subota, 28. travnja 2012.

Papa Benedikt XVI. o daru svećeništva


Svećenićko ređenje

Svećeničko je ređenje događaj s višestrukim dubokim značenjem. Ponajprije za mjesnu Crkvu, onda za samoga ređenika i njegovu najbližu rodbinu. Posebno značenje ređenja još pridolazi kad nekoga Papa zaredi, kako će to sutra učiniti da će zarediti devetoricu đakona, koji su nakon sedam godina sjemeništa napokon stigli do žuđenoga cilja, a što je zapravo početak.

Svakoj bi mjesnoj Crkvi to imala biti radosna briga, ako želi da se Kristova otajstva spasenja ponazočuju u njoj po djelovanju svećenika za život svijeta. Kolika je također odgovornost na svakom koji je pozvan da se upriličuje svojem Učitelju u svem svojem životu u kojemu ne će nedostajati ni lijepih, svijetlih trenutaka, ali ni onih manje lijepih sve do razapinjanja, pogotovu u obavijesnim sredstvima. Vjerujemo da je svaki mladomisnik toga svjestan, ali u toj svijesti valja ustrajati i pouzdavati se u moć molitve, a to znači da sam moli, ali i da drugi za njega mole.

Često se čuje od ljudi koji se obraćaju roditeljima: blago vama što imate sina svećenika ili kćer časnu sestru. No kad Bog pokuca na vrata srca nekog njihovog djeteta, onda si ne žele to blaženstvo. Zajedno sa svećenikom doista se Bogu prinose i njegovi roditelji, braća i sestre.

                                                                             * * * * *

U nedjelju, 29. travnja, na nedjelju Isusa Krista Dobroga Pastira, slavi se 49. svjetski dan molitve za zvanja. Tom će prigodom papa Benedikt XVI., tijekom svečane Svete Mise u Bazilici svetoga Petra, za svećenike zarediti devet đakona iz Rimske biskupije.

Podsjetimo se stoga na neke misli iz članka, tada teologa Josepha Ratzingera, o svećeništvu, koji je 28. svibnja 1970. godine objavio vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano.

„Pitanje svećeničke službe u Crkvi iznenada je postalo vrući problem. Postoji li opravdano sakramentalno svećeništvo?“ – tim temeljnim pitanjem započinje dugi članak budućega pape. Tada profesor dogmatske teologije na Sveučilištu u Regensburgu, odmah ističe da bi nas suvremena kriza trebala potaknuti, da s novom pozornošću slušamo poruku izvorā prepuštajući se da nas ona ponovno oplodi i vodi. Joseph Ratzinger potom prati čitatelja u zanosnoj analizi Pavlovih poslanica, te dolazi do tvrdnje da nije teško dokazati ono što već sām Novi Zavjet pokazuje, jedinstvo između apostolata i svećeništva. Ta je struktura – dodao je – prikazana kao stalna stvarnost u Crkvi. Ta se povezanost pojavljuje već u Lukinim spisima. Svećeništvo Crkve stoga, - napisao je teolog Joseph Ratzinger – nije protivno svjedočanstvu Novoga Zavjeta, nego je čvrsto usidreno u njemu.

Nitko neće poreći da su se u povijesti Crkve uvijek izmjenjivali znakovi zamračenja, ali to ne stavlja u pitanje svećeništvo kao takvo, nego nas kojima je ono preneseno kao zadaća – istaknuo je budući papa Benedikt XVI. te upitao – Jesmo li doista sigurni da je tmina postojala samo u drugim vremenima? Ili, nije li možda tako da svako doba ima ponovno prihvatiti Gospodinov dar?
U završnom dijelu svojega razmišljanja Joseph Ratzinger napominje da je očišćujuća snaga povijesnoga istraživanja važna, ali nije dostatna, jer razmišljanje ima svoje boravište u životu, i od njega prima svoje pretpostavke i svoja ograničenja. Te dodaje:
Samo ako uvijek ponovno prihvatimo u toj cjelokupnosti Gospodinov dar, naše razmišljanje može pronaći put. Kristovo se svećeništvo ispunilo na Križu. Križ stoga jest, i ostaje, temelj i stalno središte kršćanskoga svećeništva koje svoje ispunjenje može pronaći samo u raspoloživosti vlastitoga 'ja' pred Gospodinom i pred ljudima – napisao je u članku Joseph Ratzinger.

                                                                                      * Priredio:
                                                                                       Fra Juro Šimić, OFMCap
                                                                                       E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

četvrtak, 19. travnja 2012.

