DUHOVNI POZIV

Molitva za duhovna zvanja

2012-02-24T13:55:00.001+01:00

Kaže Isus (Petru i Andriji): "Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!"
Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim.
(Mt 4, 19-20)

Gospodine Isuse Kriste!
Ti si svojoj Crkvi
s Euharistijom dao
i svećeništvo koje
nastavlja Tvoju
vidljivu prisutnost u svijetu:
udijeli nam velikodušnih
svećenika i redovnika
kako bi spremno
mogli odgovoriti
potrebama kršćanske
i ljudske zajednice. Amen.

Molitva

Isuse, nije mala stvar što tražiš od nas,

da idemo po cijelome svijetu,

da propovijedamo Evanđelje svakome stvorenju.

Nema ograničenja, prepreka, zamki

koje ne bi trebale biti prevladane.

Ti nas pozivaš da donesemo radosnu vijest

svakomu čovjeku i svakoj ženi,

svakom narodu i na svakom jeziku,

utjelovivši evanđelje u temelje svake kulture.

Ti nas šalješ na ljudska raskršća

u svakom vremenu i prostoru

ne obazirući se na opasnosti i umor.

Nije malo ono što nam daruješ.

Udjeljuješ nam tvoju moć

kako bismo se mogli boriti i pobijediti zlo,

tvoju sposobnost da govorimo srcu svakoga stvorenja, u svim postojećim jezicima

i pozivaš nas da gradimo nove putove,

one bratstva,

ljubaznosti i oprosta.

Uvjeravaš nas da ćemo biti zaštićeni,

iako okruženi zloćom i spletkama,

opasnim kao zmije što ujedaju.

Daješ nam sigurnost da nikakav otrov

ne može nam naškoditi ukoliko nosimo sa sobom sigurni lijek tvoje ljubavi.

Daruj nam radost da vidimo znakove,

plodove tvojega Duha,

koji liječi, pridiže i podržava. Amen.

Bivši nogometaš se priprema na svećenički poziv

2012-02-18T10:54:00.003+01:00

Bivši nogometaš Manchester Uniteda, Phil Mulryne, koji je nekada bio suigrač Ryana Giggsa i Davida Beckhama, postao je pitomac Papinskog irskog zavoda u Rimu i tamo se priprema za svećeništvo.

Ovog bivšeg veznog igrača reprezentacije Sjeverne Irske na svećenički poziv je potakao biskup Noel Treanor iz biskupije Down i Connor, nakon što je Mulryne napustio sport i uključio se u karitativne aktivnosti.

Mulryne, 34-godišnjak, započeo je svoju karijeru s mladom postavom Manchester Uniteda 1994. godine, no unatoč velikom talentu nije uspio biti u prvoj momčadi zajedno s Beckhamom, Paulom Scholesom i Nickyjem Buttijem koji su svi igrali slične pozicije. Pridružio se Norwichu 1999. i igrao za Ipswich Town, Barnsley, Leyton Orient i poljski klub Legia Warsaw.

U vrijeme dok je bio nogometaš, Mulryne je hodao s manekenkom Nicole Chapman. Reprezentacija Sjeverne Irske ga je 2005. godine poslala kući nakon što je prekršio disciplinska pravila jer je uživao u alkoholu.

Njegova karijera je prekinuta 2008. zbog ozljede i tada se odlučio vratiti natrag u Irsku.

Nakon povratka uključio se u dobrotvorni rad i njegov se život promijenio. Bivši suigrač iz Norwicha, Paul Mc Veigh, posjetio je prijatelja u Rimu i bio iznenađen njegovom promjenom.

McVeigh je rekao: ”Na moje čuđenje, a najvjerojatnije i ostatka nogometnog tima, Phil je odlučio biti svećenik. Bio sam u kontaktu s njim i znao sam da je promijenio svoj život baveći se dobrotvornim radom i pomažući beskućnicima svaki tjedan. Ipak, iznenadila nas je njegova odluka.”

”Znam da on ovo nije uzeo olako s obzirom da školovanje za katoličkog svećenika zahtijeva 2 godine filozofije, nakon čega slijedi 4 godine teologije i tek nakon toga će biti konačno spreman postati svećenik.”

”Kada sam stigao u Rim, susreo sam prilično zadovoljnog Phila koji me odveo u Irski zavod gdje će biti iduće četiri godine.”

Mulrynova majka Sally je rekla da je njegova želja da slijedi svoj poziv ”važna odluka”.

Izvor: www.catholicherald.co.uk/news/2012/01/27/former-man-united-footballer-to-become-a-priest/

Ljudski život kao odgovor na poziv

2012-02-09T14:25:00.005+01:00

Znano je da se Viktor Frnakl, utemeljitelj Logoterapije i egzistencijalne analize, poznate kao Treća bečka škola psihoterapije, oduvijek bavio „smislom života“ pa je i na kliničku razinu prenosio odgojni naboj, svjestan da se svaka osoba neprestano sučeljava s izvanrednim situacijama i zahtjevnim upitima, na koje se ne može dati lakomislen ili već ukalupljeni odgovor, nego ima biti izvoran i neponovljiv, kao što je izvoran i neponovljiv život svakog ljudskog bića.

A u kontekst Franklova promišljanja, koje je 1980. godine podijelio i kardinal J. Ratzinger u intervjuu objavljenom u svesku Es liegt an uns. Gespräche auf der Suche nach Sinn, uklapa se i perspektiva vjere. Čitateljima je Frnklovih knjiga poznato da se on često poziva na Alberta Einsteina, koji smatra da „raspitivati se o smislu života znači biti religiozan“, i na Paula Tillicha, koji tvrdi da „biti religiozan znači strastveno se propitivati o smislu ljudskoga života“ – istaknuo je Eugenio Fizzotti, pišući za agenciju Zenit (vidi: http://www.zenit.org/)

A to je – nastavlja Fizzoti – oprečno Freudovoj tvrdnji da je „čovjek bolestan kad se propituje o smislu i vrijednosti života... a da je opasnost da se pretjeranu nervozu poistovjeti s vjerskom formacijom, i da se nervozu shvati kao individualnu religiju a religiju kao naglašenu zajedničku nervozu. Ipak, premda je Freud ustvrdio da je čovjek često nemoralniji nego je uvjeren, i moralniji više nego li misli, moglo bi se dodati: on katkada može biti religiozniji više no je spreman to priznati – istaknuo je Fizzotti.

Stoga ne iznenađuje ako Frankl govori o „Bogu kojega nismo svjesni“, u smislu da „postoji nesvjesna duhovnost, moralnost i vjera“. A nesvjesna religioznost ne pripada (...) nagonskoj nesvijesti nego nesvjesnoj duhovnosti. Spontano ne naginjem prema Bogu, nego se uvijek imam odlučivati za ili protiv Boga. Ne postoji vjerski nagon, bar u smislu agresivnoga nagona, kao što u nesvjesnoj duhovnosti ne postoji moralni nagon, u smislu spolnog nagona, a o nesvjesnoj vjeri ne treba ni govoriti. Moja me savjest ne primorava, nego se pred njom uvijek imam odrediti.

U obzoru ljudskog života ocrtava se višeznačna zbilja koja čovjeka potiče na djelovanje, na avanturu. U pozadini čovječjeg Super Ega nema nekog super Čovjeka, nego je Božje Ti. Nikada, ama baš nikad, savjest nije urođena sila, nego je glas nadnaravnoga Ti. U tome Frnakl vidi razliku između vjernika i nevjernika: prvi se promatra u odnosu na transcendentalno, svoj život shvaća kao poziv i dar, i osjeća da ima odgovoriti na poziv koji ne proizlazi iz njega.

Nevjernik, naprotiv je onaj tko se (...) premda je svjestan svoje psihološke datosti, gotovo se paralizira pred tom čisto urođenom pojavom, zaustavlja prije vremena. Mogli bismo reći da savjest smatra posljednjom instancijom pred kojom ima biti odgovoran. On je tako reći stigao na vrh malo niži od najvišeg vrha. Zašto ne ide naprijed? Jednostavno stoga jer ne želi izgubiti ispod nogu čvrsto uporište. Posljednji vrh, onaj najviši, izmiče njegovu pogledu, obavijen je maglom, a u tu maglu, u tu se nesigurnost ne se želi upustiti.
Jedino je vjernik sposoban za tu opasnost, i pretvara je u radikalno pouzdanje u smisao i nad smisao, bez obzira na konfesionalna sitničarenja i vjerska zasljepljenja koja u Bogu gledaju mamca i nakupca duša.

Jednom je neka dopisnica američkog časopisa Time upitala Frnkla ne odvlači li sadašnja težnja daleko od religije. On je odgovorio negativno: idemo prema osobnoj religiji više negoli prema općoj, prema izrazito osobnoj religiji, u kojoj će svatko moći otkriti intimnije, osobnije i izvornije riječi da se obrati Bogu – ustvrdio je Frankl i dodao:
To uopće ne znači da će nestati obredi i zajednički simboli. Uostalom, postoji beskonačnost izražavanja, a abeceda je svima zajednička osnova. Na jedan ili drugi način, posebne religije, u svojoj različitosti, zahtijevaju različite izražaje; nitko se neće usuditi tvrditi da je njegov govor uzvišenije od drugih. Čovjek u svakom jeziku može dosegnuti istinu, jedinu istinu, isto kao što u svakom jeziku čovjek može pogriješiti, također i lagati. Tako čovjek po vjerskom posredniku bilo koje religije može dospjeti do Boga, sve do jedinoga Boga. Bog je dakle izvor u kojem se čovjek ostvaruje u svojem osobnom životu.

Ljudski se život, dakle, predočuje kao odgovor na poziv koji neprestano proizlazi iz života, a zbilja kao niz odrednica koje se imaju uočiti kao skup vrijednosti koji ima postati zvanje. Stoga se život, u svojemu najdubljem značenju, očituje kao datost koju treba prihvatiti i odgovoriti na izazove koje nameće svaka okolnost.

Biblijski tekstovi o Božjem pozivu

2012-02-07T15:16:00.011+01:00

U Svetom pismu (Bibliji) pronalazimo mnoštvo dirljivih tekstova koji nam govore o tome kako je Bog k sebi pozivao mnoge službenike. Suci, proroci, - kao Samuel, Izaija, Jeremija - pozvani su prenositi Božju poruku Izraelskom narodu. Djevica Marija pozvana je da postane samom majkom Božjom. Najbliži Isusovu suradnici (učenici) bili su pozvani ostaviti svoje obitelji i zanimanje (ribarenje i mreže) te slijediti vječnog ribara ljudi - Isusa. S nabrajanjem Svetopisamskih tekstova mogli bismo ići u nedogled. Za mnoge od njih postojala je svijest da Bog od njih traži da učine nešto za njega; za većinu od njih, to je bio čin poslušnosti – iako su pojedinci možda bili neodlučni i razmišljali kako nisu dovoljno dobri za Božje djelo; sve njih Bog je obdario darovima da mogu odgovoriti na njegov poziv i poslanje.

Ostavi dom svoj i idi u zemlju koju ću ti pokazati (Post 12,1-8)

Jahve reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratića Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, Abram prođe zemljom do mjesta Šekema - do hrasta More. Kanaanci su onda bili u zemlji. Jahve se javi Abramu pa mu reče: “Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju.” Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio. Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.

“Koga da pošaljem? I tko će poći? (Iz 6, 1-8)

One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: “Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” Tad čuh glas Gospodnji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: “Evo me, mene pošalji!”

Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. (Jr 1, 4-9)

Dođe mi riječ Jahvina: ”Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” A ja rekoh: “Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.” A Jahve mi odvrati: “Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim,” riječ je Jahvina. I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: “Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 26-38)

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.

Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! (Mt 4, 18-22)

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.

Gospodine, gdje stanuješ? Dođi i vidi! (Iv 1, 35-43)

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. 36Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” - što znači: “Učitelju - gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” - što znači “Krist - Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” - što znači “Petar - Stijena”. Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: “Pođi za mnom!”

Što mi je činiti, Gospodine? (Dj 22, 3-10)

Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem da se kazne.” ”Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.’ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ‘Što mi je činiti, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.’

* Kao poticaj na Božji poziv i čovjekov odgovor također čitaj:

STARI ZAVJET

Post 12,1-4 Poziv Abrama: ostavi svoju zemlju, obitelj i dođi
Izl 3,1-6,9-12 Poziv Mojsija: Ja ću biti s tobom ...
1 Sam 3,1-10 Poziv Samuela: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša ...
1 Kr 19,16.19-21 Poziv Elizeja: Elizej ustane i slijedi Iliju ...
Iz 5,6-8 Poziv Izaije: Koga da pošaljem? ...
Iz 42,6-7 Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh ... da otvoriš oči slijepima...
Iz 43,1 Imenom sam te zazvao: ti si moj
Iz 45,4 Po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me nisi znao
Iz 49,1 Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena
Jer 1,4-10 Poziv Jeremije
Jer 20,7-9 Odgovor Jeremije: tada mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj
Jer 29,11-14 Znam svoje naume koje s vama namjeravam - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu
Hoš 2,21-22 Zaručit ću te sebi dovijeka ... zaručit ću te sebi u vjernosti

NOVI ZAVJET

Mt 9,35-38 Žetve je mnogo ali radnika malo
Mt 19,16-30 Bogati mladić
Mk 1,16-20 Poziv prvih učenika
Mk 3,13 Ustanova dvanaestorice: “Pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu”
Mk 10,17-27 Idi i prodaj sve što imaš i onda dođi i slijedi me
Mk 10,28-30 Stostruka nagrada za potpunu predanost
Lk 1,26-56 Naviještenje: Marijin poziv
Lk 14,25-33 Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik
Iv 1,35-51 Poziv prvih učenika: “Dođi i vidi”
Iv 10,2-3 Ovce slušaju glas njegov. On ovce zove imenom te ih izvodi van.
Iv 15,9-17 Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas.
Rim 1,6 među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista
Rim 8,28 Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, ...
Rim 11,29 jer su neopozivi Božji darovi i poziv
1Kor 1,26-31 Promatrajte se koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo mudrih, naprotiv, ono što je ludo, izabra Bog da posrami mudre
Gal 1,15 Bog, koji me “izdvoji u utrobi majke moje i pozva” svojom milošću
Ef 1,3-14 On nas izabra da budemo sveti i neporočni, u ljubavi nas predodredi sebi za sinove
Fil 3,10-14 zaboravljajući što je bilo ... trčim prema cilju da postignem nagradu ... u koju nas je Bog pozvao po Isusu Kristu
1 Pt 2,9-10 Bog nas pozva iz tame u svoje divno svjetlo

Gospodine, zar si pozvao mene?

2012-02-06T14:08:00.004+01:00

Žurno je i nužno da nastane nova generacija apostola koji će, utvrđeni u riječi Božjoj, biti sposobni odgovoriti izazovima našega vremena te spremni posvuda navješćivati evanđelje!

Papa Benedikt XVI.

„Pođi za mnom!“ - Isusov je poziv upućen cariniku Mateju, no zapravo taj poziv odzvanja i danas u mnogim mladim dušama koji razmišljaju da predaju svoj život Gospodinu.

Vjerujem da je svaki svećenik i redovnik osjetio u jednom trenutku svojega života taj poziv, plamen Božje vatre koji je polako tinjao i topio okove nesigurnosti, nepovjerenja, straha, zbunjenosti, do trenutka kada su shvatili da je upravo taj glas ono što žele živjeti.

Bog i danas prolazi zemljom i zove; On to čini s velikom ljubavlju. Daje osobi osjećaj da je voljena, ulijeva joj silnu radost i sigurnost, aktivira mu one duhovne oči koje smo primili na krštenju. Osoba se osjeća kao zaručnica iz Pjesme nad pjesmama, ranjena Božjom ljubavlju, te koliko god vremena prošlo, ta slatka rana ne zacjeljuje. I koliko god se osoba hrvala, uvijek će osjećati tu jednu mističnu slatkoću i privlačnost prema nebeskim stvarima. Samo ako poziv dolazi iz jednog osobnog susreta s Kristom, kao plod molitve i razmišljanja, tada može opstati i osoba će se ispuniti u njemu. Mnogo je pitanja, tajni, nesigurnosti oko poziva no jedno je sigurno: poziv je samo za hrabre ljude, tj. za one koje Bog učini hrabrima.

Sirah nam to lijepo opisuje: Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega.
(Sir 2,1)

Kao odgovor na Božji zov svima onima koji danas osjećaju želju za nasljedovanjem stopa Isusa Krista kao poticaj neka budu i Isusove riječi upućene bogatom mladiću u potrazi za srećom: "Hoćeš li biti savršen, prodaj sve što imaš i slijedi me"!

Svijećnica - dan Bogu posvećenog života

2012-02-02T15:50:00.003+01:00

Papa Ivan Pavao II., godine 1997. odredio je da se 2. veljače obilježava kao dan osoba Bogu posvećenog života. U taj se dan, ukratko govoreći, svečano hvali i zahvaljuje Bogu za veliki dar posvećenog života te se svim vjernicima, a napose mladima, nastoji približiti taj dar intenzivnijeg nasljedovanja Isusa Krista i života po Evanđelju. Posvećeni život je dokaz da postoji drugačiji način života i odnosa prema drugima pa je tako pravo evanđeosko svjetlo za sve vjernike i ljude.

Svi su Isusovi učenici u krštenju pozvani na savršenstvo i svetost života. Ipak, nekima Bog daje posebnu milost da Krista i Evanđelje izbliza slijede i žive. Tom pozivu čovjek se odaziva po nadahnuću Duha Svetoga, a po evanđeoskim savjetima siromaštva, čistoće i poslušnosti ulazi u poseban, od Crkve priznati stalež – redovništvo ili posvećeni život.

Bogu posvećene osobe naglašavaju zajednički život, sudioništvo, opraštanje, uzajamno prihvaćanje, vedrinu i unutarnji mir. Sve redovničke zajednice – ovisno o svojoj karizmi - u Crkvi i svijetu vrše njima vlastito poslanje. Njihov život i djelovanje postaju svijetu znak i svjetlo vječnoga života, navještaj budućega svijeta.

Od početka Crkve bilo je muževa i žena koji su, vršenjem evanđeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista, njegovati osobnu intimnost s Bogom i vjernije ga nasljedovati. Mnogi su strogim odvajanjem od svijeta provodili život u samoći, molitvi pokori, boreći se da dušom i tijelom pripadaju Bogu, prikazujući žrtve njemu na slavu i za spasenje svijeta. Među njima je bilo kršćanskih djevica koje su vjerovale da ih Bog poziva da mu propadaju nepodijeljena srca i da žive djevičanstvo poradi kraljevstva nebeskoga. Tu svetu odluku da slijede Krista, Božanskog zaručnika i da služe u Crkvi izrazili bi pred mjesnim biskupom, svečanim obredom u kojem su postale posvećene osobe, eshatološkom slikom nebeske zaručnice i budućeg života. Posvećene su se djevice s vremenom počele udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke. Udruživali su se i muškarci u pustinjama i postajali cenobiti. Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različite obitelji koje su umnažale duhovna sredstva za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela – Crkve.

I kako Božji narod nema ovdje stalnoga grada, redovnički mu je stalež pokazivao, već na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra. Uvjerljivo je svjedočio o novom i vječnom životu, koji je stečen Kristovim otkupljenjem, te naviještao buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva. Svijetu je potrebno takvo svjedočenje, jer u njemu ima mržnje, nasilja, egoizma, pohlepe, trke za bogaćenjem, a sve je više bezobzirnosti prema drugima.

Različitim oblicima posvećenog života pridružuju se danas družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom njihovoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, vršenjem Konstitucija, teže za savršenstvom ljubavi. Postoje i ustanove posvećenog života u kojima vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta. Članovi tih ustanova, životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, u svijetu i kao iz svijeta, u kojemu njihova nazočnost djeluje poput kvasca. Njihovo svjedočenje kršćanskog života ide za uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom Evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimaju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim svjetovnim načinom života.

Danas Bogu posvećeni život doživljava brojne izazove i teškoće, što dokazuje i smanjenje broja zvanja (osobito u Europi). Uvijek je bilo teško sve ostaviti te radikalnije slijediti Isusa (zato su nam primjer brojni sveci). Zbog naglašenog sekularizma danas na Zapadu skoro da više i nema zvanja. Sve manje se u obiteljima rađa djece; ako netko od djece i najavi da bi krenuo u duhovni poziv vladaju velika protivljenja i nerazumijevanja (čak i od vlastitih roditelja). Ovi i mnogi drugi problemi (egoizam, materijalizam, vjerska mlakost …) sve više dovode o smanjenja broja zvanja. Danas je potrebno veće junaštvo da se prihvati Bogu posvećeni život upravo zbog takvog konteksta. Zato je danas zvanje puno teže ostvariti nego što je to možda bilo u prošlosti. Nekada je sam kršćanski kontekst nukao mlade na duhovni poziv zvanja. Sada se živi u posve drugačijem, sekulariziranom svijetu i mladima je za odluku potrebno mnogo veće junaštvo ali i svjedočanstvo drugih.

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova (svećenička i redovnička) - više od svega trebaju našu žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).

Molitva za obnovu redovničkih zavjeta

Svemogući Bože,
ti si jedini svet i izvor svake svetosti.
Blagoslivljam te i hvalu ti iskazujem
jer si me snagom svoje ljubavi
pozvao da slijedim stope tvoga ljubljenoga Sina,
Gospodina našega Isusa Krista,
te živeći život evanđeoskih savjeta
potpunije ispunim svoj krsni poziv na svetost.
Zahvaljujem ti na milosti
kojom si me do sada jačao za posvećeni život.
Osnažen snagom Duha Svetoga,
danas na dan kad se spominjemo prikazanja tvoga Sina u hramu,
obnavljam sa svim žarom srca svoje predanje tebi
i svoj zavjet da ću živjeti
u poslušnosti, bez vlasništva i u čistoći.
Ujedno potvrđujem da ću živjeti i vjerno opsluživati
duh i pravilo Reda komu pripadam.
Neka služenje i evanđeoski život redovničkih zajednica
uveća svetost tvoje Crkve i osnaži moć njezina apostolata.
Oče sveti, udijeli mi
da uz pomoć Bezgrješne Djevice Marije,
koja je uzor posvećenoga života,
po zagovoru svetoga utemeljitelja i svih svetih,
ovoj svetoj odluci ostanem vjeran do konca života
te po tvojoj milosti stignem k tebi, Svevišnji,
koji u savršenom Trojstvu i uzvišenom jedinstvu,
živiš i kraljuješ slavan po sve vijeke vjekova.
Amen.

Zašto je sve manje zvanja?

2012-01-14T10:54:00.007+01:00

Sve se češće govori o krizi duhovnih zvanja, o manjku svećenika. Ako pogledamo statistički, onda krize nema, jer, u Europi, dolazi 1 svećenik na 1300 stanovnika, ne samo katolika. Ako bismo gledali samo katolike, onda bi omjer bio još povoljniji. Za razliku od Afrike gdje dolazi 1 svećenik na 13000 vjernika, Europa se nalazi u puno boljem položaju. No, ako pogledamo starosnu dob, vidimo da svećenstvo postaje sve starije (kao i društvo u Evropi). Sve je manje svećeničkih i redovničkih kandidata te je za predvidjeti sve veći problem kod popunjavanja župa. Sigurno je da ima razlika među pojedinim pokrajinama, pojedinim krajevima, negdje ima više, negdje manje svećenika. Pokretnost svećenika (automobili) donekle umanjuje nesrazmjer, jer jedan svećenik može posluživati dvije i više župa. No, ni to rješenje neće moći služiti u nedogled. Svakako, to je ozbiljno pitanje kojim bi se trebala pozabaviti mjesna (i ne samo mjesna) Crkva. Ipak, moram biti istinit i reći da su u Africi, Aziji, Južnoj Americi sjemeništa prepuna i ima veoma veliki broj mladih svećenika. Druga bi tema mogla biti kako se pripremiti za jaču krizu svećeničkih zvanja.

Kao mogući uzrocima ove krize jesu:

1. Pad nataliteta. Sve manji broj djece. Sve manji broj rođenja, a time i krštenja. Logično je da, uz sve manje djece, ima i sve manje svećeničkih i redovničkih zvanja.

2. Standard i utjecaj standarda. Današnji način života, odjeci standarda se sve više uočavaju i to na svakom koraku. Nestaju brojne vrijednosti, npr. smisao za žrtvu, odricanje. Prevladava mentalitet uspjeha, napretka, posjedovanja. Pod naletom materijalizacije života nestaju i duhovne vrijednosti, vjera hlapi kao što hlapi kap vode na žarkom suncu. Prevladava mentalitet trenutnih uživanja. Sve to, kod mladih ljudi, utječe na nerazvitak ili odbacivanje ideje o duhovnom zvanju.

3. U župama se osjeća sve manje raspoloživosti za prihvaćanje svećenika. Svećenik sve manje osjeća da ga nosi vjera dotične zajednice, nameću se uvijek nove obveze i dužnosti, a on se osjeća fizički, a što je najgore, i duhovno iscrpljen.

4. Sveopća atmosfera koja pokazuje odbojnost prema duhovnom zvanju. I kad bi se netko uputio prema tom zvanju, naišao bi na podsmijeh i izrugivanje prijatelja i znanaca: "Pa zar to?", "Zar ćeš se živ pokopati?" A roditelji koji bi uočili da njihovo dijete želi poći putem duhovnog poziva, bi sve učinili da takav poziv, već u početku, uguše. Barem većina. Tko bi se danas veselio što je netko pošao u sjemenište ili bogosloviju.

5. Spomenut ću još jednu stranu svećeničkog poziva, upravo iz nedjeljnog evanđelja, a to je čuvar i pastir duša. Dušobrižnik. Sama riječ dušobrižnik ima nekakvu negativnu društvenu konotaciju. Danas vođe nisu na cijeni. Nitko ne želi imati vođu. Svi su ljudi jednaki, svi hoće sve probati, nitko ne želi imati iznad sebe ili pokraj sebe čuvara, pastira. I upravo u ovoj oznaci danas vidim velik problem za mlade ljude, jer i oni sami osjećaju tu odbojnost.

Svi problemi nisu nabrojeni, niti sam imao pretenzije stručno ih obraditi. Naveo sam samo smjernice koje bi nam trebale pomoći bolje i dublje sagledati problem.

Ima li rješenja?

Mnogi će odmah pokazati rješenje - "Ukidanje celibata" . Ovaj ili sljedeći papa bi trebao dokinuti ili ublažiti obvezu celibata. No, odmah ću reći da ozbiljno sumnjam da će i jedan papa ukinuti celibat, jer bi se njegovim ukidanjem umnožili drugi problemi. Evo jedan primjer iz Njemačke: protestantski pastori se smiju ženiti. I među svim staleškim grupama najviše rastava ima među pastorima! Ukidanjem jednog problema stvorili bi se brojni drugi.

