nedjelja, 30. lipnja 2013.

Na koji nam način Gospodin govori?


Čini mi se da nam nije baš sasvim jasno što to znači 'slušati Gospodina'.

a)
Prvo je slušati Božju riječ što nam je naviješta Crkva: Novi i Stari zavjet, tumačenja pape i biskupa. Slušanje Gospodina ne znači osluškivati lahor vjetra nego čitati njegovu riječ u poniznosti, molitvi, poslušnosti i poštovanju.
 
b)
Postoji i drugi način slušanja. Prelazeći od čitanja biblijskog odlomka na osobnu meditaciju. Trebamo primijeniti Božju riječ na naš život pitajući se: kako se ova riječ utjelovljuje u mojemu životu? Slušanje Božje riječi je vrlo važno za naš konkretni život. 
 
c)
Postoji treći, više nutarnji, način slušanja: osluškuje se u našoj nutrini Božji glas.
Kako bi bio uistinu Božji glas, a ne moja mašta, potrebno je slušati ga iz dana u dan i to ne samo kada smo u zanosu. Potrebno je također posavjetovati se s duhovnim vođom. Na nas spada posebno vježbati se u prvom i drugom načinu slušanja, jer bez njih ne može biti trećega, više nutarnjeg slušanja. 


Molitva - Molitva - Molitva

 
Prijatelju, kako si ušao ovamo?“
Zašto si Gospodine proširio krug pozvanih i otvorio nove putove? Iako su vrata bila zatvorena, našao si me na putu.
Danas, Gospodine, ne želim ostati nijem kao čovjek iz prispodobe. Reći ću ti: „Nemam novo odijelo jer sam presiromašan. Daruj mi ti, Gospodine, novo svadbeno odijelo. Ti me odjeni tobom, tvojim svjetlom, jer ja sam samo čovjek na putu, jedan s raskršća što su tvoje sluge našle, sa srcem dobrim i zlim u isto vrijeme i punim prašine. Pronašle su me tvoje sluge na kraju. Sada sa svim srcem prihvaćam tvoj poziv. Želim se obući u tebe. Imati tvoje oči. Tvoja usta. Uzmi me za ruku. Želim slijediti tvoje korake. Ti si čežnja srca mojega, moj san. Primi me nanovo u tvoju svadbenu dvoranu. Gospodine, ti si moje odijelo, moja kuća, moja gozba. Amen.
                                                (Ermes Ronchi)
 
 Ukoliko si „mlad“…
Ukoliko imaš „otvorenih pitanja“ o životu i smislu,
Ukoliko tražiš „dar“ u tebi koji ti je darovan,
Ukoliko de pitaš o tvojemu „sutra“,
Ukoliko želiš „slušati“ Gospodina,
Ukoliko želiš naći prostor „tišine“ i nesebičnog sebedarja..
Ukoliko želiš susresti „Isusa“…
Ukoliko te oduševljava avantura sv. Franje Asiškog…
Ukoliko… ukoliko… ukoliko…
 
„Ustraj na putu i nastoj - poput našeg duhovnog utemneljitelja i nadahnitelja sv. Franje Asiškog - saznati što je Božja volja u tvojemu životu“.
 
 

 
           Priredio:

           Fra Juro Šimić, promicatelj duh. zvanja
           E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

četvrtak, 20. lipnja 2013.

Pođi i ti za Kristom: budi svećenik i/ili redovnik



Kad se govori o planiranju budućnosti mladih ljudi, kad se oni nađu na raskršću svojih putova i na mjestima životnih odluka, često se govori o izboru profesije. Ona se odnosi na čovjekovo bavljenje nečim vanjskim, nekim poslom, predmetima i stvarima te zahtijeva njegovo stručno znanje i snalaženje u poslu. Danas su u modi profesionalci, ljudi koji s lakoćom obavljaju svoj posao, koji o njemu sve znaju i u svakom se problemu poput mačke dočekuju na noge. Profesionalac je sam svoj majstor. No, uz profesiju moramo govoriti i o zvanju kao nečem što ne podrazumijeva jedino izvrsnu stručnost. Tako npr. liječnik mora imati potrebno profesionalno znanje da bi mogao kvalificirano raditi svoj posao. Ali njegov posao nije tek puko prakticiranje nakupljena znanja niti čisti profesionalizam, nego obuhvaća nešto šire. On želi pomoći ljudima – dapače osjeća se na to pozvanim – i ta njegova želja određuje nekako čitav njegov život, njega samoga.
 
