Kad se govori o planiranju budućnosti mladih ljudi, kad
se oni nađu na raskršću svojih putova i na mjestima životnih odluka, često se
govori o izboru profesije. Ona se odnosi na čovjekovo bavljenje nečim vanjskim,
nekim poslom, predmetima i stvarima te zahtijeva njegovo stručno znanje i
snalaženje u poslu. Danas su u modi profesionalci, ljudi koji s lakoćom
obavljaju svoj posao, koji o njemu sve znaju i u svakom se problemu poput mačke
dočekuju na noge. Profesionalac je sam svoj majstor. No, uz profesiju moramo
govoriti i o zvanju kao nečem što ne podrazumijeva jedino izvrsnu stručnost.
Tako npr. liječnik mora imati potrebno profesionalno znanje da bi mogao
kvalificirano raditi svoj posao. Ali njegov posao nije tek puko prakticiranje
nakupljena znanja niti čisti profesionalizam, nego obuhvaća nešto šire. On želi
pomoći ljudima – dapače osjeća se na to pozvanim – i ta njegova želja određuje
nekako čitav njegov život, njega samoga.
Zvanje bez sebičnosti
Od svih vrsta zvanja danas možda najzanimljivije stoje
stvari s duhovnim zvanjem. Gotovo se nečim neozbiljnim smatra ako se mladim
ljudima pri izboru budućnosti čak i samo pokuša govoriti o izabiranju duhovnog
zvanja. Ono o čemu se u našem narodu nekad mislilo s divljenjem i
priželjkivanjem, postalo je stvar na koju se uglavnom više i ne pomišlja.
Između modernosti i duhovnog zvanja kao da postoji šutljivo nepodnošenje,
štoviše isključivost. Budući da današnje doba ima drukčije interese, nove
brige, različita usmjerenja, za njega je duhovno zvanje naprosto staromodno.
Ipak, je li baš tako? Ima li nešto u duhovnom zvanju, u njegovu klasičnom
katoličkom obliku, što je s jedne strane prihvatljivo za suvremeno doba, a što
se s druge strane prema suvremenosti ne odnosi s prezirom, nego je pokušava
razumijevati i uvažavati, ali i izazivati je.
Za svako zvanje presudan je osjećaj prozvanosti i
pozvanosti. Dok je kod svih ostalih zvanja instanca od koje dolazi poziv
zajednica ili osobna svijest, kod duhovnog zvanja čovjek se u vjeri suočava s
Božjom zbiljom. O duhovnom zvanju može biti riječi samo ako se ono na što se
čovjek osjeća pozvanim ne iscrpljuje i ne završava u bilo kojoj konačnoj
stvarnosti: ni u strogo konfesionalno-crkvenoj vjeri, ni u nacionalnoj ili ideološkoj
pripadnosti, ni u kulturno-političkom angažmanu. Ali također ništa od toga
duhovno zvanje ne obezvrjeđuje niti potiskuje. Sve je nekako tu obuhvaćeno. No,
duhovno zvanje smjera prema kvalitativno višem, obuhvatnijem i temeljnijem. A
tu je opet riječ o onom smislu koji čovjekov život nosi i otvara, o onoj osobi
koja jedino može zazvati ime nekog čovjeka, a da ga istoga časa ne upregne u
svoje uske i sebične interese. Uvjerenje pak da u izabiranju duhovnog zvanja
Bog ima svoje prste, da je on taj koji poziva, mora proći kroz provjeru i
potvrdu u životu, ako ga ne želimo ostaviti području obične projekcije i
umišljanja. Gdje se osobnost ne izobličuje u podaništvo, gdje sloboda ne biva
žrtvovana radi „viših interesa“, gdje se dopušta njegovanje i oplemenjivanje
dobrih ljudskih stvarnosti, gdje u isti pogled mogu stati i čovjek i Bog, ondje
možemo reći da duhovno zvanje doista izvire iz one Tajne kojoj je stalo do
potvrde čovjeka te ga zbog toga i poziva.
S onu stranu elitizma i osiguranja
Božja riječ je ona koja u pozivanju ima inicijativu. Ona
određuje tok, svrhu i domet čovjekova poziva. Pri tome se čovjek upušta u
povjerenje da se tu ne radi o samovoljnoj riječi niti pak o onoj koja ne
poštuje njegove granice i mogućnosti. Duhovno zvanje ostaje autentično dok
osoba ostaje svjesna da je poziv dar, ono s čime se ne gospodari i što se ne
posjeduje kao vlastito postignuće. Ono je uvijek odgovor i razgovor. Ako
duhovno zvanje zanemari to da dolazi iz Tajne, vrlo lako može postati
ideologija. Božja riječ koja poziva čovjekovo ime uvijek je simfonična: u njoj
su uz osnovni ton vlastitog imena sabrana mnoga imena bližnjih, ona uključuje
bezbrojne tuge i radosti našega vremena, nevolje i blagoslove ljudskog života.