Drugi nude rješenje - "Dopustiti ženama ređenje!" Kao da ta stvar ovisi o papi, ovom ili onom, i njegovoj volji i samovolji. To je pitanje vjere Crkve i Krista Gospodina koji je jedini vječni svećenik, koji je postavio apostole za svećenike, a Crkvena tradicija istoka i zapada je to strogo poštivala. Ovdje se radi o vjeri u Krista i njegovo djelovanje. Još nešto moram naglasiti: dugi niz godina sam bio župnik u miješanoj župi, katolici i evangelici. I kod njih je bio mnogo lošiji posjet nedjeljnoj službi Božjoj nego kod nas, iako su imali mladu i poletnu ženu za župnika. Sve ovo ne govorim iz neke zluradosti što je kod njih lošije, nego s boli i pokazujem na konkretne činjenice. I vjerujem da se ni kod nas stanje ne bi ništa promijenilo.

Neki će reći da treba promijeniti seksualni moral Crkve. Ovima treba samo reći da Crkva ne nameće nikakav moral, nego da ona naviješta moralne norme Biblije i Crkvene tradicije. I svi ovi pozivi, koliko god bili pod izgovorom brige za zvanja, u stvari pokazuju težnju onih koji ih govore za nekakvom drugom Crkvom koja bi se iznevjerila svojim principima.

Crkva nije nikakvo zemaljsko, svjetovno udruženje koje može svoja pravila i principe mijenjati po želji bilo pojedinaca, bilo grupa. Crkva je djelo Isusa Krista i po njemu ona živi i djeluje. I svatko tko promatra Crkvu drukčije nego kroz Isusa Krista, neće je razumjeti, niti shvatiti.

Crkva nije od ljudi odozdo, nego odozgo, od Boga.

Svećenik nije sam od sebe, niti po sebi. On je pozvan. Ovaj poziv nije nikakvo odlikovanje za neka izvanredna djela, svećenički poziv je dar, milost. Dar kako zajednici, tako i pojedincu. I dokle god budemo Crkvu promatrali zemaljski i prema njoj se odnosili kao prema zemaljskim udruženjima, dotle će sve teže dolaziti do izražaja ovaj dar, ova milost.

Gdje je onda rješenje i ima li ga uopće?

Rješenje nam je pokazao sam Isus kad je rekao: „Žetva je velika, a radnika malo. Molite Gospodara žetve da pošalje radnike u svoju žetvu."

Tu vidim rješenje problema. Jer molitva, iskrena, zaufana nestaje iz naše sredine, nestaje iz našeg dnevnog ritma, sigurno je da nestaje i odgovor na molitvu - dar zvanja, ali i ne samo on.

Koliki kršćani kritiziraju, diskutiraju o svećenicima! Pitam se kada su se iskreno pomolili da Bog sačuva ove svećenike kao što je Isus molio za svoje učenike: "Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu", "sačuvaj ih od zloga", "oni dolaze od svijeta, oni su u svijetu, ali učini da ne budu kao svijet." I slično.

Koliko i kako vjerujemo da je Bog onaj koji "može sinove Abrahamove i iz kamena podići" "Kad bi vaša vjera bila kao zrno gorušice..." Očito da smo na tom planu zakazali. Svi, i biskupi, i svećenici, i vjernici. Sjećam se da su nekada neki župnici organizirali molitelje i moliteljice za svećenička zvanja. Puno puta se dogodilo da je neka osoba saznala tek za Mladu misu dotičnog da je ona za njega molila desetak godina.

Svatko od nas ne može puno toga na ovom području i okruženju učiniti. No, svatko od nas može mnogo moliti. Žarko moliti, pouzdano moliti. Jesmo li spremni?

Uistinu su čudesni putevi Gospodnji!

2012-01-06T10:32:00.004+01:00

Nije znao što su sakramenti, misa mu je bila dosadna, a sad se sprema postati svećenik!

Stigla 2012. godina

2012-01-02T17:56:00.008+01:00

Poštovani!
U novoj 2012. godini:

Neka Te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!
Neka te Gospodin licem svojim obasja!
Milostiv neka ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrne na te i mir ti donese!

(Knjiga Brojeva 6, 22-27)

Neka se ove Svetopisamske riječi ostvare u Vašem životu!
Mir i dobro!

Fra Juro, ofmcap

Božićna čestitka

2011-12-24T11:30:00.003+01:00

                                          Slava na visinama Bogu,
                                            a na zemlji mir ljudima,
                                            miljenicima njegovim!
                                                 Lk 2,14

Zagledani u otajstvo Božića,
iskrenom vjerom molim
da svaki čovjek – ne bez razloga
nazvan »miljenikom Božjim« –
bude dionikom mira koji je plod
Božjega pohođenja.

Taj mir Božje blizine i ovoga Božića,
i u čitavoj novoj 2012. godini
želi Vam

Fra Juro Šimić OFMCap

promotor zvanja hrvatskih kapucina

Dijete Isus i fratri (kapucini)

Od pakla droge do svećeničkog poziva

2011-12-13T10:13:00.004+01:00

Svećenik IVAN FILIPOVIĆ, rođen je 1968. godine u Tomislavgradu (BiH), ali je odrastao u Đakovu. Zanimljiv nam je po tome što je prvi u Hrvatskoj (i među prvima u svijetu) koji je, nakon što je i sam bio ovisnik o drogama i uspješno se od tog pakla izliječio u zajednici Cenacolo, postao svećenik. Za svećenika je zaređen 2004. godine. Nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u toj zajednici. Premda je ovaj razgovor nastao u godini njegova ređenja (razgovor je vodio Glas koncila), njegovo svjedočanstvo smatramo vrlo dragocjenim i aktualnim i za ovo naše današnje vrijeme.

O svemu saznajte više na: Od pakla droge do svećeničkog poziva

Molitva Blaženoj Djevici Mariji za odgovor na duhovno zvanje

2011-11-30T14:43:00.001+01:00

Marijo, Majko moja i Majko naša!
Upravljam svoj pogled k Tebi koja si odabrana biti Majkom našega Gospodina, Isusa Krista. Molim Te za Tvoj majčinski blagoslov. U trenutku anđelovog navještenja Ti si bezuvjetno pristala na veliku zadaću koju je za Tebe naš nebeski Otac pripremio.
Pogledaj na mene i na moju tjeskobu koja već godinama uznemiruje moje srce u strahu pred Božjim pozivom. Znam da me Gospodin zove posvetiti svoj život, znam da me zove u samostan, ali nemam hrabrosti poput Tebe reći:" Evo me!"
Molim Te, upravljaj mojim koracima da moj život bude ispunjen smislom na putu prema vječnoj sreći.
Amen.

* Autor: srednjoškolka

Kako ostvariti duhovni poziv

2011-11-30T14:27:00.003+01:00

Kako se ulazi u samostan, odnosno, na koji način netko može ostvariti svoje redovništvo ili svećeništvo? Duhovni poziv je kada se konkretna osoba opredijeli za život u samostanu kao redovnik ili redovnica, ili, kada se želimo ostvariti kao dijecezanski svećenik koji nije redovnik. To je važno znati osobito onima koji osjećaju da ih Bog zove u duhovni stalež.
U radu za zvanja kao i za ostvarenje i življenje duhovnog poziva najvažnija je molitva. Gdje se moli? Smatram da je prvotna i najvažnija molitva u našim obiteljima gdje će mladi prepoznati, a tada i dobiti blagoslov od svojih roditelja, da krenu na ovaj put. Što tom molitvom postižemo? Kao prvo, osjećaj za našu crkvenost jer je u svakom trenutku naše povijesti potreban određen broj duhovnih zvanja, a osobito svećeničkih, koji nam kao prezbiteri dijele Riječ i sakramente.

U molitvi želimo prepoznati što nam Gospodin poručuje jer znamo da nas želi ne samo u duhovnom pozivu već i u obiteljskim zajednicama. Zato je jako važno imati sigurnost na što nas Bog zove. Jasno da u trenucima takvih razmišljanja imamo nedoumica. Potrebno je, stoga, pitati za savjet određenog svećenika, redovnika ili redovnicu jer će nam oni najbolje pomoći. Jasno da onaj koji želi ići za redovnika, redovnicu ili svećenika mora biti katolik kojemu će prije odlaska u sjemenište, samostan ili bogosloviju župnik ili neki drugi svećenik napisati preporuku.

Nema nekog konkretnog načina kada ili kako smo otkrili da smijemo krenuti za Gospodinom na ovakav način, pa da to vrijedi za svakoga. Netko se oduševi u svom djetinjstvu pa će krenuti u sjemenište i dalje nastaviti svoj poziv. Netko će nakon završene srednje škole izvan sjemeništa oduševiti se i krenuti tim putem. Ima onih koji su već godinama radili ili su završili neki fakultet pa su osjetili poziv i krenuli. Nema nekog određenog pravila. No, sigurno da je potrebno se posavjetovati sa svećenikom, najbolje sa svojim župnikom, kada razmišljamo o svom pozivu. Ima i onih koji su otkrili Isusa Krista jer su se obratili pa se žele na brzinu pronaći u duhovnom pozivu.

Nažalost, ima i onih koji su u poteškoćama vlastitoga života željeli krenuti na ovaj put misleći da će se problemi riješiti njihovim odlaskom. Zato je potrebno posavjetovati se sa svećenikom koji me najbolje poznaje kao i s odgovornim osobama koje su zadužene za pristup novih članova u samostan, sjemenište ili bogosloviju.

Molitva za duhovna zvanja

Gospodine Isuse, po tebi je stvoren i posvećen svijet: molimo te, obnovi u cijeloj Crkvi vjeru i zanos svojih učenika. Pomozi nam da u današnjem svijetu stvaramo plodno ozračje za dijalog s tobom – vječnim Učiteljem života i istinske sreće.

Oslobodi nas površnosti i tvrdoće srca, da većom jasnoćom zasja ljubav i životno predanje onih koje si posebnim pozivom izabrao za rast Crkve i posvećenje svijeta.

Blagoslovi mladiće i djevojke koji u krilu naših obitelji i naših zajednica iskreno i radosno prihvaćaju tvoj dar svećeničkog i redovničkog poziva.

Sve nas otvaraj poticajima svoga Duha, da zajedništvom i bogatstvom službi objavljujemo spasenje i vječnu ljubav dobrog nebeskog Oca. Amen.

Kako se postaje biskupom?

2011-11-29T15:20:00.000+01:00

Budući da se radi o za Crkvu itekako velikoj i važnoj stvari, ova pitanje je regulirano crkvenim zakonikom (Codex Iuris Canonici, skraćeno: CIC). Konačnu odluku o imenovanju nekog svećenika biskupom ima poglavar Katoličke Crkve – papa. Samo on ima pravo slobodno imenovati nove biskupe koji su dijecezanski ili, kako se to na hrvatskom jeziku kaže, biskupijski, tj. kojima je povjerena odgovornost i uprava neke biskupije ili nadbiskupije, te naslovni ako imaju druge službe u Crkvi koje su obično povezane s biskupstvom njihovih nositelja, npr. apostolski nunciji, visoki službenici Svete Stolice ili pomoćni biskupi.

Za najveći broj biskupija papa tako slobodno imenuje biskupe, dok vrlo mali broj biskupija, zahvaljujući nekoć u povijesti stečenim povlasticama, izabire svoje biskupe a papa ih, ako su zakonito izabrani i ako se slaže s izborom, potvrđuje. Ako papa nekoga takvoga izabranog biskupa ne bi potvrdio, on ne bi mogao preuzeti upravu biskupije.

Predlaganje kandidata za nove biskupe crkveni zakonik povjerio je službujućim biskupima. Oni su, po crkvenom propisu, dužni Svetoj Stolici »barem svake tri godine« tajno sastavljati popis od trojice svećenika prikladnijih za biskupstvo i dostaviti ga Svetoj Stolici. Biskupi taj popis mogu, po crkvenom zakoniku, sastaviti u zajedništvu biskupa crkvene pokrajine, tj. metropolije ili, gdje to savjetuju okolnosti, u zajedništvu biskupske konferencije. No ako se sastavlja popis zajednički s drugim biskupima iz metropolije ili čak čitave biskupske konferencije, dijecezanski biskup ipak ima pravo iznijeti svoj prijedlog s imenima svećenika koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu. Crkveni zakonik zahtijeva da se u popis prezbitera prikladnijih za biskupsku službu osim dijecezanskih svećenika stavljaju i svećenici članovi ustanova posvećenog života odnosno redovnici. Takav je postupak kad se god postavlja novi dijecezanski biskup ili biskup koadjutor s pravom nasljedstva. Ako pak neki dijecezanski biskup smatra da je u njegovoj biskupiji potreban pomoćni biskup, on sam Svetoj Stolici predlaže popis s trojicom kandidata svećenika prikladnijih za tu službu.

Za većinu biskupija, koje nemaju spomenute povijesne privilegije, nakon što Sveta Stolica primi popis kandidata, ona zahtijeva od apostolskog nuncija odnosno papinskog izaslanika u dotičnoj zemlji u kojoj se provodi proces postavljanja novoga dijecezanskoga biskupa ili biskupa koadjutora da prikupi dodatne informacije o kandidatima. Papinski izaslanik dužan je istražiti i Svetoj Stolici priopćiti što o svakom pojedinom predloženom kandidatu misli metropolit i biskupi sufragani crkvene pokrajine u kojoj bi kandidat mogao preuzeti biskupsku službu. Nadalje, papinski izaslanik dužan je pribaviti mišljenje predsjednika biskupske konferencije, zatim dobiti savjet nekih članova zbora savjetnika dijecezanskog biskupa i stolnog kaptola te više predstavnika biskupijskog i redovničkog klera te laika »koji se odlikuju mudrošću«. Papin izaslanik dužan je također priložiti svoj osobni sud odnosno svoje osobno mišljenje o kandidatima.

Sav taj postupak papinski izaslanik provodi u najvećoj tajnosti i svi koji su pitani za savjet odnosno za mišljenje obvezani su najstrožom tajnom. Ta je tajnovitost potpuno razumljiva jer se radi o živim ljudima koji bi mogli, kad bi njihova kandidatura došla u javnost, zbog toga imati u nekim situacijama različitih neugodnosti. U Crkvi se naime u svim biranjima osoba primjenjuje tajno glasovanje tako da sudjelovanje u biranju nikada ne može postati razlog kakvoga nepotrebnog razdora ili smutnje. Možda zaslužuje posebnu pozornost odredba Zakonika kanonskoga prava koja doslovno glasi: »Neka se ubuduće svjetovnim vlastima ne daju nikakva prava ni povlastice izbora, imenovanja, predlagana ili određivanja biskupa.«

Uvjeti za izbor kandidata

Crkva je propisala također uvjete koji jamče prikladnost određenih kandidata za biskupstvo. Tako se od svakog kandidata doslovno traži sljedeće stvari:

1) »da se odlikuje čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem, pobožnošću, revnošću za duše, mudrošću, razboritošću i ljudskim vrlinama te da je obdaren drugim sposobnostima koje ga čine prikladnim za vršenje dotične službe«.

2) »da uživa dobar glas«

3) »da ima barem trideset pet godina života«

4) »da je već barem pet godina prezbiter«

5) »da ima doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili kanonskoga prava postignut na visokoškolskoj ustanovi koju je odobrila Apostolska Stolica, ili da je barem u tim znanostima zaista stručan«.

Tako sabrana mišljenja o kandidatu koji ispunjava navedene uvjete, uključujući i ono apostolskog nuncija odnosno papina izaslanika, koje ima posebnu težinu, šalju se Apostolskoj Stolici kojoj pripada konačni sud o prikladnosti onoga koga valja unaprijediti. Nakon poruke mjerodavnih djelatnika Svete Stolice koji su utvrdili prikladnost određenih kandidata, lista s imenima trojice kandidata podnosi se papi na konačnu odluku. Papina odluka pismeno se priopćuje dokumentom koji se zove bula te se objavljuje javnosti.

* O svim biskupima i biskupijama po svijetu vidi: www.catholic-hierarchy.org

I mediji utječu na broj svećeničkih zvanja

2011-11-13T15:31:00.001+01:00

Na smanjivanje broja novih svećenika u mnogim Zapadnim zemljama, prema mišljenju prefekta Kongregacije za katolički odgoj kardinala Zenona Grocholewskog, utječu i neki mediji svojim kritikama na račun Katoličke crkve i njezinih svećenika.
U intervjuu 5. studenoga u vatikanskom dnevniku L'Osservatore Romano kardinal Zenon je rekao da s obzirom na dominantnu ulogu medija, od novina, preko televizije pa sve do interneta, u društvu više gotovo da i nema mjesta za tišinu, za meditaciju i molitvu.

Ostali uzroci smanjenja broja kandidata za svećenike u prvenstveno zapadnim zemljama, prema njegovu mišljenju jesu sekularizirano okruženje i nedostatna privlačnost duhovnog zvanja.

No, kao pozitivno isti kardinal zaljučuje jest to da broj svećeničkih kandidata na svjetskoj razini ipak raste.

Osluškivanje Božjega poziva

2011-11-11T14:44:00.001+01:00

Ljudi su oduvijek nastojali razumjeti Božji poziv za određeno izabranje i poslanje. Da bi se spoznao pravi odgovor taj proces moguće je pratiti kroz četiri glavna koraka i to:

a) biti svjestan Božjeg poziva

b) prikupiti informacije

c) odlučiti

d) tražiti potvrdu svog odabira.

Tvoj poziv nije samo za tebe, tvoj je poziv uvijek poziv i za druge, poziv na služenje drugima, poziv na molitvu za druge ljude.

Sv. Franjo u molitvi pred Križem

Kako čuti Božji poziv u svom životu - kako razumjeti ono što čuješ?

Vjekovima su si ljudi postavljali ova pitanja i nastavljaju ih postavljati svi koji tragaju za Božjom nazočnosti i pozivom u svom životu. Ako otvorite Sveto pismo, naći ćete nekoliko primjera gdje ljudi nastoje shvatiti Božji poziv.

Vjerojatno ćeš nekoliko puta čuti Božji poziv prije nego li shvatiš tko te zove. Tvoj je zadatak slušati, dobro slušati, i kada jednom čuješ Božji glas, onda ga slijediti.

Sjeti se pripovijesti o pozivu Samuela (1 Samuel 3, 1-10). Samuel je bio dječak koji je služio u hramu kada je začuo glas kako ga imenom zaziva. Pretpostavio je da ga zove svećenik, Eli. Konačno je Eli shvatio da je Samuel čuo Božji glas pa ga je uputio da odgovori, “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša." Samuelu je Eli trebao reći da je glas kojega je čuo - Božji glas. Samuel nije sam prepoznao Božji glas.

Ili, događaja poziva Andrije i drugog učenika kada su bili zajedno s Ivanom Krstiteljem. Ivan je ugledao Isusa kako je prolazio i pokaza na njega: “Evo Jaganjca Božjeg." Nato su ta dvojica učenika krenula za Isusom i postala njegovi učenici (Iv 1, 35-40). Trebali su Ivana Krstitelja da im pokaže Isusa. Tek su ga tada mogli slijediti i odgovoriti na poziv.

Kada nastojiš otkriti Božji poziv u svom životu, ulaziš u vrijeme razmatranja. U rječniku se razmatranje definira kao: razdvojiti, razlučiti, prosijati. Razmatranje je stoga razdoblje 'prosijavanja' ili odvajanja', 'razlučivanja'. Vjersko razmatranje je i razdoblje gledanja srcem kako bismo mogli izabrati život u Bogu. To je razdoblje kada si dopuštamo otvaranje Božjoj volji, a ujedno i prilika kada dopuštamo srcu da vodi naš um i da ne vjerujemo samo svom razumu.

Što čuješ?

Budući da razmatranje ima mnogo dijelova, želja mi je predložiti četiri osnovna koraka, u bilo kojem razdoblju otkrivanja svog poziva. Prvi je poziv na posvješćivanje. Pozvan si osluškivati Boga, sebe i one koji te okružuju.

Ako trebaš slušati Boga, onda je molitva ključna stvar. Trebaš odvojiti vrijeme za razgovor s Bogom, moliti Boga za pomoć i vodstvo. Trebaš baciti pogled na Isusov život da vidiš koliko je mjesto molitve značajno u razmatranju. U evanđeljima ćeš primjetiti kako je Isus, prije svake značajne odluke, odlazio na neko samotno mjesto i molio. Povlačio se u osamu i provodio dugo vremena u molitvi prije odabiranja dvanaestorice apostola kao i pripremajući se za svoju muku i smrt na križu.

Božji glas možeš čuti i u glasovima ljudi koji te okružuju. Tvoj poziv nije samo za tebe. U tvom osobnom rastu, tvoj se odnos s Bogom može razvijati i kao posljedica tvog poziva, tvoj je poziv uvijek poziv i za druge, poziv na služenje drugima, poziv na molitvu za druge ljude.

Jedan mladić koji je razmišljao o redovničkom životu kaže: “Bez glasova drugih, znam da u svom duhovnom napredovanju ne bih bio tu gdje sam danas. Bog mi je cijeloga života slao ‘glasove’, ljude koje sam možda poznavao veoma kratko i one druge koje sam poznavao dugo. Osjećam se tako živim i ispunjenim ljubavlju tijekom naših duhovnih razgovora. Njihovi glasovi odzvanjaju u meni te donose svjetlo i mir u moj život."

Što trebam znati – prikupljanje informacija

Drugi korak u otkrivanju poziva jest prikupiti informacije i istražiti mogućnosti pred sobom. Jedan mladić razmišljajući o ovoj stvari veli: “Razmatrajući Božji poziv u svom životu, mislim da mi promatranja i informacije ljudi koji me znaju pomažu da u mnoštvu najrazličitijih situacija dobijem dublji uvid u sebe i bolje upoznam samog sebe. Svaka osoba, s kojom sam bio povezan, otkrivala mi je i slabosti i skrivene snage u meni."

Razmatranje poziva na posvećeni život dvosmjerna je ulica. Poziva na uzajamno razmatranje - 1) sa strane pojedinca i 2) sa strane zajednice. Baš kao i kod braka, ulazak u redovničku zajednicu uključuje dvije strane, a obje su pozvane da budu otvorene i iskrene kako bi razlučile zove li Bog nekoga da se pridruži dotičnoj zajednici ili ne.

Tijekom ovog koraka od velike je pomoći imati duhovnika, osobu s kojom možeš podijeliti svoju molitvu, svoj odnos s Bogom, svoja pitanja i svoje strahove. Duhovnik ti može pomoći razlučiti, 'prosijati' i otkriti kamo te Bog vodi. Šimun kaže kako mu je duhovni voditelj pomogao i izazvao ga u razlučivanju poziva: “Moj mi je voditelj pokazao zajednice koje sam možda nikada ne bih posjetio i pokazao mi nove načine molitve i štovanja Boga. Ohrabrio me i pomogao mi da izvuče iz mene ono najbolje.“

Ako razmatraš poziv za neku određenu zajednicu, dio ovog koraka uključuje razgovor s duhovnikom kojega je zajednica odredila koji će slušanjem i razgovorom pomoći istražiti ono što se krije u dubini osobe i izvući na vidjelo.

Na putu k odluci
Razmatranje zahtijeva strpljivost svih. Često ima mnogo pitanja, ali odmah nema brzih odgovora. Strpljivost je važna, a ona zahtijeva vrijeme i pozornost na djelovanje Duha Božjega. Strpljivost dovodi do trećeg koraka – odlučivanja (odabira).

Ovaj korak te poziva da odabereš ono što naslućuješ da je Božja volja, kako ju najbolje možeš razumjeti u tom trenutku. Ne možeš očekivati da će tvoje odluke biti uvijek ispravne, niti možeš biti 100 posto siguran u odlučivanju. Umjesto toga pozvan si da se naprosto odlučiš za nešto za što vjeruješ da će te dovesti do toga da postaneš osoba koja mnogo ljubi, da postaneš osoba kakvom te je Bog nakanio da budeš.

Potvrda izbora

Četvrti korak u razmatranju slijedi odmah nakon odlučivanja, i to je ključni korak u cijelom ovom postupku. Tražiš potvrdu svog odabira. Iako je molitva sastavni dio cijelog procesa razmatranja ona je posebice važna u ovoj četvrtom koraku. Donio si odluku.

Iako će te možda neki podupirati u tvom odabiru, možda ćeš naići i na one koji se ne slažu s tvojom odlukom i pokušavaju te odgovoriti od nje. U tim je trenucima važno obratiti pozornost na ono što se događa u tebi. Je li tvoja odluka oslabila ili ojačala, čak i obzirom na ove poteškoće? Ponekad ove negativne reakcije zapravo pomažu ojačati tvoju odluku.

Međutim, ako se nakon odabira osjetiš nelagodno ili se čak fizički razboliš, moraš iznova pogledati duboko u sebe. Osjećaš li samo strah, “trnce"? Ili ti tvoje tijelo pokušava reći da nisi dobro odabrao? U takvim je trenucima vodstvo duhovnika neophodno. Nedostatak potvrde možda je poziv na preispitivanje tvoje odluke. Razdoblje preispitivanja odluke može te dovesti do drugačijeg odabira. Ili može ukazati na neka područja u kojima moraš naći dodatnu potporu iako nastavljaš živjeti svoju prethodnu odluku.

Iako razmatranje zahtijeva od tebe vremena za molitvu u osami i za razgovor s Bogom, trebaju ti i drugi ljudi da ti pomognu razlučiti plodove tvoje molitve, da ti pomognu pokazati put da slijediš Božji poziv. Kao udovi Tijela Kristovog, trebamo jedni druge za otkrivanje vlastitih talenata i sposobnosti. Trebaš druge dijelove tijela da ti pomognu na tvom putu i da ti ponekad pokažu put. Svi smo članovi zajednice vjerske obitelji. Stoga te tvoje razmatranje u životu prirodno vodi u tu zajednicu, a ne podalje od nje. Bog koristi ljude oko tebe da te vode, i potiču na djelovanje.

Dobro slušaj!

Razmatranje traži mnogo snage. Slušanje nije lagan posao! I ti ćeš poput Samuela vjerojatno čuti Božji glas nekoliko puta prije nego li shvatiš tko te zove. Ali uz pomoć svojih prijatelja, obitelji, i vjerskih zajednica, moći ćeš ustanoviti kamo te Božji poziv zove. Tvoj je zadatak slušati, dobro slušati, i kada jednom čuješ Božji glas, trebaš ga slijediti poput Ivanovih učenika, koji su slijedili Isusa, kako pita svakog od vas: “Što tražite?"

Sv. Franjo i Klara Asiška ljube Kristove noge na Križu

PITANJA KAO POMOĆ U RAZLUČIVANJU

1. POSVJEŠĆIVANJE BOŽJEG POZIVA

Pitanja koja traže odgovore:

> Je li mi itko ikada predložio da bih mogao postati redovnik, redovnica ili svećenik?

> Je li me itko pozvao na aktivno služenje?

> Je li itko prepoznao u meni moje darove odnosno talente i ukazao na njih?

> Priznajem li da ovi glasovi mogu biti Božji koji me vode k pozivu u mom životu?

> Kako razlučujem sve te glasove?

> Kako prepoznajem Božji glas usred mnoštva glasova oko sebe?

> Što čujem?

> Koga slušam?

> Koliko vremena provodim u molitvi?

> Jesam li zamolio Boga za pomoć dok se trudim razabrati kakav poziv imam u svom životu?

> Što drugi ljudi mogu reći meni ili o meni?

2. PRIKUPITI INFORMACIJE I ISTRAŽITI RAZNE MOGUĆNOST

Pitanja koja traže odgovore:

> Koji su moji darovi?

