srijeda, 31. prosinca 2014.

Žetva je velika, ali radnika malo


Iako se broj stanovnika zemlje povećava, broj svećenika i osoba posvećenog života se smanjuje iz godinu u godinu. Štoviše, prosječna dob svećenika je sve veća i veća. Bezbroj župa nema svoga svećenika i mnogi su ljudi ostavljeni bez nedjeljne mise, čestih ispovijedi, pa čak i sakramenata krštenja i vjenčanja.
Nedostatk svećenika i osoba posvećenog života direktno utječe na stupanj evangelizacije društva, obitelji, mladih i djece. Gdje god nema svećenika vjera slabi, osjećaj za Boga se gubi i vjernici malo po malo slijede svijet.
 
Sv. Ivan piše: “podignite oči svoje i pogledajte polja: već se bjelasaju za žetvu” (Iv 4,35). Jedan pogled na svijet pokazuje kako su polja prazna na koja Crkva mora donijeti Evanđelje, donijeti Kristovo spasenje. Ali tko će izići na ta pusta polja? Neće li zrnja pokvariti zbog nedostatka žeteoca? Neće li zrnja istrunuti s prvom pojavom ljetnog sunca? Polje je spremno, potrebe su neograničene, ali radnika Evanđelja malo i nedovoljno.
Žetva je velika. Kako će, Gospodine, milijuni ljudi povjerovati u tebe, ako ne čuju tvoju riječ? Kako će čuti tvoju riječ ako nema svećenika koji će im tvoju riječ prenijeti? Kako će te upoznati, Gospodine, ako nema svjedoka Evanđelja, ako nema svećenika da tvoju riječ donesu u njihove živote?
 
Gospodine, žetva je velika. Pošalji radnike na opustošena polja svijeta:
 
  • pošalji svećenike, Gospodine, da evangeliziraju radnike; da donesu tvoj poruku pravednosti i ljubavi vođama društva, biznismenima;
  • pošalji svećenike koji će donijeti tvoju Istinu intelektualcima;
  • pošalji svećenike koji će tješiti odbačene i napuštene;
  • pošalji svećenike koji će pomagati bolesnima i umirućima;
  • pošalji svećenike koji će donijeti tvoj križ i spasenje u najudaljenije krajeve svijeta;
  • pošalji svećenike koji će biti apostoli obitelji, koji će pomagati oženjenima i udatima živjeti čistu ljubav i odgajati djecu u kršćanskim vrednotama;
  • pošalji svećenike koji će svojom svetošću i primjerom svijetu dati novu nadu;
  • pošalji svećenike koji će utješiti ožalošćene;
  • pošalji svećenike koji će biti liječnici za bolesne duše;
  • pošalji svećenike koji će graditi društvo pravde i ljubavi;

Koliko moje braće i sestara nisu upoznali tebe, Gospodine, nikad nisu čuli o tebi, nisu primili milost božanskog posvojenja po sakramentu krštenja, i možda žive bez nade!
Kad bibilo više radnika, više svećenika koji će evangelizirati, naviještati tvoj riječ, pronositi poruku spasenja i radost oproštenja.
Mnogo je ljudi, Gospodine, koji žive život bez značenja, opterećeni materijalnim stvarima i ne razmišljaju o nekom već idealu. Njima nikada nitko nije govorio o Bogu, poruka tvoje ljubavi nikada nije došla do njih. Oni ne znaju da ih beskrajno ljubiš jer im nitko o tome nije progovorio. Nikada nisu susreli svećenika koji bi njima bio glasnik tvoga Evanđelja, tvoje Radosne vijesti.
 
Gospodine, žetva (potreba) je velika. Pošalji radnike u žetvu svoju!

 

srijeda, 17. prosinca 2014.

Kako prepoznati da li te, doista, Bog poziva na posvećeni (redovnički) život?

Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista. To su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice.


Što je to duhovni poziv?
 
Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije.
“Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja” (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i suradnici, Zagreb, str. 943).
 
Poziv na Bogu posvećeni život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva traži se slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).

Kako se odnositi prema pozivu kojeg osjećamo u sebi?

Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva. Preko poziva mi se ostvarujemo. Zato Bog zove svaku osobu da odgovori na ono poslanje što je za nju najbolje, tj. da odgovori tamo gdje će osjećati mir i blagoslov za svoj život. Tako nalazimo većinu ljudi koja se posvećuje obiteljskom životu, ima i osoba koje se ne žene niti idu u redovnički život, nego se posvećuju služenjem među ljudima živeći u beženstvu. Ali ima i onih koji osjećaju da su pozvani živjeti kao redovnici i redovnice ili kao svećenici.

