Briga za duhovna zvanja

Duhovno zvanje - svećeničko i/ili redovničko - nezasluženi je Božji dar. Bog je njegov inicijator, On je onaj koji k sebi poziva i izabire radnike za rad u svome vinogradu. ”Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas” (Iv 15,16), govorio je Isus apostolima.

Bog zasigurno želi i hoće da njegova Crkva ima dovoljan broj duhovnih zvanja. Ali on želi i očekuje pri tome i našu suradnju, našu brigu, naše nastojanje, našu ljubav... No, iznad svega želi našu molitvu. Zato je na jednom mjestu i sam rekao-konstatirao: ”Žetva je velika, ali radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da radnike pošalje u žetvu svoju”(Lk 10,2).

To je Gospodinov poziv svim njegovim sljedbenicima, a posebno svima onima koji su se uputili stazom prema duhovnom zvanju (svećenici, redovnici, bogoslovi, sjemeništarci, postulanti...).  

 

Gospodin se uvijek obraća našoj slobodnoj volji i pri tome uvijek očekuje naš slobodni odaziv. Svi oni koji se nalaze u ''staležu'' duhovnog poziva nikada ne  smiju zaboraviti da su - svjesno ili nesvjesno - postali kao 'grad na gori' ili pak 'kao svijeća na svijećnjaku'. U sve one koji su već postali svećenici i redovnici, tzv. vjernici laici ali i šira društvena javnost upiru svoj pogled, promatraju naš život i ponašanje, procjenjuju i ocjenjuju našu radost i zaljubljenost u zvanje, odn. Krista i njegovu zaručnicu, Crkvu; ocjenjuju i procjenjuju ozbiljnost i čvrstoću naše vjere; prosuđuju istinitost i jačinu naše ljubavi prema Bogu i bratu čovjeku. Žele doznati da li je naše jednom javno izgovoreno ”DA!” Isusu Kristu, doista, neopozivo, radosno i beskompromisno.

Takav DA hoće osobu u cijelosti i zahtijeva vjernost i ustrajnost do kraja, ali zato omogućuje nadvladati životne sumnje, poteškoće i krize. Svjesni smo i mi i opni koji nas promatraju da je jedino takav Da dostojan odrasle i zrele osobe. Zato one, koji bi nas željeli nasljedovati, živo interesira da li je Isus zaista ideal i jedini smisao našeg života, da li smo njemu poklonili sve svoje snage, svoje planove, svoje probleme, svoju ljubav, sav svoj Ja. Žele saznati da li smo u njemu pronašli svoju sreću, svoj mir i smisao svoga života i da li imamo smisla za žrtvu i odricanje. Promatrajući i prosuđujući sve to, lako i brzo prosude i uvide, da li je netko od nas zaista i zadovoljan u svome zvanju, ili se osjeća izgubljenim i nezadovoljnim. Život u bilo kojem duhovnom zvanju, život je u duhovnoj stvarnosti, u Božjem svijetu.

Da bi se u toj stvarnosti dobro osjećalo i radosno živjelo, treba je zavoljeti i prihvatiti čitavim svojim bićem imajući ispravnu nakanu. Ako bi netko ušao u duhovno zvanje s materijalnom računicom, da bi što lagodnije s malo truda proživio život, taj bi posve promašio, bio bi nezadovoljan, nesretan. Posljedica toga je ili napuštanje duhovnog zvanja ili, ako ostane u njemu, počinje se pretvarati i živjeti dvostrukim životom. Takav život nužno rađa nemirom, grižnjom savjesti, rađa paklom u duši, te dotični postaje vjernicima na sablazan, makar koliko se on trudio da prikrije svoje pravo stanje, jer se nemirna savjest ne može posve ni ušutkati ni prekriti.

Misli za razmišljanje

Za očekivati je od onih koji su se odazvali Kristu u duhovnom pozivu da su to, uistinu, i učinili slobodno i promišljeno te prvenstveno iz vjere i ljubavi prema Kristu, odn. Evanđelju. Stoga je veoma važno da se svaki član 'duhovnog staleža' često i istinski zapita: da li sam još uvijek zaista sretan u svome zvanju? Da li uzvraćam Kristu ljubav za ljubav? Da li istinski ljubim Gospodina: svom dušom, svim srcem, svim umom svojim? Da li ljubim njegovu zaručnicu, tj. Crkvu ”kao što ju je Krist ljubio te sebe predao za nju? (Ef 5, 25).

Da bismo kao svećenici i/ili redovnici uspjeli ostati uvijek vjerni svojem zvanju i svojoj prvoj ljubavi - Kristu, nužno je imati hrabrosti prihvatiti žrtvu i odricanje, jer naš poziv to zahtijeva, a svijet i vjernici to od nas očekuju. Budući da se naš život treba bazirati na čvrstoj vjeri, odn. da trebamo živjeti od vjere i to one proživljene koja je čak spremna ići i do polaganja život za svoje prijatelje (usp. Iv 15, 13), više nego svi drugi, potrebno je neprestano se propitivati:

   1) kakva je naša vjera i kolika je naša ljubav prema Kristu?

     2) da li mi, doista, u svakom pogledu vjerujemo Bogu, Njegovoj pisanoj i objavljenoj Riječi (Biblija, Isus Krist)?

