petak, 28. ožujka 2014.

Što je duhovni poziv?

 
''Poziv nije kao neka matematička jasnoća, nego to je sigurnost vjere kao što je bio slučaj sa Abrahamom kojega Bog zove da krene u nepoznato. Ako tražimo stopostotnu sigurnost, nikada je nećemo susresti. Ljubav je milosni rizik, ali taj rizik stoji u rukama Božjim, ne našim. Zapravo sigurnost će rasti sve više kada se iskreno odgovori na ono što se traži.

Poziv je jasnoća da smo dio predivnoga i tajnovitoga Božjega plana, u kojemu svatko od nas u svojoj slobodi, slijedi onaj odaziv koji je već usađen u nama od samoga začeća.''
 
 
* * * * *

"Žarko vas potičem da u ovome ne štedite napora. Potičite sve svećenike, posvećene duše i svaku pojedinu obitelj. Neka svi preuzmu na se odgovornost koja im pripada za zvanja. Neka se nitko ne osjeća oslobođenim dužnosti da poradi za tu svrhu. Svima preporučam da stalno mole da Gospodin pošalje novih radnika u svoju žetvu. A napose vas potičem da mladima rado predstavljate svećeničko i redovničko zvanje kao Božji dar, kao milost za samu osobu i za cijelu zajednicu. No ne zatajiti to zvanje zahtjeva potpunu i neopozivu vjernost kada se slobodno odazovu božanskom pozivu. Siguran sam da će mnogi mladi znati odgovoriti na Božji poziv."
 
                                                (Blaženi Ivan Pavao II. )

nedjelja, 23. ožujka 2014.

O, Bože! Zar zoveš mene?


 
I prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim.
Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nad...ničarima i otiđu za njim.                                         
                                                                   (Mk 1, 16-20)

                                           ✦✦✦✦✦    ✦✦✦✦✦      ✦✦✦✦✦


“Bože, znaš ja ti nisam dostojan, ma ja sam divljak, pogledaj me kako se ponašam, pogledaj kako živim... a Ti me zoveš da se odazovem u Tvoju službu...!”
“Ma znaš, vrlo rado bih krenuo putem svećeništva, ali nisam ti ja za školu, pa jedva sam završio srednju... kad makar ne bi bilo studija...”
“Isuse, kako ću reći roditeljima? Ma ne, ne mogu im to napraviti, pa ja sam im jedinac, to će ih šokirati...”
“Rodbina, prijatelji... moja obitelj, oni nisu vjernici, kako će me razumijeti?...”



                                            ✦✦✦✦✦✦✦✦       ✦✦✦✦✦✦✦✦✦

To su samo neka pitanja koja si postavlja svatko tko je u sebi osjetio klicu Božjeg poziva i želi odgovoriti na njega. I vjerujem da zaista mogu biti problem u onom konačnom odazivu. Nema ništa gore nego na početku svoga obraćenja i oduševljenja priopćiti stvar roditeljima, prijateljima, svojoj okolini, svima onima koji te poznaju reći da želiš biti svećenik, redovnik ili redovnica. Mučno je utoliko više ako nitko od tvojih bližnjih nije vjernik ili se negativno izjašnjava protiv Crkve, vjere ili Boga. To su velike traume koje mogu dovesti do toga da se nikada ne odlučimo poći za Njime.

                                                    ✦✦✦✦✦✦✦  ✦✦✦✦✦✦✦✦

Kako onda naći bezbolan put? Čini se da nema izlaza. No, vjeruj mi, izlaz uvijek postoji. Isus govori: “...hrabri budite, ja sam pobijedio svijet”
                                                                               (Iv 16,33).

                                                   ✦✦✦✦✦✦✦   ✦✦✦✦✦✦✦

Ako se nalaziš u takoj situaciji da si neodlučan radi bilo kojeg uvijeta koji te okružuje i sapinje, vjeruj mi prijatelju, teško da ćeš ostvariti svoj naum da se posvetiš Bogu onako kako čuješ u svome srcu. Zato je toliko tvrda ona Isusova riječ: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer, nije mene dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije mene dostojan “ (Mt 10. 37).

Za odluku, jedna od najvažnijih stvari je: hrabrost. Učiniti taj prvi korak. Prepustiti se Onome koji me je pozvao. Prije toga prvoga koraka, mora postojati veliko povjerenje u tebi da će Bog voditi tvoju odluku, pa makar i ne onako kako si ti to zamišljao. Možda će posljedica biti i bolna, ali moraš znati da će Bog voditi tvoj život i urediti ga tako da će sve ispasti na dobro. I kada sklopiš hrabrost i povjerenje, dobiješ rezultat da te ništa ne može okrenuti protiv tvoje odluke: biti s Njime.

