Što je to zapravo posvećeni život? Kada i kako je nastao?
Prema nauku II. vatikanskog sabora, svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na svetost. Sabor, ipak, posebnu pozornost posvećuje redovnicima i redovnicama u dekretu Perfectae caritatis (PC). Naziva ih onima "koji u većoj slobodi slijede Krista i izrazitije ga nasljeduju". Važnost redovništva u suvremenoj Crkvi uvidio je sv. papa Ivan Pavao II. pa je Svijećnicu proglasio danom Bogu posvećenog života.
Prema nauku II. vatikanskog sabora, svi su vjernici, bilo kojeg staleža i stupnja, pozvani na svetost. Sabor, ipak, posebnu pozornost posvećuje redovnicima i redovnicama u dekretu Perfectae caritatis (PC). Naziva ih onima "koji u većoj slobodi slijede Krista i izrazitije ga nasljeduju". Važnost redovništva u suvremenoj Crkvi uvidio je sv. papa Ivan Pavao II. pa je Svijećnicu proglasio danom Bogu posvećenog života.
Prve početke redovništva u kršćanstvu već uočavamo u Djelima apostolskim
(21,8-9). Redovnički život najprije je započeo je na Istoku. Već u 4. st. sveti
Antun Pustinjak († 356.) počeo je u Egiptu živjeti pokorničkim i isposničkim
životom. Ubrzo su se oko njega počeli okupljati i prvi sljedbenici (učenici),
ali to još nije bio organizirani zajednički život, kaokav razumijevamo i imamo
u današnjem smislu.Sveti Pahomije († 347.) prvi počinje organizirati zajednički
život u samostanima. Vrlo dragocjene praktične i duhovne norme monaškim
zajednicama je ostavio sv. Bazilije († 379) koji je živio u Kapadociji. Te se
tradicije redovničkoga života nastavljaju u sljedećim stoljećima na Istoku, u
Grčkoj, Bugarskoj, Rumunjskoj, Rusiji i u drugim zemljama. I danas se monaški
život njeguje u Katoličkoj i u Pravoslavnim Crkvama Istoka. U 4. st. i na
Zapadu se počinje organizirati redovnički život.
Naime, sv. Augustin († 430.) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547.) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547.) živjela je redovničkim životom. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997.), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.
Naime, sv. Augustin († 430.) u sjevernoj Africi postavlja temelje redovničkomu životu na Zapadu. Otac zapadnog monaštva sv. Benedikt († 547.) napisao je svoje slavno Pravilo. I njegova sestra sv. Skolastika († 547.) živjela je redovničkim životom. Monasi toga vremena posvećivali su se molitvi i radu, osobito studiju, poučavanju, prepisivanju vjerskih i književnih djela. Mnogi od njih bijahu misionari, kao npr. sv. Adalbert († 997.), biskup Praga, koji je vlastitom krvlju posvjedočio misijsko djelovanje na području poganskih Prusa.
U 13. stoljeću s tzv. «prosjačkim
redovima» u Zapadnoj Europi počinju nicati novi oblici redovničkog
načina života. Oni se zalažu u obdržavanju strogog siromaštva, živeći u
neprestanoj molitvi i u isto vrijeme naviještaju Riječ Božju i slave
sakramente, a žive u samostanskim zajednicama. Glavni utemeljitelji i
predstavnici prosjačkog načina života jestu sv. Franjo Asiški († 1226.) u
Italiji, odnosno sv. Dominik († 1221.) u Španjolskoj. U isto vrijeme nastaju i
ustanove ženskoga redovničkoga života kao što je sv. Klare († 1253).
Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. (Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i franjevci kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata).
Daljnje buđenje redovničkoga života susrećemo u 16. st. u vrijeme Tridentskog sabora. Novi zahtjevi vremena našli su prikladne odgovore u pojavi novih ustanova posvećenoga života kao što je onaj kojega je utemeljio sv. Ignacije Lojola († 1556), s ciljem da se članovi njegove Družbe posvete raznovrsnim apostolskim djelatnostima. (Između mnogih redovničkih ustanova u to vrijeme nastaju i franjevci kapucini koji su se na osobit način posvetili propovijedanju i radu oko obraćenja protestanata).
Sv. Vinko Paulski, koji je nazvan "čudom ljubavi prema
bližnjemu", osnovao je družbu Kćeri kršćanske ljubavi – milosrdnice.
One su prvi ženski red sestara koje nisu morale živjeti u samostanima.
Posvećuju se skrbi bolesnika i sirotinje.
U Italiji sv. Angela Merici († 1540) osniva družbu za odgoj djevojaka (uršulinke). Družba svete Uršule, tj. uršulinke prvenstveno je osnovana kao bratovština bez
zavjeta, bez zajedničkog života, bez posebnog odijela s ciljem da se bave
odgojem ženske mladeži. Tijekom stoljeća razvilo se oko 40 ogranaka uršulinki U
isto se vrijeme obnavljaju i već postojeći Redovi, a u Španjolskoj sv. Terezija
Avilska († 1582) obnavlja muški i ženski ogranak karmelskog Reda.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr. II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.
Posljednjih stoljeća niču mnoge nove muške i ženske zajednice. Ti instituti posvećena života vrše različite oblike apostolata: pastoral, misije, poučavanje i odgoj, služenje bolesnicima i dr. II. vatikanski sabor svojim je naukom ojačao redovnički život u Crkvi. I u našem vremenu – punom nesigurnosti i traženja, dobra i zla – ne može izostati neprestano otkrivanje i produbljivanje toga nauka. I danas redovnici/ce – slijedeći Kristov primjer – trebaju biti svjedoci ljubavi Božje i čovjekove.
U posljednjim se desetljećima u mnogim narodima vodila tvrda borba protiv
vjere i Crkve, što je uzrokovalo razaranje mnogih crkvenih struktura među
kojima su i instituti posvećenoga života. Veliki događaj osamdesetih i
devedesetih godina napokon su otvorili tračak nade. Ponovno su otvorene crkve i
samostani. Ustanovilo se da je vjera još uvijek živa i da, usprkos mnogim
gubicima, Crkva još uvijek postoji. Ostali su mnogi instituti posvećena života
od kojih mnogi pripadaju velikoj franjevačkoj obitelji. Oni su za vrijeme
progona svjedočili ljubav prema Bogu i prema čovjeku. Danas je sve življa nada
da će se posvećeni život ponovno razvijati i donositi svoje plodove.