     3) da li je ljubav prema Bogu ispred svih naših drugih mogućih ljubavi?

 

Takva vjera i ljubav trebaju prožimati i oblikovati naš život, svaki naš dan i djelovanje. Ako nam je, možda, vjera oslabila, izblijedila, ako nam je ljubav ohladila, ako bježimo od žrtve i odricanja, ako smo posumnjali u svoj identitet i u smisao svoga odabira i poslanja, onda mi teško više možemo bilo koga oduševiti za duhovni poziv. Takvi svojom pojavom, a možda nažalost i riječima, odvraćaju mlade od duhovnog poziva.

Svaka naša obitelj veliku brigu i pašnju posvećuje za svoj pomladak. Zato je, doista, žalosno ako svećenik i/ili redovnik ne ulažu brigu i trud da potaknu i 'pronađu' nova duhovna zvanja. No, još je žalosnije čuti i doživjeti da - zbog bilo kojeg osobnog razloga ili nezadovoljstva - odvraća mlade od duhovnog poziva. Takvi nagrđuju lice Crkve, ali ujedno i sijeku granu na kojoj i sami sjede!

Uvelike moramo biti svjesni, da odaziv novih kandidata u duhovni poziv, ali i njihova ustrajnost na započetom putu, ponajviše ovisi upravo o svima nama koji smo već - vremenski duže ili kraće - svećenici i/ili redovnici. Ovo se na osobit način odnosi na odgojitelje i ustanove u koje se naši mladi primaju, odgajaju i sazrijevaju. Naime, odgajanici promatraju svoje odgojitelje i zajednice u kojima se nalaze. Upravo u odgojnim ustanovama - ovisno o onome što vide ili dožive - njihovo zvanje ili dozrijeva ili vene. Zato se svi zaduženi za formaciju mladih trebaju truditi da im daju dobar primjer i poticaj, da im budu prijatelji, svjedoci vjere... i sve to trebaju više svojim radosnim životom u svećeništvu, molitvom, žrtvom, apostolatom, nepodijeljenim i radosnim predanjem Kristu. Jedino u takvom ozračju nova duhovna zvanja mogu dozrijevati te danas-sutra možemo imati dobre svećenike i/ili redovnike.   

Dužnost i sveta obveza svećenika, redovnika i redovnica, vjernika pojedinaca kao i cijele župne zajednice, jest moliti i činiti što je više moguće za duhovna zvanja. Ako želimo ostati vjerni Kristu i poslanju Crkve, nitko od navedenih ne bi smio, sve gore navedeno, zanemariti i mimoići.

Biti svećenik

Čovjek, Božje stvorenje, stvoren je iz ljubavi za ljubav i ne može živjeti bez ljubavi. Život čovjeka ostaje bez smisla, ako mu se ne objavi ljubav, ako se ne susretne s ljubavlju, ako je ne iskusi i ne usvoji, ako u njoj živo ne sudjeluje. Čovjek nije u punom smislu ostvario sebe kao osobu, ako nije ljubljen, i ako sam ne ljubi. Punina Božje ljubavi objavljena nam je i darovana u Isusu Kristu, Bogu i čovjeku. ”Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni” (Iv 3,16). Isus Krist je savršena i potpuna objava Božje očinske ljubavi. Krist otkupljuje svakog čovjeka, postaje naše pomirenje pred Ocem. Vrhunac i potresni misterij Kristove ljubavi prema ljudima pokazuje se i ostvaruje na golgotskom križu, na kojemu Krist, kao vrhovni i jedini Svećenik, svome Ocu prinosi sebe za žrtvu pomirenja ljudi s Ocem na nebesima. U toj žrtvi dolazi do punog izražaja vječno Božje očinstvo i njegova ljubav, jer se Bog u Kristu Bogočovjeku raspetome iznova približava svakom čovjeku, susreće ga i otkupljuje. Krist umire na križu da nam zasvjedoči najveću ljubav… Da objavi ljudima ljubav, koja je veća od svega što je stvoreno, a ta ljubav je on sam, jer Bog je ljubav. A ljubav je uvijek veća od grijeha, od slabosti, od raspadljivosti stvorenja, jača je od smrti i mržnje. Ljubav je uvijek spremna podignuti i oprostiti, uvijek je spremna poći u susret izgubljenom sinu, ljubav je puna milosrđa, ona je rasipna u darivanju. Takva rasipna ljubav i milosrđe objavljeni su nam i utjelovljeni u Isusu Kristu, Osloboditelju i Spasitelju, snagom Božjeg Duha…

Krist – vrhovni svećenik

U Kristu vrhovnom Svećeniku, raspetom i uskrsnulom, u Kristu Otkupitelju čovjek otkriva samoga sebe, ponovo pronalazi svoj smisao, svoju vrijednost, svoje dostojanstvo djeteta Božjega. Čovjek, ako želi do dna shvatiti sebe i, uza svu svoju slabost i grešnost, ako želi upoznati svoju veličinu i svoje dostojanstvo, mora cijelim svojim bićem uroniti u stvarnost utjelovljenja i otkupljenja, mora temeljito upoznati osobu Isusa Krista. Tek tada počinje shvaćati, kolika mora biti vrijednost čovjeka, ako je ”Bog… dao svoga Sina Jedinorođenca”, da grešni i smrtni čovjek ”ne propadne, nego da ima život vječni. (Iv 3,16)”

Isus Krist prošao je kroz gradove i sela Palestine čineći dobro: uskrisivao je mrtve, liječio bolesne, tješio žalosne, branio siromašne i potlačene, tražio zalutale, opraštao grijehe, blagoslivljao djecu i sve ljude, plakao s onima koji plaču i radovao se s onima koji se raduju, naviještao je i pokazivao milosrđe, dobrotu i ljubav, objavljivao ljudima Oca i njegovo kraljevstvo, darivao im Boga i vodio ih njemu, bio posrednik između Boga i ljudi, i na koncu i život svoj dao da nas spasi.