                                          ✦✦✦✦✦✦✦✦✦     ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦

Pokušaj čitati i razmatrati Sveto pismo. Pronađi odgovore koji se tiću tebe. Oni će ti dati snage da nastaviš dalje i doneseš pravu odluku.

                                           ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦    ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦

‘’I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.”
                                                                        (Mt 19, 29)

                                          ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦        ✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦✦

Gospodine Isuse,
podaj puninu svog života svim ljudima,
naročito mladićima i djevojkama
koje pozivaš u svoju službu;
prosvijetli ih kod izbora;
podrži ih u vjernosti;
 učini da budu hrabri i spremni
darovati svoj život po Tvom primjeru,
 da bi drugi imali život.
                                                                    Blaženi Ivan Pavao II.

 

srijeda, 19. ožujka 2014.

Ima li smisla danas biti svećenik?

Ima li danas smisla uopće biti svećenik? Nije li taj poziv zastario? Nije li svećenika vrijeme pregazilo? Odgovarajući na ova i slična pitanja naš poznati profesor i bibličar o. Bonaventura Duha u knjizi «Pozdrav našemu vremenu» ovako kaže:
«Buntovno odgovaram: Nikada smislenije nego danas! Nikad ljepše nego danas!» Svećeništvo raste na tlu vjere. Ako današnjica ruši sve nadnaravne motivacije da budemo svećenici, onda nam omogućuje samo to da budemo čistiji i ljepši primjerci svećeništva. Možda je nekad značilo ljepši i sigurniji položaj u društvu. Postojala je mogućnost da se netko igra svećenika, mjesto da bude svećenik. Danas naprotiv, jedino ima smisla biti svećenik, a ne igrati se svećenika».
«Osim toga sjetimo se da je svećeništvo uvijek u dvostrukom odnosu. Prema ljudima i prema Bogu. Pa da se i ne isplati biti svećenikom zbog ljudi, još uvijek ostaje vrijedan našeg svećeničkog dara Bog».
«Ovu božansku opravdanost svećeništva ne smijemo nikada zaboraviti, pa nas nikada neće uhvatiti bespomoćnost i bezizlaznost».
«Što svijet manje treba svećenika, to mu je on sve potrebniji».
«Krist nikada nije bio manje potreban svijetu nego u golgotski čas. A ipak tada je vršio kulminantni čin povijesti svijeta».

subota, 15. ožujka 2014.

Za duhovni poziv nikad nije kasno

 
Kako javlja poljska Katolička informativna agencija (KAI), proteklih dana Poljska biskupska konferencija odlučila je otvoriti sjemenište za kandidate koji imaju preko 35 godina života, a ta bi ustanova trebala započeti s radom u Krakovu u novoj akademskoj godini.
Kako je izjavio biskup Artur Mizinski, postoji potreba za otvaranjem takvoga sjemeništa jer je sve više onih koji osjete svećenički poziv nakon završenog studija, u tom razdoblju svog života. Rektori sjemeništa sve su više izvješćivali o velikom broju muškaraca koji imaju više od 35 godina života, a žele početi duhovnu formaciju, te su biskupi na nedavnom zasjedanju odlučili o pokretanju rada takve ustanove i odredili pisanje njezina statuta. Donja granica za kandidata bila bi 35 godina, a gornju biskupi još nisu utvrdili.
 
Sjemenište će, kako je još izvijestio KAI, biti pod nadležnošću Biskupske konferencije, ali bi s njim trebala upravljati jedna redovnička Družba koja ima svoje prostorije u Krakovu te će ih ustupiti za potrebe novog sjemeništa.

srijeda, 12. ožujka 2014.

Obitelj i duhovno zvanje


Svako je duhovno zvanje zasebna i začuđujuća povijest susreta Božjeg poziva i ljudskog odgovora, milosti i slobode, dara i uzdarja. U tom osobnom susretu s Bogom koji zove najvažnija je osoba pozvanoga, njegov odgovor i nastojanje da trajno odgovara na Božji poziv. Tako se može dogoditi, a danas se to već događa, da duhovno zvanje izabere netko ne samo bez potpore roditelja nego i uz njihovo snažno protivljenje. Potom, stiglo je vrijeme kad sve manje kandidata za duhovno zvanje dolazi iz stabilnih bračnih i obiteljskih zajednica. To što netko ulazi u duhovno zvanje iz razorene obitelji, rastavljenih roditelja ili s roditeljima u brojnim problemima, ne znači da se neće ostvariti u duhovnom zvanju ili da će postati manje duhovan od nekoga čiji roditelji žive u stabilnom bračnom i obiteljskom zajedništvu.

