petak, 28. studenoga 2014.

Neka pitanja kad netko osjeti Božji poziv



Pitanja
 
1. Kako mogu biti siguran/na u to da me Bog poziva u duhovni poziv?
 
2. Budući da su mnoge mogućnosti za ostvarenje duhovnog poziva, pitanje je gdje je najbolje za mene?
 
3. Jesam li za dijecezanskog svećenika?
 
4. Jesam li za redovnika (svećenika ili časnog brata), redovnicu (časna sestra)?  
 
5. Jesam li za zatvoreni-strogi samostanski život?
 
 
Odgovori
 
Budući da postoji različitost redovničkih zajednica i poslanja, to nekoga može prestrašiti i izazvati bojazan suočavanja s mnogim mogućnostima.
Donosim neke napomene koje mogu pomoći u takvoj situaciji.
 
1. Obnovi svoju vjeru u Božju providnost. Bog te poziva, on će učiniti sve da upoznaš redovničku zajednicu u koju te poziva.
 
2. Vjerujući Bogu, nije potrebno istražiti svaku mogućnost, svaku biskupiju, redovničku zajednicu, svaku odgojnu ustanovu.
 
3. Ono što ovisi o tebni nije poziv - nego odgovor!
 
4. Ako si u mogućnosti pronađi si svećenika ili duhovnog vođu.
 
5. Dobro je razgovarati s onima koji su ti bliski i u koje imaš povjerenja.
 
6. Tvoj interes je samo jedan dio poziva. Drugi dio poziva je interes zajednice o tebi.
 
7. Uvijek postoji element rizika u nasljedovanje poziva. Rijetko ćeš biti 100% siguran/sigurna da te Bog poziva, ali bi trebao/trebala biti 100% siguran/sigurna da to želiš pokušati ostvariti.

 

Praktični koraci
 
 1. Posjeti mjesta koja te zanimaju.
 
2. Provedi neko vrijeme s onom zajednicom čiji te način života zanima.
 
3. Vidi postoji li nekakav klik, ako se osjećaš kao kod kuće.
 
4. Razgovaraj s nekim članom zajednice ili s njime budi neko vrijme u kontaktu.
 
5. Prestani razmišljati o sebi i mogućem neuspjehu (kasnijem napuštanju).
 
6. Počni razmišljati kako bi mogao/mogla više Bogu služiti i drugim ljudima pomoći.
 
7. Moli se svakodnevno i čitaj redovito Sveto pismo.
 
8. Pristupaj redovito sv. sakramentima (napose ispovijedi i pričesti).
 
9. Pronađi svog osobnog duhovnog pratitelja.
 
10. Ne brini se ako si na početku prestrašen/prestrašena. Znaj da je pred novim stvarima to kod čovjeka sasvim normalno.
 
11. Ne brini se što bi prijatelji mogli misliti o tebi. Kada je u pitanju duhovni poziv to je isključivo ''stvar'' između tebe i Krista.
 
12. Ne zaboravi, nisi sam/sama na ovom putu. Mnogo ih je već prošlo kroz ono što ti sada prolaziš. Mnogi su Ti spremni pomoći u tvojoj odluci.
 
Uvijek biti svjestan, da mnogi svećenici, redovnici/ce, vjernici laici koje Ti niti ne poznaješ i koji tebe ne poznaju, mole za tebe i tvoju hrabrost da Gospodinu - poput Blažene Djevice Marije - rekneš: Neka mi bude, Gospodine, po tvojoj voji!  

subota, 22. studenoga 2014.

Svećenički poziv

Imam jedan problem, nadam se da će te mi pomoći.. Od malena sam sanjao o svećeničkom životu i to neprestano govorio svima. Kako sam došao u srednju školu, prestao sam o tome govoriti i moji roditelji su pomislili da me ta kako oni nazivaju "faza" prošla. Sada sam maturant i prije otprilike godinu dana mi se ta želja povratila. I usitinu, to želim biti svim srcem i dušom. Prije mjesec dana sam to rekao roditeljima i oni su to jako lose prihvatili, čak što više, uopće im se ne sviđa ta moja želja. U obitelji trenutno vlada jedna čudna atmosfera. Roditelji imaju samo mene i malo su stariji ljudi. U jednu ruku ih i razumijem, ali ne znam što da radim. Inače, mi smo praktični vjernici i ne znam odakle se stvorilo toliko opiranje. Što da učinim, molim vas, pomozite mi.
                                                                                                             Robert Erk
Dragi Roberte!
Prije nego što ti odgovorim na pitanje koje postavljaš dopusti da se osvrnem na prvi dio tvog pisma. Spominješ želju iz djetinjstva koja ti se „vratila“ kao maturantu. Iskreno se nadam da je tvoj poziv i sazrio, da si sam dobro odvagnuo i svoje razloge podijelio s nekim kompetentnim, da znaš „kakav“ svećenik želiš biti (dijecezanski, redovnički – kojega reda) itd.


