srijeda, 30. srpnja 2014.

Obitelj - rasadište vjere i duhovnih zvanja

Obitelj je prva škola odgoja. Ona je od Boga ustanovljena kao zajednica muža i žene u ljubavi. Kršćanska obitelj posvećena je sakramentom ženidbe i na taj način, možemo kazati, zalivena krvlju Kristovom. Krist je svojom žrtvom ljubavi na križu otvorio izvore milosti, koje posvećuju čovjeka i sav njegov život. Tako je sakrament ženidbe milosni temelj da obitelj izvrši svoje poslanje u skladu s Božjom zamisli o obitelji.
Obitelj je svetište nesebične ljubavi, sebedarja, požrtvovnosti u prihvaćanju djece kao Božjega dara. Obitelj je prva škola odgoja u vjeri, nadi i ljubavi. U toj posvećenoj zajednici čovjek dolazi na svijet dočekan ljubavlju oca i majke: u obitelji čovjek raste tjelesno, duševno i duhovno u onim vrijednostima u kojima živi obitelj.
Ako obitelj živi u vjeri, nadi i ljubavi, u tom će ozračju dobra i dobrote rasti i dijete. Sazrijevat će za dosljedan i odgovoran kršćanski život. Stoga je obitelj nenadoknadiva škola ljubavi. Ako ta škola zataji, društvo će dobivati duhovno sakate građane, ljude koji će možda steći određeno obrazovanje, ali će ostati bez odgoja u duhovnim vrijednostima; zato će, doduše, biti obrazovani, ali duhovno i moralno neodgojeni i poneseni strujom materijalističkog i hedonostičkog shvaćanja života i ljudske osobe.

Danas je obitelj u krizi. Događa se nešto slično, da se slikovito izrazimo, kao što se koncem pretprošloga stoljeća u nekim dijelovima Hrvatske dogodilo s vinogradima. Zdravi i plodni vinogradi najednom su počeli žutjeti, sve dok nisu usahnuli. I to je bio jedan od važnih razloga iseljavanja mnogih ljudi u prekooceanske zemlje. Loza je bila napadnuta u korijenu i presahli su tokovi života.
Slično je s obiteljima. Materijaliziranje čovjeka i obitelji nametnik je koji izgriza korijen obitelji, te u njezinu često krhkom zajedništvu ne struje više sokovi vjere, nade i ljubavi. Zato mnogi mladi, tako brzo i tako lako upadaju u teške poroke nemorala, droge, alkohola, nasilja.

Stoga bih našim katoličkim obiteljima, za ispit savjesti postavio nekoliko pitanja: je li Evanđelje obiteljska knjiga, kako bi se Riječju Božjom hranile duše djece? Jesu li obitelji po zajedničkoj molitvi otvorene Duhu Svetomu, da On u roditelje i djecu ulijeva Božju mudrost za ispravan odgoj i za ustrajnost u dobru, protiv svih napasti i zavoditelja? Da li je nedjelja – dan Gospodnji – sveti dan za cijelu obitelj kako bi se susrela u euharistijskom slavlju s uskrsnulim Isusom Kristom?
Evo svjedočanstva jedne mlade katoličke majke o tome, kako se djeca vjerom odgajaju za ljubav: Ona kaže: «S mužem sam vjenčana prije šest godina i imamo četvero djece … Poslije vjenčanja svaku večer molimo za djecu koju nam Bog daje … Sve smo veću odgovornost osjećali mi roditelji pri krštenju svakog djeteta … Svaku se večer molimo Bogu i preporučamo mu cijeli svoj život. Posebno sam Bogu preporučivala ono koje je pod mojim srcem počelo rasti. Svako dijete, nakon što je bilo povijeno, uzela sam u naručje, učinila sam na njemu znak križa i poljubila ga. Time sam željela malenome, svojim poljupcem posredovati Božju ljubav. Djeca se jedno za drugim uključuju u molitvu … U djetetu se osjećaj za pravi odnos prema Bogu počinje razvijati odmah u početku njegova života, odnosom oca i majke prema njemu … Muž i ja zajedno se molimo za rasvjetljenje i pomoć Duha Svetoga, da ne bismo svojim odgojem pokvarili Božji nacrt s djecom. Molitvom želimo u djeci odgajati osobni odnos prema Bogu. Želimo im usaditi u svijest da s njim lako razgovaramo». Tako djeluje obitelj, ta prva škola ljubavi!

