nedjelja, 13. studenoga 2016.

Ne boj se! Pođi za mnom!


Kad se govori o planiranju budućnosti mladih ljudi, kad se oni nađu na raskršću svojih putova i na mjestima životnih odluka, često se govori o izboru profesije. Ona se odnosi na čovjekovo bavljenje nečim vanjskim, nekim poslom, predmetima i stvarima te zahtijeva njegovo stručno znanje i snalaženje u poslu. Danas su u modi profesionalci, ljudi koji s lakoćom obavljaju svoj posao, koji o njemu sve znaju i u svakom se problemu poput mačke dočekuju na noge. Profesionalac je sam svoj majstor. No, uz profesiju moramo govoriti i o zvanju kao nečem što ne podrazumijeva jedino izvrsnu stručnost. Tako npr. liječnik mora imati potrebno profesionalno znanje da bi mogao kvalificirano raditi svoj posao. Ali njegov posao nije tek puko prakticiranje nakupljena znanja niti čisti profesionalizam, nego obuhvaća nešto šire. On želi pomoći ljudima – dapače osjeća se na to pozvanim – i ta njegova želja određuje nekako čitav njegov život, njega samoga.

Zvanje bez sebičnosti

Od svih vrsta zvanja danas možda najzanimljivije stoje stvari s duhovnim zvanjem. Gotovo se nečim neozbiljnim smatra ako se mladim ljudima pri izboru budućnosti čak i samo pokuša govoriti o izabiranju duhovnog zvanja. Ono o čemu se u našem narodu nekad mislilo s divljenjem i priželjkivanjem, postalo je stvar na koju se uglavnom više i ne pomišlja. Između modernosti i duhovnog zvanja kao da postoji šutljivo nepodnošenje, štoviše isključivost. Budući da današnje doba ima drukčije interese, nove brige, različita usmjerenja, za njega je duhovno zvanje naprosto staromodno. Ipak, je li baš tako? Ima li nešto u duhovnom zvanju, u njegovu klasičnom katoličkom obliku, što je s jedne strane prihvatljivo za suvremeno doba, a što se s druge strane prema suvremenosti ne odnosi s prezirom, nego je pokušava razumijevati i uvažavati, ali i izazivati je.

Za svako zvanje presudan je osjećaj prozvanosti i pozvanosti. Dok je kod svih ostalih zvanja instanca od koje dolazi poziv zajednica ili osobna svijest, kod duhovnog zvanja čovjek se u vjeri suočava s Božjom zbiljom. O duhovnom zvanju može biti riječi samo ako se ono na što se čovjek osjeća pozvanim ne iscrpljuje i ne završava u bilo kojoj konačnoj stvarnosti: ni u strogo konfesionalno-crkvenoj vjeri, ni u nacionalnoj ili ideološkoj pripadnosti, ni u kulturno-političkom angažmanu. Ali također ništa od toga duhovno zvanje ne obezvrjeđuje niti potiskuje. Sve je nekako tu obuhvaćeno. No, duhovno zvanje smjera prema kvalitativno višem, obuhvatnijem i temeljnijem. A tu je opet riječ o onom smislu koji čovjekov život nosi i otvara, o onoj osobi koja jedino može zazvati ime nekog čovjeka, a da ga istoga časa ne upregne u svoje uske i sebične interese. Uvjerenje pak da u izabiranju duhovnog zvanja Bog ima svoje prste, da je on taj koji poziva, mora proći kroz provjeru i potvrdu u životu, ako ga ne želimo ostaviti području obične projekcije i umišljanja. Gdje se osobnost ne izobličuje u podaništvo, gdje sloboda ne biva žrtvovana radi „viših interesa“, gdje se dopušta njegovanje i oplemenjivanje dobrih ljudskih stvarnosti, gdje u isti pogled mogu stati i čovjek i Bog, ondje možemo reći da duhovno zvanje doista izvire iz one Tajne kojoj je stalo do potvrde čovjeka te ga zbog toga i poziva.

S onu stranu elitizma i osiguranja

Božja riječ je ona koja u pozivanju ima inicijativu. Ona određuje tok, svrhu i domet čovjekova poziva. Pri tome se čovjek upušta u povjerenje da se tu ne radi o samovoljnoj riječi niti pak o onoj koja ne poštuje njegove granice i mogućnosti. Duhovno zvanje ostaje autentično dok osoba ostaje svjesna da je poziv dar, ono s čime se ne gospodari i što se ne posjeduje kao vlastito postignuće. Ono je uvijek odgovor i razgovor. Ako duhovno zvanje zanemari to da dolazi iz Tajne, vrlo lako može postati ideologija. Božja riječ koja poziva čovjekovo ime uvijek je simfonična: u njoj su uz osnovni ton vlastitog imena sabrana mnoga imena bližnjih, ona uključuje bezbrojne tuge i radosti našega vremena, nevolje i blagoslove ljudskog života.

Budući da je za duhovno zvanje presudna pozvanost, ono svakako ne treba biti stvaranje posebnih, elitnih jedinica u Crkvi niti nekog dobrostojećeg staleža svećenika, redovnika i redovnica. Ono ne smije biti bijeg iz svoje ljudskosti pod plašt nebeskih zaštitnika niti se rađati iz očaja i situacije kad sve lađe potonu. Duhovno zvanje nije prostor u kojemu se stvaraju ili skrivaju kompleksi vezani uz vlastitu seksualnost, odnose s drugim ljudima, želju za vladanjem ili ambiciju. Duhovno zvanje nije poznavanje tajnih tehnika kako da čovjek prođe ovom trnovitom dolinom suza, a da se na njega što manje nalijepi blato grijeha i svega onoga negativnog u ovom svijetu. Duhovno zvanje zna za ljepotu i dobrotu svijeta, za njegovu vrijednost. Čovjek koji u dijalogu poziva i odgovora izabire duhovno zvanje zna da je Bog tajna ovog svijeta.

Duhovno zvanje je također svijest da se najvrjednije stvari u životu ne mogu nedodirljivo osigurati. Pred moljcima prolaznosti i mode ne može ostati nepromijenjeno ni jedno naše postignuće. Čak ni duhovni oblik. I u tom smislu duhovno zvanje je vrlo progresivno. Ono ostavlja prostora za rast, za sazrijevanje ljudskog života i oblika ljudskog zajedništva. Makar računa s tradicijom, nikad nije tradicionalističko; premda živi od drevnih iskustava, sasvim je otvoreno za nova životna iskustva; iako ima utvrđene forme – od odijevanja do načina života – ono se ne plaši stvaranja novih simbola i znakova vlastite prepoznatljivosti. Jedino na čemu nepopustljivo ustrajava je osluškivanje Božje volje i ponizno razmišljanje o tome što to Božja volja znači za vlastiti i zajednički život.

Nasljedovati Isusa Krista

Za kršćane duhovno zvanje prvenstveno znači nasljedovanje Isusovih tragova. Zadnje mjerilo kršćanskog duhovnog zvanja jest njegov život i njegovo duboko povjerenje u Oca nebeskog. Isusova riječ kojom poziva ljude da ga slijede ništa manje ne važi danas. I za današnje ljude važne su vrednote kraljevstva Božjega, tj. pozvani su da se odluče za nove, bolje i ljudskije odnose. Kršćani su pozvani da se na poseban način – uključujući baš tu životne oblike koje nosi duhovno zvanje – založe za pravdu u Crkvi i svijetu, za ideale sestrinskog i bratskog zajedništva, za očuvanje Božjih stvorenja i prirode, za praktično služenje bližnjima, za dijalog s drugačijima, za uvažavanje različitosti. Sve bi to – u sasvim konkretnim i jednostavnim formama – bile zadaće onih koji se odazivaju pozivu i izabiru duhovno zvanje.