Problem s tvojim roditeljima i nije tako rijedak kako ti se možda čini. Mnogi roditelji (ponekad samo otac, rjeđe majka) pa čak i praktični vjernici znaju se opirati ideji da baš njihovo dijete izabere duhovni poziv i da ga tako zauvijek „izgube“. Ukoliko je riječ o jedincu sinu, kao što je tvoj slučaj, tu je i pitanje budućeg potomstva, nasljedstva, obiteljskog imena... Možda je najteže suočiti se s činjenicom – pa moji roditelji nisu baš tako nesebični njihova ljubav za mene nije tako bezuvjetna kako sam ja mislio. Obično se tako i ne usudimo razmišljati, barem ne svjesno a tome pomažu i roditeljski razlozi: pa mi te volimo i želimo ti najbolje a onda slijedio onaj neizgovoreni dio – samo učini ono što mi smatramo najboljim za tebe. Konačno to roditeljsko opiranje može biti i ono „Bog piše po krivim crtama našega života". Kao maturant ti si još uvijek jako mlad a svećeničko zvanje, ono pravo i istinsko jako je zahtjevno i izazovno.

Ova prva „prepreka“ koju trebaš proći može ti pomoći da si uzmeš vremena i još jednom dobro o svemu razmisliš na način kako sam gore opisao a također i u shvaćanju i prihvaćanju činjenice da svećenički put donosi mnogo iznenadnih prepreka tamo gdje se ne bi nadali i od ljudi od kojih to ne bi očekivali. Ipak ukoliko budeš dovoljno blag, odlučan i uporan tvoji će roditelji popustiti, shvatiti da te ne gube već dobivaju veliko, neprocjenjivo blago koja jedna, osobito vjernička obitelj može imati – sina svećenika.
U svemu tome neka te prati Majčinski blagoslov!

                                                                                                                     p. Antun V.   
 
Izvor: laudato.hr

Duhovni poziv: nezasluženi Božji dar

Duhovni poziv je Božji dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima, nego kao dar čiste i ne­sebične Božje ljubavi, koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgo­vor ljubavi i potpuno predanje Očevu vod­stvu. To je dar koji je često u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očeki­vanjima, jer Bog je onaj, koji za razliku od čovjeka, ne gleda oči već srce!
Bog je onaj koji je tijekom cijele povije­sti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući svoje izabra­ne na radikalno življenje Božjega zakona i neprestano traženje i vršenje Božje volje! Tako u Starom zavjetu, u teškim i kri­znim trenutcima povijesti svojega naro­da, Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proroč­ki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnoga povratka Bogu, ili u protivnom, vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom za­vjetu, u svome Sinu, Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjeti­ma čistoće, siromaštva i poslušnosti.

Bog i danas zove
 
Bog ni danas ne prestaje pozivati radni­ke u žetvu svoju. No, jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgu­biti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost a budućnost prepustiti njegovu vodstvu, i poći poput Abrahama u nepoznato?!

Božji poziv, koji u pozvanom izaziva izvanredni lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću, trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svoga vlastitoga života. Božji poziv, koji uključuje čovjekov odaziv, upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjega poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će dje­lo koje je u njoj započeo voditi do kraja.
Na upravo navedenim značajkama du­hovnoga poziva temelji se odluka pozvane osobe da radosno odgovori Božjem pozivu i u životu radikalno ostvari svoj put naslje­dovanja Krista, slijedeći Njegov primjer poslušnosti Očevoj volji i predanosti srca bez kompromisa i uzmicanja pred žrtvom križa!
No, za takvu odluku, osim vjere i potpu­noga predanja Božjem vodstvu, potrebna je i srtaga duha, odlučnost volje, kao i zrelost osobe spremne potpuno uložiti sebe i svoj život u ostvarenje ideala koje je otkrila i prepoznala u Kristu.
Stoga onima koji osjećaju Božji poziv želim reći: „Ne boj se! Poslušaj glas svoje­ga srca i hrabro kreni za Onim koji te prvi uzljubio, zavolio i pozvao! Ne boj se biti apostol Srca iz ljubavi prema Čovjeku na križu probodenom! Put je to radosti, živo­ta ispunjenog smislom i srećom, iskustva da se isplati živjeti za druge, ali i put žrtve, odricanja i svakodnevnog opredjeljenja za Njega! No Isus, koji te pozvao, ostaje vjeran svojim obećanjima. Ta sam nam je rekao: 'I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.' (Mt 19, 29) Prihvati izazov Božjega poziva, odriješi konop svoje životne lade i zaplovi uzburkanim morem svijeta zajedno sa svojim kormilarom Kri­stom i Njegovu radosnu vijest živi, svjedoči i navješćuj drugima!"

 
Molitva rađa nova zvanja
 
Živimo u vremenu u kojemu se možda više nego ikada osjeća kriza duhovnih zvanja (redovničkih i svećeničkih). I dok pokušavamo pronaći uzroke takvom stanju u obiteljima koje broje sve manje djece, u župnim zajednicama koje na dovoljan način ne svje­doče Krista na autentičan, živ i radikalan način, u društvu u kojemu su duhovne vrijednosti izgubile svoje mjesto na vrhu ljestvice ljudskih vrjednota, u vremenu u kojemu su ljubav, žrtva i odricanje izgubi­li svoj smisao, a vjera i život shvaćene kao dvije potpuno različite dimenzije čovjekova bića, zaboravljamo i nekako u drugi plan stavljamo uvijek važeći Božji poziv i zadatak upućen svi­ma nama: "Molite gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju" (Mt 9,38)! Dakle, na duhovni poziv nikoga se ne može natjerati niti ikakvim obećanjima pridobiti, nego je duhovno zvanje potrebno izmoliti i za ostanak u njemu trajno moliti.

Iako je Bog gospodar svojega vinograda koji poziva i šalje radnike u žetvu svoju, sve nas zajedno pozviva da ustrajnom molitvom i autentičnim životom pripravimo plodno tlo za buđenje, rast i razvoj duhovnih zvanja.