Oblačenje kapucinskog habita |
Početkom
1970-ih, kada smo ju mi učenici pitali zašto nosi običnu odjeću a ne svoj
habit, sestra koja je u našoj župi vodila vjeronauk odgovorila je da je
odbacivanje redovničkog habita dobra stvar jer naglašava da sestre nisu nešto
izvanredno i da smo svi posebni u Božjim očima.
Sestra
je dala i primjer: „Kada bismo bile u habitima, čovjek koji je prodavao
talijanski sladoled bi uvijek insistirao na tome da nam da besplatan sladoled,
no zašto bi? Zašto mi ne bi platile kao svi drugi? Zašto bismo ga mi trebale
lišiti njegova prihoda jer smo u kostimu?“
Ostavimo
sa strane to da je malo vjerojatno da će talijanski prodavač propasti zato što
je dao nekoliko besplatnih kugli sladoleda. Ono što je upadljivo 40 godina
kasnije je to što je njezino razmišljanje bilo posve horizontalno i banalno.
Imalo je nešto širine, ali nimalo visine ili dubine. Baš kao „horizontalno
usmjerene“ mise i himni koji pretjerano ističu ljudskost crkve, pritom
umanjujući transcendentnost liturgije i njezinu svrhu, sestra je prihvatila
gredu križa – čovječanstvo i crkvu koji posežu jedno za drugim – bez
razmišljanja o tome da je stacionarni vertikalni stup usmjeren prema raju nužan
ako će itko biti uzdignut.
Sestra
je djelovala u samovoljnoj zabludi: opravdavala je napuštanje habita
apeliranjem na solidarnost, suosjećanje i poniznost, ali je njezina priča
ilustrirala egoizam i uobraženost. Oplakivala je mogućnost da čovjeku oduzme
njegovu zaradu, no istovremeno je tom čovjeku oduzimala nešto sasvim drugo.
Sladoledar
sestri nije davao besplatan sladoled zato što je nosila habit, već zato što je
bio čovjek koji je štovao (ili barem poštovao) Boga i vidio priliku da svoje
poštovanje pokaže na mali način, na čemu bi mu sv. Terezija zapljeskala.
Oduzimala
je nešto i drugima. Njezin habit je bio podsjetnik zajednici vjernika, i svima
drugima, da smo pozvani na život jednostavnosti i žrtve – da pored svojih
instinkta da, poput Marte, radimo do premorenosti i svoje identitete gradimo na
onome što radimo moramo kultivirati svoje unutarnje Marije, prihvaćajući izazov
da jednostavno budemo. Sestra je možda ispravno ustvrdila da ona nije nešto
izvanredno, no njezin je habit bio svjedok onoga što ona jest i potvrđivao je
Kristov zavjetni život među nama s ohrabrujućom neposrednošću.
Perfectae
Caritatis, dekret
II. vatikanskog koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života, mudro je
savjetovao o koristi praktične prilagodbe redovničkih habita, ali nikad nije
proglasio da habite treba odbaciti.
Redovnički
habit, izvanjsko obilježje posvećenosti Bogu, treba biti jednostavan i čedan, skroman,
ali i doličan. Osim toga, on mora odgovarati zdravstvenim uvjetima i biti
prikladan za okolnosti mjesta, vremena i potreba službe. Habiti i muških i
ženskih religijskih redova koji ne odgovaraju ovim normama moraju biti
promijenjeni.
„Izvanjsko
obilježje posvećenosti“ treba biti znak, ali habiti trebaju biti i sredstvo
nijekanja samog sebe. Paradoksalno, oni su trebali ukloniti sestrinu
izvanrednost i učiniti ju jednom od mnogih, jednim dijelom kolektivne košnice.
Doista, redovnički život je socijalizam na jedini način na koji on može doista
djelovati: na malenoj i dobrovoljnoj razini.
Skidanje
habita je možda sestrama pomoglo slaviti njihovu individualnost – i to nije
grozna stvar sama po sebi jer je svatko od nas prekrasno stvoren – no njihovo
prihvaćanje obične odjeće je običan svijet učinilo još običnijim. Iznenada,
više nije postojalo svakodnevno izvanjsko podsjećanje da se netko moli i da bi
se i mi trebali moliti. Iznenada, više ništa nije moglo običnog radnika
podsjetiti na Krista i ponukati ga da u zahvalnosti podijeli nekoliko kugli
sladoleda.
Kada
je sestra izbjegla nošenje habita, sladoledar je izgubio oznaku koja ga je u
nasumičnom trenutku njegova radnog dana podsjećala na Boga. Sestra je time
pomogla tom čovjeku da postane suštinski siromašniji.
Žudeći
za zajedništvom, poniznošću i „ne-specijalnošću“, sestra je ironično završila
tako što je jako puno razmišljala o sebi. U konačnici, talijanski sladoled nije
bio za nju već za Boga.
Habiti
nisu nužni za redovnički život. Ponekad čak mogu biti i smetnja cjelokupnoj
misiji zajednice. No kada je sestra svoje redovničko ruho prozvala kostimom,
možda je to bio pokazatelj da je izgubila dodir s dubljim značenjem tako moćnog
socijalnog identifikatora. Time je samoj sebi oduzela privilegiju da samom
svojom pojavom podsjeća svijet da je sve stvorenje izvanredno i voljeno.
Oduzela je tu priliku i svima nama koji želimo i volimo da nas
podsjećaju na to, jer ta želja ukazuje na to da u konačnici svi jesmo
nešto posebno.
U
današnjem svijetu habite vrijedi ponovno uzeti u obzir, čak i u
„najliberalnijim“ zajednicama. Kićene i uštogljene opreme prošlih vremena nisu
praktične za 21. stoljeće. No u vrijeme kada se kršćansko svjedočanstvo prima
ili cinično – kao karikatura ili fanatičnost – ili sa zlobnošću koja donosi
progon i genocid, preuzimanje jednostavnih habita bi moglo biti tiho
svjedočanstvo života ujedinjenih u svrsi i življenih u jednostavnosti i
dostojanstvu, usmjerenih k nečemu većem od naših materijalnih i političkih
briga.
Takvo
svjedočanstvo bi zapravo moglo biti nužno za život svijeta.