna ekumenska teologija, poznavanje različitih kršćanskih zajednica, ni to ne treba posebno isticati.
Isto vrijedi i za temeljno poznavanje velikih religijâ, kao i filozofije: sve to pomaže razumjeti ljudska traženja i pitanja na koje vjera želi dati odgovor. Ali učite i – usuđujem se reći – zavolite također crkveno pravo, da biste shvatili koliko je ono potrebno i kako ga primjenjivati u praksi: društvo bez prava bi bilo bespravno društvo. Pravo je uvjet ljubavi.
Ne želim dalje nabrajati, već želim samo još jednom reći: ljubite studij teologije i pohađajte ga s istančanim osjećajem za usađivanjem teologije u živu zajednicu Crkve, koja svojim autoritetom nije suprotnost teološkoj znanosti, nego njezin preduvjet. Bez Crkve koja vjeruje, teologija prestaje biti to što je i pretvara se u hrpu različitih disciplina, bez unutarnjeg jedinstva.

6. Godine sjemeništa trebaju biti i vrijeme ljudskog sazrijevanja. Za svećenika, koji treba druge pratiti na putu života i do vrata smrti, vrlo je važno da dovede svoje vlastito srce i um, razum i emocije, tijelo i dušu u ravnotežu i da bude "potpuna" osoba. Kršćanska je tradicija, zato, uvijek povezivala s "bogoslovnim krepostima" također "stožerne kreposti", koje proizlaze iz ljudskog iskustva i filozofije, i općenito zdravu etičku tradiciju čovječanstva.
Pavao to vrlo jasno kaže Filipljanima: "Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu!" (Fil 4, 8). U taj kontekst ulazi i integracija spolnosti u cjelovitost osobe. Spolnost je Stvoriteljev dar, ali i zadaća vezana uz vlastiti ljudski razvoj. Ako nije integrirana u osobu, spolnost postaje istodobno i prosta i destruktivna. Danas to vidimo na brojnim primjerima u društvu u kojem živimo.
U najnovije vrijeme smo s velikom žalošću morali ustanoviti da su svećenici seksualnim zlostavljanjem djece i mladih dali iskrivljenu sliku o svećeništvu. Namjesto da ljude vode do zrele ljudskosti i budu im primjer, svojim su zlostavljanjem prouzročili uništenja zbog kojih osjećamo duboku bol i žalost. Zbog svega toga kod mnogih ljudi, a možda i kod vas samih, može se javiti pitanja je li dobro postati svećenik, ima li život u celibatu smisla.
No, zlostavljanje, koje snažno osuđujemo, ne može obezvrijediti svećeničko poslanje, koje i dalje ostaje jako i čisto. Hvala Bogu, svi mi poznajemo osvjedočene, vjerom prožete i izgrađene svećenike, koji svjedoče vidljivo da se takvim životom, upravo u celibatu, može postići istinska, puna i zrela ljudskost.
To što se događalo treba nas učiniti još budnijima i opreznijima, upravo zato da tijekom priprave za svećeničko zvanje pomno preispitujemo sami sebe, pred Bogom, je li to Božja volja za mene. Zadaća je duhovnikâ, ispovjednikâ i vaših pretpostavljenih da vas prate i da vam pomažu na tom putu prosuđivanja. Od temeljne je važnosti u vašem životu vježbati se u temeljnim ljudskim krepostima, pogleda upravljena prema Bogu koji se objavio u Kristu, i puštati da vas on uvijek iznova pročišćava.

7. Počeci svećeničkog poziva su danas raznovrsniji i različitiji no što je to bilo nekoć. Odluka za svećeništvo često se donosi nakon završenog školovanja za neko zvanje. Vrlo često se javlja u zajednicama, posebno u pokretima, koji potpomažu zajednički susret s Kristom i njegovom Crkvom, duhovno iskustvo i radost u služenju vjeri. Ta odluka sazrijeva i u osobnom dodiru sa čovjekovom veličinom i bijedom.
Tako svećenički kandidati često žive na potpuno različitim duhovnim prostorima. Može biti vrlo teško upoznati zajedničke sastavnice budućeg poslanja i njegova duhovnog puta. Upravo su zato važni sjemenište i bogoslovija kao zajednice na putu koje su iznad raznih oblika duhovnosti. Pokreti su veličanstvena stvar. Vi znate koliko ih cijenim i volim kao dar Duha Svetoga Crkvi. Mora ih se međutim vrednovati prema tome jesu li njihovi članovi otvoreni za zajedničku Katoličku crkvu, za život zajedničke Kristove Crkve, koja je usprkos raznolikosti ipak samo jedna.
Vrijeme provedeno u sjemeništu i bogosloviji je vrijeme kada učite jedni s drugima i jedni od drugih. U, možda ponekad teškom, suživotu morate se učiti velikodušnosti i toleranciji, u njemu ne samo da se morate uzajamno podnositi, već morate jedni druge obogaćivati, tako da svatko može donijeti zajednici svoje posebne darove, jer svi oni služe istoj Crkvi, istom Gospodinu. Ta je škola tolerancije, štoviše škola uzajamnog prihvaćanja i razumijevanja u jedinstvu Kristova Tijela, jedna od važnih sastavnica u godinama sjemeništa i bogoslovije.