Odaziv u duhovni poziv



"Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!"
Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim. (Mt 4, 19-20)

Duhovni poziv je uvijek bio i za svagda ostaje nešto tajanstveno i neobjašnjivo. Bog je od početka pozivao ljude da Ga slijede, počevši od praoca našega Abrahama pa sve do danas. Crkva je uvijek posebnu pažnju poklanjala brizi za nova svećenička i redovnička zvanja.
Molitvena nakana Crkve za ovaj mjesec - travanj - upravo je posvećena molitvi za nova duhovna zvanja. U ovom istom mjesecu - travnju - Crkva već godinama obilježava tzv. Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja (ove godina taj dan pada 29. travnja). Crkva nas poziva da na taj dan više nego inače razmišljamo i molimo za nova zvanja. 

Papino pismo, odn. tema ove godina nosi naslov: Zvanja, dar ljubavi Božje
Papa u svojoj poruci za taj dan, između ostalog, kaže: Uvijek je u izvoru Božjega poziva inicijativa beskrajne Božje ljubavi, koja se očituje u Isusu Kristu. Bog je taj koji poziva, a na nama ljudima je da taj Božji zov prepoznamo i da se na njega odazovemo. On nas poziva na univerzalnu i neograničenu ljubav prema Njemu i čovjeku. Crpeći po molitvi iz toga izvora, te iz postojanog približavanja Riječi i sakramentima, naročito Euharistiji, moguće je ljubiti bližnjega u kojemu se očituje lice Krista Gospodina. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu potječu iz istoga izvora, očitovanje su, dakle, iste božanske ljubavi, koja ima resiti život duhovnih zvanja. Ljubav prema Bogu, čija su vidljiva, premda nesavršena, slika svećenici i redovnici povod je odazivu na poziv posebnog posvećenja Gospodinu, po svećeničkom ređenju i redovničkim zavjetima

Bez duhovnih zvanja, koja su vidljiva slika Božje ljubavi, nema niti Crkve. Na svima nama je zato da molimo Gospodina da uvijek iznova šalje radnike u svoju žetvu. I to one radnike koji će biti spremni dokraja ljubiti i izgoriti za Boga i brata čovjeka.
Blaženi papa Ivan Pavao II., godine 1997., okupljenim bogoslovima i sjemeništarcima je rekao: Zvanje je pustolovina za koju se isplati živjeti do kraja
Dragi mladi! Odvažno krenimo u tu pustolovinu, cijelim svojim bićem nosimo sjetlo tamo gdje je tama, ljubav gdje je mržnja, toplinu gdje je hladnoća. Postanimo oruđe Božje ljubavi, ujedno izgarajući od te beskrajne ljubavi. On žeđa za nama i čeka na nas. Treba nas upravo sada i ovdje. Kada jednom osjetimo Njegovu ljubav, ništa drugo nas neće moći ispuniti. Bacimo se u zagrljaj našega Nebeskog Oca. Ne ćemo se pokajati. Svijet čeka na nas!

U svjetlu Božje riječi uđimo u svoje srce i tu ćemo zasigurno naći odgovor na sva svoja životna traženja i pitanja. Ako pri tome osjetimo da nas Bog zove k sebi, hrabro mu se - unatoč svojim slabostima i nesigurnostima - odazovimo, jer On će biti naša snaga i svjetlo na tom putu. Budimo spremni za duhovno zvanje goriti i izgoriti! Ako nas, dakle, Bog k sebi zove, hrabro Mu recimo i svoj: Evo me, Gospodine!  


subota, 7. travnja 2012.

Svećenici su pozvani na suobličavanje s Kristom

Pokoravajući se Kristu možemo uistinu obnoviti Crkvu – istaknuo je papa Benedikt XVI. na misi posvete ulja, slavljenoj prije podne, na Veliki četvrtak, u bazilici apostola Petra.

Papa je ustvrdio da su svećenici pozvani suobličavati se s Gospodinom, odričući se vlastitog samoostvarenja, potaknuo je vjernike da se suprotstave vjerskoj nepismenosti u našem društvu, koristeći i prigodu Godine vjere.
Jesmo li zaista ljudi „koji djeluju polazeći od Boga i u zajedništvu s Isusom Kristom? Taj je upit Sveti Otac postavio sebi i svećenicima. Uz obred posvete ulja na misi se obnavljaju i svećenička obećanja, a Papa zahtijeva da se osobe posvećene Bogu odreknu vlastitih ambicija i da se suobliče s Kristom, koji ne vlada, nego služi, ne prisvaja nego daje. Zahtijeva se nutarnja sveza, štoviše, suobličavanje s Kristom, dakle i nužno nadvladavanje samih sebe, odricanje od onoga što je samo naše, od naglašavanoga samoostvarenja. Traži se da mi, da ja ne živim kako hoću, nego da moj život bude na raspolaganju drugome, Kristu – objasnio je papa Benedikt.