> Gdje bih mogao najbolje služiti?

> Kakvi me motivi potiču na moj odabir

> Gdje se odupirem Božjem pozivu?

3. ODABRATI ONO ŠTO MISLIŠ DA JE BOŽJA VOLJA

Pitanja koja traže odgovore:

> Koji je najbolji izbor iz ljubavi kojeg mogu učiniti?

> Koji odabir će mi pomoći da što potpunije budem ono što jesam?

4. POTRAŽITI POTVRDU SVOG ODABIR

Pitanja koja traže odgovore:

> Što se u meni događa?

> Osjećam li mir, čak i usred nekih sumnji?

> Što se događa kad ispričam svoju odluku drugim ljudima? Kažu li drugi: “Mogu te zamisliti kao..."?

> Kako shvaćam negativne reakcije unutar sebe?

> Kako tumačim negativne reakcije članova moje obitelji ili prijatelja?

> Nastojim li čuti Božji glas među glasovima onih koji me poznaju i koji me ljube?

> Prihvaćam li kritiku ili zabrinutost kao priliku da preispitam svoje motive i da se time još više ojačam umjesto oslabim u svom naumu?

Zar zoveš mene Gospodine?

2011-11-06T09:56:00.003+01:00

Iz Evanđelja po Marku (1, 16-20)

Isus prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!”
Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.

“Bože, znaš ja ti nisam dostojan, ma ja sam divljak, pogledaj me kako se ponašam, pogledaj kako živim... a Ti me zoveš da se odazovem u Tvoju službu...!”

“Ma znaš, vrlo rado bih krenuo putem svećeništva, ali nisam ti ja za školu, pa jedva sam završio srednju... kad makar ne bi bilo studija...”

“Isuse, kako ću reći roditeljima? Ma ne, ne mogu im to napraviti, pa ja sam im jedinac, to će ih šokirati...”

“Rodbina, prijatelji... moja obitelj, oni nisu vjernici, kako će me razumijeti?...”

To su samo neka pitanja koja si postavlja svatko tko je u sebi osjetio klicu Božjeg poziva i želi odgovoriti na njega. I vjerujem da zaista mogu biti problem u onom konačnom odazivu. Nema ništa gore nego na početku svoga obraćenja i oduševljenja priopćiti stvar roditeljima, prijateljima, svojoj okolini, svima onima koji te poznaju reći da želiš biti svećenik, redovnik ili redovnica. Mučno je utoliko više ako nitko od tvojih bližnjih nije vjernik ili se negativno izjašnjava protiv Crkve, vjere ili Boga. To su velike traume koje mogu dovesti do toga da se nikada ne odlučimo poći za Njime.

Kako onda naći bezbolan put? Čini se da nema izlaza. No, vjeruj mi, izlaz uvijek postoji. Isus govori: “...hrabri budite, ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).

Ako se nalaziš u takoj situaciji da si neodlučan radi bilo kojeg uvijeta koji te okružuje i sapinje, vjeruj mi prijatelju, teško da ćeš ostvariti svoj naum da se posvetiš Bogu onako kako čuješ u svome srcu. Zato je toliko tvrda ona Isusova riječ: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer, nije mene dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije mene dostojan “ (Mt 10. 37). Za odluku, jedna od najvažnijih stvari je: hrabrost. Učiniti taj prvi korak. Prepustiti se Onome koji me je pozvao. Prije toga prvoga koraka, mora postojati veliko povjerenje u tebi da će Bog voditi tvoju odluku, pa makar i ne onako kako si ti to zamišljao. Možda će posljedica biti i bolna, ali moraš znati da će Bog voditi tvoj život i urediti ga tako da će sve ispasti na dobro. I kada sklopiš hrabrost i povjerenje, dobiješ rezultat da te ništa ne može okrenuti protiv tvoje odluke: biti s Njime.

Pokušaj čitati i razmatrati Sveto pismo!
U njemu ćeš pronađi odgovore koji se tiću tebe.
Oni će ti dati snage da nastaviš dalje i doneseš pravu odluku.

‘’I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” (Mt 19, 29).

Gospodine Isuse, podaj puninu svog života svim ljudima, naročito mladićima i djevojkama koje pozivaš u svoju službu; prosvijetli ih kod izbora; podrži ih u vjernosti; učini da budu hrabri i spremni darovati svoj život po Tvom primjeru, da bi drugi imali život.

Blaženi papa Ivan Pavao II.

Božji poziv i čovjekov odaziv

2011-10-14T10:26:00.002+02:00

U Svetom Pismu nalazimo mnoštvo prekrasnih tekstova koji nam progovaraju o Božjem izabranju, odn. o pozivu ljudima da Mu se stave na raspolaganje kako bi po njima mogao svim ljudima prenijeti svoju poruku o spasenju roda ljudskoga.

Tako npr. u divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina te bio obuzet velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali, nastavlja sv. Pismo, Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).

Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10).

U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.

Kao vjernici i članovi Crkve nemojmo nikada smesti s uma da je - prije bilo kojega našega djela - iznad svega potrebno moliti Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, a da oni koji osjete Gospodinov poziv - nakon njegova potrebnog razaznavanja - na njega uspiju odgovoriti velikodušno, ne pouzdavajući se u vlastite snage i sposobnosti, nego iznad svega otvarajući se Božjoj pomoći i djelovanju Njegove svete milosti.

Neka svi oni koji su se Gospodinu već odazvali ili će Mu se tek odazvati na poziv svakodnevno odgovaraju s radošću i punim predanjem i povjerenjem upravo onako kako je to učinila vjerna službenica Božja, Blažena Djevica Marija.

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova - više od svega trebaju još žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).

Knjige franjevačko-kapucinske duhovnosti i svetosti

2011-06-27T19:53:00.016+02:00

Želim znati, volim čitati!

Poštovani posjetitelju!

Nakon što je 2008. godine izašao KAPUCINSKI MISAL, a u jesen 2010. velika POVIJEST REDA (Kapucini. Povijest jedne franjevačke obitelji), ovih dana hrvatski kapucini našoj vjerničkoj i čitateljskoj publici nude još jedno vrijedno djelo iz svoje duge i bogate povijesti i franjevačko-kapucinske duhovnosti.

Naime, upravo je iz tiska izašla knjiga s naslovom STOPAMA SVETACA. Kapucinski sveci, blaženici, časni i Sluge Božje. Ovo vrijedno djelo na preko 500. str. i u boji zajedno izdaju Kršćanska sadašnjost i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Naslovna stranica

Po sadržaju djelo je vrlo vrijedno i zanimljivo jer se po prvi puta na hrvatskom jeziku donose kratki životopisi svih dosad službeno proglašenih kapucinskih svetaca i blaženika, kao i za silno mnoštvo druge naše braće i sestra za koje postoji mogućnost da danas-sutra od Crkve i sami budu službeno proglašeni svetima i/ili blaženima. Nije naodmet istaknuti da naš Kapucinski red broji 15 svetaca, 45 blaženika, 137 časnih i slugu Božji.

Ova knjiga nema samo namjeru informiranja, nego i poticanja. Svi su Kristovi učenici, naime, pozvani na svetost. Na tome putu i životnom zadatku uvelike nam od pomoći mogu biti i sveci. Nasljedujući Krista i razne modele stetosti koje nam Crkva nudi preko svetaca i mi sami se možemo uspeti do vrhunaca svetosti. Zato ovo lijepo i vrijedno djelo preporučamo svima, a na poseban način mladima, kao i onima koji se zanimaju za franjevaštvo i duhovni poziv!

Istovremeno s izlaskom ove knjige o kapucinskim svetica tiskan je i tzv. KAPUCINSKI ČASOSLOV kao dodatak općem Časoslovu. Ovo pak djelo donosi samo vlastita slavlja svih naših svetaca i blaženika po datumu njihova liturgijskog spomena i to s kratkim životopisnim podacima i vlastitim čitanjima. Vrijednost ovog djela jest u tome što se u malo redaka sažima duhovna poruka dotičnog sveca i blaženika te je djelo ujedno prikladno za osobno duhovno čitanje i razmatranje.

Ako neko od ovih navedenih djela želite imati u svojim rukama slobodno nas možete kontaktirati putem pošte ili e-maila, a mi ćemo Vam knjige nastojati poslati gratis (besplatno)!

Fra Juro Šimić OFMCap

sv. L. Mandića 41

10040 ZAGREB

E-mail: frajurofmcap@kapucini.hr

Knjiga o povijesti Reda

Budi i ti sjemeništarac!

2011-06-21T10:13:00.000+02:00

Poštovani!

Bliži se kraj još jedne školske godine. Mnogi mladići iz OŠ nalaze se na raskršću svojega životnoga puta i često su pred dilemom kakvu školu i za koje se zvanje opredijeliti. Zasigurno da mnoštva tih mladića poneki razmišlja i o duhovnom pozivu kao onome u kojemu bi se mogao, kao čovjek i kršćanin, najbolje ostvariti.

Crkvi je oduvijek bila na srcu briga za primanje i odgoj novih svećeničkih i redovničkih zvanja. Tako je već zarana počela s organizacijom i obrazovanjem u tzv. malim ili dječačkim sjemeništima. Duhovni pastiri Crkvi bili su uvjereni da se u tim duhovno-odgojno-obrazovnim zavodima bolje može pratiti mlade na njihovom putu prema konačnom izboru duhovnog poziva, svećeničkog i/ili redovničkog.
Taj odgoj u Sjemeništima, iako u samanjenom broju, Crkva ne napušta niti danas. No, nažalost danas je po svijetu, barem što se tiče Zapada, Sjemeništa i đaka koji se u njima školuju i spremaju za svećenike sve manje.

Odgoj u Malim, dječačkim sjemeništima, može biti na različite načine organiziran. Tako npr. postoje Sjemeništa koja imaju i svoju vlastitu školu (redovito je to gimnazija klasičnog smjera). No, postoje i Sjemeništa u kojima đaci pohađaju, s drugim svojim vršnjacima, građanske škole (najčešće opet gimnazije, opće ili klasične). No, postoje i sjemeništa u kojima đaci pohađaju i druge četverogodišnje škole koje su uvjet za upis na filozofsko-teološka učilišta. Upravo takvu organizaciju ima sjemeništa kapucina u Varaždinu.

No, što je to zapravo Sjemenište, kako se u njemu živi i što se radi?

Sjemenište, dakle, jest ustanova u koju se primaju i u kojoj se odgajaju pripravnici za svećenički i/ili redovnički duhovni poziv i život.

Ono je odgojna, ali i obrazovna ustanova za one mladiće koji poslije, osnovne, srednje ili u srednjoj školi osjete želju da postanu svećenici i/ili redovnici.

Sjemeništarci se uz pomoć i vodstvo sjemenišnog magistra spremaju na duhovni poziv. Život u sjemeništu je također život u zajednici, pa se stoga mladići u sjemeništu međusobno ponašaju kao braća. Mladići kroz svoj život i boravak u sjemeništu počinju i sebe darivati samoj zajednici, i to kroz: svoj boravak u zajednici, zajedničkoj molitvi, radu... Ono što naše sjemeništarce povezuje jest to da su tu svi radi Krista. Zato i sam život u sjemeništu od nas traži uvijek novu otvorenost i spremnost na dijeljenje svega što je u nama i oko nas.

Đaci u sjemeništu se ravnaju prema dnevnom redu koji je za njih dnevna orijentacija u navici svakodnevnog učenja i moljenja. Đaci većinu svoga vremena provode u školi, učenju i molitvi.

U slobobno vrijeme bave se i različitim športskim i kulturnim aktivnostima. Za disciplinu i red u sjemeništu brine se magister koji također pomaže đacima u njihovom cilju, tj. da postanu dobri svećenici i/ili redovnici.

Za prijem u Sjemenište, ali i za sve druge informacije zainteresirani nas mogu kontaktirati na:

FRA JURO ŠIMIĆ

sv. L. Mandića 41

10040 Zagreb (Dubrava)

e-mail: frajurofmcap@kapucini.hr

Kako se postaje redovnikom i svećenikom?

2011-06-20T19:59:00.006+02:00

Program formacije od ulaska u sjemenište do ređenja za svećenika uključuje potpuni razvoj osobe u svakom pogledu života: duhovni, osobni, obrazovni, kulturni, svećenički i samostanski (bratski-fratarski) smisao života. U procesu odgoja nastoji se mladu osobu usmjeriti prema cjelovitosti za život zajednice kao i za kvalitetu služenja u službi Crkve. Odgoj u našoj zajednici je proces koji prolazi kroz nekoliko faza.

1. Proces odlučivanja

a) osobna odluka
b) razgovor s roditeljima
c) razgovor sa župnikom

2. Sjemenište (Centar za odgoj pripravnika - Varaždin)

a) prijava i molba
b) dokumenti (rodni i krsni list, svjedodžbe VII. i VIII. r.)
c) primanje od strane uprave Provincije

Napomena: Osoba koja je 'u svijetu' završila neku srednju školu ne dolazi u naš Centar za odgoj pripravnika, nego ide u postulaturu, a zatim prema predviđenom programu nastavlja put prema svećeništvu (novicijat, studij filozofije i teologije)!

3. Postulat(ura)

U postulaturu ulaze mladići koji su već stariji, odn. koji su završili neku srednju školu ili su u svijetu vršili neko zanimanje. Ova im odgojna faza pomaže da uz pomoć samostanskog bratstva intenzivnije otkriju svoje zvanje i poslanje.

4. Novicijat

a) primanje i oblačenje habita
b) vrijeme studija o zavjetima, o franjevačkom načinu životu i dubljem razumijevanju osobnog poziva
c) u redovitim prilikama novicijat traje godinu dana

5. Jednostavni (privremeni) zavjeti

a) po završetku novicijata novak piše molbu za polaganjem prvih redovničkih zavjeta
b) odgovor Uprave Provincije (provincijala i definitorija)
c) ako je odgovor pozitivan, novak privremeno zavjetuje tri zavjeta: siromaštvo, čistoću i poslušnost (prema Pravilu sv. Oca Franje i naših Konstitucija)
d) upis na filozofsko-teološki studij

6. Svečani (doživotni) zavjeti

Redovnik u privremenim zavjetima nastavlja svoj duhovni i ljudski razvoj kroz filozofsko-teološki i odgojni studij u kući odgoja. U našoj Proviniciji ta kuća odgoja nalazi se u zagrebačkom samostanu sv. Mihaela.
Taj proces razvoja svakog kandidata, uz samostansku zajednicu, prati magistar. Nakon tri ili više godina života u privremenim zavjetima, kandidat treba provincijalnoj upravi uputiti Molbu za polaganje doživotnih zavjeta. Po tim zavjetima osoba onda postaje i punopravnim članom Reda i Provincije.

7. Ređenje za đakona i svećenika

Redovnik sa svečanim zavjetima, kad ispuni sve uvjete s obzirom na studij i odgoj, može pristupiti ređenju za đakona. Đakonat redovito traje do godinu dana. Vrijeme đakonata podijeljeno je na dva dijela: slušanje predavanja i polaganje ispita te vršenje povjerene službe u pastoralu na nekoj od župa povjerenoj našoj Provinciji.

Nakon đakonata slijedi ređenje za prezbitera.

* Za stupanje u naš Red i Provinciju potrebno je napisati osobnu (vlastoručnu) Molbu i dostaviti je sljedeću adresu:

Provincijalat braće kapucina

sv. Leopolda Mandića 41

10040 Zagreb (Dubrava)

Kakav odgoj u sjemeništima?

2011-05-24T12:05:00.001+02:00

Afektivni odgoj u sjemeništu mora ozbiljno uzimati u obzir prevladavajuću hipererotiziranu kulturu iz koje dolaze svećenički kandidati, a koja je sposobna umrtviti savjesti i zahvatiti cjelokupnu relacijsku sposobnost osobe – ustvrdio je kardinal Mauro Piacenza, pročelnik Zbora za kler, na predavanju održanom 10. svibnja u Torinu, na poziv teološkog fakulteta sjeverne Italije, pred biskupima, odgojiteljima i profesorima.

Govoreći o odgojnom procesu službenog svećeništva, kardinal je istaknuo kako se ima strogo voditi računa o tome da su svi rođeni nakon sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i odrasli u kulturnom ozračju panseksualizma i hipererotičnosti, poticanih sredstvima društvene komunikacije, a posljedica je „srozavanje značenja afektivnosti“. Zapravo, umjetno odvajanje sjedinjujućeg vidika od oplodnje, nepovratno je suzilo široki opseg afektivnosti na prakticiranje spolnosti. Stoga je nužno postupno i korjenito usvajanje svijesti o borbi i pobjedi, u nama samima, promijenjene antropološke strukture izazvane prevladavajućom kulturom, što ona neprestano nameće – ustvrdio je kardinal Piacenza.

Kako dakle osmisliti uspješan odgoj za svećeničke kandidate, koji stižu iz spomenutog kulturnoga konteksta? Glede toga kardinal je istaknuo da „se tijekom odgoja ne smije utjecati cenzuri i površnom sučeljavanju s afektivnim pitanjem. To iziskuje sjemenišne poglavare „afektivno zrele osobe, izmirene sa sobom i s vlastitom psiho-afektivnom dimenzijom, da nisu frustrirani i da ne nastoje svoje neriješene probleme prenositi na druge. Osim toga, nužno je uvijek zadržati jasnu razliku između odgojitelja i odgojenika – primijetio je kardinal Piacenza.

Tko se priprema za svećenika mora svakako provesti čišćenje memorije, s duhovnog, moralnog i psihološkog stajališta. Stoga je nužno, makar glede savjesti, iskreno pripovijedanje vlastite afektivne prošlosti, što će duhovnom vođi omogućiti stvarno poznavanje osobne kandidatove prošlosti. Suvremen kultura naime ide za tim da mlade doslovno 'napumpa' slikama, dakle i pamćenjima koja su nekad bila nezamisliva – objasnio je kardinala dodajući kako se iz iskustva o proučavanju tužnih procesa o oslobađanju od svećeničkih obveza ređenja može zaključiti da se u pola sata zlog služenja internetom može vidjeti to što u prošlosti tijekom cijelog života nije bilo moguće.

Sve nepročišćene memorije tijekom odgoja i nepobijeđene zle navike izbijaju na površinu, izazivaju ozbiljne probleme psiho-afektivne ravnoteže i, katkada, vrlo bolna duševna, moralna i psihološka stanja. Osim toga, nastavio je kardinal, nužno je odgajati vlastitu afektivnu sadašnjost, glede sklonosti i glede težnji, da se ne dogodi da zamišljena psiho-afektivno-spolno svećenička budućnost bude sasvim različita od sjemenišne sadašnjosti.
Svijest da je karizma celibata nadnaravni dar Duha Svetoga, obvezuje da se u odgoju za celibat prizna apsolutno prvenstvo milosti. Jer unatoč važnom prinosu humanih znanosti, znanosti su se u prošlosti pogrješno primjenjivale ako ne i zlorabile, a psihologiju se smatralo općim lijekom za sva zla i za sve svećeničke kandidate. Naprotiv, dar celibatske karizme cvjeta, postupno se prihvaća i dozrijeva, sve do određivanja same psihološke osobnosti svećenika samo u intimnom, trajnom, zbiljskom i međusobnom odnosu s Isusom iz Nazareta, Gospodinom i Kristom. Intimnost s Bogom raste u molitvi i u svakodnevnom slavljenju Euharistije – istaknuo je kardinal.

Zaključujući predavanje, kardinal je ustvrdio da svako sjemenište ima biti zajednica ljudi koji su sreli Isusa Krista i čiji je život promijenio upravo taj susret s njim; sjemenišna zajednica može prihvatiti sva ograničenja, podnositi ih i rješavati, ali ima biti moleća zajednica koja odgaja buduće svećenike i za osobnu molitvu, za tišinu, za promišljanje i za stvarnu božansku intimnost – primijetio je kardinal.
Valja se trgnuti iz sna, prošlost nas je pretekla! Ako danas postoji pravi problem, kojega valja biti svjesni, to je problem krhkosti i svećeničkog identiteta koji nije i zbog nerijetkih teoloških kolebanja dovoljno određen i, što je još gore, vrlo se rijetko poklapa sa samim psihološkim identitetom kandidata – zaključio je kardinal Piacenza.

Poruka pape Benedikta XVI. za svjetski dan molitve za zvanja 2011. godine

2011-04-22T23:17:00.004+02:00

48. Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 15. svibnja 2011., na Četvrtu vazmenu nedjelju, poziva nas razmišljati o temi: “Predlagati zvanja u mjesnoj Crkvi”.

Prije sedamdeset godina časni sluga Božji Pio XII. osnovao je Papinsko djelo za svećenička zvanja. Kasnije su slična djela biskupi osnivali u mnogim biskupijama. Vodili su ih svećenici i laici, kao odgovor na poziv Dobrog Pastira, koji “vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”, i reče: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9, 36-38).

Umijeće promicanja i brige za zvanja nalazi svijetlu referentnu točku na stranicama Evanđelja gdje Isus poziva svoje učenike da ga slijede te ih poučava s ljubavlju i brižnošću. Ono što posebno privlači našu pozornost jest način na koji je Isus pozvao svoje najbliže suradnike da naviještaju Kraljevstvo Božje (usp. Lk 10, 9). Prije svega, jasno dolazi do izražaja da je prvi čin molitva za njih: prije nego će ih pozvati, Isus je proveo noć u osami, u molitvi, u osluškivanju Očeve volje (usp. Lk 6,12), u duhovnoj odvojenosti od svakodnevnih briga. Učenikov poziv rađa se upravo u prisnom razgovoru sa Ocem. Poziv na svećeničku službu i posvećeni život je u prvom redu plod stalnoga dodira s Bogom živim i ustrajne molitve koja se uzdiže “gospodaru žetve” bilo u župnim zajednica, bilo u kršćanskim obiteljima, bilo na molitvenim sastancima na kojima se moli za zvanja.

Gospodin je, na početku svoga javnog djelovanja, pozvao neke ribare, koji su se pripremali za ribolov na Galilejskom jezeru, obrativši im se riječima: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” (Mt 4, 19). Pokazao im je svoje misijsko poslanje brojnim “znacima” koji su pokazatelj njegove ljubavi prema ljudima i dar Očeva milosrđa; učio ih je riječju i životom da budu spremni nastaviti njegovo djelo spasenja; na kraju, znajući “da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu” (Iv 13, 1), povjerio im je spomen svoje smrti i uskrsnuća, i prije nego će biti uzdignut na Nebo poslao ih je u čitav svijet zapovjedivši im: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19).

Poziv koji Isus upućuje onome kojem kaže: “Slijedi me!” je u isti mah zahtjevan i uzvišen: on ih poziva da budu njegovi prijatelji, da slušaju izbliza njegovu riječi i žive s njim; uči ih potpunom predanju Bogu i širenju Kraljevstva prema zakonu evanđelja: “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24); poziva ih da napuste vlastitu skučenu volju, svoju ideju o samoostvarenju i urone u drugu volju, Božju volju i puste da ih ona vodi ona vodi i nadahnjuje život. Dao im je iskusiti bratstvo, koje se rađa iz te potpune otvorenosti za Boga (usp. Mt 12, 49-50) i koje je prepoznatljivi znak Isusove zajednice: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35).

Nasljedovanje Krista i danas je zahtjevno: to znači naučiti trajno upirati pogled u Isusa, dobro ga upoznati, slušati ga u Riječi i susretati se s njim u sakramentima; to isto tako znači naučiti suobličiti svoju volju njegovoj. To je prava škola odgoja za sve koji se pripremaju za svećeničku i službu i posvećeni život, pod vodstvom mjerodavnih crkvenih vlasti. Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, sudjelovati u njegovu poslanju i služiti Crkvi u zaređenoj službi i posvećenom životu, a Crkva “je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja” (Ivan Pavao II., posinodska apostolska pobudnica Pastores dabo vobis, 41), naročito u naše doba kada se čini da je Gospodinov poziv zaglušen “drugim glasovima” i da poziv na njegovo nasljedovanje dajući vlastiti život izgleda previše težak, svaka kršćanska zajednica i svaki vjernik moraju svjesno prihvatiti obvezu promicati duhovna zvanja. Važno je hrabriti i podupirati one koji pokazuju jasne znakove poziva na svećenički poziv i redovničko posvećenje, da osjete toplinu čitave zajednice dok budu davali svoj pristanak Bogu i Crkvi. I ja sam ih potičem kao što sam to učinio onima koji su odlučili ući u sjemenište i kojima sam napisao: “I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti” (Pismo sjemeništarcima, 18. listopada 2010.).

Potrebno je da čitava mjesna Crkva bude sve osjetljivija i pozornija prema pastoralu zvanja, odgajajući na obiteljskoj i župnoj razini kao i na razini udruga, napose djevojčice, dječake i mlade ljude – kao što je Isus činio sa apostolima – da sazrijevaju u istinskom i prisnom prijateljstvu s Gospodinom, njegovanom u osobnoj i liturgijskoj molitvi; da se nauče pomnom i plodonosnom slušanju Božje riječi, putem sve veće prisnosti sa Svetim pismom; da shvate da prihvaćanje Božje volje ne poništava i ne uništava osobu, već omogućuje čovjeku otkriti i slijediti najdublju istinu o samome sebi; da žive besplatnost i bratstvo u odnosima s drugima, jer se samo otvarajući Božjoj ljubavi nalazi prava radost i puno ostvarenje vlastitih težnji. “Predlagati duhovna zvanja u mjesnoj Crkvi” znači imati hrabrosti pokazati, putem pomnog i primjerenog pastorala zvanja, taj zahtjevni put nasljedovanja Krista, koje je, budući da ima duboki smisao, kadro obuhvatiti cio čovjekov život.

Obraćam se osobito vama, draga subraćo u episkopatu. Da bi poslanje spasenja u Kristu nastavili i sve više širili, važno je “[promicati] što im je više moguće svećenička i redovnička zvanja, uz osobitu skrb za misijska zvanja” (Dekr. Christus Dominus, 15). Gospodin treba vašu suradnju da bi njegovi pozivi mogli doprijeti do srcâ onih koje je izabrao. Pazite koga ćete izabrati za službu u dijecezanskom centru za zvanja, koji predstavlja dragocjeno sredstvo promicanja i organiziranja pastorala zvanja i molitve kojeg ovaj podupire i jamči njegovu djelotvornost. Želim vas također, draga subraćo biskupi, podsjetiti na brigu opće Crkve za pravednu razdiobu svećenika u svijetu. Vaša raspoloživost prema biskupijama koje oskudijevaju zvanjima, postaje Božji blagoslov za vaše zajednice a za vjernike je svjedočanstvo svećeničke službe koja se velikodušno otvara potrebama čitave Crkve.

Drugi je vatikanski koncil izrijekom podsjetio da “dužnost promicanja svećeničkih zvanja pripada svoj kršćanskoj zajednici, a to joj valja činiti ponajprije punim kršćanskim životom” (Dekr. Optatam totius, 2). Želim zato uputiti posebni bratski pozdrav i poticaj onima koji na razne načine surađuju u župama sa svećenicima. Na osobit se način obraćam onima koji mogu pružiti vlastiti doprinos pastoralu zvanja: svećenicima, obiteljima, katehistima, animatorima. Svećenicima poručujem da budu kadri dati svjedočanstvo zajedništva s biskupom i ostalom subraćom, da bi zajamčili plodno tlo na kojem će poniknuti svećenička zvanja. Neka obitelji budu “nadahnute duhom vjere, ljubavi i pobožnosti” (isto), kadre pomoći svojim sinovima i kćerima da velikodušno prihvate poziv na svećeništvo i posvećeni život. Katehisti i animatori katoličkih udruga i crkvenih pokreta, uvjereni u svoje odgojno poslanje, neka se trude “da tako odgajaju mlade koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti” (isto).