Stoga na kraju možemo reći da su oni koji se danas odlučuju za duhovno zvanje pozvani: ustrajno vjerovati u dobrotu našeg svijeta i u Božju očinsko-majčinsku brigu usprkos poplavi negativnih vizija i apokaliptičkih tendencija u Crkvi i društvu; iskreno vjerovati da Isusov način života doista progovara svakom čovjeku i da mu daruje smisao; nasljedovati Isusa iz Nazareta znači konkretno se zalagati za dobro i pravdu, ljubav i razumijevanje, u prijateljstvo i praštanje, znači vjerovati u važnost malih, skrovitih koraka vlastitog ljudskog rasta; vjerovati da je kršćanin, ispunjen Duhom Isusa Krista, poslan svakom čovjeku, da njegova zadaća ne završava u ogradama iste vjere, nacije ili mišljenja, da mu Bog daruje slobodu, kreativnost, vlastitost te želi da svatko u svom životu razvija i potvrđuje te stvarnosti. Krenuti u avanturu duhovnog zvanja znači otkriti ljepotu zajedništva i privlačnost darivanja za druge ljude kako je to Isus činio. Tko izabere duhovno zvanje nikad neće biti profesionalac koji zna dobro raditi svoj posao. Prije će biti čovjek koji osluškuje, uvijek iznova zadivljen riječju i životom Isusa Krista koji ga zove i šalje da bude blizak ljudima svog vremena. Zato Isus i današnje ljude, osobito mlade koji traže svoj životni put, usred buke mnogih glasova i ponuda, zove i kaže: Ne boj se! Pođi za mnom!

nedjelja, 9. listopada 2016.

Obred primanja u postulaturu

Dana 6. listopada 2016. u mjestu Lendinara (RO, Italija) službeno je započela godina postulature za 18 kapucinskih postulanata.

Među 18 postulanata, nalaze se i sedmorica za našu Hrvatsku provinciju sv. Leopolda Bogdana Mandića. Po imenu to su: Anto PRANJKIĆ iz Brčkog (Štrepci), Marko NEDIĆ iz Tolise, Mirko ŠAFARIĆ iz Osijeka, Mislav ŠEBEČIĆ iz Zagreba, Matija IVOŠ iz Novog Travnika, Dario TOLIĆ iz Zagreba te Marijan KATIČIĆ iz Nove Gradišle. Ostali postulanti dolaze iz raznih kapucinskih Provincija sjeverne Italije, Švicarske, Slovenije, Grčke i Rumunjske.
 
Postulanti (s lijeva na desno): Mirko, Matija, Marijan, Dario, Mislav, Anto, Marko.
 
 
Obred primanja u Postulaturu predvodio je Generalni ministar Reda fra Mauro Jöhri. Uz njega još su bili magister postulanata fra Giovanni Cropelli,  provincijali iz Venezie, Milana, Genove, Slovenije. Zbog spriječenosti našeg provincijala kao njegov delegat predstavljao je gvardijan fra Juru Šimić, a s njim su iz Provincije još bili fra Željko Cestar, fra Mijo Šarčević te fra Ivan Markanović.
 
Ceremonija primanja bila je prilično jednostavna i vrlo lijepa, jednostavnost i jest uvijek bila odlika braće kapucina. Sve je započelo zazivom Duha Svetoga, za kojega je inače sami sv. Franjo rekao kako je On zapravo pravi i prvi Generalni ministar Manje braće, bez Njega ustvari je sve zaludno. Prvi dio je bio molitveni dio, koji se sastojao od molitve psalama te dva čitanja, prvo iz Poslanice Rimljanima (Rim 12, 7-18,21.) a drugo iz jednog od životopisa sv. Franje Asiškog Legenda trojice drugova, gdje se opisuje život prvih drugova sv. Franje, život u jednostavnosti, siromaštvu, radu i molitvi.
Postulanti: generacija 2016/2017.
 
Drugi dio bio je službeni dio, primanje samih postualanata od strane Generalnog ministra. Postulanti su sa svoje strane izrekli želju ulaska u franjevačko-kapucinsku obitelj, a obitelj to se zna ima svoje obveze, odgovornosti i pravila, no prije svega ljubav, jer ako ljubav ne pokreće obitelj, pokreće je sebični osobni interes. Generalni ministar sa svoje strane sa radošću je prihvatio 18 novih postulanata u našu obitelj. U homiliji je naglasio da bit našega života nije postati kapucin nego pronaći i živjeti volju Božju za nas te da naš život prate razna odricanja, ne samo od stvari nego i ona afektivne prirode, možda još teža od ovih fizičke pririode. No istaknuo je međutim da ta razna odricanja koja će doći kroz vrijeme formacije ne gledaju kao nešto negativno, nego više kao priliku za rast u slobodi.
Zadnji dio sastojao se od uručivanja lančića sa znakom tau, znaka osobito dragog sv. Franji jer je u njemu vidio oblik i znak križa Gospodina Isusa Krista, te Franjevačkih izvora novim postulantima. Kao zadnji znak, možda i najbratskiji da tako kažem, ostavljeno je uručivanje ključeva samostana kao znak povjerenja i obiteljkog ozračja.

 Nakon završetka ceremonije primanja, svi su se skupili za zajedničku fotografiju. Po završetku i tog dijela svi smo se zajedno premijestili u prostoriju blagovaonice samostana na kratku okrijepu i pojedinačna čestitanja.

četvrtak, 22. rujna 2016.

Novi postulanti

 
Bogu hvala, nova generacija postulanata na liturgijski spomendan sv. Franje Marije iz Camporossa, redovničkog brata kapucina (19. rujna 2016.) u kapucinskom samostanu Presvetog Trojstva u Varaždinu službeno i svečano započela je prva godina postulature. Riječi dobrodošlice i obred primanja novih kandidata vodio je provincijal fra Jure Šarčević uz sudjelovanje mjesne samostanske zajednice i fra Josipa Stankovića koji je 8. rujna završio novicijat i položio svoje prve redovničke zavjete u našem Kapucinskom redu.
 
 

Prvu godinu postulature započela su četvorica kandidata: Valentino Radaš iz Šibenika, Ivan Horvat iz Zadra, Danijel Pavlić iz Vareša te Vladimir Sabo iz Slavonije.

Ovu mladu braću, kao i naše bogoslove, novake i druge kandidate starijoj braći preporučujemo da ih se spomenu u svojim svakidašnjim molitvama!  
 
 

Što je to postulat(ura) i koji je njezin smisao?
     
     Pod pojmom POSTULAT(URA) obično se podrazumijeva vrijeme priprave i provjere prije službenog ulaska u novicijat (stupanjem u novicijat te polaganjem prvih zavjeta postaje se članom redovničke zajednice).

     Za razliku od novicijata za koji je propisano točno vrijeme trajanja (godina dana), period trajanja postulature nije službeno propisano, ali ipak može se načelno reći da redovito traje od šest mjeseci do godinu dana. No, prema potrebi i sudu odgojitelja i redovničkih poglavara može trajati i do dvije godine, ali ne duže od tog razdoblja!

