Kad Gospodin k sebi zove

Put u sjemenište braće kapucina u Varaždinu Zovem se Ivan Džolan. Rođen sam u Hercegovini 09. 03. 1995. Odrastao sam u katoličkoj i pobožnoj obitelji s roditeljima Jozom i Martom koji su mi podarili brata Franju i tri sestre Antoniju, Ankicu i Mariju. Svoju prvu želju za svećeništvom osjećao sam još u djetinjstvu, ali o tome sam šutio. Promatrajući župnika u svojoj župi Sv. Franje Asiškog, u meni se ta želja sve više budila i moj duhovni poziv je sve više jačao. Školu sam pohađao u svom rodnom mjestu Rama. U osmom razredu svoju sam želju rekao roditeljima i župniku. Od njih sam dobio veliku podršku, i tako raspitivajući se o redovima naišao sam na Kapucine. Kapucinska karizma me oduševila, i tako sam odlučio izići u kapucinsko sjemenište u Varaždinu. Moj odlazak je bio vrlo težak, morao sam se rastati od svoje obitelji i prijatelja. Gospodin mi je davao snage da to uspješno podnesem. U Varaždinu sam upisao medicinsku školu. Trebalo mi je neko vrijeme da se priviknem na život u samostanu i život u zajednici. Moja odluka je svakim danom sve čvršća i čvršća, vođen Gospodinovom ljubavi želim postati navjestitelj njegovog kraljevstva. Na redovnički život sam se brzo navikao, moj dan je popunjen obvezama. Svakim danom sudjelujemo na svetoj misi. Dva puta na dan molimo časoslov, a navečer krunicu. Dan nam završava moljenjem povečerja. U samostanu također pomažemo oko drugih poslova. Nadam se da ću ustrajati na svom putu i da ću jednog dana naviještati riječ Gospodinju. Moje ime je Marin Berišić. Rođen sam 10. 09. 1996. godine u Zagrebu. Moji roditelji, Sebastijan i Antonija su mojeg brata Ivana, sestru Paulinu i mene odgajali u kršćanskom duhu. Odlazeći svake nedjelje na svetu misu u kapucinsku crkvu svetog Mihaela u zagrebačkoj Dubravi javila se u meni kad sam imao 7. godina želja da postanem biskup. Kad sam u drugom razredu osnovne škole trebao napisati što bih htio biti napisao sam da želim postati biskup kao Marin Barišić. Od tada je u meni bila prisutna želja da postanem svećenik. Gledajući kod svete mise kako moji prijatelji poslužuju kod oltara u meni se probudila želja da i ja postanem ministrant. Kada sam na župnom vjeronauku saznao da se primaju u ministrante moji vršnjaci odmah sam se prijavio i tako sam na svoju radost sa 11. godina postao ministrant. Moja želja da postanem svećenik još je više rasla kako sam ministrirao i čitao na svetoj misi. U 8. razredu tu svoju želju da postanem kapucin-svećenik rekao sam svećeniku i on me je pozvao da jedan vikend provedem u kapucinskom sjemeništu u Varaždinu. Jedva sam dočekao taj vikend da odem u sjemenište i da vidim kako je živjeti u sjemeništu. U kapucinskom sjemeništu u Varaždinu osjetio sam kako je to živjet unutar redovničke zajednice, te sam odmah odlučio napisati molbu. Tako sam u jesen 2011. godine došao u kapucinsko sjemenište gdje sam krenuo u prvi razred Strojarske i prometne škole. U početku mi je bilo teško zato što sam se odvojio od svoje obitelji, ali kroz molitvu i bratsko zajedništvo privikao sam se na novi život u sjemeništu. Tu sam upoznao nove prijatelji i stekao nova iskustva. Kroz neko vrijeme boravka u sjemeništu moje se je zvanje učvrstilo i moja se je želja da postanem kapucin povećala. Život u sjemeništu mi je super, jutro započinjem molitvom nakon koje idem u školu pri povratku iz škole je ručak, a nakon ručka je vrijeme za rekreaciju i odmor, a to vrijeme traje do učenja, poslije učenja je molitva i krunica, i onda najsvjetliji dio dana sveta misa. Jednom tjedno imamo klanjanje koje me ispunja. Osim toga ima i ostalih obaveza u sjemeništu kao što je čišćenje i pomaganje u vrtu. Sad idem u drugi razred i nadam se da ću ustrajati u svom svećeničkom pozivu. Moje ime je Mario Berišić. Rođen sam 11. 09. 