Draga braćo i sestre, vaše zauzimanje u promicanju i u brizi za zvanja stječe puninu smisla i pastoralnu djelotvornost kada se ostvaruje u jedinstvu Crkve i upravljeno je k služenju zajednici. Zato je svaki moment života crkvene zajednice – kateheze, odgojni susreti, liturgijska molitva, hodočašća u svetišta – dragocjena mogućnost da se u Božjem narodu, osobito kod djece i mladeži, pobudi osjećaj pripadnosti Crkvi i odgovornost odgovora na poziv na svećeništvo i posvećeni život, izabran slobodno i svjesno.

Sposobnost njegovati zvanja je karakteristični znak vitalnosti neke mjesne Crkve. S pouzdanjem i ustrajno zazivajmo pomoć Djevice Marije, da se, primjerom njezina prihvaćanja Božjeg nauma spasenja i njezinim djelotvornim zagovorom, uzmogne širiti u svakoj zajednici raspoloživost reći “da” Gospodinu, koji poziva uvijek nove radnike za svoju žetvu. S tom željom, svima od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov.

Papa Benedikt XVI.

Vatikan, 15. listopada 2010.

Što misliš da Bog hoće da postaneš kad odrasteš?

2011-02-08T17:49:00.037+01:00

Poštovani mladiću!

Ako razmišljaš o svećeničkom i/ili redovničkom pozivu (a na poseban način o franjevaštvu) pozivamo te da nam se od 27. do 29. travnja 2011. godine pridružiš na DUHOVNU OBNOVU, ali i da se izbližega susretneš s braćom franjevcima-kapucinima te upoznaš njihov način samostanskog i redovničkog života i rada.

Ako osjećaš da te Bog zove da mu izbližega služiš kao svećenik ii/li redovnik, nastojat ćemo Ti pomoći da to bolje shvatiš, ali i da upoznaš život sv. Franje Asiškog - čovjeka koji je nadahnuo i nas - u nadi da će na isti način nadahnuti i tebe.
Potičemo te da se i Ti poput sv. oca Franje odvažiš zapitati: “Gospodine, što želiš da učinim”?, ne bi li na taj način možda spoznao koji je Božji plan za tebe, i je li 'biti svećenik i/ili redovnik' i tvoj životni poziv?!

Ako si i Ti jedan među takvima slobodno nam se javi i to najkasnije do 20. travnja 2011.

Sve daljnje informacije u vezi susreta moguće je dobiti na e-mail: frajurofmcap@kapucini.hr

Molitva za spoznaju svoga zvanja

Dragi Bože,

često se pitam, što će biti od moga života

i kako najbolje mogu iskoristiti darove

i talente koje si mi s toliko ljubavi dao.

Ponekad sam zbunjen i prestrašen

pred svim odlukama koje ću morati donijeti.

Što želiš od mene, Bože?

Kako ću služiti Tvome narodu?

Što govoriš da učinim i postanem?

Pomozi mi da čujem Tvoj glas u sebi.

Daj mi hrabrosti za onaj izbor

koji će i drugima koristiti - a ne samo meni.

Pomozi mi da imam pozitivni utjecaj na druge,

da postanem netko tko odražava Tvoje svjetlo i slavu,

netko tko nudi Tvoju ljubav i samilost.

Prosvijetli me, dragi Bože,

da spoznam kako trebam razmišljati o tim stvarima.

Pođi sa mnom i molim Te,

drži svoju ruku vodilju na meni

da pokušam vršiti Tvoju svetu volju. Amen.

Što misliš da Bog hoće da postaneš (izabereš) kad odrasteš?
Što želiš od mene, Bože?

Svijećnica - Dan Bogu posvećenog života

2011-02-03T09:06:00.006+01:00

Svi su Isusovi učenici u krštenju pozvani na savršenstvo i svetost života. Ipak, nekima Bog daje posebnu milost pozivom da izbliza slijede Krista. Kad se tom milosnom daru, koji dolazi po nadahnuću Duha Svetoga odazovu, Bogu se potpuno predaju: zavjetuju siromaštvo, čistoću i poslušnosti te ulaze u poseban, od Crkve priznati stalež – redovništvo ili posvećeni život.

Bogu posvećene osobe naglašavaju zajednički život, sudioništo, opraštanje, uzajamno prihvaćanje, vedrinu i unutarnji mir. Sve rodovničke zajednice vrše u Crkvi i svijetu njima povjereno poslanje. Njihov život i djelovanje postaju svijetu znak i svjetlo vječnoga života, navještaj budućega svijeta.

Tu svetu odluku da slijede Krista, Božanskog zaručnika i da služe u Crkvi izrazili bi pred mjesnim biskupom, svečanim obredom u kojem su postale posvećene osobe, eshatološkom slikom nebeske zaručnice i budućeg života. Posvećene su se djevice s vremenom počele udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke. Udruživali su se i muškarci u pustinjama i postajali cenobiti. Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različite obitelji koje su umnažale duhovna sredstva za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela – Crkve.

Različitim oblicima posvećenog života pridružuju se danas družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom njihovoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, vršenjem Konstitucija, teže za savršenstvom ljubavi. Postoje i ustanove posvećenog života u kojima vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta. Članovi tih ustanova, životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, u svijetu i kao iz svijeta, u kojemu njihova nazočnost djeluje poput kvasca. Njihovo svjedočenje kršćanskog života ide za uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimaju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim svjetovnim načinom života.

Molitva za obnovu redovničkih zavjeta

Što je poziv?

2011-01-26T18:04:00.005+01:00

Svatko od nas dao bi drukčiji odgovor na to pitanje, no jasno je da je svatko od nas pozvan. Prvenstveno je to poziv na svetost, poziv na život s Bogom po Kristu, upućen svim ljudima kako bi prihvatili Božje kraljevstvo koje se približilo.

Poziv se očituje kroz različite oblike konkretnog života i ima dva načina ostvarivanja:

1. posredan – kroz brak, obitelj, izvršavanjem svojih društvenih i kršćanskih dužnosti,

2. neposredan - kroz svećeničko ili redovničko zvanje. Ovaj se sastoji u posebnom Božjem zahvatu u život pojedinca, a ostvaruje se slobodnom odlukom i dragovoljnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta.

Nikome od nas nije došao netko i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo. Zato je važno razlikovati postojanje poziva i samu svijest poziva.

Poziv je unutarnji treptaj duše koja počinje tragati za nečim višim, drugačijim, nedohvatnim i neshvatljivim. Osoba koju Bog zove s vremenom započinje novi život, drugačiji od dosadašnjeg, a da i sama u početku toga ne bude svjesna. Takva osoba na nov način sluša Božji glas. Početak poziva može počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo.

Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom. Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).

Poziv s vremenom postaje sve jači i postupno mijenja osobu, njene dosadašnje navike, njeno ponašanje i stavove. Osoba koju Bog zove postupno kroz molitvu otkriva Njegov plan i odlučuje hoće li odgovoriti na Božji poziv. Odgovori li osoba na Božji poziv, možemo govoriti o zvanju koje je izraz Božje ljubavi i naklonosti prema čovjeku, očituje se u sklonosti prema određenom načinu života i nastojanju da ga se ostvari i to u sasvim konkretnim situacijama.

To znači htjeti prihvatiti i živjeti redovnički život, a za to su potrebne psihološke, moralne i fizičke sklonosti koje kroz samoodgoj osobe sazrijevaju i vode zrelom i odgovornom načinu života. Dubina, ljepota i vrijednost poziva u životu osobe raste čitavog života. Voljeti svoj poziv uči se iz dana u dan, uvijek ponovno, rastući u ljubavi prema Kristu Zaručniku i onima s kojima živimo i radimo.

"Tko voli svoju djecu i budućnost Crkve"

2011-01-13T19:30:00.006+01:00

Strah roditelja: Iz pastoralnog pisma kardinala C. M. Martinija roditeljima

(*U drugom dijelu ovoga svog pisma kardinal govori o svećeničkom pozivu te potiče roditelje da se ne boje ako im sin izrazi želju postati svećenik.

Kardinal ovako o tome piše:

"Nerijetko primjećujem kod roditelja određeni strah, nelagodnost pred mogućnosti da im sin poželi biti svećenik. Katkad i roditelji sjemeništaraca pokazuju određeni nemir s obzirom na budućnost svojih sinova kao da se pitaju: 'Kakav to život očekuje moga sina, kad postane svećenik, hoće li biti sretan, ili će se osjećati osamljen?'

Želio bih odgovoriti na neka od postaljenih pitanja. Onaj koji želi biti dobar svećenik, mora biti spreman nositi svoj križ, koji je prisutan u životu svakog kršćanina. Njegovo služenje neće uvijek biti pravo vrjednovano, u vršenju odgovornosti naići će na kritike i nerazumijevanja. Ipak, premda mnogi to ne razumiju, svećenički život ima puno lijepih strana i radosti.

Svećenik je prije svega čovjek mnogostrukih ljudskih odnosa: posvećuje svoje vrijeme čovjeku. Svećenik ne susreće čovjeka iz bilo koje osobne koristi nego da im podari nešto što ne može nitko drugi dati, a to je duhovno bogatstvo. Pred njim se otvaraju srca, događa se susret po sakramentu ispovijedi i otvoren je put da se čuje Božja riječ koja iscjeljuje i oprašta. Ma koliko svećenik osjećao svoju ljudsku ograničenost odgovornosti na izazove koje postavlja današnji svijet, i zbog svojih slabosti potreban je kajanja, ipak u konačnici osjeća utjehu jer je mogao ljudima pružiti kruh Života i zagrljaj Božjeg oproštenja."

REDOVNIČKE ZAJEDNICE U HRVATSKOJ (20): Franjevci-kapucini

2011-01-03T23:17:00.016+01:00

Tko su franjevci kapucini?

Franjevci kapucini (lat. Ordo Fratrum Minorum Capuccinorum, OFMCap) treći su ogranak franjevačkog Reda (čiji je osnivač sv. Franjo Asiški), a sam Kapucinski red nastao je 1525. Osnivači reda (Matej iz Bascia, Ljudevit i Rafael iz Fossombronea) željeli su iznova obnoviti ideale kojima se zanosio i koje je živio F. Asiški, (život materijalnog siromaštva; putujući načinu propovijedanja; jednostavan način odijevanja). Kao novu franjevačku zajednicu priznaje ih Klement VIII. (1528.), kada im odobrava da mogu živjeti „eremitskim životom, opslužujući Pravilo bl. Franje koliko to ljudska krhkost dopušta“. Budući da su do 1619. bili ovisni o konventualcima, te godine im Pavao V. daje potpunu samostalnost (slobodno biranje vlastitih poglavara). Do 1574. razvijaju se, zbog papine odluke, samo u granicama Italije. Tu odluku, ipak, ukida Grgur XIII. Zahvaljujući svojoj jednostavnosti, načinu života i pokretljivosti kapucini su se brzo širili ne samo po Europi, nego i po svijetu tako da ih je na kraju I. st. (1625.) već bilo 16.967, a pred Francusku revoluciju (1789.) 35.000.

Danas su, pak, kapucini prisutni u 106 zemlja svijeta, a u 1620 samostana živi i djeluje 10.519. franjevaca-kapucina.

Vanjski raspoznajni znak franjevaca kapucina jest redovnički habit kestenjasto-smeđe boje s dugom kapucom na leđima (po kojoj su najvjerojatnije i dobili ime „kapucini“), a o boku nose pojas (cingul) najčešće s krunicom i brada (Kapucini su, naime, jedini od pape imali dopuštenje da smiju nositi bradu)!

Kapucinsko apostolsko-pastoralno djelovanje i značenje

Franjevci kapucini su se Crkvi osobito istakli radeći oko katoličke obnove poslije Tridentskog sabora (uz isusovce, upravo su kapucini glavni nositelji Lutherove protureformacije). Na apostolsko-pastoralnom planu braću kapucine, od samih početaka, krasi pučko propovijedanje (od 1743. vrše službu «papinskih propovjednika»); blizina puku (zbog čega su prozvani «pučkim fratrima»); širenje raznih pobožnosti (najpoznatija 40-satno klanjanje pred Presvetim); snažna misionarska djelatnost; uvođenje u kontemplativnu (mislenu) molitvu. U nekim povijesnim razdobljima braća su se na herojski način istacali u njegovanju bolesnika za vrijeme velikih epidemija: kuge, kolere, poplava, ratova. Za tu nesebičnu ljubav i požrtvovnost trajni spomenik im je podigao A. Manzoni (roman Zaručnici). Brojni kapucini su, također, vodili i diplomatske misije po nalogu Pape (npr. Lovro Brindiški, Hijacint Kazalski, Valerijan Gagno, Josip Leclerc (kao suradnik kardinala Richelieua dobio je naziv „siva eminencija“), a pratili su i kršćansku vojsku na bojnim poljima (sv. Lovro Brindiški, bl. Marko iz Aviana). Pored ovih aktivnosti i zasluga, značajna je i uloga braće kapucina i na području znanosti, kako onih svetih tako i prirodnih i svjetovnih najrazličitije vrste.

Kapucini u hrvatskim krajevima

U Hrvatsku su kapucini najprije došli u Rijeku, gdje 1610. g. grade samostan. U Zagreb, na Gornji grad, dolaze 1618., gdje djeluju do 1788. g. kada je samostan odredbom cara Josipa II. raspušten te predan vojsci za Austrijsko-turskog rata (1787-1791).

U Varaždin dolaze 1699., u Osijek 1703., a u Karlobag 1710. g. Početkom 20. stoljeća riječki samostan pod vodstvom fra Bernardina Škrivanića († 1932.) postaje središnjim samostanom hrvatskih kapucina i žarištem vjerske i kulturne obnove u Hrvatskoj. Njegovim nastojanjem braća kapucini dolaze i u Split (1908.) i Dubrovnik (1913) gdje otvaraju svoje samostane. Zaslugom bl. Alojzija Stepinca kapucini se 1941. g. ponovno vraćaju i u Zagreb, u Dubravu, gdje grade Crkvu i samostan sv. Mihaela.

Godine 1967. zajedničke kapucinska »Ilirska provincija«, koja je okupljala hrvatske i slovenske samostane, dijeli se na hrvatski odn. slovenski komesarijat (povjerenstvo). Generalni ministar Reda fra Pashal Rywalski hrvatski komesarijat 1974. g. proglašava samostalnom provincijom.

U duhu evanđeoskog siromaštva i jednostavnosti i hrvatski kapucini djeluju među najširim i siromašnim slojevima stanovništva, kao i među nekršćanima, te su se isticali i ističu kao revni ispovjednici (sv. Leopold B. Mandić, prozvan »apostolom ispovjedaonice«), kao vrsni pučki propovjednici (fra Štefan Zagrebec), širitelji katoličkog tiska i marijanske pobožnosti (fra Bernardin Škrivanić), diplomati (fra Mihael A. Božidarević), revnitelji za crkvenu glazbu (fra Anzelmo Canjuga, fra Zvonko Pšag…), vrsni teolozi i filozofi (fra Tomislav J. Šagi-Bunić, fra Hadrijan Borak, fra Zdenko Tomislav Tenšek, fra Bonaventura Z. Šagi…)

Ni vanjske misije »ad gentes« tijekom povijesti nisu bile strane hrvatskim kapucinima. U misijama su, tako, iz naših krajeva djelovali fra Rafael iz Novigrada († 1737.) kao apostolski misionar u Moskvi, fra Angelik J. Bedenik († 1865.) kao biskup u Agri (Indija), fra Robert Antun Menini († 1916.) kao nadbiskup u Bugarskoj (Plovdiv), fra Karlo Rauch († 1939) u Turskoj... No, danas, nažalost, zbog nedovoljnog broja braće nismo u mogućnosti gajiti i takvu vrstu naše franjevačko-kapucinske karizme.

Kapucini u Hrvatskoj danas
Hrvatska provincija pod nebeskom zaštitom sv. Leopolda B. Mandića službeno je proglašena Provincijom 1974. Danas kapucini imaju svojih 8 samostana (Zagreb /sv. Mihael i sv. Leopold/, Varaždin, Osijek, Rijeka, Karlobag, Split i Dubrovnik), a u kojima živi i djeluje 50-ak braće. Djelatnost provincije danas je uglavnom vezan uz župni pastoral, jer, naime, župe braća vode u Zagrebu, Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu i Splitu.

Pored toga u Splitu i Dubrovniku kapucini vode i brigu i oko Marijanskih svetišta, i to: Gospe od Pojišana u Splitu i Gospe od Milosrđa u Dubrovniku. U Osijeku, pak, Provincija vodi brigu oko prvog svetišta posvećenog sv. Leopoldu B. Mandiću.

Uz taj prevladavajući apostolsko-pastoralni angažman i danas se, kao i tijekom povijesti, braća kapucini nastoje otkrivati i razvijati tradicionalne, ali i novije, tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti: pučke pobožnosti, pučke misije, vođenje duhovnih vježbi i obnova, ispovijedanje i propovijedanje, rad s ministrantima, članovima FSR-a i Frame, duhovna skrb za bolesnike, stare i nemoćne… Novonastala društveno-politička situacija otvorila je i mogućnosti bavljenja nekim novijim i drugačijim apostolsko-pastoralnim aktivnostima i potrebama Crkve. Tako su kapucini, kao uostalom i svi drugi svećenici i redovnici, angažirani i oko predavanja vjeronauka u školama. Uz to, pojedina braća se bave i tipično znanstvenim radom poučavajući na teološkom fakultetu i baveći se znanstvenim istraživanjima. Kapucini su danas češće prisutni i u sredstvima javnog priopćavanja (tisak, radio, TV). Neki braća vrše i službu kapelana u bolnicama i zatvorima.

Više korisnih i zanimljivih informacija o prisutnosti i djelovanju braće, kako u svijetu, tako i Hrvatskoj, moguće je pronaći na stranici Reda (www.ofmcap.org) i/ili Provincije (www.kapucini.hr).

Priredio: fra Juro ŠIMIĆ OFMCap
e-mail: frajurofmcap@kapucini.hr

Et verbum caro factum est

2010-12-22T18:10:00.012+01:00

Kako je sv. Franjo doživio i slavio događaj Božića

Pripravljene su jaslice, donesena je slama, dovedeni su vol i magarac.

Čast se ondje iskazivala jednostavnosti, uzvisivalo se siromaštvo,

preporučivala se poniznost, a Greccio kao da postade novi Betlehem.

Noć, rasvijetljena poput dana, bijaše ugodna i ljudima i životinjama.

Pristiće narod i novom se radošću raduje novom otajstvu.

Šuma odjekuje glasovima, a na zanosno klicanje odgovaraju stijene.

Braća pjevaju, dužnu hvalu Gospodinu daju, i svu noć odjekuje zanosno klicanje.

Svetac Božji stoji pred jaslama, od silnog ganuća uzdiše.

Ranjen pobožnošću, ispunjen čudesnom radošću.

Jasle su oltar gdje se služi svečana misa: u neočekivanoj utjehi uživa svećenik.

(1 Čel 85)

Gesëende Kersfees; Een Plesierige Kerfees; Feliz Navidad; Boas Festas e Feliz Ano Novo; Bon Nadal i un Bon Any Nou!; Gun Tso Sun Tan'Gung Haw Sun; Vrolijk Kerstfeest en een Gelukkig Nieuwjaar!; Merry Christmas; Hyvää Joulua; Zalig Kerstfeest en Gelukkig nieuw jaar; Joyeux Noel; Froehliche Weihnachten; Mo'adim Lesimkha. Chena tova; Shub Naya Baras; Selamat Hari Natal; Buone Feste Natalizie; Maligayan Pasko!; Wesołych Świąt Bożego Narodzenia; Feliz Natal; Vesele Bozicne. Screcno Novo Leto; Chung Mung Giang Sinh.

Poštovani posjetitlju i pratitelju priloga na ovoj stranici!

Sretan i blagoslovljen Božić

te Božjim mirom i svakim dobrom

ispunjenu NOVU

od srca Ti želi i moli
Fra Juro Šimić, OFMCap
promotor zvanja

Moliti za zvanja! A kako?

2010-12-15T12:02:00.003+01:00

Često puta čujemo, a i sami se vjerojatno pitamo, kako moliti za zvanja? Može se na mnogo načina, i mi to najčešće činimo općenito. A dobro bi bilo moliti i za sasvim konkretne osobe s kojima smo mi kao vjernici došli u poseban dodir. To bi molitvi dalo bliskost i osobnu notu. Čini mi se da bi bilo dobro da svaki katolik moli za svećenike, žive i pokojne, s kojima se osobno susretao i susreće i od kojih je primao svete sakramente.
Recimo, sjetiti se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, svih onih koji me i dan-danas ispovijedaju i pričešćuju, za biskupa koji me je krizmao; oženjeni: za onoga tko me je vjenčao, bolesnici: za onoga tko mi je dao bolesničko pomazanje. S druge pak strane bilo bi dobro da svećenik moli za sve one koje je bilo kada krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao, kao bolesnika opremio, za sve pokojne kojima je sprovod vodio, za sve koje je poučavao i propovijedao im, navješćujući im Radosnu vijest usmeno ili pisanim putem. Dakako da će vjernici određene župe moliti za svoje svećenike: župnike, kapelane, za svoje časne sestre koje djeluju u župi, da će roditelji i rodbina moliti posebno za svoju djecu i rođake u duhovnim zvanjima, što se najčešće i čini. Koliko bi se takvom molitvom osoba povezalo! Eto divnoga molitvenog umreženja, duhovnoga interneta posebne vrste.

Ako Bog posve ispuni svećenika, redovnika, redovnicu, onda oni imaju snage svjedočiti svoj svećenički ili redovnički identitet, živjeti svoje zvanje radosno. A takav onda privlači i oduševljava. Svatko želi biti sretan i radostan u životu. Na primjeru sretnih svećenika i redovnika mladi će najbolje vidjeti da je to moguće ostvariti. To je, uz Božji poziv, najbolja promidžba duhovnih zvanja. A da bi uslijedio i Božji poziv i odziv mladih ljudi, potrebna je molitva, i to ustrajna.
Danas se na sve strane govori o krizi svećeničkih i redovničkih zvanja. No, što zapravo znači kriza? Drago nam je čuti i pročitati da u pojedinim dijelovima svijeta/Crkve raste broj duhovnih zvanja; žao nam je kad čitamo da taj broj znatno opada upravo kod nas u Europi i u drugim dijelovima gospodarski najrazvijenijeg dijela svijeta. Međutim, kod ovoga nije riječ samo o broju. Zašto? Pa zato što Crkva ne živi od statistike. Riječ je o nečemu drugom, puno većem i važnijem: o kvaliteti onih koji duhovno zvanje nose i žive. Kardinal Puljić jednom prigodom napisa da «krizu zvanja u najvećoj mjeri treba gledati povezano s krizom svjedočenja».

Svi smo se mi u životu oduševili nečijim dobrim primjerom. To je bio poticaj da smo uopće počeli razmišljati, ali i krenuti tim ostim putem, odn. da smo izabrali upravo svoje zvanje. Sluga Božji Ivan Pavao II. je poticao ne samo na molitvu za duhovna zvanja, nego da svaki svećenik odgoji sebi nasljednika. Na konkretnom primjeru to se najbolje uči. Jesmo li spremni dati takav dobar konkretan primjer?

Svećenik mora biti "Božji čovjek"

2010-12-07T11:46:00.006+01:00

Pismo pape Benedikta XVI. sjemeništarcima i bogoslovima

Dragi sjemeništarci i bogoslovi!

Kada sam, u prosincu 1944., bio pozvan u vojnu službu, pitao je zapovjednik satnije, svakoga od nas, kakvo zvanje želi u budućnosti. Odgovorio sam da želim biti katolički svećenik. Zatim mi poručnik reče: "Onda trebate potražiti nešto drugo. U novoj Njemačkoj svećenici više neće biti potrebni". Znao sam da je ta "nova Njemačka" već bila na izdisaju i da će, nakon strašnih razaranja koje je donijelo to bezumlje diljem zemlje, svećenici sigurno biti ponovno potrebni.

Danas je situacija potpuno drukčija. No i danas mnogi, iz ovog ili onog razloga, misle da katoličko svećenstvo nije "zvanje" budućnosti, već nešto što pripada prošlosti. Vi ste, dragi prijatelji, odlučili ući u sjemenište i bogosloviju i tako, usprkos takvim prigovorima i mišljenjima, krenuti na put koji vodi prema službi svećenika u Katoličkoj crkvi. I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti. Kada se čovjek otuđi od Boga, život mu postaje prazan.

Ništa ga ne može ispuniti i sve mu je nedostatno. On zatim traži utočište u opijanju ili nasilju koje danas sve više prijeti mladima. Bog je živ. On je stvorio svakoga od nas i zato nas sve poznaje. On je toliko velik da ima vremena za naše malenkosti: "A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene". Bog je živ i treba ljude koji su tu za njega i koji će dovesti druge k njemu. Dà, ima smisla postati svećenik. Svijet treba svećenike, pastire, danas, sutra i sve dok je svijeta. Sjemenište i bogoslovija predstavljaju zajednice na putu prema svećeništvu.

Time sam već nešto važno rekao. Svećenik se ne postaje sam od sebe. Potrebna je "zajednica učenika", zajedništvo onih žele služiti zajedničkoj Crkvi. U ovom vam pismu želim – osvrćući se također na vrijeme koje sam ja proveo u bogosloviji - ukazati na nekoliko elemenata koji su važni u ovim godinama toga puta.

1. Tko želi biti svećenik, mora prije svega biti "Božji čovjek", kako svećenika opisuje sveti Pavao (1 Tim 6, 11). Bog nije, za nas, udaljena hipoteza, nije nepoznati koji se povukao nakon Velikog praska. Bog se objavio u Isusu Kristu. U licu Isusa Krista vidimo Božje lice. U njegovim riječima čujemo samoga Boga koji razgovara s nama.

Zato na putu do svećeništva i u čitavom svećeničkom životu najveću važnost ima osobni odnos s Bogom u Isusu Kristu. Svećenik nije upravitelj nekog udruženja, koji nastoji zadržati postojeće članove ili povećati njihov broj. On je Božji glasnik među ljudima. On želi ljude privoditi Bogu i na taj način pomoći da se među njima produbljuje pravo zajedništvo. Zato je vrlo važno, dragi prijatelji, da naučite živjeti u neprestanom doticaju s Bogom. Ako Gospodin kaže: "U svako doba molite", onda on, naravno, ne traži od nas da neprestano izgovaramo molitvene obrasce, nego da budemo uvijek u duhu s Bogom.