Bez obiteljske molitve, pogotovo ako još izostane i nedjeljna euharistija, djeca rastu u duhovnom smislu kao što bi cvijeće cvalo u hladnjaku. Obitelj koja zajedno moli, ostaje složna. Sveta krunica, prema drevnoj tradiciji, osobito je zgodna kao molitva na koju se okupi sva obitelj. Upravljajući svoj pogled na Isusa, postajemo sposobni pogledati jedni drugima u oči, razgovarati, biti solidarni jedni s drugima, uzajamno opraštati i gajiti međusobnu složnu ljubav obnovljenu Duhom Božjim. Mnogi problemi suvremenih obitelji, osobito u gospodarski razvijenim društvima, nastaju zbog sve težeg komuniciranja. Članovi obitelji rijetko uspijevaju biti zajedno, a i u tim rijetkim prigodama najčešće su zaokupljeni gledanjem televizije. Vratiti se molitvi krunice u obitelji znači ispuniti svakodnevni život sasvim drugim slikama: slikom otajstva Božje ljubavi koja spašava, slikom Krista Otkupitelja, slikom njegove Presvete Majke Marije.
Obitelj je prenositeljica biološkog života i života vjere, ali to čini danas s velikim poteškoćama. Za nas vjernike obitelj bi trebala biti «kućna Crkva» ili Crkva u malom, to jest osnovna stanica Crkve. U tom smislu obnova Crkve i društva počinje s obnovom obitelji. Bilo bi lijepo da kvalitetom obiteljskog života, naše obitelji stvaraju ozračje u kojem će se poštivati život i kreposti čistoće, istine i ljubavi. Tako obnovljena obitelj može postati rasadište svetosti, mjesto posvećenja, života, rada, svjedočenja vjere, kao i kolijevka svećeničkih i redovničkih zvanja.

Roditelji su prvi i glavni odgojitelji vlastite djece. Oni su odgojitelji zato što su roditelji, sve druge institucije u odgojnom postupku mogu djelovati u ime roditelja. Odgojitelj je osoba koja u duhovnom smislu «rađa». Roditeljski poziv sastoji se baš u tome da se djeca odgajaju u pravim vrijednostima života. Dijete nije samo tijelo kojem treba hrane i odijela; dijete ima i dušu s njezinim moćima koje treba usmjeravati mudro i ustrajno prema dobru. Vjerski odgoj u obitelji, prva je zadaća i prvi uvjet istinskoga odgoja. Evo jednog svjedočanstva koje potvrđuje ono što smo kazali o odgoju.
Jedan narkoman, izliječen metodom rada i molitve u specijalnoj zajednici, svjedočio je zašto je pao u pakao droge. Kazao je: «Moji su roditelji bili bogati, davali su mi novaca, ali ništa mi nisu dali za dušu!». Bez pravoga vjerskoga odgoja, u duši izraste šikara poroka.

Papa Ivan Pavao II. u svom govoru o obitelji godine 1998. kazao je: «U obitelji se odlučuje budućnost Crkve i cijeloga društva!». Ako je tako, a jest tako, onda se svaka obitelj mora vratiti na svoj izvor gdje je nastala, a to je TROJEDINI BOG.

Obitelj Krista stavlja na prvo mjesto kada se dnevno moli, a molitva je prva zlatna nit koja veže obitelj s Bogom i kada na dan Gospodnji slavi svetu misu-Euharistiju.
Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnog projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnog traženja možda otkriti “svoju zvijezdu” i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste preko vrednota i istinskih (živih) svjedoka življene vjere.

utorak, 8. srpnja 2014.