     Postulatura je prije svega jedno formativno razdoblje, odn. jedna formativna redovnička ustanova u koju dolaze mladići koji su osjetili Božji zov i poticaj da nasljeduju Krista - kao svećenici i/ili redovnici.

     Slobodno možemo reći da ''postulatura'' započinje već onda kada je kandidat osjetio da ga Gospodin zove da izbliza slijedi-nasljeduje stope ''siromašnog i poniznog Krista'' (sv. Franjo Asiški).
Za vrijeme ove odgojne faze kandidat, u uskoj vezi sa samostanskim bratstvom, upoznaje redovnički način redovnički života i rada, a bratstvo pak, sa svoje strane, upoznaje kandidata, da može otkriti i dati pravi odgovor na njegovu molbu za konačan prijem u Red i novicijat.
 
     Za postulaturu možemo, također, reći da je to vrijeme u kojem kandidat nastoji intenzivnije upoznati i obdržavati Kristovo evanđelje; otkriti svoje početno zvanje; provjeriti motivaciju vlastitog duhovnog zvanja; upoznati i otkriti naš franjevačko-kapucinski način život; steći prvo iskustvo samostanskog načina života i rada.

    Postulatura je i vrijeme približavanja franjevačkim izvorima naše duhovnosti kao i našega života. Franjin lik, čitanjem spisa i života, uzor je, bogat privlačnošću i primjer koji ni dan danas ne prestaje oduševljavati i privlačiti iznova nove duhovne sinove. Uz njegov lik kandidati se trebaju uvesti i upoznati s našom bogatom duhovnom povješću i duhovnošću, te s onom našom braćom, koja su dala svjedočanstvo kako se u pojedinim povijesnim okolnostima franjevačka karizma nastojala utjeloviti u Crkvi, vjerno, temeljito, dosljedno i originalno.

   Obrazovna aktivnost glede postulature usmjerena je nadasve usavršavanju kateheze vjere; načinima molitve, posebno s uvođenjem u liturgiju koja je središte i vrhunac svega kršćanskog i redovničkog poslanja; poučavanjem u franjevaštvu; prva iskustva uvođenja u apostolsko-pasroralni rad. S početkom postulature postulant je pripušten u zajednicu kao njezin član, te time sudjeluje u bratskom životu zajednice.
 
* Mladići koji osjećaju duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) za sva moguća pitanja, dileme, i pojašnjenja slobodni su kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap
 

četvrtak, 15. rujna 2016.

Početak novicijata

Na blagdan Uzvišenja sv. Križa, 14. rujna, u gradu Tortoni (Italija), sjedištu međuprovincijskog novicijata, obredom primanja i oblačenja redovničkog habita kanonsku godinu svoga novicijata u Kapucinskom redu započela su osmorica mladića među kojima i dva za Hrvatsku kapucinsku Provinciju sv. Leopolda B. Mandića.



Fra Mario Berišić i fra Marin Berišić, obojica rodom iz Zagreba i porijeklom iz Janjeva, iz ruku magistra novaka fra Lorenza Mottia primila su i po prvi puta obukla habit franjevaca kapucina te na taj način započeli svoj intenzivni hod prema većem i dubljem osobnom predanju i posvećenju Bogu u redovničkom životu.
U ime provincijala ovom svečanom događaju prisustvovao je vikar Provincije fra Goran Rukavina te naš bogoslov fra Tomislav Trandler.                                                                                                        

četvrtak, 25. kolovoza 2016.

Duhovni poziv - milost nad svim milostima


Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru: bijahu ribari. I reče im: „Hajdete za mnom i učiniti ću vas ribarima ljudi! Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, u gleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njima.“
                                                                           (Mk 1, 16 – 20).
Čovjekov život je putovanje i predivna avantura kojoj nema „klasičnog“ kraja. Svi znamo da za nas kršćane smrt nije kraj, već novi početak. U toj avanturi, On nam je darovao toliko mogućnosti i slobodan izbor. A najvažnije je da u tom izboru pronađemo svrhu i smisao života. Zašto smisao postojanja? Upravo je tu jedini i pravi odgovor na sva životna pitanja, pa tako i odgovore vezane za pitanja duhovnog poziva. Svaki čovjek u sebi nosi klicu poziva, jer preko njega se ostvarujemo i u njemu pronalazimo vlastitu svrhu postojanja. Bog nam je dao odgovor za ono duhovno poslanje koje je za nas najbolje. Trebamo shvatiti da redovnici i redovnice nisu jedini koji osjećaju i žive duhovno poslanje. Primjerice, nalazimo ljude čije je poslanje posvetiti se podizanju obitelji. I to je jedna vrsta duhovnog poziva. Teško je, a istovremeno predivno odgajati djecu u duhovnom ozračju, Njemu na čast. Ima osoba koje se ne žene i ne udaju, ali ni ne žive redovničkim životom. Oni izvršavaju svoj duhovni poziv kroz služenje drugim ljudima i najpotrebitijima. A treća vrsta je ona koja živi u celibatu i čija je milost življenja takva života, nedokučiva „običnom puku“.
Možemo slobodno reći: „Ne samo da mi trebamo Boga, nego i on treba nas, obične ljude!“ On nas svaki dan želi samo za Sebe. Navještanje Evanđelja je predano u ruke Crkvi, a Crkva uz pomoć redovnika i redovnica to prenosi na ljude. Međutim, Crkvi trebaju i đakoni te angažirani vjernici laici koji će s puno žari raditi na socijalno-kreativnom području. To jednostavno možemo nazvati lancem Božje ljubavi. Kako bih taj lanac opstao, donekle je potrebna ravnomjerna agažiranost svih sudionika. To se najbolje može vidjeti kroz povijest čovječanstva. Veća angažiranost donosi veće plodove.
Kao što je rečeno da je čovjekov život pun avantura, najprivlačnija avantura jest susret s Bogom. Uistinu nema ljepše avanture sklopljenih ruku kako zapisa bl. Alojzije Stepinac. Tada smo najjači!! Čvrsti smo poput stijena na koje se ne mogu popeti i ni osvojiti najbolji alpinisti. 
Duhovni poziv je prije svega Božji dar i velika milost. Ako ne i najveća. Razvijanjem korijena omogućuje se rast biljke. Tako On stvara korijen u kojem se On nalazi. On je početak i kraj. Duhovni poziv nije ništa spektakularno. On se rađa sasvim obično. To je kao kad slušate predivan simfonijski orkestar koji ima uvod, jednu vrstu predigre, kojom Bog blagim ritmom violine, djeluje na nas. Nema tu određenog načina na koji nas On poziva. Možemo biti najbolji vjernik, najgori protivnik vjere, ubojica, kradljivac. Bogu to nije bitno. On nam se objavi kad se najmanje nadamo. Nekako, sasvim slučajno i iznenada. Međutim, iza svega toga se krije jedan proces kroz koji je On na nas ostavljao Svoj trag.
Danas postoje mnogi glasovi koji pokušaju utjecati na našu savjest. Kako prepoznati glas koji nam daje pravi smisao života? Rješenje je u sklopljenim rukama. U toj intimnosti s Njim, svatko od vas će moći osjetiti poziv Dobrog Pastira. Jesmo li spremni reći DA i osjećamo li strah? Pitate li se, je li moguće Umjetniku posvetiti cijeli život? Ne brinite, on nikada ne napušta. Njegove stope su naše stope. On hoda uz nas, a nekada i umjesto nas kada nismo sposobni hodati. On nas tada nosi na leđima. Kao general ranjenoga vojnika. Zato se pouzdajte u njega. 
Isus svaki dan upućuje poziv: „Slijedi me!“ Imamo li hrabrosti reći: „Evo me!?“
Bog treba suradnike koji će govoriti o „najvećem Umjetniku svih vremena“ Isusu Kristu. Odvažimo se i nemojmo se bojati reći: „Evo me, Gospode moj, sve moje! Želim biti tvoj „kist“ kojim ćeš oslikati svaki kontinent, „boja“ kojom ćeš obojati sva srca i „stalak“ na kojem ćeš biti slavljen!“

Neke predrasude o redovničkom životu i pozivu

Mislite da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav?
 