Produbljivati taj dodir s Bogom - to je smisao naše molitve. Zato je vrlo važno dan započeti i završiti molitvom, slušati njegov glas u čitanju Svetog pisma, iznositi mu svoje želje i nadanja, radosti i patnje, kao i svoje mane i zahvaljivati mu za sve lijepo i dobro i tako ga stalno imati pred očima kao uporišnu točku našega života. Tako postajemo osjetljivi na svoje pogreške i učimo raditi na sebi da bismo postajali sve bolji; ali postajemo također osjetljivi za sve lijepo i dobro što primamo iz dana u dan kao po sebi razumljivo, te tako raste naša zahvalnost. Sa zahvalnošću pak raste radost što nam je Bog blizu i što mu smijemo služiti.

2. Bog nije samo riječ koja nam je upućena. On nam se u sakramentu daje osobno po opipljivim stvarnostima. Središte našeg odnosa s Bogom i suobličavanja našega života je euharistija. Nju slaviti svim srcem uranjajući u to otajstvo i tako osobno susresti Krista nešto je što mora predstavljati središte svakog našeg dana. Sveti Ciprijan je u svojem tumačenju evanđeoske molitve: "kruh naš svagdanji daj nam danas", među ostalim, rekao da "naš" kruh, kruh kojega mi kao kršćani smijemo primati u crkvi, jest sâm euharistijski Gospodin.

U molitvi Očenaša molimo dakle da nam on svakog dana daje "naš" kruh, da bude uvijek hrana našega života, da uskrsli Krist, koji nam se u euharistiji daruje, sasvim oblikuje i prožme naš život sjajem svoje božanske ljubavi. Da bismo ispravno shvatili euharistijsko slavlje moramo naučiti, razumjeti i voljeti liturgiju Crkve u njezinu konkretnom obliku. U liturgiji molimo s vjernicima svih vremenâ – vjernici prošlosti, sadašnjosti i budućnosti se okupljaju u jedan veliki zbor molitve. Na temelju moga osobnog iskustva mogu reći kako je upravo divno postupno učiti i razumjeti kako je to sve nastalo i razvijalo se, koliko se golemo iskustvo vjere krije u strukturi misne liturgije, koliki su je naraštaji oblikovali svojim molitvama.

3. I sakrament pokore je važan. Uči me da sebe promatram Božjim očima i prisiljava me da budem iskren prema samome sebi. Vodi me k poniznosti. Župnik Arški je jednom rekao: "Ne vidite mnogo smisla u tome da danas primite odrješenje, a znate da ćete opet sutra učiniti iste grijehe. Ali", kaže on, "sâm Bog taj čas zaboravlja vaše sutrašnje grijehe, da bi vam danas dao svoju milost".

Premda se moramo uvijek boriti s istim grijesima, važno je boriti se protiv nagrđivanja duše i ravnodušnog mirenja sa činjenicom da smo jednostavno takvi. Važno je ne posustati, ne podleći skrupuloznosti, u zahvalnoj svijesti da mi Bog uvijek iznova oprašta. Ali isto tako ne smijemo postati ravnodušni i više se ne boriti za svetost i da postajemo bolji. I time što se meni oprašta, učim opraštati drugima. Time što prepoznajem svoju duhovnu bijedu, bit ću tolerantniji i imati više razumijevanja za slabosti moga bližnjega.

4. Čuvajte također u sebi osjetljivost za pučku pobožnost, koja je u svim kulturama različita, a opet veoma slična, jer je ljudsko srce, u konačnici, uvijek isto. Sigurno da pučka pobožnost teži iracionalnosti, a možda ponekad i vanjštini. No potpuno je pogrešno potpuno je odbacivati. Preko nje je vjera ušla u srce ljudi, postala je dio njihovih osjećajâ, njihovih običajâ, njihova zajedničkog nazora na svijet i načina života.

Zato je pučka pobožnost veliko blago Crkve. Po njoj je vjera postala "opipljiva". Sigurno da pučku pobožnost treba uvijek pročišćavati, da mora biti usmjerena prema središtu, ali ona zaslužuje našu ljubav i čini nas same u potpuno stvarnom smislu "Božjim narodom".

5. Vrijeme u sjemeništu i bogosloviji je također i nadasve vrijeme studiranja. Kršćanska vjera ima jednu racionalnu i jednu intelektualnu dimenziju. Bez njih vjera ne bi bila to što jest. Pavao govori o jednoj "vrsti nauk" u koji smo uronjeni po krštenju (Rim 6, 17). Svima su vam poznate riječi svetog Petra koje su srednjovjekovnim teolozima služile kao polazište za razumski obrazloženu i znanstveno razrađenu teologiju: "budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1 Pt 3, 15).

Jedna je od vaših glavnih zadaća da u godinama sjemeništa i bogoslovije steknete sposobnost pružati takve odgovore. Ja vas mogu samo usrdno potaknuti: marljivo studirajte! Iskoristite godine studija! Nećete zbog toga požaliti. Sigurno da često put materije koje studirate izgledaju tako daleko od prakse kršćanskoga života i pastoralne službe. No potpuno je pogrešno uvijek odmah na početku postavljati pragmatično pitanje: Hoće li mi ovo ikada koristiti? Hoće li mi to biti od koristi u mojem pastoralnom radu?

Nije riječ o tome da naučite samo ono što je očigledno korisno, već o tome da upoznate srž vjere u cjelini, tako da ona postane odgovor na pitanja ljudi koji se, izvana gledano, mijenjaju iz generacije u generaciju, no zapravo ostaju isti. Zato je vrlo važno izdići se iznad promjenjivih pitanja sadašnjeg trenutka i shvatiti stvarna pitanja te razumjeti tako odgovore do kojih dolazite u izučavanju tih materija kao prave odgovore.

Važno je temeljito poznavati Sveto pismo kao cjelinu, u njegovu jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta: nastajanje tekstova, njihovu literarnu osebujnost, njihovo postupno objedinjavanje sve do nastanka kanona svetih knjiga, dinamično nutarnje jedinstvo koje nije površno, nego svakoj pojedinoj knjizi daje njezinu punu važnost. Vrlo je važno upoznati crkvene oce i velike koncile, na kojima je Crkva, vjerujući i razmišljajući, usvojila bitne tvrdnje Svetog pisma.

Mogao bih nastaviti na slijedeći način: ono što nazivamo dogmatikom je razumijevanje pojedinih istinâ i sadržajâ vjere u njihovu jedinstvu, štoviše, u njihovoj krajnjoj jednostavnosti: svaki pojedini detalj je u konačnici samo razlaganje vjere u jednoga Boga, koji se očitovao i koji se očituje nama. Da je važno poznavati bitna pitanja iz moralne teologije i socijalnog nauka Crkve, ne trebam izričito ni spominjati. Koliko je danas važna ekumenska teologija, poznavanje različitih kršćanskih zajednica, ni to ne treba posebno isticati.

Isto vrijedi i za temeljno poznavanje velikih religijâ, kao i filozofije: sve to pomaže razumjeti ljudska traženja i pitanja na koje vjera želi dati odgovor. Ali učite i – usuđujem se reći – zavolite također crkveno pravo, da biste shvatili koliko je ono potrebno i kako ga primjenjivati u praksi: društvo bez prava bi bilo bespravno društvo. Pravo je uvjet ljubavi.

Ne želim dalje nabrajati, već želim samo još jednom reći: ljubite studij teologije i pohađajte ga s istančanim osjećajem za usađivanjem teologije u živu zajednicu Crkve, koja svojim autoritetom nije suprotnost teološkoj znanosti, nego njezin preduvjet. Bez Crkve koja vjeruje, teologija prestaje biti to što je i pretvara se u hrpu različitih disciplina, bez unutarnjeg jedinstva.

6. Godine sjemeništa trebaju biti i vrijeme ljudskog sazrijevanja. Za svećenika, koji treba druge pratiti na putu života i do vrata smrti, vrlo je važno da dovede svoje vlastito srce i um, razum i emocije, tijelo i dušu u ravnotežu i da bude "potpuna" osoba. Kršćanska je tradicija, zato, uvijek povezivala s "bogoslovnim krepostima" također "stožerne kreposti", koje proizlaze iz ljudskog iskustva i filozofije, i općenito zdravu etičku tradiciju čovječanstva.

Pavao to vrlo jasno kaže Filipljanima: "Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu!" (Fil 4, 8). U taj kontekst ulazi i integracija spolnosti u cjelovitost osobe. Spolnost je Stvoriteljev dar, ali i zadaća vezana uz vlastiti ljudski razvoj. Ako nije integrirana u osobu, spolnost postaje istodobno i prosta i destruktivna. Danas to vidimo na brojnim primjerima u društvu u kojem živimo.

U najnovije vrijeme smo s velikom žalošću morali ustanoviti da su svećenici seksualnim zlostavljanjem djece i mladih dali iskrivljenu sliku o svećeništvu. Namjesto da ljude vode do zrele ljudskosti i budu im primjer, svojim su zlostavljanjem prouzročili uništenja zbog kojih osjećamo duboku bol i žalost. Zbog svega toga kod mnogih ljudi, a možda i kod vas samih, može se javiti pitanja je li dobro postati svećenik, ima li život u celibatu smisla.

No, zlostavljanje, koje snažno osuđujemo, ne može obezvrijediti svećeničko poslanje, koje i dalje ostaje jako i čisto. Hvala Bogu, svi mi poznajemo osvjedočene, vjerom prožete i izgrađene svećenike, koji svjedoče vidljivo da se takvim životom, upravo u celibatu, može postići istinska, puna i zrela ljudskost.

To što se događalo treba nas učiniti još budnijima i opreznijima, upravo zato da tijekom priprave za svećeničko zvanje pomno preispitujemo sami sebe, pred Bogom, je li to Božja volja za mene. Zadaća je duhovnikâ, ispovjednikâ i vaših pretpostavljenih da vas prate i da vam pomažu na tom putu prosuđivanja. Od temeljne je važnosti u vašem životu vježbati se u temeljnim ljudskim krepostima, pogleda upravljena prema Bogu koji se objavio u Kristu, i puštati da vas on uvijek iznova pročišćava.

7. Počeci svećeničkog poziva su danas raznovrsniji i različitiji no što je to bilo nekoć. Odluka za svećeništvo često se donosi nakon završenog školovanja za neko zvanje. Vrlo često se javlja u zajednicama, posebno u pokretima, koji potpomažu zajednički susret s Kristom i njegovom Crkvom, duhovno iskustvo i radost u služenju vjeri. Ta odluka sazrijeva i u osobnom dodiru sa čovjekovom veličinom i bijedom.

Tako svećenički kandidati često žive na potpuno različitim duhovnim prostorima. Može biti vrlo teško upoznati zajedničke sastavnice budućeg poslanja i njegova duhovnog puta. Upravo su zato važni sjemenište i bogoslovija kao zajednice na putu koje su iznad raznih oblika duhovnosti. Pokreti su veličanstvena stvar. Vi znate koliko ih cijenim i volim kao dar Duha Svetoga Crkvi. Mora ih se međutim vrednovati prema tome jesu li njihovi članovi otvoreni za zajedničku Katoličku crkvu, za život zajedničke Kristove Crkve, koja je usprkos raznolikosti ipak samo jedna.

Vrijeme provedeno u sjemeništu i bogosloviji je vrijeme kada učite jedni s drugima i jedni od drugih. U, možda ponekad teškom, suživotu morate se učiti velikodušnosti i toleranciji, u njemu ne samo da se morate uzajamno podnositi, već morate jedni druge obogaćivati, tako da svatko može donijeti zajednici svoje posebne darove, jer svi oni služe istoj Crkvi, istom Gospodinu. Ta je škola tolerancije, štoviše škola uzajamnog prihvaćanja i razumijevanja u jedinstvu Kristova Tijela, jedna od važnih sastavnica u godinama sjemeništa i bogoslovije.

Dragi sjemeništarci i bogoslovi! S ovim sam recima želio pokazati kako upravo u ovim teškim trenucima mislim na vas i kako sam vam blizu u molitvi. Molite i vi za mene, da mogu dobro vršiti svoju službu, dokle to Gospodin bude htio. Povjeravam vas, na vašem putu pripremanja za svećeništvo, Marijinoj majčinskoj zaštiti, čija je kuća bila mjesto dobrote i milosti. Neka vas sve blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti!

U Vatikanu, 18. listopada 2010., na blagdan svetog evanđelista Luke.

Papa Benedikt XVI.

"Zar je mala stvar biti Božji vojnik"

2010-12-05T12:02:00.012+01:00

Služiti Bogu i ljudima kao redovnik, časni brat ili brat pomoćnik

Franjevački način života i rada bitno se zasniva na bratstvu, na činjenici da smo svi međusobno braća.
Zato su u našem Redu od njegovih samih početaka odmah uz svećenike, također, bili primani i oni koji su željeli Bogu i ljudima služiti na drugačiji način od onoga kojega na koji to način čine oni koji, kao redovnici, još primaju i sveti reda Prezbiterata. Takve osobe, odn. kršćane koji se žele posvetiti Bogu mi danas redovito nazivamo braćom pomoćnicima, braćom laicima i tome slično. Bilo da u Red ulaze u ranijoj ili kasnijoj životnoj dobi, sve su to osobe koje u Red dovodi želja za vlastitim duhovnim posvećenjem i želja da i po njima Kristovo Evanđelje bude naviješteno ljudima, iako ih većina ne završava propisani teološki studij i ne biva ređena za svećenike.

Brat može raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne može ispovijedati niti služiti sv. misu).

Braća redovnici, dakle, jednako kao i braća svećenici imaju svoje mjesto u našem Redu. I jedni i drugi su uzajamno povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Bratski povezani kao suradnici i suputnici na istom putu, oni, svaki na svoj način, treba da ispunjavaju poslanje Crkve. Braća kao i svećenici čine jedno tijelo i jedan duh Reda i, kao takvi, zajedno su pozvani da slijede Isusa u evanđeoskoj radikalnosti franjevačko-kapucinskog redovničkog načina života i rada. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću laike u zajednici) jer «s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka» (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio.

Redovnički brat svoje posvećenje ostvaruje ponajprije življenjem evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, no osim rada na vlastitom posvećenju on je pozvan raditi i na posvećenju drugih te pružati živo svjedočanstvo Onoga za kojim je u duhovnom životu i krenuo. U središtu redovničkog života zato jest Euharistija kao pokretačka snaga svega djelovanja, zatim meditacija, čitanje i razmatranje Svetog pisma i drugoga duhovnog štiva, ispit savjesti i sv. krunica.

Časna braća pomoćnici ili braća laici jednako polažu redovničke zavjete kao i braća svećenici koji se, uz to što žele biti kapucini, još odlučuju i za svećeništvo. Bogata povijest svete i blažene nam braće Reda, kao i mnoštvo poslova i služba koje su braća obavljala i obavljaju širom svijeta pokazuju nam veliku raznolikost i uzajamnu nadopunu u apostolsko-pastoralnom radu braće kapucina. Područje djelovanja braća danas je veliko i veoma raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara pa sve do velikih slikara, graditelja, misionara, akademskih profesora… Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar određene zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari podešava svijet u odnosu na Krista.

Koliko je današnjih svećenika i redovnika koji rast svoga zvanja duguju bratskom i prijateljskom susretu te braće pomoćnika, a koliko, s druge strane, vjernika koji su u njima našli svoga duhovnog brata, savjetnika i prijatelja. Koliki naši samostani ne bi ni izdaleka mogli razviti toliku pastoralnu, znanstvenu i karitativnu djelatnost kad ne bi bilo te naše braće pomoćnika. Iz redova naše braće potekli su mnogi sveci i blaženici, misionari, karitativni radnici, pravi samaritanci, uzori kršćanskoga i redovničkoga života koji su svojim životom, riječima i djelima navješćivali Evanđelje onima koji za nj nisu nikada čuli.

I danas u našem Redu širom svijeta postoji mnoštvo takve braće koji svoje redovništvo proživljavaju radeći kao samostanski vratari, kuhari, knjižničari, bolničari, misionari, profesori… ili obavljajući zanimanja koja su izučili ili za koja imaju dara i na taj način šire Radosnu vijest među ljudima s kojima žive i rade.

Svaki redovnik treba biti svjestan da je svaka služba služenje Bogu i ljudima i da je najvažnije to koliko tko ljubavi prema Bogu unese u svoju službu, jer, niti svećeničko posvećenje niti učenost ne čini redovnika redovnikom, već polaganje redovničkih zavjeta i po njima predanje sebe Bogu u toj zajednici.

Kršćansku savršenost moguće je, dakle, ostvariti ne samo kao svećenik nego i kao časni brat pomoćnik – ne svećenik.

Svi oni koji sebe vide i prepoznaju u ovakvoj vrsti posvećenja Bogu i služenja ljudima mogu se za daljnje upite i informacije slobodno se mogu obratiti na:

FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap

Sv. Leopolda Mandića 41

10040 Zagreb (Dubrava)

e-mail: juro.posavljak@inet.hr

Redovnici/ce, budite živo Evanđelje

2010-11-30T08:51:00.003+01:00

Budite “živo Evanđelje”, svjedočite ljepotu vjere, kako biste svijetu naviještali “nepoznatoga” Boga – poziv je koji je papa Benedikt XVI. uputio poglavarima muških i ženskih redovničkih zajednica, s kojima se u petak, 26. studenog 2010., susreo u Vatikanu u prigodi skupštine Unije viših redovničkih poglavara.

Govoreći onima koji su odlučili živjeti vjeru na radikalan način, odričući se svega kako bi slijedili Isusa, Papa je svoje misli posebno upravio redovnicima koji trpe, i svoj život stavljaju u opasnost radi svjedočenja Evanđelja, te izrazio zahvalnost kongregacijama za njihovo zalaganje na odgojnom i socijalnom području, kao i za njihovu blizinu najsiromašnijima. To svjedočanstvo polazi od traženja, prije svega, Boga, odnosno najbitnijega. Prijeđite sa sporednih stvari na one bitne, na ono što je uistinu važno. Tražite konačno, tražite Boga, zadržite pogled upravljen prema Njemu.
Kao i prvi monasi, njegujte eshatološko usmjerenje: tražite iza privremenoga ono što ostaje, što ne prolazi… Budite uvijek zaneseni tražitelji i svjedoci Boga! – istaknuo je Sveti Otac. Duboka obnova posvećenog života polazi od središnjeg položaja Božje Riječi, poslušane i primijenjene – rekao je nadalje Papa. Svakodnevno življeno Evanđelje daje draž i ljepotu posvećenom životu i prikazuje vas pred svijetom kao pouzdanu mogućnost. Današnjem je društvu to potrebno, a Crkva to od vas očekuje: da budete živo Evanđelje – napomenuo je Sveti Otac, a prenosi Radio Vatikan.

Govoreći potom o bratstvu, drugom bitnom vidiku posvećenog života, Papa je istaknuo da je ono vrlo važan proročki čimbenik u kontekstu društva koje je vrlo individualističko. Potom je spomenuo teškoće koje donosi život u zajednici, te pozvao na traženje putova za podupiranje zajedništva, odnosno topline i istine u uzajamnim odnosima. Ali, za raspoznavanje onoga što dolazi od Gospodina i onoga što mu je protivno, potrebno je stalno i ozbiljno rasuđivanje – primijetio je Papa. Bez rasuđivanja, popraćenoga molitvom i razmatranjem, posvećeni bi se život mogao prilagoditi mjerilima ovoga svijeta: individualizmu, konsumizmu, materijalizmu; mjerilima koja smanjuju bratstvo i čine to da posvećeni život gubi draž i odlučnost.
Osvrnuvši se potom na pad broja redovničkih zvanja, posebno u Europi, Sveti je Otac napomenuo da je poslanje dio samog identiteta života posvećenih osoba, koje su pozvane donijeti Evanđelje svima, bez granica. Idite stoga, te u stvaralačkoj vjernosti učinite svojim izazov nove evangelizacije. Obnovite svoju nazočnost u današnjim areopazima, da biste, kao što je učinio sveti Pavao u Ateni, naviještali “nepoznatog” Boga – rekao je na kraju Sveti Otac.

http://www.radiovaticana.org/

Neobična inicijativa u Švicarskoj

2010-11-13T13:08:00.016+01:00

Kapucini oglasom traže nove članove

«Traže se neoženjeni bankari, trgovci, teolozi, novinari, komunikolozi u dobi od 22 do 35 godina starosti» - dio je oglasa za nezaposlene koji su u Švicarskoj objavili, ni manje ni više, nego franjevci - kapucini, s ciljem 'spašavanja' svoga Reda koji u toj zemlji broji sve manje članova.

U Švicarskoj, nekoć cvatućoj i najvećoj provinciji Reda, danas još djeluje oko dvjesto kapucina koji imaju prosječno 70 godina, a braća se nadaju da će ovom inicijativom (oglasom) privući od 10 do 20 zainteresiranih mladića. Kapucinski red se u posljednjih deset godina u Švicarskoj smanjio za 50 posto. Zbog toga su morali zatvoriti dva svoja samostana, a treći, onaj u Appenzellu, planiraju napustiti tijekom sljedeće (2011.) godine.

Zainteresiranima se u oglasu ne nudi plaća, već duhovnost, molitva i kontemplacija. Od zainteresiranih se traži da su neovisni, ali ipak sposobni za život u zajednici, da su radoznali i da imaju inicijativa. Oglas je objavljen na njihovoj web stranici http://www.kapuziner.ch/.
Osim ovoga braća kapucini u Švicarskoj nude i mogućnost življenja u samostanu na određeno vrijeme, točnije od tri do najviše šest godina.

Fra Damian Keller OFMCap, zadužen za pastoral zvanja Švicarske kapucinske provincije kaže kako je ovaj oglas već obišao svijet i da se već javljaju mladići zainteresirani za kapucine.

Postoji i mogućnost da časna braća nakon novicijata rade i dalje u nekom izučenom svjetovnom zvanju, a da opet normalno žive i mole u samostanu te na taj način bolje služe Bogu i braći ljudima po uzoru na sv. Oca Franju.

REDOVNIČKE ZAJEDNICE U HRVATSKOJ (19): Družba sestara Službenica Bezgrešne Djevice Marije

2010-10-27T10:19:00.003+02:00

Prije 118 godina, ili točnije 1892. godine, u Ukrajini Družba sestara Službenica Bezgrješne Djevice Marije započela je svoje djelovanje. Družba sestara Službenica Bezgrješne Djevice Marije je istočnog obreda. Od 1932. godine Družba je papinskog prava. Družba naglašava da svaka sestra preko tri zavjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, treba činiti zajednicu ljubavi. Svojim životom i služenjem sestre nastoje ostvarivati Kristovu otkupiteljsku misiju preko svoga apostolata. Osnovne karakteristike su tihost, pokora i sestrinska ljubav, a tri glavne zadaće sestara su odgoj mladeži, briga oko bolesnika i nemoćnih i ukrašavanje hrama Božjeg. Marija je uzor svakoj sestri, a blagdan Bezgrješnog Začeća sestrama je veoma drag i toga dana polažu svoje zavjete ili obnavljaju već dano obećanje.

Naši početci sežu u daleku 1891. godinu. U jednoj maloj župi Žuželj (u Ukrajini) održavale su se pučke misije. Misionari su bili redovnici Bazilijanci. Već pri kraju misija nekoliko djevojaka odvažilo se pristupiti misionaru ocu Jeremiji Lomnickom sa željom da svoj život posvete Bogu živeći i djelujući u samostanu. Pošto su bile iz siromašnih obitelji nisu mogle ući u već postojeći Red sestara Baziljanki, jer su oni zahtijevali da se donese miraz u samostan. Nakon razmišljanja i molitve otac Jeremija sa župnikom ocem Kirilom Seleckim shvatili su da je to znak Božji na koji treba odgovoriti. Bio je to znak da se osnuje jedna nova Družba apostolskog karaktera.

Misao vodilja nove Družbe bila je: služiti svome narodu tamo gdje je najveća potreba. I tako uz pomoć redovnika oca Jeremije Lomnickog, koji se brinuo o duhovnom životu članova nove Družbe, prva osoba koja je konkretno započela ovo djelo bila je Mihajlina Gordasevska iz Lavova. Bila je veoma razborita osoba koja je znala osluškivati plan Božji s njom, a kasnije i s cijelom Družbom. I tako Mihajlina 24. kolovoza 1892. godine oblači plavi habit, koji je sama sebi skrojila i uzima novo ime: sestra Josafata, ime velikog ukrajinskog mučenika za jedinstvo Crkve.
Nakon kratkog vremena broj članova se povećava tako da su sestre krenule i u druge krajeve svijeta: u Europske države, u Kanadu, Brazil, Ameriku i Australiju. U Hrvatsku su došle 1906. godine, u Srbiju 1915., a u Bosnu i Hercegovinu 1982. godine. Danas naša Družba broji oko 900 sestara u sedam provincija i jednoj delegaturi: Provincija Žalosne Gospe u Ukrajini, Krista Kralja u Kanadi, svetog Arkanđela Mihaela u Brazilu, svetog Duha u Slovačkoj, Bezgrješnog Začeća u Americi, Majke Božje Neprestane pomoći u Poljskoj, svetog Josipa u Srbiji i delegatura svetog Josafata u Argentini. Sestre žive i vrše svoj apostolat u petnaest država svijeta.
Prva godina novog tisućljeća za sestre Službenice bila je blagoslovljena i povijesna. Godine 2001. blagopokojni papa Ivan Pavao II. posjećujući Ukrajinu proglasio je 28 blaženih ukrajinskog naroda. Među njima i dvije sestre Službenice: sestru Josafatu Gordaševsjku, suosnovateljicu Družbe Sestara Službenica Bezgrješne Djevice Marije i sestru Tarzikiju Macjkiv, mučenicu za vjeru. Zagovorom blaženih sestara Službenica ljudi izmole od Gospodina brojne milosti, za koje su Njemu zahvalni.

Na teritoriju Vojvodine sestre žive i djeluju u pet samostana: u Ruskom Krsturu (provincijalna kuća), u Kuli, u Vrbasu, u Kucuri i u Novom Sadu. Od 2001. godine u dva samostana u zapadnom dijelu Ukrajine: Mukačevu i Užgorodu i u jednoj misijskoj stanici u Ust Čornij. Također imamo misijske stanice u Rimu, Münhenu, Beogradu, Novom Sadu i Zagrebu, dok je samostan u Banja Luci trenutno prazan, jer su sestre zbog rata morale napustiti ovu kuću. Zahvaljujući zvanjima iz Ukrajine broj članova se posljednjih godina povećao na 60. Naš novicijat se nalazi u Mukačevu, Ukrajina. Imamo 1 kandidaticu i 2 novakinje te 20 sestara s privremenim zavjetima i 39 sestara s doživotnim zavjetima. Godina 2006. bila je jubilarna godina za nas sestre Službenice Provincije svetog Josipa u Vojvodini. Te godine svečano smo proslavili 100. godišnjicu od dolaska prvih sestara na teritorij bivše Jugoslavije zahvaljujući Gospodinu za sve milosti.