Dragi sjemeništarci i bogoslovi! S ovim sam recima želio pokazati kako upravo u ovim teškim trenucima mislim na vas i kako sam vam blizu u molitvi. Molite i vi za mene, da mogu dobro vršiti svoju službu, dokle to Gospodin bude htio. Povjeravam vas, na vašem putu pripremanja za svećeništvo, Marijinoj majčinskoj zaštiti, čija je kuća bila mjesto dobrote i milosti. Neka vas sve blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti!


U Vatikanu, 18. listopada 2010., na blagdan svetog evanđelista Luke.


                                                                                    Papa Benedikt XVI.


                                                                

nedjelja, 5. prosinca 2010.

"Zar je mala stvar biti Božji vojnik"

Služiti Bogu i ljudima kao redovnik, časni brat ili brat pomoćnik



Franjevački način života i rada bitno se zasniva na bratstvu, na činjenici da smo svi međusobno braća.
Zato su u našem Redu od njegovih samih početaka odmah uz svećenike, također, bili primani i oni koji  su željeli Bogu i ljudima služiti na drugačiji način od onoga kojega na koji to način čine oni koji, kao redovnici, još primaju i sveti reda Prezbiterata. Takve osobe, odn. kršćane koji se žele posvetiti Bogu mi danas redovito nazivamo braćom pomoćnicima, braćom laicima i tome slično. Bilo da u Red ulaze u ranijoj ili kasnijoj životnoj dobi, sve su to osobe koje u Red dovodi želja za vlastitim duhovnim posvećenjem i želja da i po njima Kristovo Evanđelje bude naviješteno ljudima, iako ih većina ne završava propisani teološki studij i ne biva ređena za svećenike.
Brat može raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne može ispovijedati niti služiti sv. misu).


Braća redovnici, dakle, jednako kao i braća svećenici imaju svoje mjesto u našem Redu. I jedni i drugi su uzajamno povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Bratski povezani kao suradnici i suputnici na istom putu, oni, svaki na svoj način, treba da ispunjavaju poslanje Crkve. Braća kao i svećenici čine jedno tijelo i jedan duh Reda i, kao takvi, zajedno su pozvani da slijede Isusa u evanđeoskoj radikalnosti franjevačko-kapucinskog redovničkog načina života i rada. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću laike u zajednici) jer «s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka» (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio.

Redovnički brat svoje posvećenje ostvaruje ponajprije življenjem evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, no osim rada na vlastitom posvećenju on je pozvan raditi i na posvećenju drugih te pružati živo svjedočanstvo Onoga za kojim je u duhovnom životu i krenuo. U središtu redovničkog života zato jest Euharistija kao pokretačka snaga svega djelovanja, zatim meditacija, čitanje i razmatranje Svetog pisma i drugoga duhovnog štiva, ispit savjesti i sv. krunica.
Časna braća pomoćnici ili braća laici jednako polažu redovničke zavjete kao i braća svećenici koji se, uz to što žele biti kapucini, još odlučuju i za svećeništvo. Bogata povijest svete i blažene nam braće Reda, kao i mnoštvo poslova i služba koje su braća obavljala i obavljaju širom svijeta pokazuju nam veliku raznolikost i uzajamnu nadopunu u apostolsko-pastoralnom radu braće kapucina. Područje djelovanja braća danas je veliko i veoma raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara pa sve do velikih slikara, graditelja, misionara, akademskih profesora… Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar određene zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari podešava svijet u odnosu na Krista.

Koliko je današnjih svećenika i redovnika koji rast svoga zvanja duguju bratskom i prijateljskom susretu te braće pomoćnika, a koliko, s druge strane, vjernika koji su u njima našli svoga duhovnog brata, savjetnika i prijatelja. Koliki naši samostani ne bi ni izdaleka mogli razviti toliku pastoralnu, znanstvenu i karitativnu djelatnost kad ne bi bilo te naše braće pomoćnika. Iz redova naše braće potekli su mnogi sveci i blaženici, misionari, karitativni radnici, pravi samaritanci, uzori kršćanskoga i redovničkoga života koji su svojim životom, riječima i djelima navješćivali Evanđelje onima koji za nj nisu nikada čuli.

I danas u našem Redu širom svijeta postoji mnoštvo takve braće koji svoje redovništvo proživljavaju radeći kao samostanski vratari, kuhari, knjižničari, bolničari, misionari, profesori… ili obavljajući zanimanja koja su izučili ili za koja imaju dara i na taj način šire Radosnu vijest među ljudima s kojima žive i rade.
Svaki redovnik treba biti svjestan da je svaka služba služenje Bogu i ljudima i da je najvažnije to koliko tko ljubavi prema Bogu unese u svoju službu, jer, niti svećeničko posvećenje niti učenost ne čini redovnika redovnikom, već polaganje redovničkih zavjeta i po njima predanje sebe Bogu u toj zajednici.

Kršćansku savršenost moguće je, dakle, ostvariti ne samo kao svećenik nego i kao časni brat pomoćnik – ne svećenik!!
** Svi oni koji sebe vide i prepoznaju u ovakvoj vrsti posvećenja Bogu i služenja slobodno nam se mogu obratiti na:


Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb (Dubrava)