nedjelja, 15. studenoga 2015.

Kako znaš da Bog želi da budeš svećenik?

Život bez ljubavi nema smisla. Riječima pape Ivana Pavla II.: “Čovjek ne može živjeti bez ljubavi. On sam sebi ostaje nespoznatljivim bićem, život mu je besmislen ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako živo u njoj ne sudjeluje. Upravo stoga Krist Otkupitelj – kao što je već rečeno – u potpunosti razotkriva čovjeka samome čovjeku.” (Ivan Pavao II., Redemptor Hominis, 10).
 
Raspeti nas Krist uči što znači biti čovjek: sami ćemo sebe pronaći samo u najpotpunijemu davanju sebe.
 Kako se ovo može odnositi na svećeništvo? Svećenik je umro sebi da bi drugima dao život. Ispravno ga se naziva ocem jer dar njegove žrtve rađa djecu u vjeri. Predajući svoje tijelo zaručnici (Crkvi), on donosi život Božjoj obitelji. Čovjek ne postaje svećenikom kako bi pobjegao, nego pobjeđivao. Ne ulazi u sjemenište zato što ne može naći djevojku. Ulazi jer ljubi Boga i želi spašavati duše.

Prečesto razmišljamo o svećeništvu kao o nečemu što zahtijeva samo odricanja. Nikad ne zastanemo kako bismo razmislili o darovima koje svećenik prima, kao što je vlast otpuštanja grijeha i pretvaranje običnoga kruha u tijelo Boga. Kristovim riječima rečeno: Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko… i u budućem vijeku život vječni“ (Mk 10,29-30). Ako osjećaš da te nešto vuče posvećenom životu, ne bježi od toga. To ne će nestati. Odloži sve strahove koji se mogu javiti i svaki dan moli Zdravomariju kako bi ti ona pomogla razlučiti svoj poziv.

Kad se osjetiš spremnim, razgovaraj s nekim svećenikom o svojim nutarnjim osjećajima. Možda možeš otići na duhovne vježbe ili u par dana u neki samostan da ti pomognu pri razlučivanju i konačnoj odluci. Učiniš li to, to automatski ne znači da si se upisao u bogosloviju ili samostan; to samo znači da si se otvorio kako bi malo bolje pogledao u samoga sebe i o svemu ozbiljnije promisliti. Možda ćeš otići s duhovnih vježbi ili sa susretom s nekom redovničkom zajednicom osjećajući duboki mir i sa spoznajom da svećenički i redovovnički poziv ipak nije za tebe. No, možda ćeš otići i s velikom vjerom i nadom da te Bog ipak k sebi zove.
Kako god se mi osjećali, trebali bismo uvijek nasljedovati hrabrost sv. Terezije, koja kaže: “Po svojoj slobodnoj volji, dragi Isuse, slijedit ću te kamo god išao u potrazi za dušama, koliko god me to koštalo i iz čiste ljubavi prema tebi.”

Molitva za čistoću

Najdraži Isuse!
Dobro znam da svaki savršeni dar, a iznad svih dar krjeposti čistoće, ovisi o najmoćnijoj od svih pomoći – tvojoj Providnosti, i da bez tebe stvorenje ne može učiniti ništa. Stoga te molim da obraniš, svojom milošću, krjepost i čistoću u mojoj duši, kao i u mojemu tijelu. Ako sam ikada po svojim osjetilima primio ikakav utjecaj koji bi mogao uprljati moju krjepost čistoće, ti, koji si vrhovni Gospodar mojih snaga, makni to od mene, da mogu čistim srcem napredovati u tvojoj ljubavi i službi te se krjepostan prikazivati u sve dane moga života na prečistomu oltaru tvojega božanstva. Amen.

Sv. Josipe, čuvaru djevica, moli za nas!
Sv. Josipe, strahu zlih duhova, moli za nas!
Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!

utorak, 3. studenoga 2015.

Talenti i zvanje



"Doista, bit će kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan ‑ svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov." "Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: 'Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!'" "Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: 'Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!' Reče mu gospodar: 'Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.'" "A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: 'Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao.' Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje! A gospodar mu reče: 'Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.'" "Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi." (Mt 25, 14 – 30)
 
Prispodoba o talentima (Mt 25, 14 – 30) jedna je od klasičnih evanđeoskih tekstova o zvanju. Prispodoba govori o osobama koje se odazivaju na Božji poziv i aktivno surađuju, ali i o onima koji to odbijaju. Gospodin nam otkriva da je ovaj „zli i lijeni sluga“ pomalo prisutan u svakome od nas. 
.
"Doista, kao kad ono čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak.“
 
Otac nebeski povjerava svoj imetak svakomu svojemu djetetu. Ne povjerava mu svoj imetak da ga samo čuva, niti je taj imetak za promociju pojedinca, ili kao rješenje za izlazak iz krize (zvanja); to bi bilo skučeno i pojednostavnjeno tumačenje odnosa Stvoritelja i stvorenja. Otac nebeski pozivajući nas povjerava nam svoj imetak, povjerava nam ono što mu je najdragocjenije; on sam nam se povjerava. Naše ostvarenje u pozivu nije vezano samo uz nas, nego je ostvarenje Božjega dara u nama. Velika je tajna da preko nas Božji dar postaje vidljiv. 
.
„… svakomu po njegovoj sposobnosti.“
 
Povjeravanje Božjega imetka je po mjeri svakoga pojedinca. Ljepota Božjega poziva se sastoji u tome da se neograničeni Božji projekt ostvaruje po čovjeku. U kršćanskom pozivu dolazi do izražaja paradoks: s jedne strane Bog se naginje prema čovjeku prilagođujući svoj projekt prema sposobnosti čovjeka i s druge strane uzdiže k sebi ograničenog čovjeka povećavajući njegove sposobnosti (talenti umnoženi). Tako Bog u ljudskoj povijesti ostvaruje tajnu svojega božanskoga otkupljenja.
Zato se zvanje ne može suženo gledati na samo ono što je netko sposoban činiti ili ne, nego je to prije svega Božji projekt s pojedincem. 
.
„Uđi u radost gospodara svoga!“
 
Ako se zvanje rađa kada nam Bog povjerava svoj imetak, ono se izvršava kada se pozvani čovjek povjeri Bogu. Otac nebeski se raduje ukoliko njegovo dijete prihvati njegov dar i plan i ostvari ga. Raduje se jer može činiti velike stvari preko osobe koja mu je povjerila svoj život. Kako je lijepo znati da je Bog radost! I ne samo radost! Bog je zajedništvo. On ne može samo za sebe zadržati svoju radost, nego je dijeli s drugima. Dijeli je s onim koji je „u malome“, u svojoj ljudskoj ograničenosti bio vjeran. Bog daruje „mnogo“. Sjetimo se Isusova obećanja da će stostruko primiti i život vječni baštiniti onaj tko sve ostavi da bi ga slijedio. Tako se ljudski napor oko nasljedovanja Krista pretvara u božansku radost, odricanje u slobodu, usamljenost srca u sposobnost voljenja mnogih. Svako je zvanje poziv na istinsku, Božju radost. Postoji samo jedna žalost: ona odbijanje Božjega poziva. 
.
„… sakrih talenat tvoj u zemlju“
 
Adam i Eva se nakon grijeha sakrivaju i bježe od straha od Boga. Oni su prvi pozvani koji se oglušuju o Božji poziv. Boga zamišljaju da je „strog, da žanje gdje nije sijao i kupi gdje nije vijao“. Oni zapravo u beznađu bježe od samih sebe. Istu stvar čini tko skriva Božji dar, tko se stidi, tko se boji da nije sposoban, tko misli da će ga Božji dar unesrećiti… I zato ga skriva u zemlju. Ali, tko može sakriti Božji dar? Koliko je mladih, skrivajući Božji dar u zemlju, izgubilo zauvijek njihovu sreću?!
.
„Onomu koji ima još će se dati, … a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima.“
 
Malo je čudna logika na završetku prispodobe. Ipak, i na kraju se govori o „umnažanju“. Onaj tko se povjeri Bogu i tko je poslušan njegovu pozivu, obilovat će. Njegov će život biti u svjetlu i radosti te u neprestanom suobličavanju Božjem planu s njim. Tko se, naprotiv, ne povjeri Bogu i ne odazove njegovu pozivu, izgubit će vlastiti život: ono što ima ili živi, jer tako je sam izabrao.
Za njega će se umnažati beznađe: bit će izbačen vani u tamu gdje, više od nikoga pozivan, ne zna gdje ići. Tu će biti plač i škrgut zubi.