Zajednica u Hrvatskoj

Danas u Hrvatskoj, u Zagrebu zajednica broji svoje 4 sestre. Zagreb je bio i ostao obrazovno središte duhovnog obogaćenja sestara Službenica Provincije svetog Josipa. Mnoge su ovdje stekle katehetsko, filozofsko-teološko i medicinsko obrazovanje. Neke od sestara su radile u bolnicama u Zagrebu kao medicinske sestre i njegovale bolesne po stanovima. Zbog svakodnevnih obaveza aktivan evangelizatorski rad nije jače razvijen, ali sestre svojom prisutnošću na hodočasničkim mjestima, nedjeljnim bogosluženjima u grkokatoličkoj konkatedrali na Gornjem Gradu te raznim kulturno-naučnim susretima doprinose širenju Riječi Božje među ljudima. Sestre ne zanemaruju ni apostolat sa bolesnima i osamljenima, pomažući im u kućnim poslovima. Prisutnost sestara u Zagrebu ima veliko značenje za upoznavanje ljudi sa grko-katoličkim obredom.

Dobra knjiga - najbolji čovjekov prijatelj

2010-10-07T17:35:00.011+02:00

U povodu obilježavanja 400. objetnice dolaska franjevaca kapucina u Hrvatsku (1610.-2010.) izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost, u suradnji s Hrvatskom kapucinskom provincijom sv. Leopolda Bogdana Mandića, na blagdan sv. Oca Franje Asiškog, objavila je knjigu o povijesti Kapucinskog reda pod naslovom: „Kapucini. Povijest jedne franjevačke obitelji" od talijanskog kapucina i povjesničara fra Mariana D'Alatrija.

Kroz IV. poglavlja knjiga predstavlja sažet, ali ujedno precizan pregled gotovo pet stoljeća kapucinske povijesti i sažeto dokumentiran doprinos Kapucinskog reda Crkvi i suvremenom društvu.

Pri pisanju knjige dobiva se dojam kao da je autor osobito pazio na to da ne izostavi male i naoko beznačajne sitnice, koje od prve do zadnje stranice prožimaju ovo djelo, a koje na privlačan i jednostavan način sažimlje višestoljetnu povijest kapucinske franjevačke obitelji. Ipak u knjizi nisu izostavljeni ni njezini najbolji, najsvjetliji i najsvetiji članovi. Slobodno možemo reći da je "dostojno i pravedno" da budu spomenuti i jedni i drugi, jer su svi oni, i veliki i mali, ipak svaki na svoj način svojim životom preporađali Crkvu i Red i davali im novo i ljepše, evanđeosko, lice.

Ta svjedočanstva malenosti, veličina, i svetosti pratila su događanja u Redu kroz mnoga stoljeća, tako da je lik franjevca kapucina, poniznog brata koji je dijelio život s običnim ljudima, postao blizak i kroz literaturu i kinematografiju (usp. A. Manzzoni, Zaručnici). U našim danima kapucini su prihvatili poziv Drugoga vatikanskog koncila da obnove vlastite konstitucije i otvore se novim obzorima poslanja i apostolata.

Osim mnogih povijesnih podataka, ova knjiga se odlikuje i lijepim stilom i izričajem, što je i jedna od bitnih pretpostavki za vrijednost nekoga djela i njegovo čitanje i popularnost. Bez tih kvaliteta rijetko će neka knjiga biti čitana!

Ovo vrijedno djelo preporučujemo svima, a na poseban način mladima i onima koji se zanimaju za franjevaštvo, duhovni i/ili redovnički poziv, ali i svim zaljubljenicima u dobru knjigu!

Stoga, ako ovo vrijedno djelo iz povijesti franjevaštva želite imati u svojim rukama i bibliotekama, slobodno nas možete kontaktirati, a nam će biti zadovoljstvo knjigu Vam dostaviti na kućnu adresu (pri tome sve činimo gratis - besplatno, odnosno Bogu na slavu!).

Fra Juro Šimić OFMCap

sv. Leopolda Mandića 41

10040 Zagreb - Dubrava
ILI:

e-mail: juro.posavljak@inet.hr

Slika na naslovoj stranici:
Bruno BULIĆ, Kapucini u službi bolesnih, Kapucinski samostan Osijek

Poštovani čitatelju!
Neka Te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!
Neka te licem svojim obasja!
Milostiv neka Ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrne na te
i mir Ti udijeli!

"Molite Gospodara žetve da pošalje radnike!"

2010-10-04T14:57:00.003+02:00

"Molite Gospodara žetve da pošalje radnike!" To znači: Žetva je tu, ali Bog se želi poslužiti ljudima da se ona unese. Bog treba ljude. Treba takve koji će reći: Da, spreman sam postati žetveni radnik, spreman sam pomoći da ta žetva, koja dozrijeva u ljudima, stvarno može ući u žitnice vječnosti i postati Božja vječna zajednica radosti i ljubavi.

"Molite Gospodara žetve!" To kaže i ovo: Zvanja ne možemo jednostavno "praviti", ona moraju doći od Boga. Ne možemo, kao možda u drugim zvanjima, ciljanim menadžmentom, odgovarajućim strategijama, tako reći jednostavno regrutirati ljude. Zvanje mora uvijek naći put od Božjega srca do čovjekova srca. Pa ipak: upravo da bi ono moglo stići u ljudsko srce, potrebna je i naša suradnja.

Moliti Gospodara žetve za to, to prije svega znači moliti (se Bogu) za to, protresti njegovo Božansko Srce i reći: "Ipak, učini! Probudi ljude! Zapali u njima oduševljenje za Evanđelje i radost zbog Evanđelja. Učini da spoznaju da je ono blago iznad svih blaga i da onaj tko ga otrije mora ga dalje davati!"

Mi protresamo Božje Srce. Ali moliti Boga ne događa se upravo samo u molitvenim riječima, nego prije svega i u tome da riječ postaje djelo te tako iz našeg molećeg srca u druga srca preskače iskra radosti zbog Boga, radosti zbog Evanđelja, spremnosti reći "da".

Kao moleći ljudi, kao oni koji su ispunjeni njegovim svjetlom, dolazimo drugima, uvlačimo ih u svoju molitvu te tako i u nazočnosti Boga koji onda čini svoje.

U tom smislu želimo uvijek iznova moliti Gospodara žetve, protresti njegovo Srce a s njim u svojoj molitvi dotaknuti i srca ljudi da Bog po svojoj volji u njima može učiniti da dozrije "da", spremnost; a onda postojanost da kroz sve te zbrke vremena, kroz žegu dana, a i kroz tamu noći, vjerno ostanu u njegovoj službi i od njega uvijek iznova spoznaju - makar je to mučno - da je ta muka lijepa, da je korisna, jer pomaže doći do onog pravog, naime, da ljudi prime ono na čemu će graditi: Božje svjetlo i Božju ljubav.

Papa Benedikt XVI.

*susret sa svećenicima i đakonima u Freisingu, 14. rujna 2006.

Što napraviti ako poznam nekoga tko osjeća duhovni poziv, a protive mu se njegovi najbliži?

2010-09-26T23:34:00.000+02:00

Često puta roditelji, i s najboljim namjerama, ne dopuštaju svome djetetu da ode u samostan. Kao prvo, dobro se je moliti za tu osobu da joj Bog otvori put da se može odazvati. Nije loše niti porazgovarati s roditeljima, i obrazložiti im značenje odabira drugačijega stila života njihova djeteta, od onoga koji bi oni htjeli. Koji puta važno je savjetovati osobu koja osjeća poziv da bude strpljiva dok se situacija ne smiri, jer ako Bog zove i ako se želimo odazvati, Bog će naći načina da "otvori" vrata za posvećeni život.

U svakom slučaju, na koncu svatko mora sam živjeti svoje životne odabire, bilo nesretan u prilagođavanju očekivanjima svoje okoline, bilo sretan u poslušnosti vlastitoj savjesti, nastojeći u ljubavi zadržati one preko kojih nam je Bog očitovao svoju ljubav.

Braća kapucini u riječi i slici

2010-09-08T10:09:00.008+02:00

Poštovani čitatelju!

Upravo je ovih dana iz tiska izašla nova, promotivna, knjiga (u riječi i slici) o životu i radu braće kapucina kako nekoć tako i danas, u svijetu i kod nas u Hrvatskoj (ove godine kapucini obilježavaju 400. obljetnicu od dolaska u Hrvatsku (Rijeka 1610.).

Na oko 100-ak stranica čitateljima nastojimo u temeljnim crtama prikazati život sv. Franje i franjevački pokret (I. poglavlje), nastanak i razvoj Kapucinskog reda (II. poglavlje), njegove svece i blaženike (III. poglalvje); dolazak i djelovanje kapucina u Hrvatskoj sve do danas (IV. poglavlje). O primanju u našu zajedncu, odnosno o tzv. redovničkoj formaciji, a koja obuhvaća sjemenište, postulaturu, novicijat i ponovicijat, progovaramo u V. poglavlju. O tome tko su i s čime se sve bave tzv. redovnička braća (braća laici ili pomoćnici) moguće je također pročitati i saznati u V. poglavlju.

Ova knjižica nema svamo svrhu pukog informiranja i nabrajanja određenih povijesnih činjenica, nego svojim sadržajem želi čitatelja potaknuti i na osobno razmišljanje i molitvu. Zato knjiga sadrži i mnoštvo lijepih i kratkih franjevačkih, ali i nekih općekršćanskih molitava (VI. poglavlje).

Knjiga je ponajpije namijenjena mladima, odnosno onima koji u svome srcu osjećaju poziv u svećeništvo i/ili redovništvo, odnosno na franjevaštvo.

No, isto tako knjigu preporučamo i široj čitalačkoj publici!

Jedan mudar čovjek reče da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj! Stoga Vam, kao dobroga prijatelja, ovu knjigu preporučujemo na čitanje.

Napomena: knjigu darujemo besplatno (tj. gratis)!
- Za nadudžbu kontaktirati priređivača:

Fra Juro Šimić

promotor zvanja

Sv. L. Mandića 41

10040 Zagreb (Dubrava)

ILI:

E-mail: juro.posavljak@inet.hr

Svevišnji, slavni Bože,

prosvijetli tamu moga srca

i podaj mi ispravnu vjeru,

sigurno ufanje i savršenu ljubav,

smisao i spoznaju, o Gospodine,

da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.

Sv. Franjo Asiški (Spisi, 452).

Koje je moje stajalište prema svećenicima?

2010-09-06T11:15:00.000+02:00

Nedavno je mons. Jose Ignacio Munilla, biskup Palencije u Španjolskoj, predložio vjernicima test o „vrjednovanju svećeništva“. Svrha je testa da vrjednuje svoje mišljenje i prosudbu o svećenicima. Iako je nedavno završila svećenička godina, svećenici i dalje žive i rade. Postavimo si svi iskreno pitanje: cijelimo li to duhovno zvanje, volimo li ga, volimo li svoje svećenike, molimo li se za njih… Da bismo odgovorili na ta ili slična pitanja, „s dozom humora“ i ne isključujući određenu dubinu, biskup nam predlaže ovo samovrjednovanje.

Od triju ponuđenih rješenja (odgovora) zaokruži ono koje najviše odgovara tvome odnosu prema svećeniku i svećeništvu:

1. Jesi li se nedavno molio za svojega župnika, svoga biskupa ili za papu?

a) Ne znam ni njihova imena.

b) Na sv. misi se općenito moli za njih i ja se pridružujem toj molitvi.

c) Svaki dan se za njih molim u svojoj osobnoj molitvi.

2. Jesi li se ispovjedio kod nekog svećenika s povjerenjem da ti može pomoći u tvojim problemima?

a) Svatko treba sam svoje probleme rješavati.

b) Dvojica su pametnija nego jedan. Uvijek je dobro poslušati i primiti savjete onoga koji nam može pomoći.

c) Najbolja pomoć koju sam primio od svećenika bila je kada je svoje savjete rekao pri Božjemu opraštanju grijeha u sakramentu sv. ispovijedi.

3. Kad čuješ komentare svojih prijatelja koji se antiklerički (protusvećenički) raspoloženi…

a) Pridružujem im se da ne budem izoliran i da mi ne bude neugodno.

b) Pravim se gluhim i kao da nisam ništa čuo.

c) Kažem ono što mislim svjedočeći tako svoju vjeru.

4. U svećeniku vidim…

a) „Ostatak“ prošlosti.

b) „Profesionalca“ religije.

c) Božjega službenika, „drugoga Krista“ među nama.

5. Koliko si puta k sebi pozvao župnika?

a) Župnika se zove samo kad je netko preminuo.

b) Kad je baka s nama, on joj obično donosi sv. pričest.

c) Više puta… Bio sam ushićen kad je za stolom pripovijedao o povijesti svojega zvanja.

6. Kad slušaš svećenika prigodom propovijedi…

a) Slušam ga kao govornika.

b) Slušam ga ako me zanima ono što propovijeda.

c) Gledam u njemu instrument po kojemu mi Bog govori.

7. Kada se kupi milostinja za sjemenište…

a) „Župnici“ uvijek nešto traže.

b) Toliko se od nas traži! Još jedna stvar više!

c) Dragovoljno surađujem, jer mislim da nijedan poziv ne bi trebao biti spriječen nedostatkom novčanih sredstava.

8. Kad vidim staroga svećenika u crkvi ili na ulici…

a) Pomislim da Crkva nestaje.

b) Važno mi je da misu brzo rekne.

c) Zahvaljujem Bogu za njegovu vjernost i za sve dobro koje je učinio.

9. Kad vidim mladog svećenika za oltarom…

a) na oprezu sam zbog njegova neiskustva. Što mi on može reći?

b) promatram ga kritički što će učiniti i to „bilježim“.

c) zahvaljujem Bogu za njegov poziv i živo ga Bogu preporučujem.

10. Kako bi reagirao kad bi tvoj sin nagovijestio da želi biti svećenik?

a) Pitao bih ga nije li poludio i podsjetio ga da naša obitelj ima ime na koje treba misliti.

b) Tražio bih od njega da dobro razmisli i da najprije započne sveučilišnu karijeru.

c) Osjetio bih jednu od najvećih radosti u svojem životu i potpuno bih ga podržao.

11. Jesi li kada razmišljao o tome da bi podupro neko dijete, adolescenta ili mladića da postane svećenik?

a) Ne želim se u to miješati. Svakomu njegov život!

b) Mislim da su svi pozivi poželjni, čak i oni koji su drukčiji od naših.

c) Da, imam već nekoga konkretnog u glavi i molim za njega… Jednoga ću mu dana to diskretno reći.

12. Što misliš o riječima sv. arškog župnika: „Svećeništvo je ljubav Srca Isusova“?

a) Izgledaju mi kao puka duhovnost, bez tijela.

b) Mislim da se izraz može primijeniti samo na svetog župnika.

c) Mislim da je izraz točan, premda „nose to blago u glinenim posudama“ (2 Kor 4, 7).

* * * * *

Ako je slovo „a“ najprisutnije u tvojim odgovorima…, iznenađen sam da si vrjednovanje uopće držao u rukama i da si ga do kraja riješio. No, zahvaljujem Bogu da je tomu tako i mogu ti kao svećenik reći da te Bog ludo voli i da očekuje tvoj odgovor u ljubavi.

Ako si najčešće zaokružio slovo „b“, onda ti mogu reći da se ne koristiš dovoljno blagom koje ti Bog nudi preko svećenika.

No, ako si slovo „c“ zaokružio najviše puta, preporučujem ti da se ne prestaješ moliti Bogu za posvećenje svećenika i za povećanje svećeničkih zvanja, jer sam potpuno siguran da će te Bog uslišiti.

Gospodine, što želiš da učinim? (Sv. Franjo Asiški)

2010-07-18T18:17:00.017+02:00

Franjo Asiški (još kao mladić i vitez) u molitvi pred križem

"Što Bog traži od mene?" "Što je Božja volja za mene?" "Kako mogu živjeti život svetosti u služenju Bogu i Crkvi?" "Kako mogu nasljedovati Gospodina?" "Kuda me Gospodin vodi?" "Koji je moj životni poziv?" Odgovor na takva i slična pitanja tijekom života predstavljaju postupak svakog osobnog razlučivanja i izbora životnog puta (zvanja ili zanimanja).

Proces razlučivanje uvijek podrazumijeva osluškivanje nutarnjega glasa (srca). Taj nutarnji glas možemo nazivati i "željom srca" (sv. Augustin će zato reći: gdje ti je srce ondje ti je i blago)! S duhovnog stajališta, taj nutarnji glas shvaćamo kao mudru nutarnju Božju prisutnost. U tišini molitve, s vremenom, u životu hranjenom riječju Božjom, sakramentima i životom u Crkvi, počinjemo doživljavati poticaje Duha koji nas poziva na osobit način života u služenju Crkvi.

Prvi je pokazatelj u tome smjeru želja za takvim služenjem. Primjerice, počinjem razlučivati poziv da živim kao svećenik i/ili redovnik. U molitvi stječem dojam kako je to volja Božja za mene. Osjećajući taj poziv, osjećajući želju služiti na taj način, nastavljam razlučivati tako što ću svoje iskustvo podijeliti s prijateljima i s članovima obitelji. Mišljenje onih koji nas najbolje poznaju (roditelji, braća-sestre, svećenik, vjeruoučitelj...) uvijek je važno. Zato, jer razlučivanja životnog poziva nikada baš nije posve samo moja osobna stvar. Ono što smo sami razabrali kao volju Božju i osobno dobro, uvijek je dobro da potvrdi još netko sa strane, tko nas kroz život prati (članovi obitelji, svećenik, vjeroučitelj, osobni duhovni vođa...).

Prije izbora duhovnog poziva dobro je razmotriti i svoje sposobnosti (talente), svoje tjelesno-moralno-duševno zdravlje, svoj molitveni život i vjeru, kako bismo uvidjeli podudara li se sve to sa zahtjevima iskrenog i predanog služenja Bogu i braći ljudima.

Poštovani čitatelju!

Ako razmišljaš o tome da danas-sutra kreneš putem duhovnog poziva i da budeš svećenik i/ili redovnik, pozivamo Te da nam se javiš na svojevrsnu duhovu obnovu za mladiće (OŠ, srednja škola, studenti, i drugi /ne stariji od 30. god./) koji razmišljaju o duhovnom pozivu.

Dok možda razmišljaš o duhovnom pozivu, sigurno se pitaš kako to žive redovnici u samostanima, s čime se bave, kako im je organiziran dan.. i tome sl. Na pitanje učenika da im Isus rekne gdje stanuje, On ih poziva da dođu i vide (usp. Iv, 1, 38-39).I mi tebi, upućujemo iste riječi da dođeš i vidiš tko su franjevci-kapucini, kako žive i s čime se bave.

Za sudjelovanje na ovoj duhovnoj obnovi koja će se održati u Zagrebu, a koja će trajati od 21. do 24. rujna 2010. godine, potrebno se je prijaviti najkasnije do 15. rujna o. g., i to na dva načina:

Kontakt osoba:

1. putem pošte:

FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap

Sv. Leopolda Mandića 41

10040 ZAGREB - DUBRAVA

2. ILI putem elektronske pošte:

E-mail: juro.posavljak@inet.hr

MIR I DOBRO!

Knjiga o duhovnom životu Padra Pia, kapucina i mistika

2010-07-15T09:26:00.003+02:00

Lik i djelo poznatog talijanskog kapucina i mistika sv. Pia iz Pietrelcine nimalo nisu nepoznati hrvatskom vjerniku i čitatelju. Glas o njegovoj svetosti i gorljivosti već je za života počeo širiti i svjedočiti naš zemljak i njegov redovnički suvremenik i subrat sv. Leopold Bogdan Mandić. U posljednje vrijeme i kod nas je prevedeno i objavljeno nekoliko knjiga o životu, radu i duhovnosti ovoga nadaleko poznatoga sveca i mističara (Pravo lice oca Pia, Padre Pio - mistik 20. stoljeća, i dr.).

Ovih je dana iz tiska izašla još nova knjiga (737. stranica) o duhovnosti Padra Pia. Ova najnovija knjiga pod naslovom, Otac Pio proziran Bogom, "kao nijedna dosad, donoseći izvatke iz njegove prepiske s ispovjedinicima i duhovnom djecom, plijeni pažnju čitetelja stalno ga dovodeći Isusu, i privezujući ga uz Isusa".

Ova knjiga je zapravo svojevrsni "duhovni vodič kroz pisma oca Pia".

Poštovani čitatelji!

Ukoliko ovo vrijedno djelo želite imati u svojim rukama i duhovno se napajati i obogatiti, svoj primjerak možete imati ako nas slobodno kontaktirate na:

Fra Juro Šimić OFMCap

sv. L. Mandića 41

10040 Zagreb - Dubrava

E-mail: juro.posavljak@inet.hr

Duhovni poziv i opći poziv na svetost

2010-07-13T13:41:00.012+02:00

Opći poziv na svetost

Bog svakog čovjeka poziva na prijateljstvo, već samim tim što ga je stvorio, što ga je pozvao u postojanje i usadio mu savjest da bira dobro a izbjegava zlo. Po krštenju taj poziv na prijateljstvo, suradnju i zajedništvo s Bogom biva još intenzivnijim. Čovjek biva pozvan na jedan familijaran odnos s Bogom: postaje dijete Božje, sin u Sinu. Postajemo sinovi Božji i kćeri Božje. Dakako, ne naravna djeca Božja nego posinjena, ali svakako „baštinici Božji a subaštinici Kristovi“. Po krštenju smo svi mi bez iznmike pozvani da živimo to što smo ontološki (u bîti) postali, a to znači da i u konkretnom životu živimo kao djeca Božja, da po našem življenju drugi mogu prepoznati da smo Božji, da pripadamo Bogu. To je naš temeljni poziv u svim staležima i zvanjima: poziv na svetost života. U čemu se sastoji svetost života? Svetost se sastoji u ljubavi odnosno u savršenom sjedinjenju naše volje s voljom Božjom.

Svaki poziv uključuje i poslanje, a ono se, u prvom redu, sastoji u ostvarenju poziva. Ukoliko je temeljni poziv svakog krštenika svetost, onda se poslanje sastoji u tome da svojim životom svjedočimo Boga. Drugim riječima da naš život i djela ukazuju na Boga: „Neka ljudi vide vaša dobra djela te slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 16). Što kvalitetnije živimo poziv na svetost utoliko kvalitetnije ostvarujemo svoje poslanje: svjedočimo Boga i omogućujemo drugima da ga upoznaju i slave.

Duhovni poziv

U tom općem pozivu na suradnju i prijateljstvo, Bog neke osobe poziva i na jedan prisniji vid prijateljstva i zajedništva s Njime: poziva ih da ga izbližega slijede u redovničkom i svećeničkom životu. To uključuje djevičanski oblik života koji se sastoji u želji za jednom jedinom stvari, a to je sam Bog. I mi to nazivamo duhovni poziv. Taj poziv danas je sve više u krizi. Zašto je to tako? Je li Bog taj koji ne poziva ili je problem u čovjeku koji se ne odaziva? Jedno je sigurno: Bog jednako poziva i danas kao i u drugim vremenima. Pitanje je uvijek čujem li Božji glas koji me poziva i koliko sam spreman odazvati se. Sam Isus je rekao: „Mnogo je zvanih, malo izabranih“ (Mt 22,14) i na drugom mjestu: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 37-38).

Važnost obiteljskog odgoja za prepoznavanje duhovnog poziva

Za rađanje i prepoznavanje duhovnog poziva kod mladih od velike je važnosti obiteljsko ozračje. Istina, Bog može pozvati, i ponekad poziva, djecu i iz onih obitelji koje ne žive uzornim kršćanskim životom. No, ipak najčešće se poziv rađa unutar zdravih kršćanskih obitelji koje odišu krepostima i žive kršćanske vrednote.

Nažalost mnogi roditelji se danas plaše svoje dijete darovati Bogu u duhovnom zvanju. Ovom konstatacijom, ne želimo osuđivati roditelje, želimo samo reći da je to pokazatelj njihova odnosa s Bogom: to je znak male vjere i još manje ljubavi. Vjerovati, prema jednoj srednjovjekovnoj tal. terminologiji znači „cor dare“, što u prijevodu znači „dati srce“.

Prema tome vjeruješ u Boga ako si spreman/a potpuno mu se predati, svim srcem mu se darovati. Potrebna je, dakle, vjera i ljubav da se u Božjem pozivu prepozna dar i čast. Na to podsjeća i potiče i Sluga Božji papa Ivan Pavao II, u svojoj apostolskoj pobudnici o Posvećenom životu, kad veli: „Vi, roditelji, zahvaljujte Gospodinu ako je pozvao u posvećeni život neko od vaše djece. Treba smatrati – kao što je uvijek bilo – velikom čašću što Gospodin pogleda na jednu obitelj i izabere nekoga od njezinih članova da bi ga pozvao da poduzme put evanđeoskih savjeta! Njegujete želju da date Gospodinu neko od vaše djece za rast ljubavi Božje u svijetu. Koji bi vam plod bračne ljubavi mogao biti ljepši od toga?“ (Vita consecrata, br. 107). Papa traži od roditelja ne samo spremnost da daruju svoje dijete Bogu nego i da njeguju želju da Bog iz njihove obitelji pozove neko od njihove djece.

Poziv je iznad svega inicijativa Božja. Ali kršćanski odgoj je prije svega taj koji omogućuje velikodušni odgovor na poziv Božji: „U krilu obitelji roditelji trebaju svojoj djeci, riječju i primjerom, biti prvi vjerovjesnici, i gajiti u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto“ (KKC 1656). Tako „ako roditelji ne žive evanđeoske vrijednosti, mladić i djevojka teško mogu razabrati poziv, shvatiti potrebu za žrtvama s kojima se treba uhvatiti u koštac, procijeniti ljepotu cilja koji treba dostići. Naime, upravo, u obitelji mladi stječu prva iskustva evanđeoskih vrijednosti, ljubavi koja se dariva Bogu i drugima. Potrebno je također da oni budu odgojeni za odgovornu uporabu vlastite slobode, da budu raspoloženi živjeti, prema svome zvanju, najuzvišenije duhovne stvarnosti“ (Vita consecrata, 107).

Poziv mladima

I na kraju, zaključimo riječima Sl. Božjega Ivana Pavla II, koje je on uputimo mladima: „Vama, mladi, kažem: ako osjetite Gospodinov zov, ne odbijajte ga! Radije se hrabro uključite u velike struje svetosti, koje su pokrenuli znamenite svetice i sveci u pratnji Krista. Njegujte tipične čežnje vaše dobi, ali pristajte spremno uz Božji plan o vama, ako vas On poziva da tražite svetost u posvećenom životu. Divite se svim djelima Božjim u svijetu, ali znajte uprijeti pogled u stvarnosti određene da nikada ne zađu“ (Vita consecrata, 106).

Bivši vojnik mirovnih snaga UN-a postao redovnikom

2010-07-12T09:32:00.001+02:00

«Čudesni su putevi Gospodnji».

