Jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju svećeniku (poglavito mladom) jest: Kako i kad si se odlučio biti svećenik? Isti se upit jednako odnosi i na redovnike i redovnice. Međutim, rijetko će tko upitat npr. automehaničara zašto je to što jest a ne nešto drugo, jer se podrazumijeva da je 'biti automehaničar' sasvim normalno, ali biti svećenik ili redovnik/ca spada u neku drugu sferu.
Čudno je kako se netko želi odreći mnogo toga što moderni marketing servira kao 'nužnost bez koje nije moguće živjet' i što se želi predstaviti kao znak raspoznavanja 'liberalno-modernog' od 'konzervativno-zastarjelog'. Kako se, onda, netko u ovakvom vremenu – gdje se ponekad čini da je normalno biti nenormalan – odluči prihvatit rizik svećeničkog i(li) redovničkog zvanja.
Upravo onda kada bi se očekivali opsežni odgovori s jasnom argumentacijom 'zašto' i 'kada' se netko odlučio za svećeništvo/redovništvo oni izostanu. U načelu se ne navode neke egzaktne činjenice iz područja racionalnog, nego jednostavan i uvjerljiv osjećaj da je to ono što Bog od te osobe očekuje. Drugim riječima, da je to Božji zov upućen, na originalan način, dotičnoj individui. Iz toga se emocionalnog uvjerenja, da ga to što radi čini sretnim, čovjek odlučuje prihvatiti sve izazove i rizike koji su legitimni pratitelj ovog poziva. Rijetki su oni koji će decidirano kazati kako su sigurni da znaju kad se to dogodilo. Većina će prije otkriti da se radi o jednom procesu koji dozrijeva u nutrini bića a manifestira se, između ostaloga i izvanjskim ponašanjem. Dakle, za odlučiti se odgovoriti na Božji poziv jest potrebno vrijeme propitivanje i rasta, kako to duhovnici vole reći, jer svećenik ili redovnik/ca se ne postaje preko noći.
Iz pojedinih krajeva naše domovine već odavno nije poteklo niti jedno duhovno zvanje pa su ljudi, u šali rečeno, počeli misliti da svećenici i časne sestre 'padaju s neba' i kako je sasvim normalno da to bude netko iz nekog 'tamo' kraja, a nikako netko poznat.
Kako je to moguće ako stoji činjenica da Bog poziva? Nije valjda i On 'digao ruke' od takvih sredina? Odgovor je vrlo jednostavan: uslijed povijesnog a i sadašnjeg društvenog ambijenata, Njegov se nenametljivi glas, koji traži ljudsku slobodu, ne uspijeva čuti od ovosvjetske buke.
Nije to slučaj samo s pozivom na svećeništvo i redovništvo, nego i s pozivom na očinstvo i majčinstvo. Sve je veći broj onih koji se boje odgovoriti na ovaj poziv ili svoj odgovor odgađaju za neka druga vremena pravdajući se 'lošom materijalnom situacijom' i tobožnjom željom da njihovo dijete mora imati sve i dok to ne bude moguće ne će ni imati potomstva.
Neurednost, kako duhovnog, tako i tjelesnog života proizvode ovakav stav i mišljenje. Strašna bolest koja uzima danak, a prezentan je primjer ploda modernog konzumističkog života, gdje se na ljudsku seksualnost gleda kao na bilo koju drugu potrošnu robu, jest SIDA. Većini je poznato da se virus HIV-a, odgovoran za nastanak ove bolesti, ponajviše prenosi: spolnim putem, preko krvi i, što je najtragičnije, njime zaražena trudna majka inficira svoj plod (bebu). U Zapadnom svijetu od SIDE najčešće obolijevaju narkomani, prostitutke (muške i ženske) i homoseksualci.
Prema izvješću UN-ova Programa za borbu protiv AIDS-a (UNAIDS) danas u svijetu živi 33,2 milijuna ljudi zaraženih HIV-om, a samo tijekom ove godine ih je zaraženo 2,5 milijuna. Od toga je u 2007. umrlo 2,1 milijuna oboljelih. Većina (novo)zaraženih je s područja Afrike (68% od ukupnog broja). U Hrvatskoj je od 1985. do danas registrirano 656 osoba inficiranih ovim virusom a u BiH su, od 1986. (kad je registriran prvi slučaj) od kraja 2006. evidentirane 133 osobe.
Svijet je, svjestan činjeničnog stanja, od 1988. počeo obilježavati 01. prosinca kao Svjetski dan borbe protiv SIDA-e. Međutim, pitanje je hoće li uočiti uzroke i, sukladno tome, nastojati mijenjati mentalitet?
Proširujući misao pape Ivana Pavla II. možemo reći: bilo da je riječ o pozivu na duhovno (svećeništvo/redovništvo) ili biološko (roditeljstvo) očinstvo/majčinstvo: ''to je pustolovina koju se isplati živjeti do kraja''.