Kada se govori o pozivu kako pristupamo tome, što osjećamo?
1)    Koji su tzv. prvi znakovi. Postoje mnogi načini za otkriti da li nas Bog zove. Kao najčešći znakovi mogu biti:

- želimo ostvariti nešto važno u svome životu za sebe i za druge;

- primjećujemo u svojoj nutrini da Bog od nas traži nešto više;

- osjećamo veliku suosjećajnost kada oko sebe vidimo ljude koji pate i traže pomoć;

- tzv. obični, normalni život koji sada živimo, možda nam se sviđa, no ipak u dubini sebe osjećamo da nešto nedostaje.

2)  Treba se biti iskren:
Prema samome sebi i prema Bogu; Zbog čega?

- zato što samo mi, ja trebam(o) odgovoriti Bogu

- treba se biti iskren zato što su mnoge mlade osobe koje se boje duhovnoga zvanja, i radije se skrivaju preko tisuću razloga da se ne odazovu;
- šteta je misliti ili promatrati poziv od Boga kao nešto što ne čini sretnim.

3)     Trebamo imati neke kvalitete:
Ako nas dobri Bog zove, darovat će nam sasvim sigurno i sve ono potrebno za postati posvećena osoba. Tu je uvijek važno duhovno vodstvo preko kojega se može pomoći, no s druge strane treba znati da se kvalitete razvijaju s vremenom kako se dublje živi poslanje. Smisao duhovnoga vodstva je pomoći osobi da otkrije što zapravo Bog želi od nje, a ne da se npr. uvjerava osoba da ima zvanje.

4)     Sve ovo rečeno vodi do zaključka da je poziv PROCES: Poziv je dakle proces kao i sve drugo. Kao kada je mladić zaljubljen u neku djevojku, on i djevojka rastu u ljubavi međusobnim upoznavanjem, odricanjem, razumijevanjem itd. U pozivu je uvijek bitno sjetiti se da se Bog skriva kada zove, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove i duhovno vodstvo.

Kako biti siguran da te Bog zove u redovništvo?
Ako osoba osjeća da je Bog zove, ali nije do kraja sigurna da je to njeno pravo mjesto, s vremenom će u osobi sve više rasti jasnoća što je za nju najbolje da odabere, no bitno je voditi redoviti sakramentalni život (sudjelovanje na Euharistiji i sakramentu pomirenja – ispovijedi). Također uvijek postoji mogućnost boravka u redovničkoj zajednici u kojoj se može upoznati način života i karizma Reda, a dobro je imati i duhovnoga vođu koji može osobu usmjeravati na slobodan odabir poziva.

Je li prepreka za samostan ako je osoba u zrelim godinama?
Nije prepreka. Danas veliki broj osoba dolazi u samostan nakon što su završili fakultete ili radili u nekim svjetovnim zanimanjima.

Treba li se ulaskom u samostan prekinuti svaka veza s obitelji?
Ulaskom u redovničku zajednicu, odn. samostan ne prekida se veza s obitelji. Štoviše, povezuju se još jače na duhovni način preko molitve. Ne zanemaruje se niti održavanje kontakata bilo preko posjeta ili na drugi način, vodeći uvijek računa, kao i u svemu, o umjerenosti. Na poseban način i sama redovnička zajednica povezuje se u duhovnom prijateljstvu s obiteljima svojih članova.

Kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci koja osjećaju duhovni poziv?
Često puta mnoga djeca, već od djetinjstva u sebi znaju osjetiti klicu poziva na redovnički život. Roditelji ponajprije svojim životom i primjerom bude u djetetu onu klicu vjere iz koje se – kako ono sve više raste i sazrijeva – odlučuje za poziv. Kada dijete vidi roditelje koji mole, kada od njih usvaja molitve, kada ga odgajaju za dobro, za ljubav… tada se otvara prostor da dijete upozna Boga i što On od njega želi bilo u redovničkom ili u nekom drugom životnom pozivu.

Što napraviti ako poznamo nekoga tko ima poziv, a protive mu se njegovi najbliži?
Često puta roditelji, i s najboljim namjerama, ne dopuštaju svome djetetu da ode u samostan. Kao prvo, dobro je moliti se za tu osobu da joj Bog otvori put da se može odazvati. Nije loše niti porazgovarati s roditeljima, i obrazložiti im značenje odabira drugačijega stila života njihova djeteta, od onoga koji bi oni htjeli. Koji put važno je savjetovati osobu koja osjeća poziv da bude strpljiva dok se situacija ne smiri, jer ako Bog zove i ako se želimo odazvati, Bog će naći načina da “otvori” vrata za posvećeni život.

U svakom slučaju, na koncu svatko mora sam živjeti svoje životne odabire, bilo nesretan u prilagođavanju očekivanjima svoje okoline, bilo sretan u poslušnosti vlastitoj savjesti, nastojeći u ljubavi zadržati one preko kojih nam je Bog očitovao svoju ljubav.

 
Tko su časna braća?

Muški redovi i družbe ne sastoje se samo od redovnika klerika (tj. svećenika), nego i od redovnika laika (braća pomoćnici). No svi zajedno žive istu karizmu koju ostvaruje preko različitih poslanja. Svaki redovnik svećenik pozvan je da ponajprije svoje svećeništvo ostvaruje unutar zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti. Zbog toga su braća laici živa slika redovnicima svećenicima za onaj izvorni redovnički život kada do 8. st. nije bilo svećeničkoga ređenja za monahe.
 Papa Ivan Pavao II., godine 1980. ističe da su braća pomoćnici ''prevažni za život Crkve, jer oni predstavljaju ovaj konkretan život evanđeoskih savjeta''. 
Iako nisu svećenici, te se zato na prvi pogled ne ističe njihov udio u životu Crkve, njihove zasluge su ogromne jer je najbitnija snaga vjere i ljubavi koja se ugrađuje u njihovo služenje te tako donose neizmjerne plodove. Braća laici i braća klerici međusobno se nadopunjuju.
Dok su redovnici svećenici uključeni u mnoge pastoralne obveze, braća laici žive ono konkretno zajedništvo preko svakodnevnih poslova, te tako ostvaruju onaj nevidljivi apostolat ljubavi bez kojega nema autentičnoga poziva.

utorak, 9. prosinca 2014.

Kako je to biti svećenik ili redovnik?

Svećenički život življen po uzoru na lik Isusa Krista, Glave i Pastira, nužno mora očitovati i svjedočiti radikalizam Evanđelja. Drugim riječima, svećenici su pozvani na život koji vidljivo i transparentno svjedoči moć djelovanja evanđelja u njihovom životu.
                                                            (Program za formaciju svećenika, Svećenički život)
 


Predivno je biti u miru sa samim sobom znajući da radiš ono što trebaš raditi, da pomažeš ljudima, poučavaš ih Božjoj ljubavi, i pomažeš im u sakramentu ispovijedi/pomirenja.

Svećenika, redovnicu ili posvećenu osobu određuje jasno darivanje svog života Kristu. On/ona cijeloga sebe nudi Kristu. Živi samo za njega. To u osnovi znači odabrati Krista a ne nekog čovjeka kao središte svog života (čistoća), da Krist bude važniji od ijedne materijalne stvari i pa se stoga odriče da zadobije Njega (siromaštvo), te se u cijelosti podlaže Njegovoj volji i Njegovu djelu (poslušnost).

Praktični način življenja zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti ovisit će o dotičnoj karizmi reda ili skupine u koju je pozvan. Ograničenja koja si nameće doista su sredstva koja koristi da bi njegovo sebedarje Bogu bilo iskreno i sigurno te da se s vremenom raste i razvija. Tako ima nekih redova koji su kontemplativni. Tako jedne sestre dragovoljno pristaju na život u klauzuri, na život molitve i pokore, druge su opet aktivnije; nekim će redovima trebati visoko obrazovanje svih njihovih članova, drugima neće; neki su misionari i njihovi članovi služe u inozemstvu, a učestalost i vrsta kontakta s nečijom obitelji također se razlikuje od jednog reda do drugog.

Dijecezanski (biskupijski) svećenici žive, rade i stanuju sami u župnom dvoru. Ima malih i velikih župnih dvorova, starih i novih, u oronulim kvartovima koji su vidjeli i neka bolja vremena, s tri brave na svakim vratima, ali i u najotmjenijim četvrtima vila; neki dijecezanski svećenici imaju stan, lijep ured, veliku pomoć; drugi žive i rade u stješnjenim uvjetima.
Još znakovitije od toga je da izvanjski uvjeti nisu ključni, iako su mnogobrojni i raznovrsni, ali u devet od deset slučajeva, uvijek nailazimo na ljude koji su sretni tamo gdje jesu, koji vole svoj poziv, žive za svoj narod, i daruju godinu za godinom služenja, uvijek u pokretu i na usluzi, dijeleći sve što imaju. Zadivljuje činjenica što velika većina svećenika tako živi, a ne samo neki među njima.
 
Ima li razlike između svećenika redovnika i petrovaca?

Većina redovnika danas su uglavnom i svećenici (u redovničkim zajednicama moguće je biti i časni brat pomoćnik). S obzirom na sveti Red prezbiterata svi su svećenici isti (redovnici i tzv. petrovci). No, bitna je razlika u tome što redovnici žive svoje svećeničko zvanje i poslanje u zajednici (bratstvu), među narodom Božjim promičući na taj način karizmu vlastitu svojem utemeljitelju i poslanju zajednice.

I redovnici koji su k tome još i svećenici mogu djelovati po župama kao i biskupijski svećenici (tzv. petrovci) ili pak mogu živjeti po samostanima i djelovati kao svećenici u tim crkvama i samostanima u granicama dopuštene ovlasti.

ponedjeljak, 8. prosinca 2014.

Evanđeoski savjeti ili redovnički zavjeti? (2)

Na temelju Isusova propovijedanja i Predaje među redovničkim zajednicama oblikovala su se tijekom Crkvene povijesti tri evanđeoska savjeta ili redovnička zavjeta:

    a) - savjet za život u čistoći (govoreći o ljudima koji se ne žene, Isus je rekao: «A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog»)

    b) - savjet za život u siromaštvu (na temelju poznatog susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao: «Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu»)

     c) - savjet poslušnosti po primjeru Isusove poslušnosti prema Ocu koji ga je poslao na ovaj svijet.
 
 
Praktičan život s vremenom je zahtijevao pravnu regulaciju slobodnog prihvaćanja tih savjeta koji time postaju zavjeti ili neopoziva obećanja. Tako su nastale različite redovničke regule ili pravila, koje je odobrila crkvena vlast, i po kojima se onda organizira život u redovničkoj zajednici u duhu karizme osnivača koji je svojim idealizmom i svojim primjerom uspio privući svoje sljedbenike. Bit redovničkog poziva je Božji dar određenom čovjeku da prepoznaje da je život u duhu evanđeoskih savjeta upravo najbolji za njega da bi se ostvario kao čovjek i kao kršćanin u službi Bogu i ljudima te se onda u potpunoj slobodi odlučuje za takav život.

Krivo je shvaćanje da su ljudi koji se odluče za svećenički i/ili redovnički život – žrtve svojega izbora načina života. Naime, ako netko u svojoj slobodi, nakon dužeg i trijeznog promišljanja, nešto izabere, ne može se onda govoriti da je to žrtva. Žrtva bi netko bio tek onda kad bi na nešto bio prisiljen, a Crkva nikoga nije prisiljavala da izabere svećenički poziv ili da uđe u bilo koju redovničku zajednicu, već se u njih ulazi potpuno slobodno.

Redovnici i redovnice ulaskom u samostan nipošto se ne odriču svoga ljudskog dostojanstva nego ga upravo svojim životom promiču, a svojim asketskim životom sve se više humaniziraju pobjeđujući u sebi naravnoga požudnog čovjeka. Bez stanovite askeze, kojom se očovječuju porivi, ne može nitko od ljudi biti čovječan.

Položiti zavjet siromaštva znači izabrati život čovjeka koji je oslobođen posjedovanja materijalnih dobara koje često ljude na razne načine sputavaju a katkad čak i zarobljavaju te postaju neljudi.

Zavjet čistoće – u duhu Isusova evanđeoskog savjeta – zorni je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. I taj zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.

Konačno, položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.

Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra.

Stoga je tako shvaćeno i življeno redovništvo blagoslov za Crkvu i za sve ljude kako nekada tako i danas.

subota, 6. prosinca 2014.

Posvećeni (redovnički) život: povijest i nastanak (1)

Papa Franjo na prvu nedjelju došašća otvorio je Godinu posvećenog života (njoj će biti posvećena 2015. godina). Ovim prilogom želim u kratkim crtama predstaviti povijest nastanka redovovničkog života.  

Što je to zapravo posvećeni život? Kada i kako je nastao?
Prema nauku II. vatikanskog sabora, svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na svetost. Sabor, ipak, posebnu pozornost posvećuje redovnicima i redovnicama u dekretu Perfectae caritatis (PC). Naziva ih onima "koji u većoj slobodi slijede Krista i izrazitije ga nasljeduju". Važnost redovništva u suvremenoj Crk­vi uvidio je sv. papa Ivan Pavao II. pa je Svijećnicu proglasio danom Bogu posvećenog života.

Prve početke redovništva u krš­ćanstvu već uočavamo u Djelima apostolskim (21,8-9). Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. Već u 4. st. sveti Antun Pustinjak († 356.) počeo je u Egiptu živjeti pokorničkim i isposničkim životom. Ubrzo su se oko njega počeli okupljati i prvi sljedbenici (učenici), ali to još nije bio organizirani zajednički život, kaokav razumijevamo i imamo u današnjem smislu.Sveti Pahomije († 347.) prvi počinje organizirati zajednički život u samostanima. Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka. U 4. st. i na Zapadu se počinje organizirati redovnički život.

Naime, sv. Augustin († 430.) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547.) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547.) živjela je redovničkim životom. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997.), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.

U 13. stoljeću s tzv. «prosjačkim redovima» u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Glavni utemeljitelji i predstavnici prosjačkog načina života jestu sv. Franjo Asiški († 1226.) u Italiji, odnosno sv. Dominik († 1221.) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i ustanove ženskoga redovničkoga života kao što je sv. Klare († 1253).

Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. (Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i franjevci kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata).

Sv. Vinko Paulski, koji je nazvan "čudom ljubavi prema bližnjemu", osnovao je družbu Kćeri krš­ćanske ljubavi – milosrdnice. One su prvi ženski red sestara koje nisu morale živjeti u samostanima. Posvećuju se skrbi bolesnika i sirotinje.

U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka (uršulinke). Družba svete Uršule, tj. uršulinke prvenstveno je osnovana kao bratovština bez zavjeta, bez zajedničkog života, bez posebnog odijela s ciljem da se bave odgojem ženske mladeži. Tijekom stoljeća razvilo se oko 40 ogranaka uršulinki U isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr. II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.

U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv vjere i Crkve, što je uzrokovalo razaranje mnogih crkvenih struktura među kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Danas je sve življa nada da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.

utorak, 2. prosinca 2014.

Posvećeni žiovt i brak međusobno se podupiru

Premda nam nisu dostupna relevantna istraživanja koja bi ponudila odgovor na pitanje vrednuju li mladi jednako duhovno zvanje i brak, na temelju svakodnevnih situacija moglo bi se zaključiti kako to nikako nije slučaj. Naime, duhovni se poziv danas čak prenaglašeno doživljava kao »žrtva« onih koji su odgovorili na Božji poziv te postali svećenicima, redovnicima i redovnicama. Ne smije se zaboraviti da je život posvećen Bogu zapravo izbor iz ljubavi, izbor kojim se čovjek bezuvjetno daruje Bogu, kako bi sudjelovao u Božjem djelu te u služenju svojoj braći i sestrama.

 
 
Istina, žrtva je sveprisutna, jer se oni koji odgovore na poziv zavjetuju na beženstvo i djevičanstvo, odriču se bračnoga života, roditeljstva, potomstva i sve radosti koja s tim dolazi. Međutim, iz toga proizlazi još veća radost, viši cilj i veće dobro - bezuvjetno služiti Bogu. Jasno je da ovakav poziv neće osjetiti svi ljudi, kao što svi niti ne odgovore na njega, jer se za posvećeni život osoba mora iskreno darivati iz ljubavi i istinski sretno živjeti u beženstvu ili djevičanstvu.
S druge strane, bračni zavjet se danas doživljava suviše olako, kao da se zaboravlja da je brak, baš kao i duhovno zvanje, ustanovljen od Boga. Štoviše, brak i duhovno zvanje međusobno se podupiru i oplemenjuju.
U Katekizmu Katoličke Crkve stoji: »Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva, tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu...« Drugim riječima, vrijednost braka uzdiže i duhovni poziv na još višu razinu. Tako brak treba smatrati vrijednim i plemenitim, a posvećeni život još vrjednijim i plemenitijim. Isto je ustvrdio i sv. Ambrozije u svoj raspravi o djevičanstvu istaknuvši: »Uspoređujem dobre stvari s dobrim stvarima da se pojasni koje su odličnije.«
 
 
Za brak se također treba žrtvovati kako bi bio vrijedan i uspješan, a mnogi upravo tu ne pokazuju dovoljno razumijevanja i odgovornosti. Kao i kod duhovnog poziva, ta žrtva vodi k još većoj radosti i zadovoljstvu, vodi do osnaživanja povezanosti između muškarca i žene, međusobnog uvažavanja i bezuvjetne ljubavi.
Naposljetku, svaki je čovjek slobodan izabrati svoj životni put, ali da bi on doista bio i vrijedan, treba mu se pristupiti odgovorno, iskreno i s ljubavlju.

ponedjeljak, 1. prosinca 2014.

Uz godinu posvećenog života (2015.)

               Ljepota posvećenog života
 
Prvom nedjeljom došašća započinje nova liturgijska godina. Papa Franjo nadolazeću 2015. g., proglasio je Godinom posvećenog života želeći na simboličan način obilježiti 50. obljetnicu Drugog vatikanskog sabora i objave koncilskog dekreta Perfectae caritatis.
U ekskluzivnom razgovoru, fra Jure Šarčević, predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica te kapucinski provincijal otkrio nam je što Godina posvećenog života znači hrvatskim redovnicima, kako će obilježiti "svoju" godinu, zašto je odlučio biti fratar i još mnogo toga.
 



Fra Jure, papa Franjo proglasio je 2015. godinu Godinom posvećenog života. Možete li nam, za početak, reći kakav je to posvećeni način života i tko ga živi?

Termin „posvećeni način život“ uglavnom se rabi, u novije vrijeme, za redovnike i redovnice, kao i za vjernike laike svjetovnih ustanova. No, svetost nije rezervirana samo za jednu kategoriju vjernika, nego za sve. To je jako lijepo rečeno u koncilskoj dogmatskoj konstituciji o Crkvi Lumen gentium; u petom poglavlju gdje se govori o općem pozivu na svetost. Svi mi, vjernici i redovnici, pozvani smo živjeti i raditi oko vlastite svetosti.
Sigurni smo da vas je ta odluka posebno razveselila. Što hrvatskim redovnicima, a što vama osobno znači Godina posvećenog života?

Svi redovnici i redovnice su veoma zahvalni Svetom ocu Franji što je u prigodi 50. obljetnice Drugog vatikanskog sabora i 50. obljetnice objave koncilskog dekreta Perfectae caritatis odredio da ova 2015. bude Godina posvećenog života. Što nam znači? Prije svega to da obnovimo svoje ideale i ražarimo plamen karizme svojih utemeljitelja koji se možda zatomio i ne privlači nas više onako kako je bilo u početku. Oživljavanjem toga plamena i ideala koji nas je nadahnuo i vodio dosada, mi sami bit ćemo privlačniji onima koje svakodnevno susrećemo i kojima smo dužni biti donositelji radosne vijesti, prije svega svojim životom, a onda i riječju, ako nas, kako uči sv. Franjo Asiški, nadahne Duh Sveti.
Kao predsjednik Hrvatske konferencije viših redovničkih poglavara i poglavarica imate doticaja s mnogim redovničkim zajednicama u našoj zemlji. Kako se hrvatski redovnici i redovnice pripremaju za obilježavanje "svoje" godine?

U ovom kratkom razgovoru nije moguće nabrojiti sve inicijative koje hrvatsko redovništvo, u zajedništvu sa svojim pastirima ili sami, pokreće kako bi se zauzeto uključilo u proslavu ove posebne godine. Spomenut ću samo dvije na nacionalnoj razini. Ove srijede (26. studenoga) u dvorani Vijenac Nadbiskupskog pastoralnog instituta, održana je svečana promocija himne redovnika pod nazivom: „Hvala redovnika“. To je multimedijalni projekt: himna i video spot na CD-u i DVD-u. Himnu je otpjevao redovnički band aid sastavljen upravo za ovu priliku. U njemu sudjeluje više od stotinu redovnica i redovnika različitih redova i družbi koje djeluju u Hrvatskoj. U veoma kratkom vremenu, uz samo nekoliko proba, zbor je izveo odličnu pjesmu, o čemu se, ako već niste, možete i sami uvjeriti. On će, vjerujemo, nastaviti svoje djelovanje ne samo u ovoj godini posvećenog života. Uz to, uoči nacionalnog hodočašća na Mariju Bistricu 14. ožujka 2015. u zagrebačkoj katedrali organiziramo bdjenje mladih koje će biti u petak 13. ožujka s početkom u 20 sati. Već sad pozivamo sve mlade redovnike/ce i simpatizere da se odazovu na to bdjenje i duhovno pripremimo za veliko slavlje na Mariji Bistrici. Bit će još puno događanja i inicijativa na nacionalnoj, biskupijskoj ili mjesnoj razini. Dodajem još samo da će se „Redovnički dani“, ove godine održavati u više gradova, a ne samo u Zagrebu i Splitu kako je to bilo dosada.
U poruci koju ste nedavno poslali zajedno s mons. Matom Uzinićem, predsjednikom Vijeća HBK-a za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, između ostalog govorite i o prevladavanju „krize zvanja“. Koji je po Vašem sudu glavni razlog te krize i kako se ona može prevladavati?
Višestruki su razlozi krize zvanja, posebice u nekim dijelovima svijeta, najviše u  sjeverozapadnim zemljama visokog standarda. Taksativno: nizak natalitet u mnogim zemljama, pa i kod nas u Hrvatskoj; ako nema djece, nema se tko odazvati za duhovno zvanje svećeničko ili redovničko. Zatim, liberalna društva i nestanak sigurnih vrednota. Sve je relativno (papa Benedikt XVI. govorio je o diktaturi relativizma), ništa sigurno. U takvom ozračju teško se opredijeliti za jedno zvanje koje traži odluku za cijeli život. Istiskivanje kršćanstva i kršćanske vizije iz javnog života i njeno guranje u sferu privatnoga, itd. otegotna je okolnost za izbor svećeničkog ili redovničkog zvanja. K tome valja dodati i nedosljednost i često neautentičnost života i nas u Crkvi. Kako prevladati krizu zvanja? Kratko: radosnim življenjem svoga zvanja, u slobodi i zajedništvu; darivanjem samoga sebe i služenjem drugima, osobito najpotrebnijima. Jednom riječju „izlaskom“ iz svoje zatvorenosti u otvorenosti Duhu Gospodnjem, da on preko nas djeluje.            
Na ovogodišnjem kapitulu Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Mandića, imenovani ste provincijalnim ministrom. Možete li nam iz prve ruke posvjedočiti o stanju novih zvanja u vašoj provinciji?

Bogu hvala, u posljednje vrijeme imamo doista lijep broj zvanja. Možda i ne našom zaslugom, posljednjih godina Bog nam šalje vrijedne mladiće. Na nama je da im omogućimo prepoznati njihovo zvanje, da ih usmjerimo i odgojimo da budu autentični kršćani, radosni redovnici i plodni svećenici u vinogradu Gospodnjem. U važnom poslu od velike su nam pomoći i braća drugih provincija našega Reda, a kojima u zajedničkim odgojnim centrima uvodimo naše mlade u život po Evanđelju kako kažu kapucinske Konstitucije.
Vrata vaših samostana otvorena su za mladiće koji razmišljaju o pozivu, zar ne? Samostan sv. Leopolda u Dubravi, u kojem i Vi stanujete, u više navrata imao je svojevrsni Dan otvorenih vrata. Kome se i kada zainteresirani mladići mogu javiti za posjet samostanu?

Povremeno mladićima nudimo mogućnost da na nekoliko dana dođu k nama u samostan sv. Leopolda te da zajedno s nama fratrima izbliza iskuse samostanski i redovnički način života, da zajedno s nama žive, mole, rade, razgovaraju. Želimo im na taj način pomoći da lakše spoznaju svoj životni put, te da se – ako ih Bog zove u duhovni poziv – i sami lakše odazovu, te da znaju što ih danas-sutra očekuje u konkretnom našem svećeničkom i redovničkom poslanju. U svakom našem samostanu zainteresirani mladići mogu se obratiti bilo kojem bratu i izraziti mu svoju želju za svećeničkim i/ili redovničkim pozivom i posvećenjem. Na razini naše hrvatske Provincije za promociju duhovnih zvanja na poseban način zadužen je fra Željko Cestar, a njemu u ovom važnom djelu, također, pomaže i nedavno ustanovljeno vijeće za duhovna zvanja koje ima i svoju vlastitu web-blog stranicu koju je pokrenuo fra Juro Šimić (http://duhovni-poziv.blogspot.com).
Fra Jure, u Vašoj bogatoj biografiji posebno se ističe služba generalnog savjetnika kapucinskog reda zbog koje ste dugi niz godina izbivali iz Hrvatske. Recite nam, što je obuhvaćala Vaša služba i jeste li tijekom njezina obnašanja primijetili razliku između redovničkih zajednica vani i u Hrvatskoj?

Da, bio sam punih dvanaest godina generalni savjetnik ili definitor, od 2000. do 2012. U upravi Reda bilo nas je osam plus generalni ministar. Svaki od nas bio je zadužen za jedan dio svijeta. Moja se posebna odgovornost protezala na zemlje Srednjoistočne Europe koje su uglavnom bile pod totalitarnim komunističkim režimom, odnosno za braću koji žive u tim zemljama, koje se prostiru od Islanda do Rusije, od Albanije, preko Balkanskih do Baltičkih i Nordijskih zemalja. Velik dio ovih zemalja nalazi se u tranzicijskim procesima što se itekako održava na život fratara i čitave Crkve u njima. Ovaj dio Europe, za koji sam izravno bio odgovoran obilježavaju različite kulture, jezici, religije, itd. Osim tri velike religije: katolicizam, pravoslavlje i islam, u nekima je posebno prisutan i protestantizam i druge religije. Zbog svega toga od njih se traži uvažavanje različitosti drugih, tolerancija, dijalog i ekumenska otvorenost na crti Drugog vatikanskog sabora. Moja je služba bila višeslojna. Jednom rečenicom, sastojala se u tome da budem veza između baze i centra (Rim), tako da centar dobiva prave informacije o stanju braće i vjernika s terena, a da braća, u različitim kulturnim, političkim sredinama, budu, da tako kažem, na istoj „valnoj dužini“ kao uprava Reda. Danas pravo animiranje braće zahtijeva decentralizirano djelovanje i prisutnost na terenu. Iz jednog centra nije moguće „vladati“ bez uskog odnosa i suradnje s terenom. Što se tiče razlike između pojedinih zajednica u različitim zemljama, ukratko se može reći da svaka zemlja ima svoje neke posebnosti, ali u bitnim stvarima redovničkog života u Kapucinskom redu postoji jedinstvo u mnogoobličnosti konkretnih oblika življenja.
Dolazite iz kraja koji je mnogim hrvatskim redovničkim zajednicama podario članove. Kako ste i kada odlučili na poseban način posvetiti svoj život Bogu? Što je u Vašem životu bilo odlučujuće da na taj poziv odgovorite i zašto ste baš odabrali braću kapucine?

Potječem iz Rame, kraja u Bosni i Hercegovini koji je Crkvi podario uistinu velik broj zvanja. I danas ih, hvala Bogu, ima. Odrastao sam uz franjevce, oni su mi bili katehete i učitelji. Druge svećenike praktički nisam ni poznavao. Još kao dječak vidio sam u franjevcima veliki ideal. Oni su me uvijek privlačili, njihov habit, njihova blizina narodu, ugled među ljudima… Pri kraju osnove škole, već sam razmišljao da i ja budem kao oni. A na završetku osmoljetke krenuo sam u franjevce, ali kapucine. Nije mi na početku sve bilo jasno što Bog od mene hoće učiniti. Malo pomalo sve je bivalo jasnije. Ja sam bio prilično siguran da me Bog vodi. Danas mi je to više nego jasno. Bez Njega ne bih mogao ništa učiniti.
Zašto je danas biti lijepo svećenik-redovnik?

U svako je vrijeme lijepo biti svećenik-redovnik, dobar, svet svećenik, a osobito u ovakvo kakvo je ovo naše kad su veliki izazovi i potrebe ljudi našega vremena. Redovničko i svećeničko zvanje nije nimalo lako, a koje jest? Kad se čovjek odazove i vjerno slijedi Božji poziv sigurno se ne vara što je izabrao taj put. U vjernosti Bogu, u žrtvi, pa i križu nalazi ljepotu i radost svoga života. Neće se prevariti onaj tko povjeruje onomu koji nas ljubi više nego li mi sami sebe. U Njemu se nalazi prava radost. Bogu je svatko od nas važan, mi pred njim nismo brojevi, već osobe s imenom i prezimenom. Kad Isus jednom svrne na vas pogled, nemojte mu se opirati. Imajte povjerenja u Njega. Dopustite mu da vas taj pogled prati kroz čitav vaš život i vašoj radosti neće biti kraja.
              * Razgovor  za portal www.pastoralmladih.hr vodila Martina Andrijević.