nedjelja, 19. srpnja 2015.

Duhovno zvanje. Poziv na izravnije i radikalnije nasljedovanje Isusa Krista

 
Živimo u vremenu u kojemu se, možda, više nego ikada osjeća kriza duhovnih zvanja, kako redovničkih tako i svećeničkih! Uzroke takvog stanja pokušavamo pronaći u obiteljima sa sve manje djece, u župnim zajednicama koje ne svjedoče Krista na autentičan, živ i radikalan način, u društvu u kojemu su duhovne vrijednosti izgubile svoje mjesto na vrhu ljestvice ljudskih vrednota, u vremenu u kojemu su ljubav, žrtva i odricanje izgubili svoj smisao, a vjera i život shvaćaju se kao dvije potpuno različite dimenzije čovjekova bića, zaboravljamo i nekako u drugi plan stavljamo Božji poziv i zadatak upućen svima nama:»Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju» (Mt 9,38). Iako je Bog gospodar svojega vinograda te poziva i šalje radnike u žetvu svoju, sve nas je zajedno pozvao da ustrajnom molitvom i autentičnim primjerom pripravimo plodno tlo za rast i razvoj duhovnog zvanja.

   Duhovni poziv Božji je dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima. Naprotiv, on je dar čiste i nesebične Božje ljubavi koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgovor ljubavi i potpuno predanje Očevu vodstvu. Taj dar često je u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očekivanjima, jer Bog je onaj koji, za razliku od čovjeka, ne gleda oči nego srce!
  Bog je tijekom cijele povijesti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući izabrane na radikalno življenje Božjega zakona te neprestano traženje i vršenje Božje volje!

   Tako u Starom zavjetu u teškim i kriznim trenucima povijesti svojega naroda Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proročki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnog povratka Bogu ili u protivnom vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom zavjetu u svome Sinu Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.

   Bog ni danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju, ali je pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato! Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja.

   Na ovim značajkama duhovnog poziva temelji se odluka pozvane osobe da radosno odgovori Božjem pozivu i u životu radikalno ostvari svoj put nasljedovanja Krista, slijedeći Njegov primjer poslušnosti Očevoj volji i predanosti srca bez kompromisa i uzmicanja pred žrtvom križa!No, za takvu odluku, pored vjere i potpunog predanja Božjem vodstvu, potrebna je i snaga duha, odlučnost volje kao i zrelost osobe koja je spremna potpuno uložiti sebe i svoj život u ostvarenju ideala koje je otkrila i prepoznala u Kristu.

   Stoga onima koji osjećaju Božji poziv želim reći samo jedno: «Ne boj se! Poslušaj glas svojega srca i hrabro kreni za onim koji Te je prvi uzljubio, zavolio i pozvao! Ne boj se biti apostol Srca iz ljubavi prema čovjeku na križu probodenom!
  Put je to radosti, života ispunjenog smislom i srećom, iskustva da se isplati živjeti za druge, ali i put žrtve, odricanja i svakodnevnog opredjeljenja za Njega! Isus koji te je pozvao ostaje vjeran svojim obećanjima. Ta sam nam je rekao: «I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti» (Mt 19, 29).

   Prihvati izazov Božjeg poziva, odriješi konop svoje životne lađe i zaplovi uzburkanim morem svijeta zajedno sa svojim kormilarom Kristom i Njegovu radosnu vijest živi, svjedoči i navješćuj drugima!
 

petak, 17. srpnja 2015.

Što je to duhovni poziv?

Svatko od nas dao bi drukčiji odgovor na to pitanje, no jasno je da je svatko od nas pozvan. Prvenstveno je to poziv na svetost, poziv na život s Bogom po Kristu, upućen svim ljudima kako bi prihvatili Božje kraljevstvo koje se približilo. Poziv se očituje kroz različite oblike konkretnog života i ima dva načina ostvarivanja:

*posredan – kroz brak, obitelj, izvršavanjem svojih društvenih i kršćanskih dužnosti
 
*neposredan - kroz svećeničko ili redovničko zvanje. (Ovaj se sastoji u posebnom Božjem zahvatu u život pojedinca, a ostvaruje se slobodnom odlukom i dragovoljnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta).
 
Nikome od nas nije došao netko i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo.
Zato je važno razlikovati postojanje poziva i samu svijest poziva.
 