1995. godine u Zagrebu. Moji roditelji, Petar i Snježana su mene i moju braću uvijek odgajali u kršćanskom duhu. Nikad nisam ni razmišljao o duhovnom pozivu i o tome da služim Isusu Kristu. Bio sam vrlo živahno dijete tako da sam često svoju majku i svog oca dovodio u neugodne situacije. Moj život je uvijek bio pun loših i ludih ideja koje sam vrlo često ispunjavao. Sve do drugog razreda srednje škole težio sam za nekom srećom, ali uvijek sam je tražio na krivom mjestu (izlasci, loša društva itd.). Na početku drugog razreda srednje škole fra Zvjezdan Linić je održao duhovnu obnovu u našoj župi sv. Leopolda. Mama me plačući molila: "Sine molim te idi na tu misu i vidjet ćeš da ćeš biti sretan." Ja sam se u početku vrlo jako protivio tom odlasku na sv. misu, ali mamine suze u očima nisu mi dale mira. Na kraju me svojim suzama potkupila i prihvatio sam njene molbe. Na toj duhovnoj obnovi sam osjetio neku silu koja me oslobađa od svakog grijeha i svake loše navike. To je bio Isus koji mi je dao slobodu i pozvao me da budem još slobodniji tako da mu služim kao svećenik u siromaštvu i providnosti. U početku sam mislio da ja nemam snage za to. No Bog mi je s vremenom dao snage da se malo po malo rješavam starih i loših navika koje su me dovodile u grijeh. Molio sam sve češće i osjetio sam da me Bog sada želi u samostanu kako bi mu u potpunosti bio na službi (smatram da bez molitve se ništa ne može postići, jer ona je ulaznica za nebo). Jednog dana sam odlučio reći majci i ocu da odlazim u samostan kako bi služio Bogu. Oni su bili šokirani, ali isto tako bili su i jako radosni. Po preporuci sam završio u kapucinskom sjemeništu u Varaždinu. Moji dragi kapucini su me srdačno prihvatili. S pomoću Boga našao sam smisao svog života (molitva, rad i služenje braći i ljudima) u sjemeništu. Sada pohađam treći razred srednje škole za kuhara. Doista sjemenište me je naučilo što znači živjeti u ljubavi prema bližnjemu. Molim vas koji čitate ovo da molite dragoga Boga, njegovog sina Isusa i presvetu majku Mariju da mi daju strpljivost i ustrajnost te da ih više nikad ne povrijedim. Moje ime je Branko Petrićević. Dolazim iz Rame (BiH) gdje sam odrastao u obitelji s roditeljima Stjepanom i Anom, sestrom Brankom i braćom Ivanom i Tomom. Rođen sam 24. 07. 1997. godine u Splitu. Svake nedjelje sam odlazio na sv. Misu u crkvu Blažene Djevice Marije na Šćitu. Prva želja da postanem svećenik javila mi se u 11. godini kada sam preko ljetnih praznika boravio u samostanu kod bivšeg župnika. Upoznao me sa životom svećenika, a jedno prilikom je izjavio da ću biti dobar svećenik. Kada sam se vratio kući odmah sam potražio župnika da mu izrazim svoju želju za svećeništvom. Župnik je se tome jako obradovao i pozvao me da jednog vikenda idem s njim u sjemenište u Visokom koje mi se jako svidjelo, ali je postojao jedan problem, a to je da sam ja želio biti kapucin jer sam o njima čitao i jako sam bio oduševljen njihovim načinom života. Pošto su neki od mojih prijatelja znali da ja želim biti kapucin, jedan od njih mi je dao članak iz novina u kojem je bio opisan život u sjemeništu kapucina u Varaždinu. Odmah sam se počeo raspitivati o tome i ubrzo doznao sve i bio sam jako sretan. Kako se bližio kraj 8. razreda trebao sam odlučiti gdje ću nastaviti školovanje i odmah sam odlučio da želim ići u sjemenište u želji da postanem kapucin. Brojao sam dane do polaska u Varaždin, a kada sam došao u sjemenište ostao sam bez riječi. Bio sam sretan i nisam mogao vjerovati da se ovo događa. U sjemeništu se osjećam sigurno, Svaki dan započinjem s molitvom i s molitvom završavam. U sjemeništu za sve ima određeno vrijeme, kako za molitvu, rad i učenje, tako i za rekreaciju i zabavu s ostalim sjemeništarcima. Svaki dan idem na misu s koje se vraćam ispunjen ljubavlju i duhom Božjim. Nadam se da ću nastaviti ovakvim načinom života i ako Bog da jednog ću dana postati svećenik kapucin! * Za prijem u Kapucinsko sjemenište u Varaždinu potrebno je kontaktirati: KAPUCINSKI PROVINCIJALAT Sv. Leopolda Mandića 41 10040 ZAGREB E-mail: provincija@kapucini.hr

Duhovni poziv kao životni izbor

Uz nedjelju Dobroga Pastira s vama razmišljamo o duhovnim zvanjima i o slici koju mladi imaju o njima.

