Jedan od načina na koji se može odgovoriti na krizu duhovnih zvanja

- Majke svojom molitvom od Boga traže da mijenja njihove obitelji kako bi one bile velikodušne u reagiranju na potrebe Crkve

 

 

U gradu Rochesteru, koji se nalazi u američkoj saveznoj državi New York, nedavno je osnovana molitvena grupa katoličkih majki koje se mole za duhovna zvanja u svojim obiteljima. “Molimo se za našu djecu i njihova zvanja, kako bi ona čula Božji poziv i shvatila što ih On želi upitati”, izjavila je za CNA Janene Loughran, jedna od organizatorica molitvene grupe Lu Majke.

Majke su na ovu ideju došle prošloga lipnja kada su bile na obiteljskom pikniku sa sjemeništarcima. Tom prilikom je im je otac Peter Van Loeshout govorio o “Majkama Lu” iz Italije, odnosno od majkama koje se od kraja 19. st. redovito okupljaju u malom selu kako bi se molile za duhovna zvanja. U sljedećih 65 godina su izmolile više od 300 svećenika, redovnika i redovnica. “Svugdje se osjeća manjak zvanja. Naša biskupija nije izuzetak. Što možemo učiniti? Nije važno što može učiniti osoba koja je odgovorna za zvanja ili naša biskupije… Zvanja dolaze iz naših obitelji”, objašnjava gospođa Loughran.

Majke iz Rochestera se jednom mjesečno sakupljaju na zajedničkoj molitvi, a svaka od njih se obvezala da će se jednom tjedno samostalno moliti ispred Presvetog oltarskog sakramenta. Svake prve nedjelje sudjeluju na svetoj misi koja se služi za buduća duhovna zvanja.

U osnivanju grupe je sudjelovala i Shauna Walczak, majka koja sljedeće godine očekuje svoje peto dijete. Ona je posvjedočila kako su Lu Majke prekrasna molitvena zajednica u kojoj “molimo Boga i Blaženu Djevicu Mariju za sveti dom u kojem će naša djeca slobodno odlučivatu o svojim zvanjima”.

Prvo okupljanje grupe je održano u srpnju, a u sljedećih tri mjeseca broj članova je porastao na čak 40. Pojedine članice su majke male djece, dok druge majke imaju djecu u srednjim školama i fakultetima. “Ne očekujemo da ćemo vidjeti rezultate već sljedeće godine. Ovo je nešto što traži vrijeme, strpljenje i povjerenje”, objašnjava Loughran.

Majke tvrde kako ovom molitvenom inicijativom ne žele umanjiti vrijednost sakramenta braka. “Mi znamo da je Bog već odredio njihova zvanja, pa im svojim molitvama samo želimo pomoći u prepoznavanju tih zvanja”, objašnjava gospođa Walzack.

Janene Loughran, inače majka šestero djece, kaže kako pokušava stvoriti obiteljsko okruženje u kojem njezina djeca mogu ozbiljno promišljati o duhovnom pozivu. “Mi o tome normalno razgovaramo jer smo okruženi brojnim prijateljima i rođacima koji su svećenici, tako da je to prirodan dio našeg života”, kaže.

Gospođa Walczak sa svojom djecom često razgovara o životima svetaca te o tome kako različiti vjerski redovi služe Crkvi. Svoju djecu potiče na različita djela milosrđa, kao što je obilazak bolesnih, molitva za mrtve i doniranje hrane. U njezinoj obitelji se razgovara o važnosti otvorenosti srca za Božju volju te se često na večeru pozivaju svećenici kako bi njihova djeca pobliže upoznala one koji su čitav svoj život posvetili Kristu.