Poziv je unutarnji treptaj duše koja počinje tragati za nečim višim, drugačijim, nedohvatnim i neshvatljivim. Osoba koju Bog zove s vremenom započinje novi život, drugačiji od dosadašnjeg, a da i sama u početku toga ne bude svjesna. Takva osoba na nov način sluša Božji glas.
Početak poziva može počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).
 
Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo. Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).
 
Duhovni poziv Božji je dar primljen ne po našim osobnim zaslugama, kvalitetama i sposobnostima. Naprotiv, on je dar čiste i nesebične Božje ljubavi koja pozvanoga ne ostavlja u pasivnosti već ga poziva na odgovor ljubavi i potpuno predanje Očevu vodstvu. Taj dar često je u suprotnosti s našim osobnim mjerilima i ljudskim očekivanjima, jer Bog je onaj koji, za razliku od čovjeka, ne gleda oči nego srce!
Bog je tijekom cijele povijesti spasenja neprestano očitovao čudesnost svojega djelovanja pozivajući izabrane na radikalno življenje Božjega zakona te neprestano traženje i vršenje Božje volje!
 
Tako u Starom zavjetu u teškim i kriznim trenucima povijesti svojega naroda Bog upućuje svoj poziv prorocima. Odgovorivši na Božji poziv cijeli njihov život i djelovanje postaju apel i proročki znak narodu da se približilo vrijeme njihova obraćenja i ponovnog povratka Bogu ili u protivnom vrijeme njihove propasti i odbačenosti. U Novom zavjetu u svome Sinu Bog upućuje poziv na još radikalnije nasljedovanje i vršenje Božje volje prema evanđeoskim savjetima čistoće, siromaštva i poslušnosti.
 
Bog ni danas ne prestaje pozivati radnike u žetvu svoju, ali je pitanje jesu li pozvani spremni odgovoriti na Božji poziv, ostaviti sve, izgubiti svaku sigurnost, prekinuti s prošlošću, živjeti sadašnjost, a budućnost prepustiti njegovu vodstvu i poći poput Abrahama u nepoznato!
Božji poziv koji u pozvanom izaziva izvanredan lom i diskontinuitet s vlastitom prošlošću trenutak je u kojemu pozvani ne doživljava prosvjetljenje svog vlastitog života. Božji poziv koji uključuje čovjekov odaziv upravo je suprotno - skok u prazno! Jedina sigurnost koju osoba u trenutku Božjeg poziva može posjedovati jest živa vjera u Božju moć i vjernost svojim obećanjima, tj. povjerenje u Boga da će djelo koje je u njemu započeo voditi do kraja.

utorak, 14. srpnja 2015.




Najprivlačnija „avantura“ koja se čovjeku može dogoditi jest „avantura“ susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Bog na tu „avanturu“ sa sobom poziva svakog čovjeka, jer je on Otac svih ljudi. Blaženi papa Ivan Pavao II. poziva mlade na odvažnost u „avanturi s Bogom“ ističući da nema ljepšeg zvanja nego što je davati Krista drugima i približavati druge Kristu – Dobrom Pastiru. No, da bi se glas Dobrog Pastira čuo potrebno je slušati. Prihvatiti Božju Riječ, sačuvati je, učiniti da ona donese rod, baš kao što zemlja čini sa sjemenom.

Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me!
 
Fra Juro Šimić
Sv. Leopolda Mandića 41
10040 Zagreb
 

utorak, 7. srpnja 2015.

Tko može postati svećenikom, odn. redovnikom?


 
Polazeći od one jednostavne, tzv. »pučke mudrosti« moglo bi se pojednostavljeno reći: tko nije sposoban za vojnu službu i brak, takav onda nije prikladan niti za duhovni poziv, tj. svećeništvo i/ili redovništvo (za vojnu službu i stupanje u brak traži se, dakle, potpuno tjelesno i duševno zdravlje)!!
 
Redovničke zavjete, odn. sakramenat reda Prezbiterata u Katoličkoj Crkvi valjano prima samo kršteni muškarac (vidi: Zakonik kanonskog prava, kan. 1024).
 
Nitko od nas ljudi nema pravo na primanje sakramenta sv. Reda prezbiterata. Zato se »svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi - izuzevši stalne đakone - izabiru redovito među neoženjenim muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga'« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1579).
 