Pojam duhovnog poziva i duhovnog zvanja danas mnogima mladima zvuči prilično apstraktno i nejasno. Sve se češće s čuđenjem ili možda čak sa sažaljenjem gleda na mlade koji se odluče nasljedovati Krista u svećeničkom ili redovničkom staležu. Za duhovni poziv od velike je važnosti ispravan motiv jer je on preduvjet kasnijeg smislenog ostvarenja svakog čovjeka koji se odluči za ovaj poziv. S obzirom na to da poziv zahtijeva čovjekovu kompletnu zrelost, puno se ulaže u formaciju i preispitivanje mladih koji su krenuli na put u ostvarenje tog poziva. Priprava traje više godina kako bi kandidat ispravno odlučio, a poglavari procijenili je li prikladan. No ona prava formacija najčešće se stječe u obitelji, iako ne možemo zanemariti iznimke koje svojim obraćenjem obrate obitelj. No, obitelj je prva koja odgaja u vjeri i usađivanjem klice vjere u dijete usađuje i otvorenost k propitivanju za tu nesvakidašnje zvanje.

Negativnom stavu prema duhovnom pozivu, osim opće promjene društvene paradigme, pridonijeli su i mediji koji senzacionalistički i jednostrano opisuju događaje u kojima iskrivljuju sliku o svećenicima, a time i o Crkvi.

Kad odrastem želim biti... svećenik!

Donijeti odluku i provest je do kraja - ustrajno, znači ostvariti duhovni poziv. Krenuti i slijediti. U današnje vrijeme važna su zanimanja koja donose slavu i bogatstvo jer društvo nas potiče da život gledamo kroz novac i korist. Često se kaže kako sve ima svoje granice no granica u ljubavi prema Bogu jest baš u tome: da nema granica. Ovdje govorimo o zvanju koje zahtijeva hrabrost, poštenje, iskrenost, požrtvovnost, strpljivost. Govorimo o duhovnom pozivu i koliko se mladih odlučuje za ovo »zanimanje« koje ne uključuje previše »glamura«. Nije riječ o »privilegiranom« trenutku u životu nego o nečemu što ispunjava i omogućava pojedincu da lakše komunicira s okolinom. Postavlja se pitanje kako potaknuti mlade na promišljanje o pozivu, kako ih ohrabriti da postanu ono što žele. Najčešća reakcija jest: Čudno je to s duhovnim pozivom. Ali što je mistično u tome? Kada bi proveli anketu na pitanja: Što ako jednog dana osjetiš Božji poziv da ga slijediš kao svećenik? Što ćeš učiniti? Imaš li hrabrosti i o tome razmišljati? Možemo samo nagađati koliko bi njih spremno odgovorilo »da«. Uz brojne razloge zašto se ne odazvati zanimanju svećenika presudan je strah: Što ako griješim? U svakom životnom pozivu važno je da se čovjek »pronađe«. Važno je osjetiti želju da nešto postanemo, postignemo, osjećati poticaj da se bavimo onim što nam se sviđa. Da bismo to i ostvarili, potrebno je uložiti mnogo truda i žrtve a povrh svega - vjerovati u sebe. Duhovni život ima svoje karakteristike, a jedna od njih je ispunjavanje Božje volje. Na jedan način sve treba biti na svom mjestu i upotrijebljeno u pravoj mjeri. Isticanje komponenti duhovnog života dovodilo je do brojnih zabluda, ali nikada nije poljuljalo one koji žele živjeti vjeru. Ponekad je dobro zvati da nije sve potraga za smislom i prepuštanje bez borbe, »pa kamo nas život odnese«.

Poruka uz nedjelju Isusa Krista, Dobrog Pastira

DUHOVNA ZVANJA – PROROŠTVO NADE

Poštovana braćo i sestre!

1. Prigodnu poruku u Godini vjere „Zvanja su znak nade utemeljene na vjeri“, uputio nam je već prije Benedikt XVI., a jubilarni 50. svjetski dan molitve za duhovna zvanja slavimo s novim rimskim biskupom papom našim Franjom.