Svjedoči to i činjenica kako je nedavno jedan vojnik mirovnih snaga UN-a postao benediktinski monah. Do jučer civilnom imenom Frank, a danas redovničkim imenom brat Longinus Beha, volio je tehniku i imao je želju postati pilot u vojsci. Rodio se je u jednom selu u Švarzvaldu u Njemačkoj 1980. godine. Kada je imao dvanaest godina roditelji su mu se rastali. Odrastao je na selu kao seosko dijete. Završio je školu za električara. Religija i vjera nisu mu uopće važne teme. Prijavio se je u dobrovoljne mirovne snage UN-a, te nakon vojne obuke u Givetu na francuskoj-belgijskog granici, u listopadu 2002. godine poslan je u Makedoniju u Tetovo. Frank je već tada volio i tražio zajedništvo. Sa poslušnosti i zapovijedima nije imao problema. U to si vrijeme postavlja pitanja zašto netko postaje vojnik, učitelj, novinar, ... Shvaća da se tu radi i o životnim planovima za svakoga od nas osobno. Franku će jednog vrućeg i sparnog dana u ljetu 2003. biti odlučujući dan. Trebao je s punom vojnom opremom i prtljagom preći 30 kilometara i to za tri sata, radilo se je o vojnom športskom natjecanju. Na pola puta, već izmoren od vrućine, ljetne žege i sunca, dolazi mu misao u glavu kao iz vedra neba, da ako uopće uspije preći ovih 30 kilometara manje od dva sata, otići će u samostan.

Oboje je danas ostvareno, Frank je ostvario svoj cilj. Od sutra već monah, tako baš lako ne ide. Trebalo je još biti u mirovnim snagama, jer je imao ugovor potpisan na pet godina na koji se obvezao. A tu su i uobičajene sumnje i nutarnja propitivanja. Po povratku iz Makedonije, u proljeće 2003. odlazi u benediktinsku opatiju Sv. Martina u Beuron u Njemačku na tjedan dana duhovnih vježbi. Tada 23. godišnji Frank živi s benediktincima, obdržava vrijeme šutnje, molitve, te svakodnevnih duhovnih razgovora. O stupanju u samostan kao benediktinac još ne razmišlja, ali dublje i intenzivnije razmišlja o svojoj vjeri, te s vremenom postaje čvršći u vjeri. U listopadu 2004. šalju ga u Afganistan. Kroz šest mjeseci preko e-maila ostaje u kontaktu sa svojim vojnim kapelanom u Njemačkoj, te njegova odluka da ode u samostan i vjera sazrijevaju.

U studenom 2005. za njega se otvaraju samostanska vrata. Novicijat je započeo i redovnički habit obukao 26. svibnja 2006. godine kada je svoje civilno ime Frank zamjenio novim redovničkim imenom Longinus. Danas brat Longinus živi u benediktinskoj opatiji Sv. Martina u Beuronu u Njemačkoj u samostanu od oko 60 monaha. Za njega dan započinje ustajanjem u pola pet sati ujutro, te prvom jutarnjom molitvom u pet sati. Uskoro će položiti svečane vječne zavjete. Nedavno je izašla i njegova knjiga pod naslovom «Od sutra monah, jedan afganistanski vojnik odlazi u samostan.»

Francisko Pavljuk

REDOVNIČKE ZAJEDNICE U HRVATSKOJ (18): Družba sestara Malog Isusa

2010-05-11T10:43:00.001+02:00

U ovoj godini, kada naša Družba sestara Služavki Maloga Isusa slavi svoj 120. rođendan, željela bih izvijestiti cijenjene slušatelje radio Vatikana o susretima Prijatelja Maloga Isusa na planu Družbe, koji su u tijeku i nešto o samom programu naše proslave.

Prijatelji Malog Isusa (PMI) su vanjski suradnici Družbe sestara Služavki Maloga Isusa, Družbe koju je u Sarajevu 1890. godine utemeljio Sluga Božji nadbiskup Josip Stadler, čiji je proces kanonizacije u svojoj rimskoj fazi. Godine 1994., M. Mirjam Dedić, tadanja vrhovna glavarica naše Družbe došla je na ideju da se oformi jedno društvo naših suradnika koji nisu članovi Družbe, ali žive i djeluju u duhu Družbine karizme i njene duhovnosti.

Ciljevi Društva PMI-a:

1. Biti u trajnom prijateljstvu s Malim Isusom

2. Imati srca za najmanju braću: napuštene, siromašne, osamljene, bolesne…

3. Moliti za duhovna zvanja

4. Živjeti od Euharistije i Riječi Božje

Društvo djeluje prema statutima koje je odobrila Hrvatska Biskupska Konferencija 28. lipnja 2009. godine. PMI aktivno sudjeluju u liturgijskim slavljima: čitanjem, molitvom vjernika…Oni svake nedjelje i blagdana a po mogućnosti i svakog 25. u mjesecu, na spomen Isusova rođenja, sudjeluju na svetoj misi i primaju svetu pričest. PMI njeguju i šire pobožnost prema Malom Isusu, Euharistiji – koja je živi Bog s nama, te Blaženoj Djevici Mariji Isusovoj i našoj Majci. Oni svakodnevno mole molitvu PMI i uključuju se u molitvu Crkve za duhovna zvanja, posebno za sestre Služavke Maloga Isusa. Osvježeni Božjom milošću, mogu zajedno sa sestrama SMI s više snage i poleta ići u novi život – život s Isusom i za Njega, kako bi zajedno sve više postajali svijetle zrake Božje ljubavi, dobrote i nježnosti koje će svojom toplinom grijati svako srce i svaki novi dan.

Na planu Družbi imamo oko 9000 upisanih članova uglavnom iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Među njima ima biskupa svećenika, obitelji, mladih i djece raznih uzrasta. PMI imaju svoj bilten koji je počeo izlaziti 1996. Godine pod imenom Prijatelj malenih, a izlazi dva puta godišnje – o Božiću i o Uskrsu.

Svake godine organizirani su redoviti veliki susreti PMI u sve tri naše provincije: sarajevskoj BDM, splitskoj sv. Josipa i zagrebačkoj Presv. Srca Isusova i Marijina. Ove godine sarajevska provincija je imala svoj godišnji susret u Voćinu, 10. travnja, a zagrebačka provincija u Trnovcu, 24. travnja, dok će splitska provincija održati svoj susret u Livnu, 15 svibnja ove godine.

Predviđena tema ovogodišnjih susreta jest: Sluga Božji Josip Stadler, apostol Isusa Krista. Time smo htjeli istaknuti važnost lika ovog velikog crkvenog dostojanstvenika, zasigurno najvećeg toga vremena. On je ujedno i utemeljitelj naše Družbe Sestara Služavki Maloga Isusa koja ove godine slavi 120 godina svojeg postojanja.

Dozvolite mi da ovom prigodom kažem nešto o samoj proslavi rođendana Družbe: Dakle 24. listopada ove godine, po starom kalendaru se tada slavilo Rafaelovo u Družbi a to je ujedno i dan utemeljenja Družbe koju je sam utemeljitelj, nadbiskup Stadler želio stavljajući Družbu pod sigurnu zaštitu ARKANĐELA Rafaela. Proslavu ćemo započeti svečanom akademijom u dvorani "vijenac", u nadbiskupskom pastoralnom centru, Kaptol 29, a potom svečano Euharistijsko slavlje u zagrebačkoj prvostolnici u 18.00 sati koju će predslaviti, Josip, kardinal Bozanić, nadbiskup zagrebački. Kako bi naši slušatelji bili upoznati o načinu rada s Prijateljima Maloga Isusa, pozvala sam s. Marinu Piljić, provincijalnu glavaricu u Sarajevu koja je prije ove službe radila s njima pa ću je zamoliti da nam predstavi Prijatelje Maloga Isusa, tko su, što rade i kako su organizirani ti godišnji susret i uopće što sve rade tijekom godine?

s. Marina, hvaljen Isus, hvala ti što si odvojila malo vremena za nas, reci nam nešto o ovim pitanjima?

*(sada govori s.Marina)

Među nama je ovdje i Sunčica Žigić, iz Slavonskoga Broda, studentica pravnog fakulteta i članica PMI od 1997.godine.

Sunčice, dobro došla, hvala ti što si se odazvala. Reci nam što to za tebe znaći biti prijatelj Maloga Isusa?

Prijateljstvo s Isusom je najsnažnije prijateljstvo, ono koje te ispunja do kraja i čini sretnim, neraskidivo prijateljstvo koje pruža mir u srcu i duši, pogotovo ako to dijeliš sa zajednicom koja isto tako misli i osjeća, e to su PMI – jedna zajednica koja zajedno sa Sestrama Služavkama Maloga Isusa živi i svjedoči za malenoga Isusa. U Slavonskom Brodu zajednica broji 25 punoljetnih članova – jedan lijep broj članova koji se zajedno okupljaju, mole, svjedoče, druže, volontiraju...

Član sam postala 97. god (3 godine nakon dolaska sestara Služavki Maloga Isusa u Slavonski Brod, u moju župu Brodsko Vinogorje.) Bila sam osnovnoškolac kojem je prišla draga s. Marinela i ponudila prijateljstvo s Malim Isusom i evo do sada ono traje – sada imam 26 godina, znači punih 13 godina sam ponosni i skromni član PMI – taj trenutak bio je zaokret u mom životu, poziv na život s Bogom, jedna revolucija koja me pokrenula i odvažila na rast s Isusom i život s Isusom, prijateljevanje s Njime.

Bila sam skoro na svim susretima, kvizovima o Stadleru….. Moja Majka i sestra su također članovi i Prijatelji s Malim Isusom i to je u mojoj obitelji od velike važnosti, zapravo na prvome je mjestu. Jedna obitelj puno bolje funkcionira i živi ako je u zajedništvu s Isusom,ima blagoslov.

PMI – rade i djeluju zajedno sa sestrama Služavkama Maloga Isusa u župnoj zajednici – obilježavanje svakog 25. u mjesecu, zajedničko župno kajanje, volontiranje kod sestara s bolesnicima o kojima one brinu. Suradnja sa sestrama u raznim akcijama: Npr u adventu: prodajna misijska izložba – humanitarna izložba za djecu Stadlerova doma „Egipat“.

-Projekt našeg srca“ – humanitarna akcija pomoći bolesnim i siromašnim osobama pogotovo bolesnoj djeci (Područje BiH)

Dolazim iz Stadlerova grada – njegov rodni grad je i moj rodni grad i kakav li je ponos u mome srce kada prođem pokraj biste i trga koje je grad u njegovo ime postavio…to govori o velikom značaju i važnosti Stadlerovoj za naš grad Slavonski Brod.

Časne sestre su u župi blagoslov, zajedništvo s njima i Malim Isusom. Krunica Dj. Isusa, devetnica.... Zaista moćno sredstvo stjecanja mira i blagostanja...

Pozdravljam sve PMI , i one koji ce to postati uz nas pozdrav;

Živio Mali Isus! Uvijek u našim srcima!

Hvala ti draga s. Marina, hvala Suncice!

Priredile:

sestra Marija Ana Kustura, vrhovna poglavarica

sestra Marina Piljić, provincijalka iz Sarajeva

Sunčica Žigić, član društva Prijatelja Maloga Isusa.

*Prilog o Zajednici emitiran za hrvatsku jezičnu sekciju na Vatikanskom radiju 2010. g.

Osluškivati Gospodinov glas

2010-04-28T23:11:00.000+02:00

Draga braćo i sestre,

na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja koji ove godine ima za temu "Svjedočanstvo pobuđuje zvanja", koja je "usko vezana uz život i poslanje svećenika i posvećenih osoba" (Poruka za XLVII. svjetski dan molitve za zvanja, 13. 11. 2009.).

Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva (usp. isto), kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136).

Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.).

Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se, potaknuti Svećeničkom godinom, osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto).

Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

* Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba, 25. travnja 2010. g.

Sve, ali svećenik nikako!

2010-04-27T22:32:00.001+02:00

Sve, samo ne svećenik! – zakleo se velečasni David Banzato, iz Padove, napuštajući sjemenište. Našavši se izvan sjemeništa uvjerio se u besmislenost svog života te ponovno odlučio postati svećenik. Zaređen je 23. rujna 2006. godine, a danas je odgovoran za evangelizaciju pri zajednici 'Novi horizonti', koju je 1991. godine osnovala Chiara Amirante, kako bi pomogla posljednjima, odbačenima od društva.

Govoreći o svome svećeništvu velečasni Banzato je rekao kako je kao ministrant uvijek sudjelovao u životu župe, sve dok nije ušao u sjemenište. Želio sam nečem velikom i posebnome posvetiti život. Osim toga privlačila su me također sjemenišna igrališta, bilo je sedam nogometnih igrališta, brojni mladići na okupu su također utjecali na moju prvu odluku. Ušao sam u sjemenište. Ali ubrzo sam shvatio da je život u sjemeništu bio posvema različit od onoga što sam očekivao, i nažalost napustio sam sjemenište s dva obećanja upućena prema nebesima. Prvo je bilo: Bože, ako postojiš, daj da osjetim tvoj nedostatak. Drugo obećanje, prelazeći preko sjemenišnog praga, bilo je: „Sve, ali svećenik nikako!“ Zakleo sam se jer sam mislio da bi svećenički život na neki način ograničavao moj životni put – rekao je velečasni Banzato.

Postao sam svjestan da sam po tome „ne“ Bogu iskusio smrt u srcu, besmisao, prazninu. Katkada sam bio u napasti da se ubijem, jer život bez Boga u srcu nije imao smisla, ta me napast progonila sve dok nisam susreo Chiaru Amirante, utemeljiteljicu udruge „Novi horizonti“, čiji me način govora o Isusu i evanđelju sasvim obuzeo: bio je istinit govor! Shvatio sam da njezine riječi nisu odvojene od života, iz iskustva je govorila o Bogu, doslovno živeći evanđelje. Probudila je u meni božansku iskru koju svi nosimo u sebi, iako je možemo zatrpati brojnim stvarima, ona je uvijek tu – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit što je za njega značilo postati svećenik, rekao je kako danas može svjedočiti kako je svećeništvo neograničeno pouzdanje u Boga; osjećao sam nukanja, a nakon toga sam morao učiniti skok u prazno, reći: „Dobro, pouzdajem se u tebe, Isuse! Danas zaista mogu ustvrditi da bih krvlju potpisao svoj odabir, a svim mladima bih poručio: „Ne bojte se Bogu reći da!“ Bilo što od vas tražio, jer bilo što On mislio za nas beskonačno je veće od naših sićušnih projekta. Naravno, trpljenje i umor obilježja su svakoga poziva. No, ništa se ne može usporediti s radošću koju Bog udjeljuje kada se prepustimo njegovim planovima – ustvrdio je velečasni Banzato.

Govoreći pak o svome pastoralnome djelovanju, ustvrdio je da je evangelizacija umijeće. Riječ je o tome da se evanđelje nosi tamo gdje je rođeno, među narod nositi Isusa ima svoje posebne draži; danas se osjeća beskrajan krik u čovječanstvu koje umire zbog pomanjkanja ljubavi. Mi imamo izvor radosti i ne smijemo ga držati za sebe. Ako bismo na cesti vidjeli prometnu nesreću i ne bismo ponudili pomoć, morali bismo odgovarati pred zakonom. Glavni poziv kršćanstva, odnosno Crkve, jest evangelizacija, a to znači svjedočiti Krista, odgovorni smo pred Bogom ako ne evangeliziramo – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit o plodovima Svećeničke godine, rekao je kako je oživjela svijest o uzvišenosti svećeničkoga poziva: Krist stanuje u svećeniku, On svojom moći djeluje u njemu. Osim toga, brojni mladi razmišljaju o svećeničkome pozivu. Kao posljednji plod Svećeničke godine istaknuo bih veliku molitvu opće Crkve za svećenike, a ujedno mislim da je to najveći plod: rekao bih da bi bilo poželjno jedno desetljeće umjesto jedne svećeničke godine – zaključio je velečasni Banzato.

Poziv sv. Franje Asiškog

2010-04-20T19:30:00.002+02:00

Sv. Franjo Asiški živio je 44 godine. U 24. godini života (1206.) spoznao je istinu o samom sebi. Međutim, proces spoznaje trajao je 3-4 godine. Kroz različite susrete, razmišljanja, unutarnje borbe i otajstvenu objavu Franjo je shvatio i spoznao kojim mu je putem ići. Na taj put pošli su mnogi kroz povijest i polaze mnogi danas. Osim što su ga mnogi slijedili i slijede, Franjo je utjecao na religije, kulturu, ekologiju... Mnogi su ga spominjali kao najveću osobu drugog tisućljeća. Zašto? Kako i što se dogodilo Franji Asiškom da i danas nakon više od 800 godina razmišljamo o njemu i da on još utječe na nas?

Proces poziva Franje Asiškoga, odnosno iskustva koja ga dovode do spoznaje Božjeg poziva

1. Zatvor i bolest

Čini se da je proces poziva započeo 1202. godine kada je Franji bilo 20 godina. Te je godine izbio rat između Asiza i Peruggie. U srednjevjekovnoj Italiji to nije nije bilo ništa neobično među susjednim gradovima. Franjo se prijavio u vojsku i ohrabrio prijatelje da učine to isto. Ali, Asiz je izgubio rat i Franjo je završio u zatvoru godinu dana.

Franjo, koji je navikao na udobnost i luksuz, zasigurno je bio šokiran iskustvom u zatvoru. Ali Bog uvijek može učini dobro iz zloga. Franjo je imao mnogo vremena za razmišljanje o svome životu i uvjetima za život. Franjo je čak i obolio u zatvoru. U zatvoru je počeo gledati život novim očima. To je bio početak drukčijeg života. Međutim, poziv koji se počinje javljati nije ni jednostan ni drag, ali iznad svega, on još nije bio spreman za takav život.

2. San u Spoletu

Kad se Franjo oporavio od svoje bolesti, on se donekle vratio starom životu. Ovaj put odlučio je ostvariti svjetsku slavu i čast pa se stoga pridružio križarima pod vodstvom Waltera od Brienne, francuskog plemića. U proljeće 1205. uputio se prema gradu Puglia, u južnoj Italiji. Ali, Bog je imao druge planove. Franjo nije dugo bio na putu. Naime, blizu Spoleta, Franjo je imao vrlo snažan san. Bog mu se ukazao i naredio da se vrati kući u Asiz. Na njegovu odluku da se prekine putovanje i da se vrati kući, mnogi od njegovih prijatelja ostali su zbunjeni.

U Spoletu Franjo je u snu vidio čovjeka, za koga drži da je Isus, koji ga je pitao: 'Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?' 'Gospodar' – odgovorio je Franjo. I tada je ukazanje završilo riječima: Vrati se u Asiz i ja ću ti reći što ti je činiti'.

Za Franju, to očito nije bio sam san. Taj događaj Franjo shvaća ozbiljno i kao stvarnost i zato reagirao odmah. Napustiti vojnu pustolovinu kao što je bila ova značilo bi kao čin kukavičluka, a Franjo bi radije umro nego da ga smatraju kukavicom. Ali, stvari su se sada promijenile, on je bio drugačija osoba. On je bio siguran da je poruka koju je primio – poruka Božja koja će ga dovesti do drugih iskustava.

3. Hodočašće u Rim

Franjo je odlučio putovati u Vječni grad da bi molio na grobu apostolskih prvaka. Drugim riječima, Franjo je osjećao potrebu ići na izvor one Crkve koja je trebala njegovo poslanje za obnovu. Dogodilo se u Rimu, dok je molio, prema životopiscu Čelanu, da je Svetac božanskim nadahnućem učinio veoma značajno djelo. Naime, oslobodio se svilene odjeće i zamjenio je s odjećom prosjaka. Ubacio se među siromašne hodočasnike koji su se nalazili na stepenicama sv. Petra i živio s njima nekoliko dana, živeći od milostinje prolaznika. Franjo je iz znatiželje želio osjetiti kako je živjeti kao siromah jer je naučio da Kristova Crkva pripada upravo takvima.

4. Susret s gubavcem – poljubac gubavcu

Nakon povratka iz Rima, Franjo je imao drugo važno iskustvo. Toma Čelano piše kako se Franjo najviše bojao gube. Jednog dana, dok je jahao na konju u dolini ispod Asiza, Franjo je susreo gubavca. Instiktivno, želio je pobjeći i izbjeći neugodni pogled, ali je bio pogođen grižnjom savjesti. Okrenuo se i sjahao s konja. Gubavcu je dao novac, zagrlio ga i poljubio. Zatim se popeo na konja i otišao. Njegovo srce bilo je ispunjeno radošću. Dok je odlazio, okrenuo se kako bi pozdravio gubavca, ali je on već otišao, gubavac je čudno nestao iz vida. To iskustvo je bilo temeljno za Franju i sjeća ga se u Oporuci. Jasno, to je Bog koji djeluje. Prisutan je u krinki gubavca.

U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: 'Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.' I odlučio je te riječi pretvoriti u djela.

5. Crkva sv. Damjana (molitva pred križem)

Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Jednog dana prolazeći pokraj crkve sv. Damjana osjetio je unutarnje nagovaranje da uđe u nju. Crkva je bila napuštena i u ruševnom stanju. Franjo je stao pred križ i molio. Dok je bio duboko u razmišljanju i molitvi, slika križa iznenada je oživjela i rekla: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se ruši.'

To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova.

6. Susret s Evanđeljem

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je za vrijeme mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)...
Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

* * * * *

Za Franju se ne može reći da je doživio jedinstven i jednostavan poziv. Sa sigurnošću se može reći da je kod Franje riječ o dugotrajnom procesu u kojemu je Bog malo pomalo u čudnim situacijama i na neobičan način privlačio Franju Asiškog k sebi. Jasno, koliko god u početku bilo teško i neshvatljivo, toliko je kasnije to uzljubio i vršio.

Sveti Franjo je uvijek suvremen

2010-04-09T19:20:00.001+02:00

Jednoga se trena, u proljeće, trs vinove loze, naizgled mrtav i osušen, počeo micati i ovijati zelenilom i cvatom i lišćem. Do jeseni na cvjetnim peteljkama bili su bujni grozdovi sa sočnim bobama grožđa, slatkog za jelo i dobrog za vino.

Nije mrtvo sve ono što se čini mrtvim. Čak i kamenje raste, a stara vina dozrijevaju i cvjetaju.

Vinu je sličan život onih negdašnjih Božjih ljudi koji su svojim suvremenicima prenosili nedokučive tragove tajne koja živi u ljudskom biću. Iako dolaze iz nezapamćenih vremena, oni se zadržavaju u svijesti ljudi i u osjećaju zahvalnosti.

Prije više od 800 godina rodio se Franjo Asiški. On je kao skupocjeno, rijetko vino. Ustrajno zori i donosi bogati plod u kulturi, u Crkvi i u franjevačkim obiteljima. S Franjom se proljeće Isusa Krista ponovno vratilo u svijet.

Svako vrijeme ima svoja ozbiljna pitanja na koje ne zna pronaći odgovora. I naše vrijeme ima neizmjerno mnogo pitanja na koja ne znamo odgovora. Izdvojit ćemo pet pitanja, važnih za naše vrijeme i postaviti ih svetom Franji, da bi nam odgovorio što misli o njima. Franjini odgovori nisu srednjovjekovni, nego suvremeni, današnji. Kad god sveci u nasljedovanju Isusa Krista idu do korijena ljudske egzistencije, iskazuje se trajna suvremenost Evanđelja. Oni lome uskost svoga vremena i postaju suvremenici svake epohe i svakoga čovjeka koji traži svoju zvijezdu. U tom trenutku oni nisu ni stari ni moderni nego, jednostavno, uvijek aktualni.

U prvom se pitanju radi o problematici sustava u kojemu živimo, o krizi u oblicima akumulacije i u sustavu koji prenaglašava razum. Franjo nas upućuje na druga strukturna načela koja se temelje n srcu, na nježnosti i na skladu s prirodom.

Drugo se pitanje odnosi na moderno društvo, raspuknuto od vrha do dna – podjelom na siromašne i bogate. Na jednoj strani obilje, na drugoj oskudica. Tako dolazi do nepravde u svjetskim razmjerima. Franjo, siromašak, živio je korjenito razbaštinjenje samoga sebe, kao solidarnost sa siromašnima i sa siromašnim Kristom. Život nema svoj smisao u stvaranju bogatstva nego bratstva, ne u posjedovanju nego u solidarnosti i suosjećanju sa svim stvorenim bićima.

Treće je pitanje – pitanje sveukupnog oslobađanja. Svi su sustavi i sva su društva obilježeni čežnjom potlačenih za oslobođenjem. Franjo nas susreće kao jedan od najslobodnijih svetaca u povijesti kršćanstva, kao nositelj slobode koju nam donosi evanđelje Isusa Krista – Osloboditelja. Franjo, zvan i brat, oslobađa svojom dobrotom i povjerenjem koje on ubrizgava u skrivene energije svjetla, položene u svako srce, sposobne da se odupru tami grijeha i tlačenja.

N četvrtom mjestu okrenimo se prema stalnom nastajanju Crkve. Crkva nije samo dvotisućljetna institucija koja počiva na događaju svoga osnivanja u Kristu, Duhu, apostolima i prorocima. Ona je, prije svega, događanje vjere i ona nastaje kao odgovor na Riječ koja se čuje i prakticira na širokom prostoru svijeta a ne samo u zatvorenoj unutrašnjosti crkava i samostana. Franjo je za Crkvu stvorio izraz puk koji iskazuje njezinu povezanost s narodom. Tajna se Crkve konkretizira u malim zajednicama braće i sestara, povezanim s narodom i s najsiromašnijim u narodu Božjemu.

Petim pitanjem otvaramo problem integracije zla u život čovjeka. Naš je životni put velika drama. Uspon postoji samo kao proces oslobođenja od mnogih okova, svetost uvijek izrasta iz teških sukoba i do kraja našega života ići će grijeh i milost zajedno. U osvajanju svoga srca Franjo je išao vlastitim putom. Velikom jednostavnošću i poniznošću krčio je put prema Bogu kroz tamne strane svoga života. Zato on ne pjeva samo o životu i ljubavi nego i o bolesti i smrti. Sve ovo pripada zajedno, kao braća i sestre, velikoj Božjoj obitelji.

Odgovornost za duhovna zvanja

2010-03-24T11:32:00.001+01:00

„Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh“ (Optatam Totius, Uvod). Drugi vatikanski sabor potiče kršćanske zajednice da promiču i njeguju svećenička i redovnička zvanja. Tako preporuča skladno djelovanje obitelji, svećenika, zajednice i biskupa da bi Crkva uvijek imala dovoljno svećenika (usp. Presbiterorum Ordinis, br. 11). Može li se reći da je ta svijest prisutna u našim zajednicama (župnim i redovničkim)? Koliko se o tome govori i potiče i čini? Moramo li skrušeno priznati da je ta svijest malo prisutna u dušama naših vjernika, kao i u dušama svećenika i redovnika? Nije li vrijeme da si svi skupa posvijestimo „moj grijeh“ propustom?! Toliki mladi izaberu krive pozive i dođu na pogrešna mjesta, jer nije bilo nikoga tko bi s njima pričao, usmjerio ih. Svećenici, redovnici, obitelji, zajednice vjernika imaju svoju nezaobilaznu i važnu ulogu u rađanju, dozrijevanju i ostvarivanju zvanja. Dekret II. vatikanskog sabora „O službi i životu prezbitera“ (1965.) ističe da bi svećenicima u prvom redu trebala biti na srcu briga za nova zvanja. U tom smislu je potrebna razborita selekcija i ozbiljno ispitivanje svakoga pojedinoga mladića s obzirom na njegove ljudske, moralne, duhovne i intelektualne sposobnosti. Nestankom autoriteta čitava odgojna atmosfera kandidata koji su i tako „psihološki klimavi i krhki“ odiše „slobodarstvom“, što pogoduje stvaranju „kolebljivog“ i „klimavog karaktera“.