Dakle, u duhovnom pozivu kandidat se odlučuje za drukčije življenje spolnosti od one koju se živi u braku, to jest redovnik i svećenik se odlučuje za život u uzdržljivosti, tj. beženstvu.
Osim toga, da bi netko bio pripušten redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), odn. da bi primio Red prezbiterata ili đakonata, traži se da kandidat (kad dovrši kušnju prema odredbi prava), po sudu svojega biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara ima potrebne osobine, da ga ne priječi nikakva nepravilnost ni ikakva druga smetnja te da ispunja preduvjete prema odredbi kann. 1033-1039; da se provjeri ima li isprave o kojima je riječ u kan. 1050, te se mora obaviti provjera o kojoj se govori u kan. 1051. (Preporučujem da sami pročitate te kanone, ali i kanone od 1008. do 1054, a koji govore o sakramentu sv. Reda).

Ono što je ipak važno istaknuti navodi se u kan. 1029: »Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji, vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime.« Od primanja redova isključuju se oni koje priječi bilo kakva smetnja, bilo trajna (koju ZKP naziva »nepravilnost«), bilo jednostavna; a nikakvu smetnju ne uzrokuje ono što nije sadržano u kanonima koji slijede nakon kan. 1040.

Tako se u kan. 1041. jasno navodi da je »neprikladan za primanje redova:
 
- 1. onaj koji boluje od bilo kojeg oblika ludila ili druge duševne bolesti zbog koje se prosuđuje, nakon savjetovanja sa stručnjacima, da je neprikladan za pravilno vršenje službe;
 
- 2. onaj koji je počinio kažnjivo djelo otpada, krivovjerja ili raskola;
 
- 3. onaj koji je pokušao sklopiti makar i samo svjetovnu ženidbu, bilo da je sam ženidbenom vezom ili svetim redom ili javnim doživotnim zavjetom čistoće spriječen sklopiti ženidbu, bilo da je pokuša sa ženom koja je u valjanoj ženidbi ili je vezana istim zavjetom;
 
- 4. onaj koji je počinio hotimično ubojstvo ili obavljao pobačaj, ako je došlo do učinka, i svi koji su u tome djelatno surađivali;
 
- 5. onaj koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život;
 
- 6. onaj koji je izvršio čin reda pridržan onima koji su u redu episkopata ili prezbiterata, bilo da toga reda nema bilo da mu je njegovo vršenje zabranjeno nekom proglašenom ili izrečenom kanonskom kaznom

U kanonu br. 1042 nabrajaju se oni koji su jednostavno spriječeni za primanje redova:
 
- 1. »onaj koji je oženjen, osim ako je zakonito određen za trajni đakonat;
 
- 2. onaj koji vrši službu ili upravu zabranjenu klericima prema odredbi kann. 285. i 286. o kojoj mora polagati račun sve dok, pošto napusti službu i upravu i položi račune, ne postane slobodan;
 
- 3. novokrštenik, osim ako je prema ordinarijevu sudu dovoljno prokušan«, dok se u sljedećem kanonu, 1043, određuje da su »vjernici obvezni smetnje za svete redove, ako koje znaju, otkriti prije ređenja ordinariju ili župniku«.

Iz svega rečenoga, jasno je da redovnički i svećenički kandidat može biti samo duševno, psihički i fizički zdrava osoba (to, ipak, ne znači da osobe koje imaju neki fizički nedostatak ne mogu postati redovnicima i svećenicima).
 
Sama želja da se postane svećenik nije dovoljna i ne postoji pravo na primanje svetoga reda. Crkvi pripada - u njezinoj odgovornosti da definira potrebne uvjete za primanje sakramenata što ih je Krist ustanovio - razlučivanje prikladnosti onoga tko želi ući u redovničku zajednicu ili Bogosloviju, da ga prati tijekom godina formacije i da ga pozove u svete redove, ako je procijenjeno da ispunjava tražene kvalitete (usp. Pastores dabo vobis, br. 35-36).
 
Razlučivanje ima li kandidat duh. zvanja i je li zreo za njega, prije svega je teška zadaća odgovornih u odgoju, no velika se odgovornost očekuje i od samih kandidata za redovnički i/ili svećenički život i poziv. Bio bi teški grijeh i neodgovorno ponašanje ako bi netko bio prepušten redovničkim zavjetima i/ili svetom redu đakonata i prezbiterata pri tom tajeći nedostatak nekoga od uvjeta koji se zahtijevaju za redovničko i svećeničko zvanje.
 

           Mladići koji žele biti svećenici i/ili redovnici slobodni su o daljnjim pitanjima i pojašnjenjima kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. Leopolda Mandića 41
10040 ZAGREB

E-mail: frajurofmcap@gmail.com
Ili: