Ipak - nešto se može

Briga za duhovna zvanja, svećenička i/ili redovnička, temeljna je zadaća Crkve te kao kvasac mora prožeti sva pastoralna nastojanja. Ona je svojina svakog vjernika svih generacija jer nikome ne smije biti svejedno hoće li naraštaj iza nas raste s vjerom ili bez nje.
Iako se, u posljednje vrijeme, u nekim sredinama čini da se po tom pitanju ništa ne može učiniti - ipak - nešto se može učiniti.

Ako ništa drugo, može se:

Moliti
1. za one koji su se već osobno odazvali u duhovni poziv kao i za one koji se još odlučuju
2. molitvom možemo podržavati svećenike i redovnike te s njima molitvom biti trajno povezani.
3. mogu se organizirati molitveni dani za duhovna zvanja.

Odgajati
1. može se u mladima razvijati opće, ljudske i kršćanske kreposti i ljubav spram duhovnog poziva.
2. može se ukazivati na svete i uzvišene ciljeve za koje je vrijedno žrtvovati i svoj život.
3. može se ukazivati na uzore zaslužnih i svetih muževa i žena, utemeljitelje redovničkih zajednica, odn. na izvore kržćanskog života.

Informirati
1. mlade se danas može informira o svemu, pa tako posebno i o duhovnih zvanjima, o njegovoj ljepoti, duhovnoj koristi i potrebi.
2. može se zainteresirane povezivati sa sjemenišnim i samostanskim načinima života. Informirati ih o tomem, ali im i kroz nekoliko dana omogućiti boravak u jednoj takvoj zajednici.
3. može se.... još puno toga. Samo nam treba više evanđeoske dosjetljivosti.

Danas prihvatiti duhovno zvanje, znači, više možda nego prije, jednu hrabrost. Međutim, ne smijemo jedno zaboraviti: ako je duhovno zvanje s ljudske strane hrabrost i odvažnost, s Božje strane je ono milost. A samo milost čovjeka obogaćuje i usrećuje.