Zvanje bez sebičnosti
 
Od svih vrsta zvanja danas možda najzanimljivije stoje stvari s duhovnim zvanjem.
Gotovo se nečim neozbiljnim smatra ako se mladim ljudima pri izboru budućnosti čak i samo pokuša govoriti o izabiranju duhovnog zvanja. Ono o čemu se u našem narodu nekad mislilo s divljenjem i priželjkivanjem, postalo je stvar na koju se uglavnom više i ne pomišlja. Između modernosti i duhovnog zvanja kao da postoji šutljivo nepodnošenje, štoviše isključivost. Budući da današnje doba ima drukčije interese, nove brige, različita usmjerenja, za njega je duhovno zvanje naprosto staromodno. Ipak, je li baš tako? Ima li nešto u duhovnom zvanju, u njegovu klasičnom katoličkom obliku, što je s jedne strane prihvatljivo za suvremeno doba, a što se s druge strane prema suvremenosti ne odnosi s prezirom, nego je pokušava razumijevati i uvažavati, ali i izazivati je.
 
Za svako zvanje presudan je osjećaj prozvanosti i pozvanosti. Dok je kod svih ostalih zvanja instanca od koje dolazi poziv zajednica ili osobna svijest, kod duhovnog zvanja čovjek se u vjeri suočava s Božjom zbiljom.
O duhovnom zvanju može biti riječi samo ako se ono na što se čovjek osjeća pozvanim ne iscrpljuje i ne završava u bilo kojoj konačnoj stvarnosti: ni u strogo konfesionalno-crkvenoj vjeri, ni u nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti, ni u kulturno-političkom angažmanu. Ali također ništa od toga duhovno zvanje ne obezvrjeđuje niti potiskuje. Sve je nekako tu obuhvaćeno. No, duhovno zvanje smjera prema kvalitativno višem, obuhvatnijem i temeljnijem. A tu je opet riječ o onom smislu koji čovjekov život nosi i otvara, o onoj osobi koja jedino može zazvati ime nekog čovjeka, a da ga istoga časa ne upregne u svoje uske i sebične interese. Uvjerenje pak da u izabiranju duhovnog zvanja Bog ima svoje prste, da je on taj koji poziva, mora proći kroz provjeru i potvrdu u životu, ako ga ne želimo ostaviti području obične projekcije i umišljanja.
Gdje se osobnost ne izobličuje u podaništvo, gdje sloboda ne biva žrtvovana radi „viših interesa“, gdje se dopušta njegovanje i oplemenjivanje dobrih ljudskih stvarnosti, gdje u isti pogled mogu stati i čovjek i Bog, ondje možemo reći da duhovno zvanje doista izvire iz one Tajne kojoj je stalo do potvrde čovjeka te ga zbog toga i poziva.
 
S onu stranu elitizma i osiguranja
 
Božja riječ je ona koja u pozivanju ima inicijativu. Ona određuje tok, svrhu i domet čovjekova poziva. Pri tome se čovjek upušta u povjerenje da se tu ne radi o samovoljnoj riječi niti pak o onoj koja ne poštuje njegove granice i mogućnosti. Duhovno zvanje ostaje autentično dok osoba ostaje svjesna da je poziv dar, ono s čime se ne gospodari i što se ne posjeduje kao vlastito postignuće. Ono je uvijek odgovor i razgovor. Ako duhovno zvanje zanemari to da dolazi iz Tajne, vrlo lako može postati ideologija. Božja riječ koja poziva čovjekovo ime uvijek je simfonična: u njoj su uz osnovni ton vlastitog imena sabrana mnoga imena bližnjih, ona uključuje bezbrojne tuge i radosti našega vremena, nevolje i blagoslove ljudskog života.
 