U kršćanskom životu općenito, a to osobito vrijedi za život u duhovnom pozivu, od odlučujuće je važnosti osobni susret osobe s uskrslim Kristom. Zvanje je čin odabranja slobodne i suverene Božje volje. Bog, po vlastitoj inicijativi, u ljubavi se obraća čovjeku izabirući ga prije njegova rođenja (usp. Jr 1,5; Gal 1,15) i prateći ga svojom ljubavlju kroz sav njegov život. Zvanje je potom čin stvarateljske, osobne i jedinstvene ljubavi Božje. Bog zove čovjeka po “imenu” (Iz 43,1), tj. stvara ga prema planu života koji ima za njega. Zvanje nije dakle nešto izvanjsko čovjeku, nego je upisano u dubine čovječjeg bića. Bog uspostavlja osoban i intiman odnos po kojem pozvani može i treba odgovoriti. Zvanje je stoga jedan vid božanske objave. Bog se pojavljuje kao partner čovjeku te s njim uspostavlja dijalog kako bi mu očitovao tko je, koje mjesto treba zauzeti i što činiti prema njegovu božanskome planu.

Za zvanje, također, možemo reći da je jedna dinamična stvarnost. Bog zove čovjeka u svakom trenutku njegova života. Stoga je zvanje životna stvarnost koja raste i sazrijeva u intimnome dijalogu između Gospodina, koji ne prestaje pozivati, i vjernika, koji ne prestaje odgovarati. Taj dijalog započinje u vremenu, a završava u vječnosti. Zvanje je i dar za jedno poslanje. Bog poziva svakoga čovjeka kako bi bio živo očitovanje njegove ljubavi prema čovječanstvu. Stoga Bog poziva, ali i osposobljuje pozvanoga na službu braći. Dakle, koliko će tko biti vjeran primljenom daru zvanja i poslanja veoma je osobno pitanje.

Svakako da će osoba koja dolazi iz skladne obiteljske sredine biti favorizirana u svojim stavovima te će određene životne poteškoće svladati s manje napora, ali i ona se mora osobno opredijeliti za vlastiti put nasljedovanja Krista. Samim tim što dolazi iz složne i zdrave obitelji, ne znači da će biti pošteđena kušnji i napasti.  

Ulogu obitelji u rastu i razvijanju sjemena duhovnih zvanja s pravom naglašavaju brojni crkveni dokumenti. Tako, primjerice, Lumen gentium obitelj naziva “kućnom Crkvom” (LG, 11), a dekret o odgoju i obrazovanju svećenika Optatam totius veli da obitelji “oživljene duhom vjere, ljubavi i pobožnosti djeluju kao prvo sjemenište” (OT, 2).

Govoreći o odgovornosti za svećenička zvanja Ivan Pavao II., u apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis, ističe kako je posebna odgovornost “povjerena kršćanskoj obitelji koja po snazi sakramenta ženidbe sudjeluje na vlastit i poseban način u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke… Budući da je danas slika kršćanske obitelji u opasnosti, velika važnost mora se pridati obiteljskom pastoralu, tako da same obitelji budu ponovno ‘prvo sjemenište’ (OT, 2) u kojemu djeca od samoga početka mogu primati smisao pobožnosti i molitve te ljubavi prema Crkvi” (PDV, 41).
Autentično kršćansko obiteljsko ozračje, koje je sve teže ostvariti, samo po sebi favorizira ne samo ispravno oblikovanje kršćanske osobnosti nego i nastanak duhovnih zvanja. Roditelji bi svakako trebali biti veoma oprezni u određivanju životnog zvanja vlastite djece, jer bi lako mogli zaboraviti da nisu gospodari svoje djece, nego da su im povjerena Božja djeca kako bi ih, uz pomoć Crkve, ispravno odgojili te u život uputili. To upućivanje u kršćanski život ponajprije podrazumijeva naučiti dijete da otkrije vlastiti životni poziv/zvanje u životu uže ili šire crkvene zajednice.

Teško je ustvrditi koliku štetu čine roditelji koji onemogućuju dijete u ostvarivanju duhovnog zvanja, no sigurno je da roditelji koji nameću duhovno zvanje vlastitoj djeci čine štetu ne samo njima nego i zajednici (samoj obitelji, župi itd.).

