srijeda, 26. siječnja 2011.

Što je poziv?

Svatko od nas dao bi drukčiji odgovor na to pitanje, no jasno je da je svatko od nas pozvan. Prvenstveno je to poziv na svetost, poziv na život s Bogom po Kristu, upućen svim ljudima kako bi prihvatili Božje kraljevstvo koje se približilo.
Poziv se očituje kroz različite oblike konkretnog života i ima dva načina ostvarivanja:
      1. posredan – kroz brak, obitelj, izvršavanjem svojih društvenih i kršćanskih dužnosti,
      2. neposredan - kroz svećeničko ili redovničko zvanje. Ovaj se sastoji u posebnom Božjem zahvatu u život pojedinca, a ostvaruje se slobodnom odlukom i dragovoljnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta.

Nikome od nas nije došao netko i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo. Zato je važno razlikovati postojanje poziva i samu svijest poziva.
Poziv je unutarnji treptaj duše koja počinje tragati za nečim višim, drugačijim, nedohvatnim i neshvatljivim. Osoba koju Bog zove s vremenom započinje novi život, drugačiji od dosadašnjeg, a da i sama u početku toga ne bude svjesna. Takva osoba na nov način sluša Božji glas. Početak poziva može počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo.
 Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).


Poziv s vremenom postaje sve jači i postupno mijenja osobu, njene dosadašnje navike, njeno ponašanje i stavove. Osoba koju Bog zove postupno kroz molitvu otkriva Njegov plan i odlučuje hoće li odgovoriti na Božji poziv. Odgovori li osoba na Božji poziv, možemo govoriti o zvanju koje je izraz Božje ljubavi i naklonosti prema čovjeku,  očituje se u sklonosti prema određenom načinu života i nastojanju da ga se ostvari i to u sasvim konkretnim situacijama.

To znači htjeti prihvatiti i živjeti redovnički život, a za to su potrebne psihološke, moralne i fizičke sklonosti koje kroz samoodgoj osobe sazrijevaju i vode zrelom i odgovornom načinu života. Dubina, ljepota i vrijednost poziva u životu osobe raste čitavog života. Voljeti svoj poziv uči se iz dana u dan, uvijek ponovno, rastući u ljubavi prema Kristu Zaručniku i onima s kojima živimo i radimo.

četvrtak, 13. siječnja 2011.

"Tko voli svoju djecu i budućnost Crkve"


Strah roditelja: Iz pastoralnog pisma kardinala C. M. Martinija roditeljima
(*U drugom dijelu ovoga svog pisma kardinal govori o svećeničkom pozivu te potiče roditelje da se ne boje ako im sin izrazi želju postati svećenik. 


Kardinal ovako o tome piše:  

"Nerijetko primjećujem kod roditelja određeni strah, nelagodnost pred mogućnosti da im sin poželi biti svećenik. Katkad i roditelji sjemeništaraca pokazuju određeni nemir s obzirom na budućnost svojih sinova kao da se pitaju: 'Kakav to život očekuje moga sina, kad postane svećenik, hoće li biti sretan, ili će se osjećati osamljen?'
Želio bih odgovoriti na neka od postaljenih pitanja. Onaj koji želi biti dobar svećenik, mora biti spreman nositi svoj križ, koji je prisutan u životu svakog kršćanina. Njegovo služenje neće uvijek biti pravo vrjednovano, u vršenju odgovornosti naići će na kritike i nerazumijevanja. Ipak, premda mnogi to ne razumiju, svećenički život ima puno lijepih strana i radosti.

Svećenik je prije svega čovjek mnogostrukih ljudskih odnosa: posvećuje svoje vrijeme čovjeku. Svećenik ne susreće čovjeka iz bilo koje osobne koristi nego da im podari nešto što ne može nitko drugi dati, a to je duhovno bogatstvo. Pred njim se otvaraju srca, događa se susret po sakramentu ispovijedi i otvoren je put da se čuje Božja riječ koja iscjeljuje i oprašta. Ma koliko svećenik osjećao svoju ljudsku ograničenost odgovornosti na izazove koje postavlja današnji svijet, i zbog svojih slabosti potreban je kajanja, ipak u konačnici osjeća utjehu jer je mogao ljudima pružiti kruh Života i zagrljaj Božjeg oproštenja."