Otac Van Lieshout kaže kako ga molitvena grupa ohrabruje i izgrađuje kao svećenika. “Sviđa mi se što ova inicijativa predstavlja mnogo više od obične molitve za zvanja. Nadamo se da se svi vjernici katolici mole da Krist svojoj Crkvi daruje veći broj svećeničkih i redovničkih zvanja”, tvrdi svećenik. Dodao je kako ove žene svojom molitvom od Boga traže da mijenja njihove obitelji kako bi one bile velikodušne u reagiranju na potrebe Crkve.

Sedam karakteristika koje treba imati svaki muškarac pozvan na svećeništvo

U svojem sam životu slušao razna mišljenja o tome kakvi bi trebali biti kandidati za svećeništvo, kako se trebaju ponašati prije ulaska u sjemenište, i kako im život treba biti besprijekoran. Mnogi ljudi smatraju da ti muškarci koji su osjetili Božji poziv nikada nisu propustili svetu misu, da znaju sve crkvene pjesme napamet, i da svi potječu iz svetih obitelji. No istina je da stvari baš i nisu takve kakvima ih neki zamišljaju.

 

 

Muškarac koji je pozvan na svećeništvo…

 

1. … i dalje je grešnik, kao i svi ostali
 

To nikoga ne treba sablažnjavati. Svi smo mi grešnici jer se svi rađamo s ljagom istočnoga grijeha. Zar Bog izabire i poziva samo najčistije iz svojega stada? Znamo da to u mnogim slučajevima nije tako. Npr., tu je slučaj Mateja, carinika, koga su svi smatrali izdajicom. Nigdje među svojim narodom nije bio dobrodošao, i svi su ga odbacivali. Smatrali su da je izdao svoj narod radeći za Rimljane, koji su zlostavljali Židove. Da, sveti Matej možda je bio loš čovjek, ali to nije spriječilo Isusa da mu se s ljubavlju približi i pozove ga na susret sa sobom. „Nisam došao zvati pravednike, nego grešnike.” (Lk 5,32)
 

2. On ne napušta svoj život i svoju obitelj, nego ih pročišćava
 

To lijepo zvuči, ali je teško za objasniti. Kandidat za svećeništvo/redovništvo ostavlja sve: svoju obitelj, prijatelje, projekte, studij… Ukratko: ostavlja sve kako bi slijedio Isusa. Upitajmo se – kako on to može? Je li to trenutan impuls? Moguće je, ali usuđujem se reći da nitko ne ostavlja sve radi „nečega” u što ne vjeruje. Poziv na svećeništvo/redovništvo proizlazi iz osobnog iskustva s Isusom, iz susreta licem u lice s Njim. Muškarac pozvan na svećeništvo/redovništvo ostavlja svoju obitelj i sve drugo kako bi bio „sam s Bogom”. Nužno je imati vremena za osobno promišljanje, kako bismo čuli Boga i uvjerili se radi li se o Božjem nadahnuću ili ne. Muškarac pozvan na svećeništvo ostavlja sve radi stvarnosti koja postoji i koja ostaje u njegovu srcu, i to je nešto što se ne može uvijek objasniti.
 

3. I dalje ga privlače žene
 

To je veoma kontroverzna tema, s mnogo točaka koje se mora objasniti. Muškarac je čovjek-muško po prirodi. Bog ga poziva u svećeništvo kao muškarca, On ne očekuje od njega da postane biljka ili mikrob. Očekuje od njega da bude tko jest, biće stvoreno na Njegovu sliku i priliku. Muškarca po naravi privlače žene, on se ne može posve otrgnuti od toga, ali može svoj život posvetiti jednoj osobi. U tome je smislu svećeništvo slično braku. Kada muškarac uzima ženu, on se odriče svih žena osim jedne, svoje supruge. Kada se svećenik „oženi” Crkvom, on se odriče svih žena, uključujući i onu jednu koju je mogao imati. Njezino mjesto zauzimaju Bog i Njegova Crkva. Tako svećenik čini svoj svećenički život plodnim – pridobiva mnoge duše za Boga.
 