Suvremena Crkva stavlja problematiku duhovnih zvanja u okvir sveopće obnove putem nove evantelizacije kojoj su potrebni evangelizatori. Tako je pastoral zvanja bitno povezan s Crkvom i intimno uključen u njezin opći pastoral, a u Crkvi koja je sva poziv, svi su animatori zvanja (usp. „Nova zvanja za zovu Europu“, Zagreb, 2000., br. 25).

U pastoralu duhovnih zvanja važna su dva elementa:

1) Struktura, putovi i kanali koji će omogućiti širenje i kolanje potrebnih informacija i poticaja (na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini);

2. Sudionici uključeni u neposredni odgoj djece i mladih.

Budući da nije jednostavno uvijek oduševljavati i poticati na autentičnost evanđeoskog života, potrebni su jasni i ujednačeni načini poticani i vođeni od biskupijskog središta za pastoral zvanja. Može biti dragocjen pastoral zvanja među bolesnicima, koji ne poziva bolesne da jednostavno žrtvuju vlastito trpljenje za svećenička zvanja, nego im pomaže da, potpuno prihvaćaju tajnu koju bolest u sebi sadrži, žive događaj bolesti kao osobno zvanje koje bolesnik-vjernik ima dužnost živjeti za Crkvu i u Crkvi, ali ima i pravo da mu Crkva pomaže živjeti (usp. Nova zvanja, br. 26).

Važnost ambijenta i kontinuiranoga rada u pastoralu zvanja

Velika većina svećeničkih zvanja ima svoje početke već u najranijoj dobi, u djetinjstvu. Ozbiljan rad s ministrantima uvelike može doprinijeti utvrđivanju i sazrijevanju klice zvanja. U radu s ministrancima potreban je veći sklad i struktura rada. Ministrante možemo dijeliti na. ministrante pripravnike (2. ili 3. razred), mlađe ministrante (4., 5. i 6. razred) i starije ministrante (7. i 8. razred i srednjoškolci). Svaka od ovih skupina ima svoj tjedni, mjesečni i godišnji ritam, na župskoj, ili dekanatskoj ili biskupijskoj razini kroz katehetsko-poučni, duhovno-sakramentalni i sportsko-rekreativni program.

Pastoral zvanja nalazi svoj životni prostor u pastoralu mladih. Zato je pastoral mladih potpun i djelotvoran ako se otvori potrebama zvanja. Takav pastoral zahtijeva ozbiljno uvođenje u život po vjeri, u otkrivanju poziva i poslanja. Gdje je u središtu okupljanja mladih Isus Krist, tu raste i oduševljenje da se krene za njim. Potrebne su zajednice mladih unutar župnih zajed nica.

Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani na službe. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja, jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnoga projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnoga traženja možda otkriti „svoju zvijezdu“ i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste po vrednotama.

Župa je prvo i najvažnije središte u promicanju svih zvanja. U tom smislu svećenik ima nezamjenjivu ulogu: zato ga treba uvijek poticati i raznim načinima senzibilizirati za ovu tako važnu stvar Crkve. Dobar primjer svećenika ima važan utjecaj u buđenju duhovnih zvanja u vlastitoj sredini. Postoji istina koja nas sve više uvjerava da se zvanja rađaju i uspijevaju samo ondje gdje postoji stanovito nadnaravno ozračje. U tom smislu je potrebno stvarati jako duhovno ozračje u župi kroz različite oblike pobožnosti malih obnoviteljskih skupina, kao i redovito klanjanje pred Presvetim s nakanom za duhovna zvanja. Dobro bi bilo jednom godišnje u župi organizirati tzv. Dane molitve za duhovna zvanja. Može to biti u Tjednu molitve za duhovna zvanja uoči nedjelje Dobrog Pastira ili u neko drugo prikladno vrijeme, sve u smislu buđenja brige i osjećaja za duhovna zvanja i kod svećenika i kod vjernika, a posebno kod djece i mladih. U ovu aktivnost svojim aktivnim sudjelovanjem mogu se uključiti sjemeništarci, bogoslovi, redovnici, redovnice, bračni parovi…

Svećenička molitva u "Svećeničkoj godini"

2010-03-20T15:03:00.006+01:00

Divan primjer molitve Bogu za svoj svećenički život, primjer i služenje donosi sveti irski opat Kolumban (oko 543-615) u svojoj meditaciji naslovljenoj Upute o skrušenosti (Božanski Časoslov 28. tjedna kroz godinu, utorak, 2. čitanje).

Bogu se ovako obraća:

„O da bi se udostojao mene
– tako neznatna, ali ipak slugu svojega –
probuditi iz tromoga sna
i zapaliti vatrom one božanske ljubavi
kojom nad zvijezdama gori plamen njegove ljubavi,
i njegove želje da nas ljubi,
pa da i u meni uvijek gori božanski oganj.

O kad bih imao takve zasluge da moja svjetiljka
uvijek gori noću u hramu Boga mojega
i da svijetli svima koji ulaze u kuću Boga mojega!
Gospodine, molim te, daj mi u ime Isusa Krista,
tvoga Sina, moga Boga,
ljubavi koja ne može nestati.
Daj da se svjetiljka zna zapaliti, a ne zna ugasiti.
Neka mene grije, a drugima svijetli.

Kriste, slatki naš Spasitelju,
udostoj se zapaliti naše svjetiljke
da trajno svijetle u tvome hramu
i da od tebe, Vječnog Svjetla,
prime trajno svjetlo,
da bi naša mrkla tama postala svjetlost
i da mrak ovoga svijeta od nas pobjegne.“

Govor pape Benedikta XVI. na teološkom skupu u organizaciji Zbora za kler

2010-03-12T19:51:00.000+01:00

Potrebni su svećenici koji, ne slijedeći modu u kulturi, svjedoče Božju prisutnost u svijetu – srž je govora koji je papa Benedikt XVI., u petak, 12. ožujka, održao pred oko 700 biskupa i svećenika, sudionikâ teološkoga skupa koji je organizirao Zbor za kler. Osvrnuvši se na temu susreta, „Kristova vjernost, svećenikova vjernost“, Sveti je Otac istaknuo vrednotu celibata, te pozvao svećenike da se protive ograničavanjima koja bi svećenika željela pretvoriti u „socijalnoga djelatnika“.

Današnjem su svijetu potrebni svećenici koji su to u potpunosti. U prilikama raširene sekularizacije, koja Boga postupno isključuje iz javnoga područja, a teži i njegovu isključivanju iz zajedničke društvene svijesti, svećenik često izgleda izvan općega mišljenja, i to upravo zbog najdubljih vidika svoje službe, poput onoga da je on sveti čovjek, uzet od svijeta kako bi posredovao u korist svijeta, i u to poslanje poslan od Boga, a ne od ljudi – napomenuo je Sveti Otac te upozorio da je važno nadići opasna ograničavanja koja su, u proteklim desetljećima, svećenika prikazivala gotovo kao 'socijalnoga djelatnika', čime se moglo iznevjeriti i samo Kristovo svećeništvo.

Naprotiv, potrebno je i u naše vrijeme ponovno potvrditi vrednotu svetoga celibata – naglasio je Papa pojasnivši da je on istinsko proročanstvo Kraljevstva, izraz darivanja sebe Bogu i drugima. Kao što se pokazuje da je sve žurnije potrebna hermeneutika kontinuiteta, kako bi se na odgovarajući način shvatilo dokumente Drugoga vatikanskog sabora, isto se tako pokazuje potrebnom ona koju bismo mogli nazvati „hermeneutikom svećeničkoga kontinuiteta“ koja stiže sve do naših dana, polazeći od Isusa iz Nazareta, Gospodina i Krista, i prolazeći kroz dvije tisuće godina povijesti veličine i svetosti, kulture i milosrđa, koju je svećeništvo napisalo u svijetu – istaknuo je Sveti Otac.

Jako su potrebni svećenici koji svijetu govore o Bogu, i koji svijetu Boga predstavljaju; muškarci koji nisu podložni prolaznim kulturnim modama, nego su sposobni istinski živjeti slobodu koju može dati samo sigurnost u pripadanje Bogu – primijetio je Sveti Otac te istaknuo kako je najpotrebnije proroštvo, proroštvo vjernosti, koje polazeći od Kristove vjernosti čovječanstvu, kroz Crkvu i ministerijalno svećeništvo, vodi do življenja vlastita svećeništva u potpunome prianjanju Kristu i Crkvi. Svećenik, naime, ne pripada više sebi, nego je on Božje 'vlasništvo' – napomenuo je Papa te dodao kako to treba postati prepoznatljivo svima, i to kroz jasno svjedočanstvo. Kroz način razmišljanja, govora, suda o zbivanjima u svijetu, kroz služenje i ljubav, odnose s ljudima, pa i odjeću, svećenik treba crpiti proročku snagu iz svojega sakramentalnoga pripadanja, iz svoje dubine – napomenuo je Sveti Otac te istaknuo kako slijedom toga, svećenik treba sva nastojanja uložiti u izbjegavanje prevladavajućega mentaliteta koji vrednotu svećenika želi povezati, ne s njegovom biti nego njegovom službom, ne priznajući tako Božje djelo koje utječe na duboki identitet osobe svećenika, uobličavajući ga Sebi na neopoziv način.

Sveti je Otac potom istaknuo da je zvanje svećenika vrlo uzvišeno zvanje, te ono ostaje veliko otajstvo i za one koji su ga primili na dar. Naša ograničenja i naše slabosti trebaju nas potaknuti da taj dragocjeni dar, kojim nas je Krist uobličio sebi, čineći nas sudionicima Njegova spasenjskoga poslanja, živimo i čuvamo u dubokoj vjeri – rekao je Papa te uputio poticaj koji je za današnje svećenike i jedan od izazova. Dragi svećenici, muškarci i žene našega doba od nas traže samo to da u potpunosti budemo svećenici, i ništa drugo. Vjernici laici pronaći će u brojnim drugim osobama ono što im je ljudski potrebno, ali samo u svećeniku moći će pronaći Riječ Božju koja uvijek treba biti na njegovim usnama – rekao je na koncu Sveti Otac.

Poruka pape Benedikta za Svjetski dan molitve za zvanja 2010.

2010-03-11T14:47:00.001+01:00

Časna braćo u biskupstvu i svećeništvu, draga braćo i sestre!

Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se po 47. put slaviti na Četvrtu uskrsnu nedjelju – odnosno nedjelju Dobrog Pastira – 25. travnja 2010. pruža mi priliku predložiti vam da razmišljate o temi koja se dobro uklapa u Svećeničku godinu: Svjedočanstvo pobuđuje zvanja. Koliko će naši napori koje ulažemo u promicanje zvanja uroditi plodom ovisi, naime, u prvom redu o Božjem besplatnom djelovanju, ali će ih, kao što to potvrđuje pastoralno iskustvo, potpomoći također kvaliteta i bogatstvo osobnog i zajedničkog svjedočenja onih koji su već odgovorili na Gospodinov poziv u svećeničkoj službi i posvećenom životu, jer njihovo svjedočanstvo može pobuditi u drugima želju da i sami velikodušno odgovore na Kristov poziv. Ta je tema dakle usko vezana uz život i poslanje svećenikâ i posvećenih osobâ. Zato bih želio pozvati sve one koje je Gospodin pozvao raditi u njegovu vinogradu da obnove svoj vjerni odgovor, napose u ovoj Svećeničkoj godini, koju sam proglasio u prigodi 150. obljetnice smrti svetog Ivana Marije Vianneya, Arškog župnika, koji je trajni uzor prezbitera i župnika.

Već u Starome zavjetu proroci su bili svjesni da su pozvani svojim životom svjedočiti ono što naviještaju i bili su spremni suočiti se i s nerazumijevanjima, odbacivanjima i progonstvom. Zadaća koju im je Bog povjerio potpuno ih je obuzela, kao "rasplamtjeli oganj" u srcu, kojemu čovjek ne može odoljeti (usp. Jr 20,9) i zato su bili spremni predati Gospodinu ne samo svoj glas, već cio svoj život. U punini vremenâ Isus, poslan od Oca (usp. Iv 5,36), svjedoči svojim poslanjem Božju ljubav prema svim ljudima, bez iznimke, osobito prema posljednjima, grešnicima, potisnutima na rub društva, siromašnima. On je najveći svjedok Boga i njegove žarke želje da se svi ljudi spase. U osvit novog doba, Ivan Krstitelj, životom potpuno utrošenim na pripravljanju puta Kristu, svjedoči da se u sinu Marije iz Nazareta ispunjavaju Božja obećanja. Kada ga je vidio da dolazi na rijeku Jordan, gdje je krstio, pokazuje ga svojim učenicima kao "Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta" (Iv 1,29). Njegovo je svjedočanstvo tako plodno da dvojica njegovih učenika kada su "čula njegove riječi… pođoše za Isusom" (Iv 1,37).

I u Petrovu pozivu, prema onome što piše evanđelist Ivan, ulogu je odigralo svjedočanstvo brata Andrije, koji, nakon što je susreo Učitelja i odgovorio na njegov poziv ostati s Njim, osjeća potrebu da bratu odmah saopći ono što je otkrio u svojem "stanovanju" s Gospodinom: "'Našli smo Mesiju!' - što znači 'Krist – Pomazanik'. Dovede ga Isusu" (Iv 1,41-42). Slobodna i besplatna Božja inicijativa susreće i interpelira odgovornost onih koji prihvaćaju njegov poziv postati, vlastitim svjedočanstvom, oruđa Božjeg poziva. To se događa također danas u Crkvi. Bog se služi svjedočanstvom svećenikâ, vjernih svome poslanju, da probudi nova svećenička i redovnička zvanja u službi Božjeg naroda. Zato želim podsjetiti na tri vidika svećeničkog života, koji mi se čine bitnima za djelotvorno svećeničko svjedočenje.

Temeljna i prepoznatljiva sastavnica svakog poziva na svećeništvo i posvećeni život jest prijateljstvo s Kristom. Isus je živio u stalnom sjedinjenju s Ocem i to je ono što je pobuđivalo kod učenika želju živjeti isto to iskustvo, učeći se od Njega zajedništvu i neprestanom dijalogu s Bogom. Ako je svećenik "Božji čovjek" koji pripada Bogu i koji pomaže drugima upoznati ga i ljubiti, mora njegovati duboku prisnost s Njim, ostati u njegovoj ljubavi, ostavljajući prostora za slušanje njegove Riječi. Molitva je prvo svjedočanstvo koje pobuđuje zvanja. Poput apostola Andrije, koji saopćava bratu da je upoznao Učitelja, isto tako onaj koji želi biti Kristov učenik i svjedok mora ga osobno "vidjeti", mora ga upoznati, mora naučiti ljubiti ga i ostati s njim.

Drugi vidik svećeničkog posvećenja i redovničkog života je potpuno predanje samoga sebe Bogu. Apostol Ivan piše: "Po ovom smo upoznali Ljubav: on je za nas položio život svoj. I mi smo dužni živote položiti za braću" (1 Iv 3,16). Tim riječima on poziva učenike da uđu u istu Isusovu logiku koji je, u čitavom svom životu, vršio Očevu volju sve do najveće žrtve: predanja samoga sebe na križu. Tu se zorno vidi Božje milosrđe u svoj njegovoj punini; milosrdna ljubav koja je pobijedila tmine zla, grijeha i smrti. Slika Isusa koji na Posljednjoj večer ustaje od stola, odlaže haljine, uzima ubrus, opasava se i saginje oprati noge apostolima, izražava smisao služenja i dara koje je pokazao u čitavom svom životu, u poslušnosti Očevoj volji (usp. Iv 13,3-15). Po uzoru na Isusa, svaki onaj koji je pozvan živjeti životom posebnog posvećenja mora se truditi svjedočiti dar potpunog predanja Bogu. Iz toga proizlazi sposobnost davati se zatim onima koje mu je providnost povjerila u pastoralnoj službi, s punim, neprekidnim i vjernim posvećenjem i s radošću što je suputnik mnogoj braći, kako bi se ona otvorila susretu s Kristom i kako bi Njegova riječ postala svjetlo na njihovu putu. Povijest svakog poziva se gotovo redovito isprepliće sa svjedočanstvom nekog svećenika koji živi s radošću dar samoga sebe braći za Božje kraljevstvo. To je zato što su blizina i riječi nekog svećenika kadri probuditi pitanja i dovesti također do konačnih odluka (usp. Ivan Pavao II., apost. pob. Pastores dabo vobis, 39).

Na kraju, treći vidik koji mora karakterizirati svećenika i posvećenu osobu je živjeti zajedništvo. Isus je pokazao kao razlikovni znak onoga koji želi biti njegov učenik duboko zajedništvo u ljubavi: "Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge" (Iv 13,35).

Na poseban način, svećenik mora biti čovjek zajedništva, otvoren svima, kadar postići da čitavo stado koje mu je Gospodin u svojoj dobroti povjerio kroči složno, pomažući da se prebrode podjele, prevladaju razdori, izglade sukobi i nerazumijevanja, oproste uvrede. U srpnju 2005., susrevši se sa svećenicima u Aosti, rekao sam da ako mladi vide usamljene i tužne svećenike, neće se sigurno osjetiti ohrabreni slijediti njihov primjer. Počet će ih mučiti sumnje ako zaključe kako je to budućnost koja čeka svećenika. Važno je naprotiv ostvariti zajedništvo života, koje im pokazuje ljepotu svećeničkog bića. Tada će mladi čovjek reći: "ovo može biti budućnost i za mene, tako se može živjeti" (Insegnamenti I, [2005], 354). Drugi vatikanski koncil, govoreći o svjedočanstvu koje pobuđuje zvanja, ističe primjer ljubavi i bratske suradnje koji moraju pružati svećenici (usp. dekret Optatam totius, 2).

Sviđa mi se podsjetiti na ono što je napisao moj časni prethodnik Ivan Pavao II.: "Sâm život prezbiterâ, njihovo bezuvjetno predanje Božjem stadu, njihovo svjedočanstvo odanim služenjem Gospodinu i Crkvi, koje je obilježeno izborom prihvaćenog križa u nadi i vazmenoj radosti, bratska sloga prezbiterâ i njihova revnost za evangelizaciju svijeta, prvi su i najuvjerljiviji čimbenici plodnosti zvanjâ" (Pastores dabo vobis, 41). Moglo bi se reći da se svećenička zvanja rađaju iz susreta sa svećenicima, gotovo poput dragocjene baštine što se prenosi riječju, primjerom i čitavim životom.

To vrijedi također za posvećeni život. Sâm život redovnikâ i redovnicâ govori o Kristovoj ljubavi kada ga oni slijede u punoj vjernosti evanđelju i s radošću prihvaćaju njegovo mjerilo prosuđivanja i način vladanja. Postaju "znak osporavan" za svijet, čija je logika često nadahnuta materijalizmom, egoizmom i individualizmom. Njihova vjernost i snaga njihova svjedočanstva – jer odricanjem samih sebe dopuštaju da ih Bog osvoji – nastavljaju pobuđivati u duši mnogih mladih želju da i sami trajno slijede Krista velikodušno i bespridržajno. Nasljedovati Krista čista, siromašna i poslušna i poistovjetiti se s Njima: to je ideal posvećenog života, svjedočanstvo da Bog ima apsolutno prvo mjesto u životu i u povijesti ljudi.

Svaki prezbiter, svaka posvećena osoba, vjerni svojem pozivu, prenose radost služenja Kristu i pozivaju sve kršćane da odgovore na sveopći poziv na svetost. Shodno tome, za učvršćivanje zvanja na svećeničku službu i posvećeni život i djelotvornost u promicanju zvanja nije ništa učinkovitije od primjera onih koji su rekli svoj "da" Bog i naumu koji on ima sa svakom osobom. Osobno svjedočenje, koje čine egzistencijalna i konkretna opredjeljenja, potaknut će mlade da donesu zahtjevne odluke koje sežu i u njihovu budućnost. Da bi im se u tome pomoglo nužno je ono umijeće susreta i dijaloga koje je kadro prosvijetliti ih i pratiti, prije svega putem onog primjera života življenog kao poziv. Tako je činio sveti Arški župnik, koji je uvijek bio u doticaju sa svojim župljanima i "naučavao prije svega svjedočanstvom života. Iz njegova primjera, vjernici su učili moliti" (Pismo povodom proglašenja Svećeničke godine, 16. lipnja 2009.).

Neka ovaj Svjetski dan još jednom pruži dragocjenu priliku mnogim mladima da razmišljaju o vlastitom pozivu, prianjajući uza nj s jednostavnošću, pouzdanjem i punom raspoloživošću. Neka Djevica Marija, Majka Crkve, čuva svaku pa i najmanju klicu poziva u srcu onih koje Gospodin poziva da ga slijede izbliza; neka učini da ona postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva. Za to molim, dok podjeljujem svima apostolski blagoslov.

Iz Vatikana, 13. studenoga 2009.

Papa Benedikt XVI.

Svećeništvo je nadnaravni dar

2010-03-08T14:21:00.000+01:00

Svećeništvo je u biti nadnaravni dar koji su uvijek svi pozvani priznati – istaknuo je nadbiskup Mauro Piacenza u pismu koje je, u prigodi Svećeničke godine, nedavno poslao svim svećenicima na svijetu.

Nadbiskup Piacenza, tajnik Zbora za kler, piše da dostojanstvo svećenika ne dolazi od ljudi, nego je ono čisti dar milosti. To se dostojanstvo, darovano od Svemogućega Oca, treba vidjeti u životu svećenikâ, posebno u njihovoj svetosti, te čovječnosti koja je ugodna i puna poniznosti i pastoralne ljubavi. Osim toga, ono se treba vidjeti u sjaju vjernosti Evanđelju i crkvenome nauku, u ozbiljnosti i svečanosti slavlja božanskih otajstava, kao i u svećeničkome odijelu. Kod svećenika sve treba podsjećati na to da je on primio nezasluženi dar, koji se ne može zaslužiti, a koji ga čini djelotvornom prisutnošću Apsolutnoga u svijetu – napomenuo je nadbiskup.

Evo zašto je svećenik pozvan, poučavanjem i slavljenjem sakramenata, te ponajviše vlastitim životom, voditi na putu posvećenja naroda koji mu je povjeren – stoji nadalje u pismu. Vjernost je divan susret između vjerne Božje slobode te stvorene i ranjene slobode čovjeka koji ipak, snagom Duha postaje sakramentalno sposoban voditi sve prema potpunome vođenju života. Taj poticaj, koji daleko od toga da svodi svećeničku službu na moralističke kategorije, pokazuje puninu života, život koji treba doista biti takav, te u potpunosti kršćanski – napomenuo je nadbiskup Piacenza na koncu pisma.

Duhovno i biološko očinstvo/majčinstvo

2010-03-03T13:41:00.000+01:00

Jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju svećeniku (poglavito mladom) jest: Kako i kad si se odlučio biti svećenik? Isti se upit jednako odnosi i na redovnike i redovnice. Međutim, rijetko će tko upitat npr. automehaničara zašto je to što jest a ne nešto drugo, jer se podrazumijeva da je 'biti automehaničar' sasvim normalno, ali biti svećenik ili redovnik/ca spada u neku drugu sferu.

Čudno je kako se netko želi odreći mnogo toga što moderni marketing servira kao 'nužnost bez koje nije moguće živjet' i što se želi predstaviti kao znak raspoznavanja 'liberalno-modernog' od 'konzervativno-zastarjelog'. Kako se, onda, netko u ovakvom vremenu – gdje se ponekad čini da je normalno biti nenormalan – odluči prihvatit rizik svećeničkog i(li) redovničkog zvanja.

Upravo onda kada bi se očekivali opsežni odgovori s jasnom argumentacijom 'zašto' i 'kada' se netko odlučio za svećeništvo/redovništvo oni izostanu. U načelu se ne navode neke egzaktne činjenice iz područja racionalnog, nego jednostavan i uvjerljiv osjećaj da je to ono što Bog od te osobe očekuje. Drugim riječima, da je to Božji zov upućen, na originalan način, dotičnoj individui. Iz toga se emocionalnog uvjerenja, da ga to što radi čini sretnim, čovjek odlučuje prihvatiti sve izazove i rizike koji su legitimni pratitelj ovog poziva. Rijetki su oni koji će decidirano kazati kako su sigurni da znaju kad se to dogodilo. Većina će prije otkriti da se radi o jednom procesu koji dozrijeva u nutrini bića a manifestira se, između ostaloga i izvanjskim ponašanjem. Dakle, za odlučiti se odgovoriti na Božji poziv jest potrebno vrijeme propitivanje i rasta, kako to duhovnici vole reći, jer svećenik ili redovnik/ca se ne postaje preko noći.

Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre 'padaju s neba' i kako je sasvim normalno da to bude netko iz nekog 'tamo' kraja, a nikako netko poznat.

Kako je to moguće ako stoji činjenica da Bog poziva? Nije valjda i On 'digao ruke' od takvih sredina? Odgovor je vrlo jednostavan: uslijed povijesnog a i sadašnjeg društvenog ambijenata, Njegov se nenametljivi glas, koji traži ljudsku slobodu, ne uspijeva čuti od ovosvjetske buke.

Nije to slučaj samo s pozivom na svećeništvo i redovništvo, nego i s pozivom na očinstvo i majčinstvo. Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na ovaj poziv ili svoj odgovor odgađaju za neka druga vremena pravdajući se 'lošom materijalnom situacijom' i tobožnjom željom da njihovo dijete mora imati sve i dok to ne bude moguće ne će ni imati potomstva.

Neurednost, kako duhovnog, tako i tjelesnog života proizvode ovakav stav i mišljenje. Strašna bolest koja uzima danak, a prezentan je primjer ploda modernog konzumističkog života, gdje se na ljudsku seksualnost gleda kao na bilo koju drugu potrošnu robu, jest SIDA. Većini je poznato da se virus HIV-a, odgovoran za nastanak ove bolesti, ponajviše prenosi: spolnim putem, preko krvi i, što je najtragičnije, njime zaražena trudna majka inficira svoj plod (bebu). U Zapadnom svijetu od SIDE najčešće obolijevaju narkomani, prostitutke (muške i ženske) i homoseksualci.

Prema izvješću UN-ova Programa za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS) danas u svijetu živi 33,2 milijuna ljudi zaraženih HIV-om, a samo tijekom ove godine ih je zaraženo 2,5 milijuna. Od toga je u 2007. umrlo 2,1 milijuna oboljelih. Većina (novo)zaraženih je s područja Afrike (68% od ukupnog broja). U Hrvatskoj je od 1985. do danas registrirano 656 osoba inficiranih ovim virusom a u BiH su, od 1986. (kad je registriran prvi slučaj) od kraja 2006. evidentirane 133 osobe.

Svijet je, svjestan činjeničnog stanja, od 1988. počeo obilježavati 01. prosinca kao Svjetski dan borbe protiv SIDA-e. Međutim, pitanje je hoće li uočiti uzroke i, sukladno tome, nastojati mijenjati mentalitet?

Proširujući misao pape Ivana Pavla II. možemo reći: bilo da je riječ o pozivu na duhovno (svećeništvo/redovništvo) ili biološko (roditeljstvo) očinstvo/majčinstvo: ''to je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja''.