Mnogo se raspravlja o tome koja je dob u kojoj se već može govoriti o autentičnim znakovima duhovnog zvanja u dječaka, odn. djevojčica. Općenito se smatra da se profesionalni interesi pojavljuju već u djetinjstvu, ali obično samo na razini mašte. Djeca zamišljaju što žele biti i često ih sve privlači. Kada je riječ o svećeničkom zvanju, istraživanja su pokazala da je svaki treći svećenik prvu naklonost za svećeničko zvanje osjetio prije 12 godine.

Na temelju takvih podataka smatra se da tzv. kasna zvanja zapravo i ne postoje, nego se samo radi o zvanjima neostvarenima na vrijeme. Sociolog Carrier proveo je istraživanje na rimskom svučilištu Gregoriana s oko 3000 studenata, a rezultati potvrđuju pretpostavku da se većina zvanja rađa u dječjoj dobi. Prvi poticaji obično potječu od obitelji, zatim od odgojne sredine: župe, neke crkvene organizacije itd. U više od 50 posto slučajeva poticaj dolazi od tih čimbenika.

Kada je riječ o utjecaju roditelja onda zapravo mislimo na opći stav obitelji prema religiji i crkvenim osobama. Ako je taj stav pozitivan i dobronamjeran, može biti poticaj za buđenje dječjeg zanimanja za ta zvanja. No ta prva sklonost nipošto nije neko trajno stanje, budući da u 50 posto slučajeva prva ideja zamre oko 15. godine. No, ako ambijent ostane i dalje dobronamjeran, uskoro, oko 16. ili 17. godine, dođe do novog poticaja.

Veliku ulogu u zanimanju i odluci za duhovno zvanje igra i majka. Jedno istraživanje pokazuje da se oko 68 posto slučajeva razvilo pod utjecajem majke, a samo 11 posto pod utjecajem oca. Psihološka istraživanja pokazuju da je za ispravan razvoj djeteta važna prisutnost i utjecaj oba roditelja, tj. i majke i oca. Otac naime “ima važnu ulogu u razvoju sposobnosti za međuljudske odnose'', a ti su, kad je riječ o duhovnom zvanju, od odlučujuće važnosti. I upravo se tu krije jedan od velikih problema u životu suvremenog društva koje je prozvano “društvom bez oca”, odn. društvo u kojem je muškarac ugrožen kao muškarac, kao suprug i kao otac. Svakako, samo obiteljsko ozračje, obiteljski odnosi tvore plodno tlo na koje pada sjeme zvanja te iz koje crpi snagu ispravnog rasta i sazrijevanja. Obiteljski život i religiozni život, kako ističe sociolog Carrier, “predstavljaju izvanrednu analogiju u ponašanju i u simbolima; ta činjenica sugerira da obitelj nije samo jedna institucija paralelna religiji, nego da je sama njezina struktura čini neposredno pogodnom za religioznu socijalizaciju djeteta, u čemu se ostvaruje jedna vrsta simbioze obiteljskihi duhovnih značajki''. Iz toga proizlazi da su roditeljski odnosi najizvrsniji model odnosa koje dijete uspostavlja i živi s drugima. I upravo po tom iskustvu ono će se postupno moći otvoriti odnosu s transcendentnim ‘Ti’.

Čimbenici djetetova rasta i sazrijevanja djeluju uzajamno jedni na druge te omogućuju religiozno buđenje i sazrijevanje. S druge strane, različitim dimenzijama ljudskog rasta i sazrijevanja danas je jako lako manipulirati te su stoga odgojitelji dužni voditi računa da odgoj djece u vjeri u Isusa Krista u socijalnom i kulturnom ozračju koje ne pomaže misliti i živjeti kršćanski, znači prije svega učvrstiti veze crkvene zajednice, jer se samo unutar žive mjesne, lokalne crkvene zajednice može ostvariti ispravno kršćansko sazrijevanje i rast djeteta u vjeri. Dok odrasli pomažu djeci da rastu u vjeri, djeca ih istodobno provociraju da se ispitaju žive li oni sami kršćanski te ih potiču na suočenje sa zahtjevima i ljepotom Evanđelja.

Blaženi Ivan Pavao II. mladima o duhovnom zvanju

 
Vama, mladi, kažem: ako osjetite Gospodinov zov, ne odbijte ga!

Radije se hrabro uključite u velike struje svetosti, koje su pokrenuli znamenite svetice i sveci u pratnji Krista.

Njegujte tipične čežnje vaše dobi, ali pristajte spremno uz Božji plan o vama, ako vas On poziva da tražite svetost u posvećenom životu.