Budući da je za duhovno zvanje presudna pozvanost, ono svakako ne treba biti stvaranje posebnih, elitnih jedinica u Crkvi niti nekog dobrostojećeg staleža svećenika, redovnika i redovnica. Ono ne smije biti bijeg iz svoje ljudskosti pod plašt nebeskih zaštitnika niti se rađati iz očaja i situacije kad sve lađe potonu. Duhovno zvanje nije prostor u kojemu se stvaraju ili skrivaju kompleksi vezani uz vlastitu seksualnost, odnose s drugim ljudima, želju za vladanjem ili ambiciju.
Duhovno zvanje nije poznavanje tajnih tehnika kako da čovjek prođe ovom trnovitom dolinom suza, a da se na njega što manje nalijepi blato grijeha i svega onoga negativnog u ovom svijetu. Duhovno zvanje zna za ljepotu i dobrotu svijeta, za njegovu vrijednost. Čovjek koji u dijalogu poziva i odgovora izabire duhovno zvanje zna da je Bog tajna ovog svijeta.
 
Duhovno zvanje je također svijest da se najvrjednije stvari u životu ne mogu nedodirljivo osigurati. Pred moljcima prolaznosti i mode ne može ostati nepromijenjeno ni jedno naše postignuće. Čak ni duhovni oblik. I u tom smislu duhovno zvanje je vrlo progresivno. Ono ostavlja prostora za rast, za sazrijevanje ljudskog života i oblika ljudskog zajedništva. Makar računa s tradicijom, nikad nije tradicionalističko; premda živi od drevnih iskustava, sasvim je otvoreno za nova životna iskustva; iako ima utvrđene forme – od odijevanja do načina života – ono se ne plaši stvaranja novih simbola i znakova vlastite prepoznatljivosti. Jedino na čemu nepopustljivo ustrajava je osluškivanje Božje volje i ponizno razmišljanje o tome što to Božja volja znači za vlastiti i zajednički život.
 
Nasljedovati Isusa Krista
 
Za kršćane duhovno zvanje prvenstveno znači nasljedovanje Isusovih tragova. Zadnje mjerilo kršćanskog duhovnog zvanja jest njegov život i njegovo duboko povjerenje u Oca nebeskog. Isusova riječ kojom poziva ljude da ga slijede ništa manje ne važi danas. I za današnje ljude važne su vrednote kraljevstva Božjega, tj. pozvani su da se odluče za nove, bolje i ljudskije odnose. Kršćani su pozvani da se na poseban način – uključujući baš tu životne oblike koje nosi duhovno zvanje – založe za pravdu u Crkvi i svijetu, za ideale sestrinskog i bratskog zajedništva, za očuvanje Božjih stvorenja i prirode, za praktično služenje bližnjima, za dijalog s drugačijima, za uvažavanje različitosti. Sve bi to – u sasvim konkretnim i jednostavnim formama – bile zadaće onih koji se odazivaju pozivu i izabiru duhovno zvanje.
 
Stoga na kraju možemo reći da su oni koji se danas odlučuju za duhovno zvanje pozvani: ustrajno vjerovati u dobrotu našeg svijeta i u Božju očinsko-majčinsku brigu usprkos poplavi negativnih vizija i apokaliptičkih tendencija u Crkvi i društvu; iskreno vjerovati da Isusov način života doista progovara svakom čovjeku i da mu daruje smisao; nasljedovati Isusa iz Nazareta znači konkretno se zalagati za dobro i pravdu, ljubav i razumijevanje, u prijateljstvo i praštanje, znači vjerovati u važnost malih, skrovitih koraka vlastitog ljudskog rasta; vjerovati da je kršćanin, ispunjen Duhom Isusa Krista, poslan svakom čovjeku, da njegova zadaća ne završava u ogradama iste vjere, nacije ili mišljenja, da mu Bog daruje slobodu, kreativnost, vlastitost te želi da svatko u svom životu razvija i potvrđuje te stvarnosti. Krenuti u avanturu duhovnog zvanja znači otkriti ljepotu zajedništva i privlačnost darivanja za druge ljude kako je to Isus činio.

Tko izabere duhovno zvanje nikad neće biti profesionalac koji zna dobro raditi svoj posao. Prije će biti čovjek koji osluškuje, uvijek iznova zadivljen riječju i životom Isusa Krista koji ga zove i šalje da bude blizak ljudima svog vremena. Zato Isus i današnje ljude, osobito mlade koji traže svoj životni put, usred buke mnogih glasova i ponuda, zove i kaže: Ne boj se! Pođi za mnom!




* Za bilo koji upit slobodni ste kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja