utorak, 5. svibnja 2015.

Sakramenat sv. Reda


 
Nalazimo se u razdoblju godine kada se kandidati za svećeništvo intenzivno spremaju za primanje svetog reda Prezbiterata. Jedan od sedam Svetih sakramenata Katoličke crkve jest i Sveti red. To je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja poslanje što ga je Krist povjerio apostolima. Možemo reći i da je to sakrament apostolske službe koji ima svoja tri stupnja: đakonat, prezbiterat, biskupstvo.

Zašto se zove sakrament reda?
 
Riječ Red, u rimskoj starini, označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo, naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…
Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament. Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga koji omogućava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga posvećenja.
 
Tko može podijeliti ovaj sakrament?
 
Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati po biskupima.
Budući da je sakrament reda sakrament apostolske službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj. oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja sakramenta reda.
 
Tko može primiti ovaj sakrament?
 
“Sveto ređenje valjano prima samo kršteni muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.
Nitko nema pravo na primanje sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament može biti primljen samo kao nezaslužen dar.
 
Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.
U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.
 
Koji su učinci sakramenta reda?
 
NEIZBRISIV BILJEG
Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.
To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen.
Tko je valjano zaređen može, naravno, iz opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek.
Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava sredstva, ona se ne uprlja.
 
MILOST DUHA SVETOGA
 
Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao službenik.
Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za svoje ovce.
 
Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po Sinu tvome, Isusu Kristu… 
 
U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga reda. 
Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi liturgije”.
 
Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.

 
 
A sveti Arški župnik kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji, umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.
 
                                                            Izvor: Katekizam Katoličke Crkve

Nema komentara:

Objavi komentar