4. On se ne odriče očinstva
 

Mnogi će se svećenici složiti sa mnom kada kažem da se svećenik ne odriče očinstva, nego postaje otac svima. Otac je predan svojoj djeci, brine se za njih i pazi na njih, baš poput svećenika. Brine se o svojem stadu, pazi na njega i na njegovo duhovno zdravlje, ne napušta ga, i čak je sposoban dati svoj život za njega. To znači biti otac. Bog je Abrahamu rekao: „[…] nećeš se više zvati Abram – već Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam.” (Post 17,5) I ispunio je svoje obećanje! Svećenik ima mnogo duhovne djece, koja od njega traže savjete, i otvaraju pred njim svoje srce, kako bi pronašli što je dobro. Da se to čini, nije potrebna biološka povezanost. On samo mora činiti što čini svaki otac. Bog mu je udijelio taj poziv.
 

5. On nije dostojan svojega poslanja
 

Tko je dostojan tako velikoga poslanja? Nitko! Mi sami po sebi nismo dostojni – Bog nas čini dostojnima izabirući nas, kada nas poziva da postanemo svećenicima. Mi smo živjeli u grijehu, kao i drugi ljudi. Bezbroj smo puta izdali Isusa, zatajili smo ga, ali Bog se ne usredotočava na naše mane i pogreške. On vidi naše obnovljeno srce, voljno da ljubi više. Poziva svakoga od nas na drugačiji poziv. Oni među nama koji su pozvani na redovnički život ili svećeništvo iz prve su ruke doživjeli Božje milosrđe. Kako je moguće da je Bog pozvao nekoga tako nesavršenoga kao što sam ja? Moguće je! Mi znamo samo to da Bog poziva koga god želi. Samuel je to dobro objasnio u svojoj prvoj Knjizi: „Bog ne gleda kao što gleda čovjek: čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu.” (1 Sam 16,7). U jednome drugome retku čitamo: „[…] srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.” (Ps 51,19)
 

6. On i dalje čini pogreške
 

Nitko nije savršen, pa čak ni svećenici. Svećeništvo ne uklanja svećenikovu ljudskost. On je i dalje čovjek, i dalje živi na Zemlji, čini pogreške, i donosi pogrešne odluke. On je normalan kao i svako drugo ljudsko biće. Njegova težnja za savršenstvom i njegova želja da dođe do Boga ne proizlaze iz zamisli ili želje da se ostvari osobni razvoj, nego od samoga Boga.
 

7. On je sasvim sretan
 

Naravno! Svećenik koji nije sretan kao svećenik trebao bi se zabrinuti. Svećenik je pozvan živjeti drugačije poslanje, poslanje dano od Boga. Svećenikova sreća nije poput sreće od ovoga svijeta. Njegova sreća ne proizlazi iz prolazne zabave, osobnih zadovoljstava i hirova. Ona ne proizlazi iz njega samoga. Svećenikova stvarna sreća proizlazi iz činjenja volje Božje, i osjećaja da ga Bog duboko ljubi. Tko se usuđuje reći da ljubav ne stvara sreću? Oni među nama koji su doživjeli nenadmašivu Božju ljubav znaju da se naša sreća nalazi u njoj. Zamislimo da smo malene, žedne ptice koje lete pustinjom, i odjednom pronađemo oazu sa živom vodom… Što bismo učinili? Pa pili bismo! Zar ta ptica ne bila sretna zbog te vode? Naravno da bi! To možda nije najbolji primjer, ali pomaže nam razumjeti da naš mali gutljaj beskonačnog oceana Božje ljubavi stvara sreću. Nema potpune sreće bez Boga, jer je On izvor sve sreće.

To su samo neke od karakteristika ljudi koji su pozvani na svećeništvo. Sada je vrijeme da vi iskusite tu puninu ljubavi. Nemojte više samo slušati što ljudi govore. „Približite se Bogu i on će se približiti vama!” (Jak 4,8)

                                Autor: Edgar Henríquez Carrasco, LC | Catholic-Link