 Suprotno općeraširenim pogrešnim shvaćanjima, redovničke zajednice nisu sastavljene od pjevuckavih svećenika, prepredenih časnih sestara i mušičavih crkvenih dama spremnih da vas udare po prstima.
U našoj neumjerenoj, medijima rukovođenoj kulturi, javno mišljenje može postati iskrivljeno kada poznati film, televizija ili časopisi promiču staromodni stereotip redovničkog života. Uz neke iznimke, pouzdani medijima-nadahnuti model redovničke osobe je ili ogorčena žena u širokom habitu koja škljoca zglobovima prstiju ili otupjeli stari muškarac u talaru koji šeće pogrbljen i nešto mrmlja na jeziku koji je odavno mrtav.
Kao mladi ljudi, potaknuti na življenje redovničkog života, susretali smo ovakve portrete, zajedno s mnoštvom drugih, ne samo pogrešnim nego također i potencijalno opasnim za budućnost redovničkog života. Mnogo mladih ljudi ni ne pomišlja o redovničkom životu zbog pogrešnih predodžbi koje skupljaju iz različitih izvora, uključujući i katoličke. Mi bismo htjeli raskrinkati osam mitova o redovničkom životu i ilustrirati ljepotu, zadovoljstvo i psihološko zdravlje koje netko potencijalno može pronaći u ovom jedinstvenom životnom stilu.
 
PRVI MIT: Redovničke zajednice izumiru
 
Čuvši ovaj mit, ne možemo pomoći a da se ne prisjetimo scene iz filma «Carstvo uzvraća udarac (Zvjezdani ratovi)» kada duh Bena Obi-Wan Kenobija objašnjava mudracu Yodiju da je mladi Luke Skywalker njihova jedina nada, posljednji od nekad moćne i glasovite grupe. Iako je broj redovnika i redovnica u opadanju, za razliku od sredine dvadesetog stoljeća kada je rastao, većina redova funkcionira bolje od Jedi vitezova! Postoji na stotine muških i ženskih redovničkih zajednica. Svaka od njih ima svoju osobitu karizmu – ili duhovnost – i mnoge još primaju svake godine nove članove. Iako neke redovničke zajednice izumiru, druge napreduju. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta i opadanja, i nastavit će i dalje živjeti ako se pravilno prilagode potrebama crkve i svijeta.
 
DRUGI MIT: Sestre predaju po školama, a svećenici govore Misu
 
Redovničke zajednice znaju da su ljudska bića rođena s mnoštvom darova od Boga. Jedan od ciljeva redovničkog života jest odrediti kako darovi pojedinca mogu biti iskorišteni u služenju Bogu i crkvi. Pokušavajući postaviti ljude na mjesta za koja nisu pripremljeni ili za koja nemaju talenta, to ne predstavlja put ka slavljenju Boga. Dok su poučavanje i predsjedanje Euharistijom dvije važne službe povjerene muškarcima i ženama koji žive redovnički život, postoje na stotine drugih načina kako služiti. Unutar redovničkog staleža nalaze se liječnici, pravnici, ekonomisti, pisci, upravitelji, arhitekti, inženjeri, znanstvenici, umjetnici i glumci. Redovništvo je način življenja, a ne smjernica za posao.
 
TREĆI MIT: Polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti je strano
 
Za pretpostaviti je da siromaštvo, čistoća i poslušnost neće vjerojatno umanjiti slušanost liste Top 10 Davida Lettermana, kao jedan od načina dobrog provoda. Ali postoji bogatstvo u ovim zavjetima koje se obično izgubilo u općepogrešnim shvaćanjima. Redovnički zavjeti, poput zavjeta ženidbe, služe kao sredstvo ka većem konačnom cilju. Tri sveopća zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti dozvoljavaju nam da služimo širokom sloju ljudi. Zavjeti osiguravaju slobodu koja nam dopušta angažirati se u svijetu na poseban način, manje ograničeni materijalnim poslovima, obiteljskim obvezama, pa čak i našim osobnim interesima. Nadalje, zavjeti služe kao protukulturalno svjedočanstvo, osobito u svijetu koji prenaglašava novac, seks i moć. Zavjeti služe kao podsjetnik da su idoli, koje ponekad slijedimo, slabe zamjene za ljubav Božju, koja neprekidno poziva sve ljude da autentično žive svoj poziv.
 
ČETVRTI MIT: Redovnički život je život patnje

Kad bi to bila istina, nitko se od nas ne bi htio pridružiti! Realistično, koje god zvanje osoba odabere donijet će sa sobom nešto patnje; ovo je stvarnost ljudskog bivstvovanja. Važno pitanje o kojem se dade raspravljati jest, služi li ta patnja ili žrtvovanje nekom uzvišenijem cilju i čini li me sretnim? Životni poziv, bilo u braku, samački život ili redovnički život, treba biti odabran zato što netko osjeća da je pozvan živjeti na određeni način. Očekivati život bez patnje je nestvarno, jer netko može očekivati život sastavljen samo od ljubavi i sreće. Kao što roditelji žrtvuju mnogo stvari zbog svoje djece, muškarci i žene u redovničkom životu žrtvuju se za puk Božji. Ponekad ova žrtva može uključivati patnju, ali to je učinjeno za druge, a ne za svoj vlastiti spas. Redovnici i redovnice, poput većine zdravih ljudi, ne nadaju se patnji, ali ako žive autentično, u ljubavi, patnja će se od vremena do vremena pojaviti. Na sreću, Bog nam je često prisutniji kada patimo.
 
PETI MIT: Redovnici su supersveti
 
Mi smo ljudi, a to znači da postoji čitav spektar redovničkih temperamenata u redovničkim zajednicama, od onih koji Krista proživljavaju na mističan, neposredan način do onih koji ga otkrivaju preko službe, od onih koji više vole krunicu i euharistijsko klanjanje do onih koji više vole eksperimentalne oblike molitve. Jedinstveni faktor koji je zapravo važan jest: svi su Isusovi učenici, jedinstveno pozvani da dijele duhovnost svojih zajednica sa svima drugima, širom Crkvom i svijetom. Masa ljudi smatra redovnički život zabavnim i interesantnim, dok on također stvara izazove. Ali to je životna istina općenito, zar ne?
 