Istina je – primijetio je Papa – da se propitujemo kako se suobličiti s Kristom u okolnostima, često dramatičnim, današnje Crkve. Netko, poput skupine svećenika iz jedne europske države – napomenuo je Papa - javno poziva na neposluh, na nepoštivanje čak i konačnih odluka učiteljstva, kao što je primjerice ređenje žena. Mogu li se neposluhom zaista riješiti problemi? Može li se u neposluhu zamijeti nešto od suobličavanja s Kristom, što je istinska pretpostavka prave obnove, ili je riječ o očajnom pokušaju da se Crkvu preobrazi prema našim željama i zamislima? – priupitao je Papa.
Tko predlaže neposlušnost, uvjeren je da se s drastičnim sredstvima treba boriti protiv sporosti ustanova da se otvore novi putovi, da se 'osuvremeni' Crkva. Krist je zacijelo – dodao je Benedikt XVI. – ispravio ljudske tradicije jer su prijetile gušenjem riječi i volje Božje. Ali je to zapravo učinio da ponovno razbudi poslušnost istinskoj volji Božjoj – objasnio je Papa. Njemu je bilo stalo do prave poslušnosti nasuprot ljudskoj samovolji. On je ostvario svoje poslanje poslušnošću i poniznošću sve do križa, i tako ga učinio vjerodostojnim. Ne moja, nego tvoja volja: ovaj izrijek objavljuje Sina, njegovu poniznost i njegovo božanstvo a nama pokazuje put – kazao je Sveti Otac.
Svećenici nisu pozvani da naviještaju „privatne teorije i mišljenja“, nego vjeru Crkve, čiji su službenici. Papa svima koji smatraju da se ovim primjedbama zapravo brani nepokretnost, ukrućivanje tradicije, odgovara spominjući iskustvo pokreta nastalih u postkoncilsko vrijeme. Često je obnova poprimila neočekivane oblike i učinila gotovo opipljivom neiscrpivu živost svete Crkve, prisutnost i učinkovito djelovanje Duha Svetoga. A ako promatramo osobe, iz kojih su proizašle i proizlaze te svježe rijeke života, vidimo dakle da se za novu plodnost zahtijeva radosna vjera, korjenita poslušnost, živahna nada i snažna ljubav – ustvrdio je Benedikt XVI.

Možda nam kadšto – dodao je Papa – Kristov lik izgleda pre uzvišen i prevelik. Ali Gospodin to zna i stoga se pobrinuo za 'prijevode' da nam po veličini budu pristupačniji i bliži. Papa je podsjetio na niz svetih svećenika „koji nam prethode da nam pokažu put“, od Polikarpa do Augustina, Od Arškog župnika do Karola Wojtyłe. Sveci nam pokazuju kako funkcionira obnova i kako joj možemo služiti. Omogućuju nam shvatiti da Bog ne gleda velike brojeve i vanjske uspjehe, nego svoje pobjede prikazuje u poniznom znaku gorušičina zrna – rekao je Sveti Otac.
Završavajući propovijed Papa se osvrnuo na vjersku nepismenost koja se širi u našem inteligentnom društvu. Temeljne sastavnice vjere, koje su i djeca nekad znala, danas se sve manje poznaju. Ali da se može živjeti i ljubiti naša vjera, da se Boga može ljubiti i biti kadri ispravno ga slušati, moramo znati što nam je On rekao; njegova riječ mora ovladati našim razumom i našim srcem – ustvrdio je Papa i dodao:
Godina vjere stoga može biti prigoda za radosni i gorljivi navještaj vjere. Papa se također osvrnuo na suvremeni govor o čovjeku, tvrdeći da se danas gotovo ne govori o duši. U nekim je sredinama – kako je rekao – čak zabranjeno spominjati dušu. Naravno, moramo se brinuti za fizičke potrebe, ali se ne smijemo brinuti samo za tijelo. Valja se skrbiti za spas ljudi u tijelu i duši – primijetio je Papa, a potom je upozorio svećenike da svoje svećeničko poslanje ne smatraju jednostavnim poslom.

Osobe nikada ne smiju steći dojam da se savjesno držimo svojega dnevnoga rasporeda, da smo prije i poslije radnoga vremena samo svoji. Svećenik nikada ne pripada sam sebi. Osobe moraju osjetiti našu revnost koja je vjerodostojno svjedočanstvo za evanđelje Isusa Krista – zaključio je Benedikt XVI.