nedjelja, 6. travnja 2014.

Kako biti siguran da me Bog zove u duhovni poziv?

 
I u naše doba, - kada se čini da je Gospodinov glas zaglušen nekim „drugim glasovima“ -, Gospodin po cijelom svijetu k sebi izabire i poziva izabrane kako bi Ga izbliza i radikalnije slijedili te sudjelovati u Njegovu navještaju Evanđelja te poslanju Crkve. Zato je za sve vjernike važna osjetljivost i pozornost na slušanje i življenje Evanđelja, a na poseban način za radnike u vinogradu Gospodnjem, ond. briga za svećenička i redovnička zvanja. Postoje mnogi načini za prepoznavanje mogućeg Božjeg zova u duhovni poziv, a koji može biti svećenički i/ili redovnički.
 
Najčešći znakovi mogu npr. biti ovi:
  • želiš ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;
  • osjećaš veliku suosjećajnost kada oko sebe vidiš ljude koji pate i traže pomoć; tvoje ti srce govori da služiš drugima;
  • tzv. obični, normalni život koji trenutno živiš, možda ti se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećaš da ti nešto nedostaje;
  • netko je prepoznao u tebi dar poziva i predložio ti da bi mogao postati redovnik, redovnica ili svećenik;
  • tvoj te odnos s Bogom po osobnoj i liturgijskoj molitvi te primanju sakramenata podupire, oživljuje, oduševljava na takav način da se osjećaš pozvanim podijeliti Božju radosnu vijest s drugima.
Treba biti iskren prema samome sebi i prema Bogu. Uočiti darove, ispitati motive svoga odabira ili možebitnih otpora. Zbog čega?
  • zato jer samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu
  • treba biti iskren zato jer su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
  • Božji je poziv pogrješno promatrati kao nešto što ne čini sretnim.
Da bi tražitelji duhovnog poziva dobili stvarnu sliku o sebi, o onom što bi htjeli biti, odn. kako bi odgovorno i slobodno odgovorili na Božji poziv neophodno je tražiti Božju pomoć, ond. prosvjetljenje u molitvi. Osim toga, važna je i pomoć te osobni dijalog i povjeravanje nekomu tko je već odgovorio na Gospodinov poziv, tj. tko već živi u duhovnom pozivu. Blizina i riječi nekog svećenika, redovnika ili redovnice kadri su biti svjetlom na putu do konačnih odluka. Pomažu osobi usmjeravajući je da otkrije Božji plan s njom i da slobodno donese temeljnu životnu odluku. Bitno je odlučno i s vjerom tražiti Boga i hrabro odgovoriti ako osjetiš Božji poziv.

srijeda, 2. travnja 2014.

Razmišljanje o svećeničkom zvanju


   "Svećenik je pozvan da bude drugi Krist u daleko zasebnijemu i intimnijemu smislu nego običan kršćanin i redovnik. On mora na svijetu oživljavati sakramentalnu prisutnost i djelovanje Uskrsloga Spasitelja. On je vidljivo ljudsko sredstvo Krista koji vlada u Nebu, koji uči, posvećuje i vodi Crkvu po svojim pomazanim svećenicima. Svećenikove riječi nisu samo njegove riječi ili njegov nauk. One moraju biti nauk Onoga koji ga je poslao. Svećenikov rad s dušama mora doći do nečega što je više nego njegova siromašna ljudska snaga da savjetuje i tješi. Ma kako bili njegovi ljudski čini siromašni i slabi u sebi, mora ih podržavati sakramentalno djelovanje Isusa Krista i oživljavati taj rad božanskoga Duha.
 
   To ujedno objašnjava ljepotu i strah pred svećeničkim zvanjem. Čovjek, slab kao drugi ljudi, nesavršen kao i oni, možda manje nadaren nego mnogi kojima je poslan, nalazi se uhvaćen, a da ne može uteći, između beskrajnoga Kristova milosrđa i gotovo beskrajne strahote čovječjega grijeha. On mora osjećati u dubinama svoga srca nešto od Kristove samilosti za grješnike, nešto mržnje vječnoga Oca na grijeh, nešto neizrecive ljubavi koja tjera Božjega Duha da sažeže grijeh u žrtvenome ognju.
 
   Istovremeno može u sebi osjećati sve sukobe ljudske slabosti, neodlučnosti, plašljivosti, tjeskobu neizvjesnosti, bespomoćnosti i straha, neizbježivu privlačivost strasti. Sve što mrzi u sebi postaje mu još mrskije, radi njegova tijesna jedinstva s Kristom. Ali i zbog samoga svoga zvanja prisiljen je da se odlučno opre grješnoj stvarnosti u sebi i u drugima. Vezan je svojim zvanjem da se bori protiv toga neprijatelja. On ne može izbjeći tu bitsku. A ta je bitka takva da on sam ne može nikada pobijediti. Prisiljen je da dopusti samomu Kristu da se bori protiv toga neprijatelja u njemu. Mora se boriti na tlu što ga je izabrao Krist, a ne on sam. To je zemljište Kalvarijski brežuljak i Križ. Jer, da govorimo otvoreno, svećenik nema uopće nikakva smisla na tome svijetu nego da ovjekovječuje na njemu žrtvu Križa, i da umre s Kristom na križu iz ljubavi prema onima koje Bog hoće da po njemu spasi."

                          * Preuzeto iz: Thomas MERTON, Nitko nije otok