četvrtak, 26. siječnja 2017.

Milosrđe u oca Pija


''Svijetu je potrebno milosrđe, svijetu je potrebna sućut, tj. patnja s njima. Navikli smo se na loše vijesti, okrutne vijesti i najveće grozote koje vrijeđaju ime i život Boga. Svijetu je potrebno otkriti da je Bog Otac, da je milosrđe, da okrutnost nije put, da osuda nije put, jer i sama Crkva ponekad slijedi tvrdu liniju, pada u napast da slijedi tvrdu liniju, pada u napast da ističe samo moralne propise, ali koliko ljudi ostaje vani'' (papa Franjo).

Upravo zato što je danas, više možda nego ikad, svijetu potrebno milosrđe papa Franjo je 2016. godinu proglasio GODINOM BOŽANSKOG MILOSRĐA. Iako je ta Sveta godina već za nama, no sama vrata Božjega milosrđa se ne zatvaraju.
Milosrđe je poput rijeke uz čiju su obali zasađeni sveci, pokazujući izdaleka gdje treba tražiti okrepu. Takav je svetac i otac Pio koji je zajedno sa svetim Leopoldom Mandićem (obojica franjevci-kapucini), dijeleći istu ispovjednu karizmu, postao uzor i apostol Božjega milosrđa.

Otac Pio rodio se u mjestu Pietrelcina, pokrajina Campania, 25. svibnja 1887. U novicijat Manje braće kapucina ušao je 1903. i tada svoje prvotno ime Francesco zamijenio u fra Pio. Nakon godine novicijata, položio je prve redovničke zavjete, a 27. siječnja 1907. doživotne. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. u Beneventu. Zbog zdravstvenih razloga ostao je kod svojih u Pietrelcini do 1916., kada je poslan u samostan San Giovanni Rotondo, gdje će na glasu svetosti živjeti sve do smrti 23. rujna 1968. Ono po čemu je ostao zapamćen bile su svete stigme, tj. rane Kristove muke, koje je primio 1918. Iako ih je skrivao, brzo se o svemu proširio glas. Bio je čovjek krhka zdravlja, ali unatoč tomu uvijek vedrog raspoloženja. Papa Pavao VI. za njega je rekao da popularnost nije stekao ni kao mislilac, ni kao učenjak, ni time što bi raspolagao velikim sredstvima, ''nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato što je bio predstavnik otiska rana našega Gospodina''. U Crkvi je postao fenomen sveca čudotvorca. Nije prošlo mnogo vremena nakon njegove smrti pa je pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim i svetim. Na kraju je proglašen blaženim i svetim od pape Ivana Pavla II., 2. svibnja 1999., odn. 16. lipnja 2002.

O milosrđu oca Pija, ponajprije očitovanog kroz sakrament Ispovijedi, progovara nam knjiga Stefana Campanelle pod nazivom: Milosrđe u oca Pija. U prvom poglavlju koje nosi naslov: Otac Pio djelitelj Božanskog milosrđa, autor nam progovara o Padru Piju kao ispovjedniku i to preko raznih prepreka (ljudskih i đavolskih), raznih obraćenja koja su se dogodila u susretu s njim kao ispovjednikom, njegovoj strogosti pa sve do očinske ljubavi. Drugo poglavlje nosi naslov: Karizme oca Pija, dar Božjega milosrđa. U ovom poglavlju autor nam donosi govor o čudesima, stigmama i mnogim drugim darovima koja su se očitovala u životu ova Pija. Treći dio knjige nosi naziv: Milosrdni otac Pio. Kroz ovo poglavlje možemo upoznati oca Pija izvan ispovjedaonice, njegovu spremnost da oprašta onima koji su mu nanosili nepravdu i zauzimanje za protivnike koji su ga lažno optuživali (npr. don Giovanni Miscia, mons. Pasquale Gagliardi). Zadnje, četvrto, poglavlje ima za naslov: ''Socijalno'' milosrđe oca Pija. Tu je riječ o bolnici za ublažavanje patnji, o Centru za stručno osposobljavanje, dječjem vrtiću i Potrošačkoj zadruzi ''sv. Franjo''.
Poruka koju Padre Pio ostavlja za sobom, njegova svetost života i brojni čudesni znakovi, daju suvremenom čovjeku motiv za vjeru i temeljito preispotivanje osobnog odnosa prema Bogu. 
Mladići zainteresirani za duhovni poziv knjigu mogu naručiti na kontakt: 

nedjelja, 15. siječnja 2017.

Gospodine, što želiš da učinim?


 
"Što Bog traži od mene?" "Što je Božja volja za mene?" "Kako mogu živjeti život svetosti u služenju Bogu i Crkvi?" "Kako mogu nasljedovati Gospodina?" "Kuda me Gospodin vodi?" "Koji je moj životni poziv?" Odgovor na takva i slična pitanja tijekom života predstavljaju postupak svakog osobnog razlučivanja i izbora životnog puta (zvanja ili zanimanja).

Proces razlučivanje uvijek podrazumijeva osluškivanje nutarnjega glasa (srca). Taj nutarnji glas možemo nazivati i "željom srca" (sv. Augustin će zato reći: gdje ti je srce ondje ti je i blago)! S duhovnog stajališta, taj nutarnji glas shvaćamo kao mudru nutarnju Božju prisutnost. U tišini molitve, s vremenom, u životu hranjenom riječju Božjom, sakramentima i životom u Crkvi, počinjemo doživljavati poticaje Duha koji nas poziva na osobit način života u služenju Crkvi.

Prvi je pokazatelj u tome smjeru želja za takvim služenjem. Primjerice, počinjem razlučivati poziv da živim kao svećenik i/ili redovnik. U molitvi stječem dojam kako je to volja Božja za mene. Osjećajući taj poziv, osjećajući želju služiti na taj način, nastavljam razlučivati tako što ću svoje iskustvo podijeliti s prijateljima i s članovima obitelji. Mišljenje onih koji nas najbolje poznaju (roditelji, braća-sestre, svećenik, vjeruoučitelj...) uvijek je važno. Zato, jer razlučivanja životnog poziva nikada baš nije posve samo moja osobna stvar. Ono što smo sami razabrali kao volju Božju i osobno dobro, uvijek je dobro da potvrdi još netko sa strane, tko nas kroz život prati (članovi obitelji, svećenik, vjeroučitelj, osobni duhovni vođa...).

Prije izbora duhovnog poziva dobro je razmotriti i svoje sposobnosti (talente), svoje tjelesno-moralno-duševno zdravlje, svoj molitveni život i vjeru, kako bismo uvidjeli podudara li se sve to sa zahtjevima iskrenog i predanog služenja Bogu i braći ljudima.
Poštovani čitatelju!

Ako razmišljaš o tome da danas-sutra kreneš putem duhovnog poziva i da budeš svećenik i/ili redovnik, sigurno se pitaš kako to žive redovnici u samostanima, s čime se bave, kako im je organiziran dan.. i tome sl. Na pitanje učenika da im Isus rekne gdje stanuje, On ih poziva da dođu i vide (usp. Iv, 1, 38-39). I mi tebi, upućujemo iste riječi da dođeš i vidiš tko su franjevci-kapucini, kako žive i s čime se bave. Možda će ti susret i iskustvo s nama pomoći pri razlučivanju zvanja i konačnoj odluci!
Kontakt osoba:
 
FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap

petak, 13. siječnja 2017.

Evo me, Gospodine, mene pošalji (usp. Iz 6,8)

 
Na kako različite načine Gospodin poziva i izabire sebi izabrane duše da Ga slijede te naviještaju svim ljudima Njegovu poruku nade i spasenja, veoma zorno nam opisuju Evanđelja, kada nam na svojim stranicama progovaraju o pozivu i izabranju pojedinih apostola.

A. Poziv apostola

Prvi Isusovi izabranici, koje je pozvao da ga slijede, bili su Ivan i Andrija. Dok su jednoga dana na obali rijeke Jordan razgovarali sa svojim prvotnim učiteljem Ivanom Krstiteljem, kraj njih je upravo prolazio Isus Krist, koji se vratio iz pustinje. Ivan Krstitelj, potaknut Duhom Svetim, pokazao je toj svojoj dvojici učenika Isusa govoreći: «Evo Jaganjca Božjega!» Kad su to čula njih dvojica, Ivan i Andrija, bez razmišljanja su ostavili preteču Ivana i pošli su za Isusom Kristom. Kad je Isus primijetio da su krenuli za njim upućuje im riječi: «Što želite?» Oni zatečeni i iznenađeni tim Isusovim pitanjem, pitaju ga: «Učitelju, gdje stanuješ

On im ne filozofira i ništa im olako ne obećaje nego im u svojoj jednostavno kaže: «Dođite i vidite!» I bez daljnjeg razmišljanja oni su pošli s Njime i kod njega su ostali taj dan. Ivan se toga poziva sjećao cijeloga svojega života, pa je u svojem Evanđelju o tome upečatljivome događaju i zapisao: «A bilo je oko devete ure» (Iv 1, 39b). Andrija je svoj susret s Isusom ispričao svome bratu Šimunu koji je onda i sam zaželio vidjeti toga Mesiju, pa ga je Andrija poveo k Njemu. Čim je Isus ugledao Šimuna, reče mu: «Ti si Šimun, sin Jonin. Ti ćeš se zvati Kefa-Petar.»
 
Šimun je zasigurno u duši osjećao veliku radost zato što ga je Mesija izabrao za svoga učenika. Taj prvi poziv za Petra bio je početak novoga života, života uz Krista, s Kristom i za Krista. I Ivan je o svom prvom susretu s Isusom pripovijedao bratu Jakovu, pa je i on, također, želio vidjeti Mesiju. Isus i njega uzima za svog učenika. U pratnji te prve četvorice učenika Isus se vraća u Galileju. Na tom putu susreće i Filipa i poziva ga: «Pođi za mnom!» Filip ne mogavši zadržati za sebe sreću što ga je Isus izabrao za svoga učenika, o tome pripovijeda svome prijatelju Natanaelu. Budući da je on dobro poznavao Nazarećane, jer je bio iz Kane Galilejske, govori Filipu: «Iz Nazareta da može što dobro doći?» Filip s njime ne ulazi u raspravu nego ga potiče: «Dođi i vidi!» Natanael prihvaća njegove poticaje i s njime kreće k Isusu. Evanđelist Matej pripovijeda u svojem evanđelju o tome kako je Isus njega osobno pozvao.
 
U devetom poglavlju evanđelja on piše: «Kad je Isus pošao iz Kafarnauma naprijed, vidje čovjeka gdje sjedi u carinarnici, imenom Mateja. I reče mu: «Idi za mnom!» Koliko je Matej bio dirnut tim Isusovim pozivom pokazao je na taj način što je njemu u čast priredio svečanu večeru. Za ostale apostole evanđelisti nam nisu zabilježili kako ih je Isus pozvao. Samo nam je zabilježen konačan izbor apostola, kad ih je izabrao između mnoštva učenika, a poznat nam je i izbor učenika Matije za apostola, namjesto Jude Iškariotskog.
O tome nas izvješćuje evanđelist Luka u Djelima apostolskim (vidi Dj gl. 1).

B. Poziv apostola Pavla

Isus je, dakle, pozivao svoje učenike na razne načine: bilo da se pri tome poslužio nekim posrednikom, bilo nekim događajem, bilo da im je uputio izravni poziv da ga slijede. No, posebno nam je zanimljiv i dirljiv poziv Savla-Pavla iz Tarza, dotadašnjeg progonitelja kršćana. Sam Pavao o tome pripovijeda pred židovskim poglavarima (vidi Dj 22, 3-16). Evanđelist Luka o tome velikom događaju pripovijeda u devetom poglavlju Djela apostolskih. On završava to svoje pripovijedanje riječima: «… Bude kršten. Pošto jede, okrijepi se. Tada ostade nekoliko dana s učenicima koji su bili u Damasku. I odmah je po zbornicama propovijedao za Isusa da je on Sin Božji» (Dj 9, 18-20).
 
Pavao će se kasnije u svojim Poslanicama, a napose u poslanici Galaćanima, pozivati na to da je on za apostola pozvan od samoga Krista. Kao apostol – tako tvrdi sam za sebe – nije ništa manji od ostalih apostola, štoviše, trudio se više nego ostali. On je, dakle, i te kako bio svjestan svojega poziva, njegove uzvišenosti i veličine. Svjetlo pred Damaskom nikad se nije utrnulo u Pavlovoj duši…

C. Bog zove svakoga i u duhovni poziv osobno

Na primjerima apostola vidimo kako je Gospodin pozivao svoje apostole. Svakoga od njih pozvao je na način koji je za njega bio najprikladniji. I kao što je povijest poziva i izabranja svakoga apostola jedinstvena, tako je i povijest svakoga duhovnoga poziva, svećeničkog i/ili redovničkog, jedinstvena i neponovljiva.
 
Bog u dušama i srcima ljudi nikada ništa ne radi po nekakvoj uhodanoj shemi, po nekakvom kalupu. To nam svjedoče i životi svetaca, jer nijedan svetac nije do svetosti došao na isti način. Svaki od njih u svojem životu je ostvario evanđeoske kreposti na sebi svojstven način, koji je bio samo njegov, i zato je neponovljiv.

Zato se i sami duhovni poziv ne javlja na isti način, nego se događa na različite načine, tako da se: - duhovno zvanje kod nekoga probudi već zarana, u djetinjstvu u ozračju kršćanske i/ili župne obitelji
- kod nekoga drugoga pak duhovni poziv se počne razvijati pod utjecajem i primjerom župnika ili kapelana, koji djeci i mladima posvećuju mnogo brige i svojim radom nastoje da ih odgoje za uzorne i dobre kršćane
- za neko duhovno zvanje opet treba zahvaliti neprestanim molitvama i žrtvama
- kod nekoga opet želja za duhovnim pozivom probudi prigodom slavlja Mlade mise ili kod redovničkog zavjetovanja
- netko za duhovni poziv možda odluči kad mu netko kaže da bi «mogao biti dobar svećenik ili redovnik», pa se on otada ozbiljno počne propitivati: «nije li to ipak put na koji me Bog poziva»!

Jednom riječju: koliko je «povijesti duhovnih zvanja», toliko je i neponovljivih Božjih poziva. I zato nikada nećemo moći sve te «povijesti zvanja» ispripovijedati, a još manje opisati, ali svi oni koji razmišljaju o duhovnom pozivu mogu ih, ipak, donekle nasljedovati ili barem o njima razmišljati pa i sami onda na duhovni poziv se odlučiti. Ne smijemo zaboraviti ni na to da svako duhovno zvanje prate molitve mnogih duša kojima je veoma stalo do toga da Crkva Kristova ima što više dobrih, revnih i svetih svećenika i redovnika. To je važno znati i zbog svijesti da oni mladići koje Gospodin poziva i koji se odazivaju, na tom putu nisu sami, nego da ih prate sklopljene ruke onih za koje možda oni i ne slute i možda nikad neće saznati tko je za njih molio i tko im je izmolio milost ustrajnosti u duhovnom pozivu.
 
                                        Priredio: Fra Juro Šimić, OFMCap
                                         E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Veliki i sveti kapucini: sv. Leopold B. Mandić i Padre Pijo iz Pietrelcine