Nedjelja Dobroga Pastira je zajednička molitva Gospodaru žetve da nastavi slati radnike u žetvu svoju. Duhovna zvanja su radost i nada vitalne Crkve, pokazatelj vjere i ljubavi naših župnih i biskupijskih zajednica, znak zdravlja obitelji i ujedno znak budućnosti i nade humanijeg društva.

2. U svjetlu radosne vijesti Dobroga Pastira Crkva vrjednujući svaki kršćanski poziv i poslanje, svojom molitvom, razmišljanjem i svjedočkim životom želi osobitu važnost dati pozivu na svećeništvo i posvećeni život. Nekada je jedini put prema svećeništvu bio malo sjemenište – klasična gimnazija, a danas se otvaraju i drugi iznenađujući putovi koji bude novu nadu. Mnogi prepoznaše svoj svećenički poziv poslije završene srednje škole, raznih fakulteta ili čak poslije radnog iskustva u svom profesionalnom zanimanju. I naš papa Franjo kao i bl. Ivan Pavao II. su primjeri takozvanog kasnog zvanja. No, Bog zna čekati i nikada ne kasni. Duhovna zvanja dar su Božji Crkvi i svijetu, znak nade da Bog ima veliko povjerenje u čovjeka i da nas On svojom ljubavlju i nježnošću prati na našim životnim putovima i u našim izborima.

3. Duhovna zvanja znak su pouzdane nade koja nam pomaže da se nosimo s izazovima straha i zabrinutosti pred budućnosti. Pouzdana nada daje smisao životu i unosi stvarnost Božje budućnosti u svijet našega sada. Nada koja nadilazi svaki proračun, puna je pouzdanja u Božja obećanja, Boga koji čovjekom posta da bi s nama u sadašnjosti započeo ostvarivati svoje božansko sutra. Kršćanska nada usmjeruje nas budućnosti ali ona uza sve poteškoće i izazove istovremeno traži oslonac u našoj stvarnosti. Duhovni poziv otvara nas i približava bližnjima. U pozivu izlazeći iz sebe, ex-sistere, ostvarujemo ne samo Božji plan o nama, već i puninu svoje egzistencije. Božji poziv zahvaća cjelovito naš život, a isto tako traži naš cjelovit odgovor.

4. Uskrsna vjera i nada su bitno povezane. „Vjera je već neko imanje onoga čemu se nadamo, uvjerenost u zbiljnosti kojih ne vidimo“ (Heb 11,1). Naša se vjera temelji na Božjoj vjernosti prema nama. A Božja vjernost uz koju prianjamo nepokolebljivom nadom, jest njegova ljubav. U svojoj ljubavi Bog nas s povjerenjem poziva. Pouzdanjem i vjerom odgovoriti ovoj ljubavi znači upoznati Božju ljubav koju Bog ima prema nama i povjerovati joj (usp. 1 Iv 4, 16). Isus Krist, Dobri Pastir koji nas ljubi, poziva svoje prijatelje u svakoj generaciji i dijelu svijeta. Ne zaobilazi ni naše sredine, župne i biskupijske zajednice. Ni vas, dragi mladi prijatelji! Možda u ovoj godini vjere želi s Tobom započeti ozbiljniji i prijateljski razgovor. Možda baš Tebi želi povjeriti ulogu da budeš znak nade kako bi ovaj svijet bio manje hladan i zatvoren, sebičan i agresivan, a više svijet dobrote i solidarnosti, otvoren radosnoj vijesti života i spasenja.

            5. Poštovani prijatelji, možete li se i vi osobnije i otvorenije uključiti u jubilarni 50. svjetski dan molitve za duhovna zvanja? Možda i vi, draga mladeži, u molitvi Crkve otkrijete Božji glas u svome srcu i Njegov milosrdni pogled na svom licu.  Možda ste i vi još na putu i u društvu mladog Jorge Marija Bergoglia i Karola Woytile, kako biste postali suvremenom čovjeku znak žive i pouzdane nade s kojom smo svi sudbinski povezani.