ŠESTI MIT: Redovnici su poslušnici

Redovnici se zavjetuju na poslušnost, a ne na podložnost i zloupotrebu te poslušnosti. Većina sestara, braće i svećenika koje poznajemo ima više sličnosti s Lone Rangerom nego s Tontom. Redovi se nadaju zrelosti, uravnoteženim, neovisnim, visoko motiviranim, kreativnim kandidatima, a ne slabim, podložnim, ovisnim trutovima.
Poslušnost znači slušati, prije nego li slijepa podložnost. Poput svih ljudi, redovnice i redovnici su pozvani osluškivati Boga, te potrebe svoga reda i Crkve. Poslušnost zahtijeva zrelo slušanje i dijalog između redovnika i njegovog starješine. Redovničke osobe su pozvane staviti na raspolaganje svoju molitvu, želje, talente, strahove i radosti tako da starješine mogu donositi uputne odluke koje će biti najbolje za tu osobu, pojedinačnu zajednicu, red i Crkvu. Celibatska čistoća i jednostavno življenje neophodni su za življenje redovničkog života, ali zavjet poslušnosti je najizravnije vezan s obavljanjem istinske svrhe redovničke zajednice.
 
SEDMI MIT: Redovnici se odriču svojih obitelji i prijatelja
 
Nakon ulaska u redovništvo, odnosi s obitelji i prijateljima se mijenjaju, ali nikad ne prestaju. Kao što se međuljudski odnosi mijenjaju nakon vjenčanja, promjena se događa i kod redovnika, također. Kakvoća promjene je različita, ovisno o tipu zajednice u koju osoba ulazi. Strogo zatvorene kongregacije podrazumijevat će manje posjeta s prijateljima izvana i s obitelji. Ali većina je redovničkih zajednica apostolskog tipa – znači da su usredotočene na služenje, a članove se potiče da imaju zdrave, trajne odnose s onima koje vole. Ovi odnosi se nikad ne zamjenjuju zajednicom, iako mi ponekad možemo poželjeti da se to ostvari, barem zakratko.
 
OSMI MIT: Redovnici su aseksualni
 
Pitanje: Kako zoveš osobu koja je aseksualna? Odgovor: To nije osoba. Aseksualni ljudi ne postoje. Spolnost je dar od Boga i zato, sastavni dio našeg ljudskog identiteta. Oni koji potiskuju svoju seksualnost ne žive kako ih je Bog stvorio da budu: puni života i zdravi. Zbog toga, oni su uglavnom nesretni.
Svi su ljudi pozvani od Boga da žive čisto, što znači da imaju poštovanja prema daru svoje seksualnosti. Redovnice i redovnici se zavjetuju na celibatsku čistoću, što znači da žive svoju seksualnost pazeći na svoje ponašanje. Zavjet čistoće ne znači da netko potiskuje svoju muževnost ili ženstvenost. Spolnost i spolni odnos su dvije vrlo različite stvari. Dok se redovničke osobe uzdržavaju od spolnih odnosa, to ne znači da postaju aseksualna bića, nego prije trebaju biti svjesni onoga što znači biti muškarac ili žena. Zavjet čistoće također ne znači da netko neće imati bliske odnose, odnose pune ljubavi sa ženama ili muškarcima. Zapravo, takvi odnosi znak su življenja zavjeta na ispravan, zdravi način. Življenje redovničkog zavjeta čistoće nije uvijek lagano, ali može biti vrlo lijepi izraz ljubavi prema Bogu i drugima.
 
Redovnice i redovnici nisu čudaci; oni zrcale ostatak Crkve kojoj služe: postoje introvertirani i ekstrovertirani, visoki i maleni, stari i mladi, debeli i mršavi, nepobožni i pobožni, šaljivi i ozbiljni, i sve između toga. Oni pokušavaju živjeti isti prvotni poziv kao i svi drugi kršćani, a to je: navještanje i življenje Evanđelja. Ipak, redovnici to čine kao članovi reda koji služi Crkvi i svijetu na osobit način. Poput bračnog i samačkog života, redovnički život može biti čudesan, ispunjen, uzbudljiv i, svakako, normalan. On također može biti protukulturalan i pozitivno izazovan. To je on za nas i za mnoge druge.
Ako si mislio da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav, nadamo se da sada možeš gledati mimo stereotipova i uvidjeti da je redovništvo dar Crkvi i svijetu.
 
                               Autori: David Nantais & Scott Opperman

četvrtak, 9. lipnja 2016.

Briga za duhovna zvanja

Približava se kraj školske godine. Nad uspjehom u školi ili na fakultetu jednako su zabrinuti i oni koji polažu ispite kao i njihovi roditelji i obitelji. Svi mi dobro znamo da uspjeh ponajviše ovisi o osobnom radu, trudu i marljivosti u učenju. No, uz školu i stjecanje znanja i određenih vještina raste se i u drugim, životnim spoznajama vrijednosti koje usmjeruju i učenički i studentski trud. Posebice je to odlučujuće na kraju školske godine kad se mladi pitaju o tome gdje će se kao ljudi najbolje ostvariti. Nije zanemariv, dapače, valja intenzivirati i molitveni život da bi se u ozračju molitve prepoznalo ono što Bog za pojedinu osobu planira. Pritom je dobro imati svojega ispovjednika i osobu od velikog povjerenja i iskustva da bi bio pomoć u razlučivanju. Napokon svaka pojedina osoba ima sama odlučiti, pogotovovu kada je riječ o duhovnom zvanju.
 
Nakon crkvenog sabora u Tridentu briga za duhovna zvanja osiboto je stavljena na srce mjesnim biskupima i redovničkim zajednicama, a II. vatikanski sabor je sjemeništa jednostavno nazvao ''zjenicom oka'' mjesnog biskupa. Očito je riječ o pregolemoj važnosti duhovne, ljudske i intelektualne izgradnje onih koji su usmjereni prema svećeništvu ili redovništvu. Danas je to posebice izraženo kad mnogi mladi već prođu čak određene teškoće bilo u obiteljskom okružju ili pak u vrtlogu svakojakih privlačnosti koje ih često ostavljaju praznima i nakon dubokoga obraćenja počinju intenzivno razmišljati i o mogućnosti duhovnog poziva na koji se onda i odluče, ali pragove prijašnjih vrludanja često još dugo u životu osjećaju.
 
Odatle briga Pape za ispravno usmjeravanje onih koji se žele posvetiti tomu da budu s Božjim darovima posve otvoreni svojoj braći i sestrama. Takvima su potrebne osobe koje će ih s razumijevanjem pratiti i biti im bliski u njihovu hodu prema potpunom predanju uzvišenoj zadaći. A odgojitelji, profesori, duhovnici, magistri-učitelji novaka, postulananata, bogoslova, uz potrebnu psihološku i ljudsku zrelost i spremu, ponajprije imaju biti prožeti Božjom mudrošću te svojim životom radosno svjedočiti mladima onaj ideal prema kojemu se usmjeruju. A svima nam je ideal Isus Krist kojega prepoznajemo u Evanđelju koje nas ispunjava radošću življenja u Bogu i s Bogom za druge. Nastojmo se svakodnevno brinuti za duhovna zvanja kako bi bila na procvat kršćanske zajednice i naroda za koji su pozvani izgaradi!

Za prijem u Kapucinski red zainteresirani mladići mogu kontaktirati:
 
Fra Juro Šimić

petak, 3. lipnja 2016.

Važnost redovničkog odijala ili habita


Oblačenje kapucinskog habita
 
Početkom 1970-ih, kada smo ju mi učenici pitali zašto nosi običnu odjeću a ne svoj habit, sestra koja je u našoj župi vodila vjeronauk odgovorila je da je odbacivanje redovničkog habita dobra stvar jer naglašava da sestre nisu nešto izvanredno i da smo svi posebni u Božjim očima.

