srijeda, 8. studenoga 2017.

U duhovnom pozivu moguće je biti i časni brat

Možda ste koji puta vidjeli redovnike koji ne vode sv. Misu, ne ispovijedaju i propovijedaju.... No, usprkos toga možda ste ih vidjeli da su sretni, veseli, susretljivi, radosni, jednostavni. No, tko su zapravo ti ljudi koji žive u samostanu, a odjeveni su u redovničku haljinu (habit)? Što rade u samostanu ako nisu svećenici?
 
     Upravo o ovim i drugim pitanjima povezanima s ovim često puta zatajnim i Bogu predanim ljudima, želimo mladićima progovoriti i o ovoj mogućnosti ostvarenja duhovnog zvanja, tj. većeg i zauzetijeg služenja Bogu i braći ljudima.  
Kada se govori o redovnicima, često se zaboravlja da među njima ima ne samo svećenika, nego i onih koji to nisu. Za takve redovnike koristi se općeprihvaćeni naziv brat pomoćnik ili jednostavno časni brat.
 
Svi redovnici - oni koji se odlučuju za svećenike, kao i oni koji ne primaju red prezbiterata - polažu iste zavjete (tzv. privremene, ond. doživotne): siromaštva, čistoće i poslušnosti (ovi zavjeti već se polažu nakon završetka novicijata). Nakon početnbe formacije, tj. novicijata i polaganja prvih zavjeta neki se odlučuju Bogu posvetiti kao časna braća, a drugi pak kao svećenici pa zato pohađaju zakonom propisani filozofsko-teološki studij.

Ovisno o karakteru (poslanju) zajednice, časna braća u njoj ili pak izvan nje, mogu vršiti niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno funkcioniranje samostana, sudjelujući tako u poslanju zajednice, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima. 
 
 U redovničkoj zajednici svećenici i časna braća jednako su vrijedni. Važno je istaknuti da između jednih (tj. svećenika) i drugih (tj. časne braće) nema bitne razlike (naravno, izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i časnu braću u zajednici), jer se međusobno povezuju istim redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), istom redovničkom karizmom i načinom života te istim nastojanjem prema ostvarenju ideala svetosti.

Časna braća u redovničkoj zajednici i samostanu mogu raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne mogu svlaviti sv. Misu, ispovijedati i dijeliti druge sakramente). Uglavnom sve zajednice primaju kandidate za časnu braću ne uvjetujući pri tome nikoga da mora završiti teološki studij i rediti se za svećenik.

Više možda nego prije, područje djelovanja braće laika danas je veoma veliko i raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara, pa sve do velikih slikara, glazbenika, graditelja, misionara, akademskih profesora.... Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. 

Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije - kako većina često misli - netko tko nije mogao završiti srednju školu ili teološki fakultet, nego je to zvanje i poslanje koje je samostojno, ond. ono ima svoj duboki evanđeosko-kršćanski smisao, značenje i identitet.
 
Riječ je, dakle, o zvanju koje ima svoje povlašteno i posebno mjesto u redovničkoj zajednici i poslanju Crkve. Svaki kršćanin, a na poseban način svećenik i redovnik, treba biti svjestan da je svaka služba u Crkvi - prije svega i iznad svega - veće i zauzetije služenje i predanje Bogu i ljudima te da je pri tome najvažnije koliko tko ljubavi unosi u svoju službu i djelovanje.
Niti svećeničko posvećenje, a niti velike škole i učenost ne čine redovnika onim što jest, već polaganje redovničkih (evanđeoskih) savjeta (siromaštva, čistoće, poslušnosti) te po njima veće predanje svega sebe Bogu i braći ljudima.
 

Mladići koji razmišljaju o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - kao i oni koji izbližega žele upoznati naš franjevačko-kapucinski način života (tj. doći k nama na nekoliko dana na iskustvo života i rada u samostanu), za sva pitanja, dileme i pojašnjenja slobodni su kontaktirati:
 FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap 

Nema komentara:

Objavi komentar