6. Još jednom želim vama mladima i svim vjernicima naših župnih zajednica staviti na srce riječi Svetog Oca iz ovogodišnje poruke za jubilarni Svjetski dan duhovnih zvanja: „Nužno je rasti u iskustvu vjere, shvaćenom kao duboki odnos s Isusom, kao pozorno osluškivanje Njegova glasa u svojoj nutrini... Taj proces, koji nas osposobljava pozitivno odgovoriti na Božji poziv, moguć je u kršćanskim zajednicama u kojima vlada snažno ozračje vjere, gdje se daje velikodušno svjedočanstvo prianjanja uz evanđelje … koji potiče na potpuno predanje samoga sebe za Božje kraljevstvo, jačano pristupanjem sakramentima, posebno euharistiji, i gorljivim molitvenim životom“.

Dobri Pastiru, Tebi povjeravamo naše obitelji i župne zajednice da budu plodno tlo duhovnim zvanjima, proroštvu nade.

U Splitu, 13. travnja 2013.  

X Marin BARIŠIĆ

Nadbiskup metropolit splitsko-makarski

Predsjednik Vijeća HBK za sjemeništa i duhovna  zvanja

Redovnički zavjeti

O redovničkim zavjetima Katekizam Katoličke crkve kaže sljedeće: 

Broj 915

Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva, siromaštvo i poslušnost. Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu "posvećeni život".

Broj 916

Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja "intimnijeg" posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.

Z a v j e t i :

Većina redovnika  polaže tri zavjeta: siromaštvo, čistoća i poslušnost. Crkva ih zove „evanđeoskim savjetima“. Sva tri zavjeta temelje se na Evanđelju života, primjeru Isusa Krista. Zavjeti su svečano obećanje Bogu kojima se čovjek obvezuje da će izvršiti obećanje i živjeti na određeni način. Polaganjem redovničkih zavjeta čovjek javno u liturgijskom slavlju posvećuje svoj život Bogu i službi Božjem narodu.

Zavjet siromaštva

Ovaj zavjet temelji se poznatom susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao: „Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu“.

Zavjet siromaštva oslobođa redovnika od navezanosti na zemaljska posjedovanja. Redovnik osobno ne posjeduje ništa. Stvari koje koristi (upotrebljava) legalno ne pripadaju njemu, pa čak i njegova plaća, ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama braće. Postoje mnoge potrebe u zajednici: odgajanje i školovanje nove braće, skrb za stariju braću, briga da braća imaju sredstva potrebna za život i rad u pastoralu; obnova i gradnja crkava u našoj zajednici...

Zavjet čistoće (celibata)

Zavjet čistoće temelji se na Isusovim riječima kada je on govorio o ljudima koji se ne žene. On je rekao: „A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog“. Dakle, to je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. Zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji. Zavjet čistoće omogućuje redovniku ljubiti velikodušno i nesebično. Zavjetom čistoće redovnik se odriče bračnog života da se može u potpunosti podložiti volji Božjoj i potrebama Crkve.

Zavjet poslušnosti

Zavjet poslušnosti temelji se na Isusovoj poslušnosti Ocu nebeskom. Ovim zavjetom redovnik sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice. Temelj svih ovih zavjeta jest potpuno predanje Bogu. Činjenica je kako je često teško živjeti zavjete. Većina redovnika bori se s jednim ili više zavjeta cijeli njihov život. Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra.

Jednostavni (privremeni) zavjeti

Nakon godine dana novicijata, novak se može i treba obvezati na služenje Gospodinu u redovničkoj zajednici. Ako ne postoje nikakve zapreke nakon isteka godine novicijata kandidatu se dopušta - na njegovu pismenu molbu - privremeno zavjetovanje siromaštva, čistoće i poslušnosti prema vlastitom redovničkom Pravilu.Ta obveza traje godinu dana. Svake slijedeće godine (kroz tri godine) on obnavlja iste zavjete u zajednici u kojoj će živjeti.

Nakon trodgodišnjeg obnavljanja jednostavnih zavjeta, brat može i treba pisati molbu odgovornima tražeći da bude pripušten na svečane (vječne) zavjete.  

Svečani (doživotni) zavjeti  

Redovnik u privremenim zavjetima nastavlja svoj duhovni i ljudski razvoj kroz teološki i odgojni studij u kući odgoja. Taj proces razvoja svakog kandidata prati magister bogoslova. Nakon najmanje tri godine života u privremenim zavjetima, na molbu kandidata i odobrenjem odgovornih polažu se svečani zavjeti. Slavlje svečanih zavjeta redovito se obavlja za vrijeme svete mise u prisutnosti ostale braće kao i po mogućnosti rodbine onoga koji polaže svečane zavjete. Polaganjem svečanih (vječnih) zavjeta osoba postaje punopravni član redovničke zajednice.