Sestra je dala i primjer: „Kada bismo bile u habitima, čovjek koji je prodavao talijanski sladoled bi uvijek insistirao na tome da nam da besplatan sladoled, no zašto bi? Zašto mi ne bi platile kao svi drugi? Zašto bismo ga mi trebale lišiti njegova prihoda jer smo u kostimu?“

Ostavimo sa strane to da je malo vjerojatno da će talijanski prodavač propasti zato što je dao nekoliko besplatnih kugli sladoleda. Ono što je upadljivo 40 godina kasnije je to što je njezino razmišljanje bilo posve horizontalno i banalno. Imalo je nešto širine, ali nimalo visine ili dubine. Baš kao „horizontalno usmjerene“ mise i himni koji pretjerano ističu ljudskost crkve, pritom umanjujući transcendentnost liturgije i njezinu svrhu, sestra je prihvatila gredu križa – čovječanstvo i crkvu koji posežu jedno za drugim – bez razmišljanja o tome da je stacionarni vertikalni stup usmjeren prema raju nužan ako će itko biti uzdignut.

Sestra je djelovala u samovoljnoj zabludi: opravdavala je napuštanje habita apeliranjem na solidarnost, suosjećanje i poniznost, ali je njezina priča ilustrirala egoizam i uobraženost. Oplakivala je mogućnost da čovjeku oduzme njegovu zaradu, no istovremeno je tom čovjeku oduzimala nešto sasvim drugo.

Sladoledar sestri nije davao besplatan sladoled zato što je nosila habit, već zato što je bio čovjek koji je štovao (ili barem poštovao) Boga i vidio priliku da svoje poštovanje pokaže na mali način, na čemu bi mu sv. Terezija zapljeskala.

Oduzimala je nešto i drugima. Njezin habit je bio podsjetnik zajednici vjernika, i svima drugima, da smo pozvani na život jednostavnosti i žrtve – da pored svojih instinkta da, poput Marte, radimo do premorenosti i svoje identitete gradimo na onome što radimo moramo kultivirati svoje unutarnje Marije, prihvaćajući izazov da jednostavno budemo. Sestra je možda ispravno ustvrdila da ona nije nešto izvanredno, no njezin je habit bio svjedok onoga što ona jest i potvrđivao je Kristov zavjetni život među nama s ohrabrujućom neposrednošću.

Perfectae Caritatis, dekret II. vatikanskog koncila o prilagođenoj obnovi redovničkog života, mudro je savjetovao o koristi praktične prilagodbe redovničkih habita, ali nikad nije proglasio da habite treba odbaciti.

Redovnički habit, izvanjsko obilježje posvećenosti Bogu, treba biti jednostavan i čedan, skroman, ali i doličan. Osim toga, on mora odgovarati zdravstvenim uvjetima i biti prikladan za okolnosti mjesta, vremena i potreba službe. Habiti i muških i ženskih religijskih redova koji ne odgovaraju ovim normama moraju biti promijenjeni.

„Izvanjsko obilježje posvećenosti“ treba biti znak, ali habiti trebaju biti i sredstvo nijekanja samog sebe. Paradoksalno, oni su trebali ukloniti sestrinu izvanrednost i učiniti ju jednom od mnogih, jednim dijelom kolektivne košnice. Doista, redovnički život je socijalizam na jedini način na koji on može doista djelovati: na malenoj i dobrovoljnoj razini.

Skidanje habita je možda sestrama pomoglo slaviti njihovu individualnost – i to nije grozna stvar sama po sebi jer je svatko od nas prekrasno stvoren – no njihovo prihvaćanje obične odjeće je običan svijet učinilo još običnijim. Iznenada, više nije postojalo svakodnevno izvanjsko podsjećanje da se netko moli i da bi se i mi trebali moliti. Iznenada, više ništa nije moglo običnog radnika podsjetiti na Krista i ponukati ga da u zahvalnosti podijeli nekoliko kugli sladoleda.

Kada je sestra izbjegla nošenje habita, sladoledar je izgubio oznaku koja ga je u nasumičnom trenutku njegova radnog dana podsjećala na Boga. Sestra je time pomogla tom čovjeku da postane suštinski siromašniji.

Žudeći za zajedništvom, poniznošću i „ne-specijalnošću“, sestra je ironično završila tako što je jako puno razmišljala o sebi. U konačnici, talijanski sladoled nije bio za nju već za Boga.

Habiti nisu nužni za redovnički život. Ponekad čak mogu biti i smetnja cjelokupnoj misiji zajednice. No kada je sestra svoje redovničko ruho prozvala kostimom, možda je to bio pokazatelj da je izgubila dodir s dubljim značenjem tako moćnog socijalnog identifikatora. Time je samoj sebi oduzela privilegiju da samom svojom pojavom podsjeća svijet da je sve stvorenje izvanredno i voljeno. Oduzela je tu priliku i svima nama koji želimo i volimo da nas podsjećaju na to, jer ta želja ukazuje na to da u konačnici svi jesmo nešto posebno.

U današnjem svijetu habite vrijedi ponovno uzeti u obzir, čak i u „najliberalnijim“ zajednicama. Kićene i uštogljene opreme prošlih vremena nisu praktične za 21. stoljeće. No u vrijeme kada se kršćansko svjedočanstvo prima ili cinično – kao karikatura ili fanatičnost – ili sa zlobnošću koja donosi progon i genocid, preuzimanje jednostavnih habita bi moglo biti tiho svjedočanstvo života ujedinjenih u svrsi i življenih u jednostavnosti i dostojanstvu, usmjerenih k nečemu većem od naših materijalnih i političkih briga.

Takvo svjedočanstvo bi zapravo moglo biti nužno za život svijeta.

petak, 4. ožujka 2016.

Kako prepoznati duhovni poziv?


Kako prepoznati duhovni /svećenički ili redovnički/ poziv u svome životu? Kako mogu znati da Gospodin baš mene poziva da ga izbližega slijedim?

Evo pet jednostavnih i pri tom korisnih savjeta:

1) Apostol Pavao u poslanici Galaćanima piše: “Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost!” Kad razmišljaš o duhovnom pozivu, o onome na što je svećenik i redovnik pozvan činiti; razmisli budi li to u tebi radost, mir i ostale plodove Duha? Ispunjava li te u tim trenucima osjećaj radosti ili iste nema? To je prvi i možda najvažniji pokazatelj poziva.

2) Molitva, molitva, molitva! U molitvi iskreno otvori svoje srce i pitaj Gospodina što želi od tebe! Bog nije neka daleka stvarnost, već konkretna Osoba, Isus Krist! On želi da budeš sretan! Ako te poziva da budeš svećenik, On je stavio tu želju u tvoje srce! Stoga pitaj Ga, pitaj Ga poput sv. Franje Asiškog: Gospodine, što želiš da učinim? U molitvi traži i moli Ga: „Pokaži mi isprava put, Gospodine“! Pri tome budi pažljiv na Božje znakove!

3) Često i rado čitaj Bibliju! Čitajući Riječ Božju zastani i osluškuj što ti ono želi reći. Budi pažljiv na svetopisamske izabranike i proroke, razne prispodobe i ostale ulomke iz Evanđelja. Što ti oni govore o tvome životu? Budi pažljiv slušatelj Božje Riječi! Osim toga, čitaj živote i primjere svetaca.

4) Idi na Svetu Misu svaki dan! Ako se preispituješ, idi na misu svaki dan! Budi pažljiv na čitanja i na ono što Euharistija znači. Nastoji sakramentalno živjeti pa ti ni Božja milost neće uzmanjkati.  