Otpori prema Božjem pozivu

 
U životu mladog čovjeka koji u dubini srca osjeća poziv u duhovno zvanje postoje mnoge prepreke koje ga sputavaju na tom putu konačnog prihvaćanja Božjega poziva. Poziv brojnih Biblijskih ličnosti najbolji nam je primjer za to. Uzmimo tako na primjer proroka Jeremiju:
 
Gospodin mu govori: "Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te", a Jeremija se opire: "Ah, Gospode Bože, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam."
                                                                                     Jer 1, 4-19

Ovo je iskustvo svakoga od nas!
Da bismo pozitivno odgovorili na Božji poziv za bilo koje zvanje trebamo nadvladati prepreke, osloboditi se sumnji, pobijediti strah i ići naprijed. Nitko od nas nije pošteđen od ovoga napora, jer Bog nas je stvorio „nedovršene“ i želi da svatko od nas uspješno privede kraju stvaranje koje je Bog započeo, kao kipar udarcima čekića oblikuje stijenu kako bi postala umjetničko djelo. Imajući u vidu sve ovo slijedi kratko razmišljanje koje će vam pomoći da nadvladate otpore prema Božjem pozivu.
 U tu svrhu donosim bajku koju je ispričao Anselm Grün: „Jedan je grof poslao vlastitoga sina u neki daleki grad kako bi naučio nešto korisno. Nakon godinu dana sin se vratio. Naučio je jezik lajanja pasa. Ljutiti ga je otac poslao drugome učitelju. Niti ovaj put sin nije ispunio očekivanja svojega oca: naučio je jezik žaba. Treću je godinu naučio je jezik ptica. Nakon svega ovoga otac je naredio da ga ubiju. Slugama je bilo žao mladića i pustili su ga da pobjegne. Nakon toga mladić je došao u neki dvorac i molio za konačište. Vlasnik dvorca mu dozvoljava da prespava u kuli gdje su smješteni bijesni psi. Mladić je bez straha ušao. Kako poznaje pseći jezik prijateljski je razgovarao sa psima. Oni mu otkriju da su bijesni jer čuvaju blago. Pomažu mu iskopati blago i zatim nestaju“.

1. Upoznati sami sebe

Što nam govori bajka o bijesnim psima? Govori nam da ne možemo govoriti jezik Duha Svetoga ukoliko prije ne upoznamo glavne snage koje su u nama: želje, sklonosti, strahove, čuvstva. Prva etapa na putu prihvaćanja Božjega poziva: temeljno upoznati sami sebe, nazvati imenom idole koji zavode našu dušu. To su nemoral, neumjerenost u jelu, piću, zgrtanje novca, nasilje, moć, slava. Neuspjeh izaziva neodlučnost, strah, tjeskobu, depresiju, tugu, nezadovoljstvo, gorčinu, zlobu.
Trebamo pomoć kako bismo nadvladali te navedene idole, jer kada se boriš protiv njih oni su još bjesniji. Važno je razumjeti jezik naših prirodnih snaga i otkriti blago koje one predstavljaju. Otkriti i nazvati pravim imenom želje i sklonosti koje su u nama. One mogu biti neuredne, ali i veliko blago. Ne trebamo ih se stidjeti.
 
Iskreno pogledajmo što je u našemu srcu. Ne zato da bismo se po svaku cijenu riješili želja i sklonosti. Ne možemo dopustiti da nas one vode gdje žele. Trebamo ih pročistili i stavili u službu našeg duhovnog rasta. Zato je važno otvoriti se djelovanju Duha Svetoga. Gdje je Duh prisutan, mane se mijenjaju u kreposti, grešnici u svete ljude. Snage i mogućnosti koje su u nama nisu poništene, nego pročišćene i preobražene. Tako naš život postaje lijep, blažen i sretan, unatoč mogućim poteškoćama i trpljenju.

Pitanja za razmišljanje

1. Opažam li neuredne želje i sklonosti koje su u meni?
2. Što za mene znači otvoriti se djelovanju Duha Svetoga?
3. Želim li dopustiti Duhu Svetomu da neuredne želje i sklonosti koje su u meni pretvori u snagu u služenju Bogu i bližnjemu?