Divite se svim djelima Božjim u svijetu, ali znajte uprijeti pogled u stvarnosti određene da nikad ne zađu.

Treće tisućljeće očekuje doprinos vjere i inventivnosti mnoštva posvećenih mladih, da svijet postane vedriji i sposobniji primiti Boga i u Njemu sve Njegove sinove i kćeri.

                (* Izvor: Vita consecrata)

ponedjeljak, 3. ožujka 2014.

Tragično sprečavanje duhovnog poziva

 
U jednoj župi živjela je jedna majka koja je svake prve subote u mjesecu davala slaviti misu za duhovna zvanja te je i sama rado sudjelovala na toj sv. Misi. Dotični župnik se radovao što ima takvih dobrih župljana koji prepoznaju i podržavaju veliku potrebu Crkve za duhovna zvanja. Ta ga je zauzetost i molitva hrabrila u njegovu svakodnevnom životu i zvanju.
Toj majci su s vremenom brojna djeca već podosta odrasla. Jednog dana došao joj je jedan sin koji je odlučio poći bogosloviju. Tu svoju želju i odluku mladić je najprije povjerio svojemu župniku. Župnik se veoma obradovao da je molitva njegove majke prvi plod donijela baš u njezinoj obitelji. Svjestan važnosti odluke župnik je savjetovao mladiću da o ovoj svojoj odluci stupanja u duhovni poziv razgovara sa roditeljima.
 
I doista jednog dana mladić povjeri svojoj majci odluku da želi poći u bogosloviju. No, ono što ga je zbunilo i iznenadilo bila je majčina reakcija: ''Ni govora! Nisam ja molila da Bog pozove moje dijete, nego nekoga drugoga.'' Tada mladić pokuša majci ukazati da ne može ona Bogu odrediti koga će pozvati k sebi. Na te njegove riječi majka se naruga rekavši: ''Da! Baš je tebe pozvao''! Nakon početne zbunjenosti mladić se malo pribere i smiri te odgovori svojoj majci: ''Mama, ne mogu ti ja to objasniti, ali ja se ne vidim u životu nigdje drugdje osim u duhovnom pozivu. To je moje ostvarenje.'' Mati je opet energično reagirala: ''Ne! Ma ni govora!''
 
Jednog jutra majka ustane i vidi mladićevu sobu i krevet prazan, a njega nema nigje u kući ali ni u dvorištu. Brzo je shvatila kako je sin svoju odluku odlučio sprovesti u djelo unatoč žestokom majčinu protivljenju. Otac je oko mladićeva izbora bio suzdržan, pa ga je to dodatno ohrabrilo da 'umakne' u bogosloviju. Međutim, majka se odmah spremila i krenula sina vratiti kući. Stigla je i pozvonila na vrata bogoslvije s pitanjem da li se tu nalazi njezin sin. Vratar je, ne znajući o čemu se sve točno radi, odmah bezazleno priznao da je rano jutros k njima stigao jedan statisti mladić. Na te njegove riječi mladićeva majka je odmah počela vikati i tražiti da joj se sin mora odmah vratiti kući. Nije vrijedilo nikakvo uvjeravanje da odgovorni u bogosloviji tu nemaju nikakvu odgovornost, nego da je to isključivo slobodna odluka dotičnog mladića. Kada je mladić čuo silnu strku i galamu, odlučila je oko svega ne praviti veliki problem te se sa svojom majkom vratio kući. Došavši natrag u obiteljski dom šutio je danima ne razgovaravši ni s kim od ukućana. Njegovu ocu sve je to teško palo pa ga je pokušao na razne račine raspološiti i utješiti. Kada je na svoje oči u uši to vidjela i čula majka, nastala je među roditeljima teška prepirka. Takvo stanje je potrajalo nekoliko mjeseci sve dok mladić nije psihički i fizički obolio.
 
Nakon skoro godinu dana majka dolazi istom župniku s molbom da služi misu za mladićevo zdravlje uz riječi: ''Strašno sam pogriješila jer sam Bogu stala na put do zvanja i sreće moga dragog sina''. Dvije godine iza toga župnik je vodio sprovod tog istog mladića. Roditeljskom plaču pri tome nije bilo kraja. Župnik nije mogao moliti od majčinog plakanja i kukanja. No, smirenim joj je glasom tada rekao: ''Sada više nema nikakve koristi o kukanja i plakanja, nego je bolje početi činiti pokoru i moliti za dušu ovog plemenitog mladića. No, možda još više potrebno je moliti za dušu ove sebične majke.''