5) Osluškuj malo što govore ljudi oko tebe; tvoja obitelj, prijatelji, kolege… Vide li u tebi znakove koji ukazuju da bi mogao dobar svećenik? Oni nas jako dobro poznaju i često vide bolje i jasnije od nas samih.

Ovo su klasični savjeti kako prepoznati duhovno zvanje! Budeš li pažljiv na njih, jasnije ćeš uvidjeti zove li te Gospodin da ga možda izbliza slijediš u duhovnom pozivu kao svećenik ili redovnik (osim svećenika-redovnika, moguće je biti i časni brat).

Kontakt osoba za sva moguća pitanja i pojašnjenja:
Fra Juro Šimić OFMCap
sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb

nedjelja, 7. veljače 2016.

Redovništvo je san, a redovnici su ''sanjari''

Ako se retorički upitamo:
ima li još danas na svijetu mjesta gdje se radosno živi?


Odgovor bi trebao glasiti:
sigurno ima!
Samostani su takva mjesta,
kuće odnosno zajednice u kojima se radosno živi.
Možda će netko na tu tvrdnju u sebi promrmljati, više njih se nasmijati i naći u tim riječima potvrdu za svoju sumnju koja im se provlači većim dijelom ovoga promišljanja:Taj uopće ne poznaje redovništvo!
Razmišlja o redovnicima/redovnicama kao o anđelima, a ne kao o ljudima.
Govor o redovništvu koje ne postoji, o idealima koji nemaju pokrića u stvarnosti i koji su u konačnici neostvarivi, samo su tlapnja i san.

Da doista, redovništvo je san, i to onaj najljepši crkveni san,
san koji cijelom crkvenom životu daje nebesku privlačnost i draž.
Redovnici jesu, zapravo trebali bi biti „sanjari“,
oni koji „zaluđeni“ Kristovom ljubavi sve vide drukčije od drugih, koji su s jedne strane tako jednostavni i stvarni,
a s druge strane tako čudni i nadstvarni u svojoj jednostavnosti, miru i radosti.


Crkva bi u redovnicima trebala i morala imati krila.
Redovničke zajednice trebale bi biti krila Crkve
partikularne (mjesne) i sveopće;
samostani bi trebali biti napajališta duhovnog mira i radosti,
mjesta na kojima se san i java dotiču,
gdje se stvarnosti u snu preobražava
i san se u stvarnosti ostvaruje, doživljava.


Ako bi se protiv čega redovništvo danas trebalo boriti unutar sebe, onda bi to trebala biti borba protiv napasti posvjetovnjačenja i konformizma koji nude ugodan i komotan, ali isto tako i isprazan, bljutav i bezličan život, život koji više nikome ništa posebno ne znači.
Slaba je u tom pogledu utjeha u „razumnom“ objašnjenju kako treba biti realan i živjeti u skladu s postojećim mogućnostima.
Dok je , kako se to obično kaže, politika umijeće mogućega,
vjera je, smije se reći, „umijeće“ nemogućega:
Bogu ništa nije nemoguće.“
Na vjeru kao „umijeće nemogućega“ podsjeća nas sam Isus u riječima:
Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: „Iščupaj se s korijenom i presadi se u more! I on bi vas poslušao.“


Izgube li redovnici status „sanjara“, izgube li san kao pokretač svoga života i djelovanja, tada će se doista moći upitati tko su i zašto su to što jesu.
Dok svjetovni realizam živi isključivo od materijalnih i tvrdoglavih činjenica i rađa tjeskobom i beznađem,
redovnički realizam živi prije svega od sna,
hrani se nadstvarnošću, evanđeoskom naivnošću,
odnosno bezazlenošću i „nepopravljivom“ dobrotom,
i rađa nadom i radošću.
Evanđeoski realizam utjelovljen u redovništvu ne može ne biti zahtjevan, udan i neobičan; više nego odjećom,
on mora provocirati svojim djelima, stilom života i ponašanja.
Dok je svjetovnih realista previše,
redovničkih, odnosno evanđeoskih nedostaje.
Usuđujem se reći njih ovaj svijet treba više od svega.
Nema danas područja na kojem redovnice ne bi mogli plodno djelovati, nema naime životne i radne sredine koja ne bi trebala njihov evanđeoski entuzijazam i slobodu,
duhovnu sigurnost, nadu, radost i mir,
njihovo iskustvo ljubavi i zajedništava.
Mnogi su zajedno s njima spremni i sanjati svijet Evanđelja,
mnogi su zajedno s njima spremni mijenjati sebe i svijet u kojemu žive u skladu s evanđeoskim realizmom.
Na njihov san posebno čekaju oni koje svi drugi izbjegavaju,
kojim nitko ne ide, a oni ne žive daleko, i do njih ne treba dugo putovati.
U napasti da se izjednače sa svima drugima i budu gdje i svi drugi, redovnika i redovnica je danas, čini se, dovoljno, da ne reknemo puno u „normalnim sredinama“, u životnim okružjima i na radnim mjestima za koja se ionako natječu mnogi drugi.
A nisu li redovnici i danas kao i u doba svojih utemeljitelja pozvani poći prije svega tamo gdje nitko neće,
raditi s onima s kojima drugi ne žele raditi,
baviti se onim poslovima koje svi drugi izbjegavaju,
jer su ili teški ili se ne isplate, ili najčešće i jedno i drugo.
A upravo za takve društveno stigmatizirane,
sebi prepuštene, zapuštene i zaboravljene pojedince i skupine Bog traži svoje sanjare.
Možda među ostalima i u zajednici kojoj pripada određeni redovnik i/ili redovnica?!

Koga da pošaljem i tko će nam poći?!“
Jedan redovnik, redovnica ne smije zaboraviti sanjati, i ne smije se sramiti biti sanjar.
I sv. Josipa su njegova braća prozvala sanjarom!
Sjetimo se svega što je Bog za njih i njihov narod učinio u sušnim i teškim godinama upravo po tom sanjaru!
Ne zaboravimo također što piše u Svetom pismu:
Miljenicima svojim u snu on daje.“
Jedan od tih miljenika je i sv. Josip, zaručnik Blažene Djevice Marije i Isusov poočim.
I on je poruku spasenja primio u snu, i njegov je san postao stvarnost Evanđelja, evanđeoski realizam.
On koji je na neposredan način bio u službi utjelovljenja Sina Božjega, i kome je Otac nebeski povjerio brigu za „dijete i majku njegovu“.
On današnjim redovnicima i redovnicama svojim zagovorom može pomoći da što dublje i jasnije shvate zašto su danas potrebni Crkvi i svijetu.

                                                                               Autor: Antun T.

četvrtak, 4. veljače 2016.

Duhovni poziv - služiti Bogu i braći ljudima



Sedamnaestogodišnji Argentinac Jorge Mario Bergoglio 21. rujna 1953. godine nije otišao s prijateljima na izlet u povodu Učeničkog dana, iako je to planirao. Bez nekog osobitog razloga posjetio je crk­vu San José de Flores u svojoj župi, gdje je zatekao svećenika kojega nikada prije nije upoznao i koji je zračio dubokom duhovnoš­ću. Odlučio je da se neće vratiti prijateljima koji su ga čekali na željezničkoj postaji, nego da će se ispovjediti. Ova odluka mu je, kaže, zauvijek promijenila život. "Za vrijeme te ispovijedi dogodilo mi se nešto posve neobično, ne znam što, ali nešto što mi je promijenilo život. Rekao bih nešto kao da su me zaskočili dok sam spavao na straži", ispričao je nedavno novinarima Jorge Mario Bergoglio, koji je u međuvremenu postao vrhovni poglavar Katoličke crk­ve, u svijetu poznat pod imenom papa Franjo. To "nešto", shvatio je kasnije, bilo je redovničko zvanje.