2. Bogu povjeriti vlastitu slobodu

Nastavljamo našu bajku: „Mladić (sa svojim blagom) nastavlja put prema jugu i prolazi pokraj bare u kojoj žabe govore o njemu. U Rimu je umro papa i kardinali su složni da im Bog treba poslati neki znak kako bi znali koga će izabrati za budućeg papu. Nakon toga mladić se uputio prema Rimu.“
Što znače žabe koje otkrivaju mladiću njegovu budućnost? Odgovori su mnogi. Meni se čini da je to snaga razuma koja usmjerava, razlučuje i pomaže u razumijevanju tajne života.
Ono što je odlučujuće u ovoj priči je da žabe ne zadržavaju mladića u bari, nego ga usmjeravaju prema njegovu ispunjenju. Razum nas uvijek usmjerava prema Stvoritelju. Normalno je da se mladi čovjek pita: „Zašto ne mogu činiti ono što mi se sviđa, nego ono što Bog od mene želi? Zašto trebam pozitivno odgovoriti na Božji poziv, a ne slijediti vlastitu volju?“ Ovo su opravdana pitanja koja zahtijevaju razumne odgovore. Žabe iz bajke pozivaju nas da nadiđemo sami sebe, da se otvorimo Božjem otajstvu, da Bogu povjerimo vlastitu slobodu.
 
Sveti Franjo  Asiški u svojoj drugoj Opomeni upozorava da se Adamova neposlušnost sastoji u nasljedovanju vlastite i odbacivanju Božje volje. Ovo je grijeh na koji nas đavao navodi i izvor svakoga drugoga grijeha. Ovo je i najveći i najopasniji otpor u prihvaćanju našega zvanja, otpor koji na prvo mjesto stavlja vlastitu volju kojoj se treba klanjati. Misao vodilja ovakvoga ponašanja je „čini ono što ti se sviđa“ bez ikakvog ograničenja ili zapovijedi. Ovakvo ponašanje je sastavni dio naše kulture. A u naravi svakog stvorenja je biti usmjeren prema svome Stvoritelju.

Pitanja za razmišljanje

1. Je li dostojno čovjeka da mu Bog određuje vlastito zvanje?
2. Osluškujem li Božji poziv?
3. Jesam li već otkrio neki njegov znak za moj budući poziv?


3. Imati povjerenje u Boga

Kraj bajke: Mladić dolazi u Rim; ulazi u crkvu gdje su se sastali kardinali za izbor novoga pape. Dva bijela goluba sletješe na njegova ramena. Ovo je za kardinale očekivani znak i mladića izabiru za novoga papu.“
Ovo je samo bajka. Stvari se u životu odvijaju drugačije… Ipak ova nam bajka nešto govori. Trebamo prvo naučiti jezik pasa i žaba da bismo zatim razumjeli jezik Duha.
Jezik Duha nas potiče na povjerenje u Boga, predanost u njegove ruke; posljednje prepreke se pobjeđuju bacajući se u njegovo naručje. Sveta je Terezija od Lisieuxa u desetom poglavlju 'Povijesti jedne duše' napisala: “Niti smrtni grijeh ne može mi oduzeti povjerenje. Uzdižem se Bogu s povjerenjem i ljubavlju ne zato da bih bila očuvana od smrtnoga grijeha. Osjećam da ako bi me savjest optuživala za sve moguće grijehe, ne bih izgubila ništa od mojega povjerenja u Boga“. Ovo povjerenje je najvažnije jer nam omogućuje da plodonosno i s radošću prihvatimo poziv koji nam je Bog namijenio.

Pitanja za razmišljanje

1. Imam li povjerenja u Boga?
2. Znam li se predati u Božje naručje kao dijete u naručju svoje majke?

Zaključak

Sveti Ivan Pavao II. rekao je nezaboravne riječi mladima na Svjetskom danu mladih u Rimu 2000. godine: „Dragi mladi, ukoliko postanete ono što biste trebali biti, svijet bi plamtio u ljubavi“.
 
Njegove riječi možemo protumačiti na ovaj način: ''Dragi mladi, ukoliko predano živite vaš poziv, nadvladavajući sve prepreke, postat ćete lučonoše novoga i boljega svijeta''.
 
Neka tako bude sa svakim od nas: slijedeći Gospodina na putu ljubavi, možemo upaliti ljubav u našim srcima, u srcima naših bližnjih i cijeloga svijeta.