Budući da je za duhovno zvanje presudna pozvanost, ono
svakako ne treba biti stvaranje posebnih, elitnih jedinica u Crkvi niti nekog
dobrostojećeg staleža svećenika, redovnika i redovnica. Ono ne smije biti bijeg
iz svoje ljudskosti pod plašt nebeskih zaštitnika niti se rađati iz očaja i
situacije kad sve lađe potonu. Duhovno zvanje nije prostor u kojemu se stvaraju
ili skrivaju kompleksi vezani uz vlastitu seksualnost, odnose s drugim ljudima,
želju za vladanjem ili ambiciju. Duhovno zvanje nije poznavanje tajnih tehnika
kako da čovjek prođe ovom trnovitom dolinom suza, a da se na njega što
manje nalijepi blato grijeha i svega onoga negativnog u ovom svijetu. Duhovno
zvanje zna za ljepotu i dobrotu svijeta, za njegovu vrijednost. Čovjek koji u
dijalogu poziva i odgovora izabire duhovno zvanje zna da je Bog tajna ovog
svijeta.
Duhovno zvanje je također svijest da se najvrjednije
stvari u životu ne mogu nedodirljivo osigurati. Pred moljcima prolaznosti i
mode ne može ostati nepromijenjeno ni jedno naše postignuće. Čak ni duhovni
oblik. I u tom smislu duhovno zvanje je vrlo progresivno. Ono ostavlja prostora
za rast, za sazrijevanje ljudskog života i oblika ljudskog zajedništva. Makar
računa s tradicijom, nikad nije tradicionalističko; premda živi od drevnih
iskustava, sasvim je otvoreno za nova životna iskustva; iako ima utvrđene forme
– od odijevanja do načina života – ono se ne plaši stvaranja novih simbola i
znakova vlastite prepoznatljivosti. Jedino na čemu nepopustljivo ustrajava je
osluškivanje Božje volje i ponizno razmišljanje o tome što to Božja volja znači
za vlastiti i zajednički život.
Nasljedovati Isusa Krista
Za kršćane duhovno zvanje prvenstveno znači nasljedovanje
Isusovih tragova. Zadnje mjerilo kršćanskog duhovnog zvanja jest njegov život i
njegovo duboko povjerenje u Oca nebeskog. Isusova riječ kojom poziva ljude da
ga slijede ništa manje ne važi danas. I za današnje ljude važne su vrednote
kraljevstva Božjega, tj. pozvani su da se odluče za nove, bolje i ljudskije
odnose. Kršćani su pozvani da se na poseban način – uključujući baš tu životne
oblike koje nosi duhovno zvanje – založe za pravdu u Crkvi i svijetu, za ideale
sestrinskog i bratskog zajedništva, za očuvanje Božjih stvorenja i prirode, za
praktično služenje bližnjima, za dijalog s drugačijima, za uvažavanje
različitosti. Sve bi to – u sasvim konkretnim i jednostavnim formama – bile
zadaće onih koji se odazivaju pozivu i izabiru duhovno zvanje.
Stoga na kraju možemo reći da su oni koji se danas
odlučuju za duhovno zvanje pozvani: ustrajno vjerovati u dobrotu našeg svijeta
i u Božju očinsko-majčinsku brigu usprkos poplavi negativnih vizija i
apokaliptičkih tendencija u Crkvi i društvu; iskreno vjerovati da Isusov način
života doista progovara svakom čovjeku i da mu daruje smisao; nasljedovati
Isusa iz Nazareta znači konkretno se zalagati za dobro i pravdu, ljubav i
razumijevanje, u prijateljstvo i praštanje, znači vjerovati u važnost malih,
skrovitih koraka vlastitog ljudskog rasta; vjerovati da je kršćanin, ispunjen
Duhom Isusa Krista, poslan svakom čovjeku, da njegova zadaća ne završava u
ogradama iste vjere, nacije ili mišljenja, da mu Bog daruje slobodu,
kreativnost, vlastitost te želi da svatko u svom životu razvija i potvrđuje te
stvarnosti. Krenuti u avanturu duhovnog zvanja znači otkriti ljepotu
zajedništva i privlačnost darivanja za druge ljude kako je to Isus činio. Tko
izabere duhovno zvanje nikad neće biti profesionalac koji zna dobro raditi svoj
posao. Prije će biti čovjek koji osluškuje, uvijek iznova zadivljen riječju i
životom Isusa Krista koji ga zove i šalje da bude blizak ljudima svog vremena.
Zato Isus i današnje ljude, osobito mlade koji traže svoj životni put, usred
buke mnogih glasova i ponuda, zove i kaže: Ne
boj se! Pođi za mnom!