Božji poziv na specifičan način doživjela je i Dijana Lončarek. Ona će čitav život pamtiti glas koji je čula prije nekoliko godina dok je šetala rodnim krajem. Iako je vrijeme bilo loše, a glas neobičan, učinilo joj se da je čula riječi: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš i poželjet ćeš da živiš." "Ma kud ćeš mene?!", odgovorila je nepoznatom glasu zatečena Dijana. U to vrijeme je bila tinejdžerica sa širokim krugom prijatelja i izglednom glazbenom karijerom koja joj se smiješila nakon nekoliko uspješnih nastupa na glazbenim festivalima, a i smatrala je da za Božji poziv ima mnogo boljih, kvalitetnijih i pobožnijih osoba od nje.

Unatoč tomu, Dijana je 2011. godine položila prve i doživotne zavjete čime je i zvanično postala časna sestra, a široj javnosti je postala poznata nakon što je, imitirajući poznate hrvatske glazbenike i pjevajući njihove hitove simbolični naziva: Skitnica, Bube su u glavi..., objasnila učenicima jedne hrvatske škole kako se odlučila za redovnički poziv.

Zašto baš ja?

Jorge Mario Bergoglio i s. Dijana dvoje su od gotovo milijun članova Katoličke crk­ve koji su životni i vjernički smisao pronašli u nekom od muških i ženskih crk­venih redova ili drugih oblika redovničkog-zajedničkoga života. Ova impozantna brojka navodi nas na promišljanje kako se postaje redovnik ili redovnica i tko se sve može baviti ovim pozivom.

Analizirajući javno objavljena svjedočanstva redovnika i redovnica o razlozima zbog kojih su se odlučili za redovnički poziv može se zaključiti da se najveći broj njih posveti Bogu nakon što "čuju" Božji glas, kao što je to bio slučaj s papom Franjom i s. Dijanom. Drugi redovnicima postaju nakon što u Bogu i "svetim knjigama" pronađu odgovore na životna pitanja i nedaće. Mnogo je onih koji prihvate Božji poziv nakon što upoznaju druge duhovne redovnike i redovnice, a u nekim obiteljima, prvenstveno iz ruralnih područja, u kojima živi puno djece, običaj je da se bar jedno od njih bavi duhovnim pozivom.


Privlačnost redovničkog života

Mnogi mladi ljudi žele postati svećenicima/redovnicima jer smatraju da to Bog želi od njih. Smatraju da će ih ako se ne odazovu Božjem pozivu Bog kazniti ili da će biti nesretni cijeli život. Bog ne djeluje na takav način, nego je, naprotiv, svakom od nas dao slobodu u odlučivanju i izboru. Ako je nekome redovnički život privlačan, to je dobar znak, ali su uz to važni i drugi znakovi.

Pozitivni motivi zbog kojih se mladi ljudi odlučuju živjeti redovnički život su, prema navedenom izvoru, želja za služenje Bogu na izvanredan način, želja za produbljivanje ljubavi i znanja o Bogu, želja za proširivanje kraljevstva Božjeg, te želja za življenjem evanđeoskog života što savršenije.

Ukoliko se, pak, netko odluči za redovnički poziv iz tzv. neprimjerenih motiva, odnosno kako bi materijalno profitirao, stekao "krov nad glavom", osigurao hranu ili životno osiguranje, kako bi riješio problem osamljenosti ili zato što se boji da ne može ostvariti bračni život, velika je vjerojatnost da ta osoba nije pozvana od Boga.

Prikladnost za redovnički život na navedenoj stranici objašnjena je na sljedeći način: "Mnogi pokušaju ostvariti poziv o kojem razmišljaju. Međutim, nakon određenog vremena neke osobe primijete da to nije za njih. Isto tako, postoje oni koji bi bili prikladni za redovnički život, ali njih taj redovnički život ne privlači. Oni nemaju želje za takvim pozivom, ali bi bili prikladni za redovničke osobe."


Nema 100% sigurnosti

Nakon što se mlada osoba suoči sa sva tri ranije navedena znaka, pitanje koje se logično nameće glasi: moram li biti 100% siguran da ću biti redovnik ili redovnica ako pođem za Božjim glasom?

Stopostotna sigurnost poziva u početku nije potrebna, a postoje i oni koji možda nikada neće biti sigurni u svoj izbor životnog poziva.

Redovnici iz New Yorka na svojoj stranici www.nypriest.com potencijalnim redovnicima i redovnicima preporučuju da urade sljedeće stvari nakon što čuju Božji poziv:

- Budite tihi kako biste čuli Gospodinove glasovne pozive. Odvojite vrijeme za molitvu i meditaciju u tišini kako biste na miru razmislili o Božjem glasu.

- Pronađite redovnika ili redovnicu – nekoga s kim možete otvoreno razgovarati i tko Vam može pomoći da razvijete svoj odnos s Bogom i da upoznate samog sebe. Ostanite u kontaktu s redovnikom ili redovnicom. Razgovor s redovnikom ili redovnicom ne znači da i Vi morate to postati, nego Vam omogućuje da naučite više o redovništvu.

- Sudjelujte u crk­venom životu. Čitajte o redovničkom i svećeničkom životu, sudjelujte u crk­venom životu i pohađajte duhovne vježbe.


Siromaštvo, poslušnost i čistoća

Hoće li svoj život posvetiti Bogu, potencijalni redovnici odlučuju dok se pripremaju za redovništvo u sjemeništu, novicijatu i bogosloviji. Oni koji Bogu i Božjem narodu kažu konačno DA, polažu zavjete siromaštva, čistoće i poslušnost. Ova tri zavjeta se temelje na Evanđelju života, primjeru Isusa Krista i Crk­va ih naziva "evanđeoskim savjetima".

Zavjetom siromaštva redovnik pristaje da ništa osobno ne posjeduje. Stvari koje koristi (upotrebljava) legalno ne pripadaju njemu, pa čak i njegova plaća, ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama braće (odgajanje i školovanje nove braće, skrb za stariju braću, briga da braća imaju sredstva potrebna za život i rad u pastoralu; obnova i gradnja crkava u zajednici).

Zavjetom čistoće (celibata) redovnik se odriče bračnog života da se može u potpunosti podložiti volji Božjoj i potrebama Crk­ve i služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.

Zavjetom poslušnosti redovnik sve svoje sposobnosti i talente stavlja na raspolaganje zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti, prema istom izvoru, ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.

Upravo zbog navedenih zavjeta ne može svatko biti redovnik ili redovnica. Mnogi od njih se cijeli život bore s nekim od navedenih (ili sa svim) postulata Katoličke crk­ve. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da čovjek najmanje jednu trećinu svoga života provede obavljajući profesionalne aktivnosti, a redovnici i mnogo više, postaje jasno zašto je pravilan izbor poziva velika, možda i najveća životna dilema. Za one koji odluče pratiti Božji glas, uvažavajući naprijed navedeno, duhovno zvanje predstavlja posebnu milost kao što je to slučaj s papom Franjom i s. Dijanom.