Isus žarko želi da njegovo spasiteljsko djelo na zemlji nastave ljudi, njegovi nasljednici: papa, biskupi i svećenici i svi vjernici, svatko na svoj način. Prve je pozvao apostole, nazvao ih svojim prijateljima, povjerio im sve tajne što ih je čuo od Oca i poslao ih da nastave njegovo božansko poslanje u vjeri i ljubavi. Nakon njih već dvadeset stoljeća poziva, odabire i posvećuje ljude, one koje hoće, da nastave njegovo djelo. To odabranje velika je milost i dar. I uvijek je bilo, ima sada i bit će do konca svijeta mladih, smionih i velikodušnih mladića koji će, kad osjete Kristov poziv, iznenađeni i radosni s blaženim papom Ivanom Pavlom upitati: ”Kriste, zar si pozvao mene? Tvoje usne moje rekoše ime!”
 

Taj Kristov poziv neodoljivo zahvaća, oduševljava i privlači, te stoga mnogi spremno govore: ”Svoju lađu sada ostavljam žalu, - odsad idem kamo šalješ me ti!” Ostavljaju sve i polaze za Kristom, postaju njegovi prijatelji da bi mu mogli potpuno pokloniti svu svoju ljubav, svoje mladenačke snove i sav svoj život. Dakle, uloga i poslanje svećenika jest da nastavi Kristovo djelo na zemlji, da bude utjelovljeni Krist među nama, da bude ispružena Kristova desnica prema svima koji su potrebni Kristove ljubavi i pomoći, da prolazi zemljom čineći dobro: da bude svima otac koji pomaže i tješi žalosne, siromašne, potlačene, napuštene; da kao brat traži zalutale; da bude svima prijatelj koji plače sa žalosnima, a raduje se s radosnima; da bude čovjek milosrđa, dobrote i ljubavi; da bude domoljub koji riječju i primjerom gaji, potiče i razvija kod ljudi zdravu ljubav prema rodu i Domovini; da bude učitelj koji ljude poučava i čuva od svih stranputica i usmjerava ih i vodi Bogu, da bude posrednik između Boga i ljudi; da u ime Božje oprašta grijehe i na ljude zaziva Božju milost i milosrđe i da ih po sakramentima rađa i u njima obnavlja puninu života, da ih hrani Božjom riječju i Božjim kruhom i tako vodi u kraljevstvo nebesko.

Svećenik – Kristov učenik

To je divna i nezamjenjiva uloga svećenika kao Kristova namjesnika i zamjenika. Zato dok na svijetu bude ojađenih s bilo kojeg razloga, željnih utjehe i pomoći koju pruža svećenik, dok bude grešnika željnih oproštenja, koje im u ime Kristovo daje svećenik, dok bude onih koji gladuju za Bogom i Božjom istinom i koji žele postići vječni život u Božjem kraljevstvu, - dok bude ljudi koji čeznu za takvim stvarnostima, bit će i svećenika, - a to znači do konca svijeta, dok čovjek bude živio na ovoj zemlji. Čovjek čezne za nepomućenom srećom, istinskom ljubavlju i trajnim životom. To ne može ostvariti za zemaljskog života, jer je taj život prolazan i pun križeva i nevolja. Te svoje čežnje čovjek u potpunosti može ostvariti jedino u zajedništvu s Bogom u vječnom životu, gdje je punina sreće i ljubavi koju nam nitko više ne može pomutiti i ugrabiti. U takav život vodi nas svećenik u ime Kristovo. Zato je svećenik potreban i u ovo naše vrijeme i bit će do konca svijeta.

Svećenik, da bi mogao ostvariti to svoje poslanje, biti posrednik između Boga i ljudi i Kristov vjerni namjesnik i zamjenik, treba se neprestano truditi i upotrijebiti sva sredstva i naravi i milosti da postane ono što Krist želi da on bude, ono što je i sam Krist bio: svećenik, pastir, učitelj. Kao svećenik pozvan je posvećivati i sebe i druge, prinositi žrtvu pomirenja i za sebe i za druge, moliti i za sebe i za druge, jer je ”i sam zaogrnut slabošću, zato mora i za sebe i za narod prinositi okajnice” (Heb 5,2-3). Čovjek sam po sebi nije svet ni savršen, ali ima potrebu i želju da to postane, a upravo je svećenik poslan i pozvan da mu pomogne to ostvariti. Krist je rekao da bolesni trebaju liječnika, a ne zdravi i da je došao spasiti ono što je izgubljeno (usp. Lk 5,31-32; 19,10). To je poziv i svećenika. Gdje je duhovna bijeda, gdje nema Boga, gdje ljudi ne osjećaju potrebu Boga, gdje ga odbacuju, tu je mjesto svećeniku; isto tako gdje su ljudi gladni i žedni Boga i njegove pravde, istine i ljubavi, i tu je mjesto svećeniku. On je pozvan da ljude blagoslivlje, da im oprašta grijehe, da im donosi Boga i vodi ih Bogu, da po molitvi i sakramentima posvećuje i sebe i narod, a Boga hvali i slavi. Zato on duguje vjernost i Bogu koji ga je odabrao i Crkvi, za koju je odabran, posvećen i poslan.

Kao pastir svećenik je vođa povjerenog naroda, kojega brani od grijeha i stranputica, hrani Božjom riječju i Božjim kruhom, vodi na sočne pašnjake Božje istine, upućuje ga pravim stazama spasenja. To se ostvaruje naviještanjem cjelovite Kristove evanđeoske nauke i poruke, a ne neke svoje nauke ili filozofskih sistema i ljudskih mišljenja. Svećenik pravi pastir daje se i žrtvuje u potpunom sebedarju za one kojima je poslan. Prema njima usmjeruje sve svoje želje i prohtjeve, sve svoje radosti i žalosti, sve svoje snage, u jednu riječ čitava sebe. Svećenik pravi pastir čini i jest ono što Krist želi i što Božji narod s pravom očekuje da on čini i bude. Tada svećenik s pravom može reći, poput sv. Pavla: ”Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist” (Gal 2,20). On mora biti spreman odreći se mnogočega i darovati i svoj život za svoje stado, i tako prema Kristovoj riječi dokazati najveću ljubav.

Svećenik je i učitelj. Njegova odgovorna dužnost jest naviještanje cjelokupne evanđeoske poruke svim ljudima. Isus je rekao apostolima, a time i svim njihovim nasljednicima: ”Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju” (Mk 16,15). ”Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode… učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!” (Mt 28, 19a. 20a). Zato je svećenik dužan propovijedati Riječ, učiti, poticati, opominjati, uvjeravati, prijetiti, zapovijedati – u zgodno i nezgodno vrijeme, sa svom strpljivošću i poukom, kako nas potiče Druga poslanica Timoteju (usp. 2 Tim 4, 1-2). Mnogi ljudi žive daleko od evanđelja. Ta bi činjenica trebala uznemiriti svakoga propovjednika, natjerati sve svećenike da neumorno potiču i poučavaju, da bi na taj način Božja riječ mogla doprijeti do svakoga.

Svećeništvo - čin osobnog predanja

Svećenik je samo onda onakav kakav bi po svome zvanju trebao biti, ako čitav svoj život unese u svoje zvanje, ako se zaista trudi da svim silama svoga života u vjeri, nadi i ljubavi, ostvaruje svoje svećeničko poslanje. Njegov život jest njegovo zvanje, a njegovo zvanje njegov život. On je svećenik uvijek i svugdje. Stoga on nema privatnog života, koji bi on mogao živjeti neovisno od svoga svećeništva. Njegovo svećeništvo treba biti zakon njegova osobnog života. Njegovo kršćanstvo je njegovo svećeništvo i obratno. On bi trebao biti svjetlo na svijećnjaku Crkve, svjetlo koje gori od ulja njegova srca, i tako istrošiti svoj život da bi drugima osvijetlio put prema nebu. Svećeničkoj službi može se udovoljiti samo ako se u nju uloži sav život. Ako svećenik istinski i duboko ne živi ono što drugima propovijeda, ako njegov život nije sukladan njegovim riječima, njegove riječi bit će prazne, bit će mjed koja ječi i praporac koji zveči, bit će riječi koje je lijepo čuti, ali koje ne djeluju i ne privlače, koje nitko ozbiljno ne shvaća i zato ne prihvaća. Time bi on u stvari izdao svoj svećenički poziv. Stoga svaki svećenik treba i sam ostvarivati u svome životu ono na što druge potiče. Tek na taj način on postaje pravi svjedok i istinski navjestitelj Božje riječi. Svećenik je pozvan posvećivati ljude, a da bi to mogao uspješno ostvarivati mora i sam biti svet, to jest mora se ozbiljno i trajno truditi i nastojati da se i sam posveti.

Latinska mudrost kaže: ”Nemo dat, quod non habet!” Nitko ne može dati ono, što i sam nema. Potrebno je da svećenik bude čovjek Božji, čovjek vjere i molitve. Karl Rahner napisa: ”Vjera današnjeg svećenika ili je vjera molitelja, gotovo bi se moglo reći mistički kontemplativnog svećenika, ili je uopće nema. Ta vjera danas zacijelo nije moguća kao privatni luksuz jedne pobožnjački lijepe duše. Ona mora iz nas provreti pod pritiskom užasne teškoće života u njegovu djelovanju i njegovoj muci. Ali svećenik mora biti svećenik molitve, ako želi biti vjernik i glasnik vjere… Moramo biti svećenici koji mole, koji moleći izdržavaju tamu života i onda kad je njihova molitva dioništvo na Isusovoj muci Getsemanija i na molitvi Bogomnapuštenoga na križu. Samo tako moći ćemo biti onakvi (svećenici)-vjernici, kakvi oni danas trebaju biti, ako uopće želimo da ih bude”.
                   (Karl Rahner, Sluge Kristove, razmatranja o svećeništvu, izd. Vrelo Života, Sarajevo 1978., str. 22)

I Isus se često povlačio na molitvu. Ako svećenik nije čovjek molitve, ako sam ne upotrebljava sva sredstva da bi se što više posvetio, ni druge neće voditi do svetosti, neće ih voditi Bogu. Za sve ovo potrebna je jaka i čvrsta vjera, potrebno je oduševljenje za Isusa Krista i potpuno trajno sebedarno predanje njemu, u stvari potrebna je zaljubljenost u Krista i njegovo evanđelje.

Svećenik – svjedok evanđeoske radosti

Ljudi od svećenika s pravom očekuju takvo svjedočenje i dužan im ga je davati, i na taj način bit će navjestitelj radosne evanđeoske poruke spasenja, bit će navjestitelj Isusa Krista i njegove ljubavi. Jedino tako postat će i ostati Kristov prijatelj. Njegovo svećeništvo ga obvezuje da čitav život ostane u potpunosti vjeran svome pozivu, da ga živi radosno i oduševljeno, pun milosnog žara, pun duha Božjega, čvrst i postojan u vjeri. Isus svećenika ne napušta, daje mu svoju milost, samo ne smije ni on njega napustiti. Svećenik može i sagriješiti, jer je čovjek, ali tu je Krist koji ga čeka, ponovo poziva na vjernost i oprašta sve njegove slabosti i nevjernosti, kao otac izgubljenom sinu, jer je Krist rasipan u dobroti i ljubavi. Svećenik je uzet iz naroda, postavljen za narod, da svima bude sve. Zato treba ljubiti povjereni narod, pa će i narod biti uz njega. I Bog će biti s njim i narodom koji mu je povjeren.

Svećenik je čovjek Kristov. Ljudi trebaju vidjeti i osjetiti, da je u svećeniku prisutan Krist, da je on zaljubljen u Isusa, i da je njemu poklonio sve sposobnosti svoga uma i srca, svoje oči, uši, usta, ruke i noge, da bi Isus preko njega i po njemu poučavao, poticao i opominjao, da bi njegovim očima vidio i srcem osjetio gdje treba donijeti Božju riječ i utjehu, gdje treba ublažiti materijalnu bijedu, gdje treba riječ oproštenja, ohrabrenja i utjehe izgovoriti. Tada će ljudi htjeti i moći povjerovati njemu kao samom Kristu. Potrebno je također napomenuti da je veoma važno da svećenik bude zadovoljan i radostan u svome zvanju. Da bude radosni, nasmijani, vedri i neumorni propovjednik radosne evanđeoske poruke.
Da propovijeda Kristovo evanđelje s oduševljenjem, s uvjerenjem, s radošću, postojano i neumorno, zanesen i opijen Kristovom radošću, zaljubljen u Krista i Crkvu, zaljubljen u narod kojemu je poslan. Mora nastojati sačuvati tu radost i vedrinu i onda kada nadođu križevi i patnje, jer je po sebi neshvatljivo, da onaj koji u sebi nosi i drugima naviješta radosnu evanđeosku poruku, da može biti i izgledati nezadovoljan, tužan, nesretan. Tada bi njegovo naviještanje te poruke postalo neuvjerljivo.

Svećenik treba ljubiti druge da bi i sam bio ljubljen. Treba iskazivati ljubav i prijateljstvo svim ljudima, a posebno onima kojima je poslan, ljubiti ih istinski, bez računice. Treba smoći snage da ljubi i one koji mu ne budu uzvraćali ljubav, pa i one koji ga koji ga možda budu mrzili, jer nam je Krist naredio da ljubimo i neprijatelje. Svećenik treba ljubiti Kristovom ljubavlju, nezainteresirano, sebedarno, ne očekujući da mu se uzvrati. Onaj koji uspije tako ljubiti, i sam će osjetiti i doživjeti da mu ljudi uzvraćaju ljubav.

Svećenik bi trebao tako živjeti da pri koncu života mogne reći: ”Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak” (2 Tim 4,7-8).

Duhovno zvanje i opći poziv na svetost

Bog te treba...

...jer svijet čeka na tebe...

 

A) Opći poziv na svetost

Bog svakog čovjeka poziva na prijateljstvo, već samim tim što ga je stvorio, što ga je pozvao u postojanje i usadio mu savjest da bira dobro a izbjegava zlo. Po krštenju taj poziv na prijateljstvo, suradnju i zajedništvo s Bogom biva još intenzivnijim. Čovjek biva pozvan na jedan familijaran odnos s Bogom: postaje dijete Božje, sin u Sinu. Postajemo sinovi Božji i kćeri Božje. Dakako, ne naravna djeca Božja nego posinjena, ali svakako „baštinici Božji a subaštinici Kristovi“. Po krštenju smo svi mi bez iznmike pozvani da živimo to što smo ontološki (u bîti) postali, a to znači da i u konkretnom životu živimo kao djeca Božja, da po našem življenju drugi mogu prepoznati da smo Božji, da pripadamo Bogu. To je naš temeljni poziv u svim staležima i zvanjima: poziv na svetost života. U čemu se sastoji svetost života? Svetost se sastoji u ljubavi odnosno u savršenom sjedinjenju naše volje s voljom Božjom.

Svaki poziv uključuje i poslanje, a ono se, u prvom redu, sastoji u ostvarenju poziva. Ukoliko je temeljni poziv svakog krštenika svetost, onda se poslanje sastoji u tome da svojim životom svjedočimo Boga. Drugim riječima da naš život i djela ukazuju na Boga: „Neka ljudi vide vaša dobra djela te slave Oca vašega koji je na nebesima“ (Mt 5, 16). Što kvalitetnije živimo poziv na svetost utoliko kvalitetnije ostvarujemo svoje poslanje: svjedočimo Boga i omogućujemo drugima da ga upoznaju i slave.

B) Duhovno zvanje (poziv)

U tom općem pozivu na suradnju i prijateljstvo, Bog neke osobe poziva i na jedan prisniji vid prijateljstva i zajedništva s Njime: poziva ih da ga izbližega slijede u redovničkom i svećeničkom životu. To uključuje djevičanski oblik života koji se sastoji u želji za jednom jedinom stvari, a to je sam Bog. I mi to nazivamo duhovni poziv. Taj poziv danas je sve više u krizi. Zašto je to tako? Je li Bog taj koji ne poziva ili je problem u čovjeku koji se ne odaziva? Jedno je sigurno: Bog jednako poziva i danas kao i u drugim vremenima. Pitanje je uvijek čujem li Božji glas koji me poziva i koliko sam spreman odazvati se. Sam Isus je rekao: „Mnogo je zvanih, malo izabranih“ (Mt 22,14) i na drugom mjestu: „Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Mt 9, 37-38).

 

Važnost obiteljskog odgoja za prepoznavanje duhovnog poziva

Za rađanje i prepoznavanje duhovnog poziva kod mladih od velike je važnosti obiteljsko ozračje. Istina, Bog može pozvati, i ponekad poziva, djecu i iz onih obitelji koje ne žive uzornim kršćanskim životom. No, ipak najčešće se poziv rađa unutar zdravih kršćanskih obitelji koje odišu krepostima i žive kršćanske vrednote.

Nažalost mnogi roditelji se danas plaše svoje dijete darovati Bogu u duhovnom zvanju. Ovom konstatacijom, ne želimo osuđivati roditelje, želimo samo reći da je to pokazatelj njihova odnosa s Bogom: to je znak male vjere i još manje ljubavi. Vjerovati, prema jednoj srednjovjekovnoj tal. terminologiji znači „cor dare“, što u prijevodu znači „dati srce“.

Prema tome vjeruješ u Boga ako si spreman/a potpuno mu se predati, svim srcem mu se darovati. Potrebna je, dakle, vjera i ljubav da se u Božjem pozivu prepozna dar i čast. Na to podsjeća i potiče i Sluga Božji papa Ivan Pavao II, u svojoj apostolskoj pobudnici o Posvećenom životu, kad veli:

„Vi, roditelji, zahvaljujte Gospodinu ako je pozvao u posvećeni život neko od vaše djece. Treba smatrati – kao što je uvijek bilo – velikom čašću što Gospodin pogleda na jednu obitelj i izabere nekoga od njezinih članova da bi ga pozvao da poduzme put evanđeoskih savjeta! Njegujete želju da date Gospodinu neko od vaše djece za rast ljubavi Božje u svijetu. Koji bi vam plod bračne ljubavi mogao biti ljepši od toga?“ (Vita consecrata, br. 107).

Papa traži od roditelja ne samo spremnost da daruju svoje dijete Bogu nego i da njeguju želju da Bog iz njihove obitelji pozove neko od njihove djece.

Poziv je iznad svega inicijativa Božja. Ali kršćanski odgoj je prije svega taj koji omogućuje velikodušni odgovor na poziv Božji: „U krilu obitelji roditelji trebaju svojoj djeci, riječju i primjerom, biti prvi vjerovjesnici, i gajiti u svakome njemu vlastito zvanje, a posebno ono sveto“ (KKC 1656).
   Tako „ako roditelji ne žive evanđeoske vrijednosti, mladić i djevojka teško mogu razabrati poziv, shvatiti potrebu za žrtvama s kojima se treba uhvatiti u koštac, procijeniti ljepotu cilja koji treba dostići. Naime, upravo, u obitelji mladi stječu prva iskustva evanđeoskih vrijednosti, ljubavi koja se dariva Bogu i drugima. Potrebno je također da oni budu odgojeni za odgovornu uporabu vlastite slobode, da budu raspoloženi živjeti, prema svome zvanju, najuzvišenije duhovne stvarnosti“ (Vita consecrata, 107).

Poziv mladima

    I na kraju, zaključimo riječima blaženog pape Ivana Pavla II., koje je on uputimo mladima: „Vama, mladi, kažem: ako osjetite Gospodinov zov, ne odbijajte ga! Radije se hrabro uključite u velike struje svetosti, koje su pokrenuli znamenite svetice i sveci u pratnji Krista. Njegujte tipične čežnje vaše dobi, ali pristajte spremno uz Božji plan o vama, ako vas On poziva da tražite svetost u posvećenom životu. Divite se svim djelima Božjim u svijetu, ali znajte uprijeti pogled u stvarnosti određene da nikada ne zađu“ (Vita consecrata, 106).

Obred primanja u postulaturu

Na blagdan sv. Martina biskupa, 11. studenog, u samostanu braće kapucina u mjestu Lendinara (Rovigo) službeno je započela godina postulature za kandidate  iz dviju talijanskih Provincija - Milano i Venezija - (7. kandidata), naše Hrvatske provincije (7. kandidata) te delegature Mađarske (2. kandidata).  

 

Ceremoniju primanja u postulaturu predvodio je fra Roberto Genuin, provincijalni ministar venetske provincije, a asistirali su mu fra Angelo Borghino te provincijal naše provincije fra Ante Logara. Sama svečanost uveličana je i dolaskom mnoge braće kapucina. Za ovu prigodu došli su i prošlogodišnji postulanti, a sadašnji novaci u Loverama. Od fratara naše Provincije prisustvovao je fra Ivica P., magister naših postulanata u Rijeci u pratnji postulanta Josipa Aralice. Iz Milana su došli i dvojica naših studenata fra Ivana Šarčević te fra Josipa Milatović.

  

Nakon što su pred svima okupljenima postulanti izrazili svoju molbu za primanjem u franjevačko-kapucinsku obitelj, kao znak primanja u bratstvo svečano su im uručeni znak «Tau» i knjiga «Franjevački izvori». Osim toga, gvardijan mjesnog samostanskog bratstva fra Elvio svakom je postulanatu svečano predao ključeve samostana, želeći time naglasiti da su postulanti prihvaćeni od strane zajednice kao i to da postulanti ubuduće ovaj samostan trebaju doživljavati kao svoju vlastitu kuću.

Kao što i priliči ovakvom događaju, radost i druženje svih okupljenih nastavljeno je u samostanskoj blagovaonici. Sve ono što se događalo prije, za vrijeme i nakon ceremonije ulaska u postulaturu najbolje opisuju riječi psalmista kada kaže: «Gle, kako je dobro i kako je milo kao braća zajedno živjeti.» (Ps 133,1)

                                                                                                        Dejan Lecić

Novi postulanti

        Nedavno je u našem riječkom samostanu Gospe Lurdske započela nova godina postulature. Trojicu novih kandidata u ovu početnu odgojno-obrazovnu etapu našeg redovničkog života primio je provincijski magistar (učitelj) postulanata fra Ivica Petanjak. 

          Obred primanja u postulaturu u krugu samostanske obitelji vodio je magister u prisutnosti ostalih članova riječkog samostanskog bratstva na čelu s gvardijanom i vice-magistrom postulanata fra Žarkom Lučićem. 

          Tijekom ove šk. godine trojica kandidata izbliza će se upoznavati s našim redovničkim životom i djelovanjem (molitveno-apostolsko-pastoralno), svladavati prve temelje talijanskog jezika... kako bi na jesen 2014. godine nastavili svoju daljnju formaciju kod braće kapucina u Italiji (novicijat, studij teologije).

       Trojicu naše nove braće - Josip Aralica, Dado Felbar, Andrej Miškanović - preporučujemo u Vaše molitve! 

* * * *

 

Temeljne misli o tome što je POSTULATURA: 
 

Pod pojmom POSTULAT(URA) obično se podrazumijeva vrijeme priprave i provjere prije službenog ulaska u novicijat (stupanjem u novicijat te polaganjem prvih zavjeta postaje se članom redovničke zajednice).
     Za razliku od novicijata za koji je propisano vrijeme trajanja (godina dana), vrijeme postulature nije službeno propisano, ali ipak možemo reći da redovito traje od šest mjeseci do godinu dana. No, prema potrebi i sudu odgojitelja i redovničkih poglavara može trajati i do dvije godine, ali ne duže od tog razdoblja!

Postulatura je prije svega jedna formativna redovnička ustanova u koju dolaze mladići koji su osjetili Božji zov i poticaj da nasljeduju Krista - kao svećenici i/ili redovnici - po uzoru na sv. Franju Asiškog.

Slobodno možemo reći da ''postulatura'' započinje već onda kada je kandidat osjetio da ga Gospodin zove da izbliza slijedi-nasljeduje stope 'siromašnog i poniznog Krista' (sv. Franjo Asiški). Za vrijeme ove odgojne faze kandidat, u uskoj vezi sa samostanskim bratstvom, upoznaje redovnički način redovnički života i rada, a bratstvo pak, sa svoje strane, upoznaje kandidata, da može otkriti i dati pravi odgovor na njegovu molbu za konačan prijem u Red i novicijat.
 Za postulaturu možemo, također, reći da je to vrijeme u kojem kandidat nastoji intenzivnije upoznati i obdržavati Kristovo evanđelje; otkriti svoje početno zvanje; provjeriti motivaciju vlastitog duhovnog zvanja; upoznati i otkriti naš franjevačko-kapucinski način život; steći prvo iskustvo samostanskog načina života i rada.

Postulatura je i vrijeme približavanja franjevačkim izvorima naše duhovnosti kao i našega života. Franjin lik, čitanjem spisa i života, uzor je, bogat privlačnošću i primjer koji ni dan danas ne prestaje oduševljavati i privlačiti iznova nove duhovne sinove. Uz njegov lik kandidati se trebaju uvesti i upoznati s našom bogatom duhovnom povješću i duhovnošću, te s onom našom braćom, koja su dala svjedočanstvo kako se u pojedinim povijesnim okolnostima franjevačka karizma nastojala utjeloviti u Crkvi, vjerno, temeljito, dosljedno i originalno.

Obrazovna aktivnost glede postulature usmjerena je nadasve usavršavanju kateheze vjere; načinima molitve, posebno s uvođenjem u liturgiju koja je središte i vrhunac svega kršćanskog i redovničkog poslanja; poučavanjem u franjevaštvu; prva iskustva uvođenja u apostolsko-pasroralni rad. S početkom postulature postulant je pripušten u zajednicu kao njezin član, te time sudjeluje u bratskom životu zajednice.

* Mladići koji osjećaju duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) za sva moguća pitanja, dileme i pojašnjenja slobodni su kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap

promicatelj duh. zvanja

E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Posvećeni (redovnički) život

 

“Stalež koji nastaje preuzimanjem evanđeoskih savjeta, iako ne spada na hijerarhijsko uređenje Crkve, neosporno pripada njezinu životu i svetosti”.
 

Evanđeoski savjet, posvećeni život

Evanđeoski su savjeti, u svojoj mnogostrukosti, ponuđeni svakom Kristovu učeniku. Savršenstvo ljubavi na koje su svi vjernici pozvani, za one koji su slobodno prihvatili poziv na posvećeni život, nosi sa sobom obvezu da vrše

   a) čistoću u neženstvu poradi Kraljevstva,

  b) siromaštvo i

  c) poslušnost. 

 

Zavjetovanje tih savjeta, u stalnom od Crkve priznatom staležu, obilježuje Bogu “posvećeni život”.

Redovnički je stalež prema tome jedan od načina upoznavanja “intimnijeg” posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slavu budućega vijeka.
 

Veliko razgranato stablo

“Kao na stablu koje je Bog posadio i koje se čudesno i raznoliko u Gospodinovu polju razgranalo, izrasli su razni oblici samotničkog ili zajedničkog života i različne obitelji koje umnažaju duhovna sredstva i za napredak svojih članova i za dobro cijeloga Kristova Tijela”.

“Od početka Crkve bilo je muževa i žena koji su, vršenjem evanđeoskih savjeta, htjeli slobodnije slijediti Krista i vjernije ga nasljedovati; oni su, svatko na svoj način, provodili Bogu posvećeni život. Mnogi su među njima, na poticaj Duha Svetoga, živjeli u pustinji ili su pak osnovali redovničke zajednice koje je Crkva svojom vlašću rado prihvatila i potvrdila”.

Biskupi će se stalno truditi da razlikuju nove darove posvećenog života koje Duh Sveti daje Crkvi; odobrenje novih oblika posvećenog života pridržano je Apostolskoj Stolici.
 

Pustinjački život

I ne zavjetujući uvijek javno tri evanđeoska savjeta, pustinjaci “strožim odvajanjem od svijeta, šutnjom samoće, postojanom molitvom i pokorom posvećuju život Bogu na slavu i za spasenje svijeta”.

Oni svakome pokazuju onaj nutarnji vidik otajstva Crkve, to jest osobnu intimnost s Kristom. Skriven ljudskim očima, život je pustinjakâ šutljivo propovijedanje onoga kojemu su se potpuno posvetili, jer on je za njih sve. Poseban je to zov da se u pustinji, upravo u duhovnoj borbi, nađe slava Raspetoga.
 

Posvećene djevice

Još od apostolskih vremena bilo je kršćanskih djevica, koje su, pozvane od Gospodina da mu se bez razdijeljenosti pridruže u većoj slobodi srca, tijela i duha, odlučile, s crkvenim odobrenjem, živjeti u stanju djevičanstva “poradi kraljevstva nebeskoga” (Mt19,12).

 

“Izričući svetu odluku da iz bližeg slijede Krista, (djevice se) pred dijecezanskim biskupom po odobrenom bogoslužnom obredu posvećuju Bogu, otajstveno se zaručuju s Kristom, sinom Božjim, i predaju u crkveno služenje”. Tim svečanim obredom “djevica postaje posvećenom osobom, transcendentnim znakom ljubavi Crkve prema Kristu, eshatonskom slikom nebeske zaručnice i budućeg života”.

“Blizak drugim oblicima posvećenog života”, red djevica ženu koja živi u svijetu (ili koludricu) utvrđuje u molitvi, u pokori, u službi braće i u apostolskom radu, već prema staležu i odgovarajućim karizmama koje je svaka primila. Posvećene se djevice mogu udruživati da bi vjernije obdržavale svoje odluke.
 

Redovnički život

Nastao na Istoku u prvim stoljećima kršćanstva i nastavljen u ustanovama koje je Crkva kanonski uspostavila, redovnički se život od drugih oblika posvećenog života razlikuje svojim bogoštovnim uređenjem, javnim zavjetovanjem evanđeoskih savjeta, bratskim životom u zajednici, svjedočenjem jedinstva Krista i Crkve.

Redovnički život izvire iz otajstva Crkve. To je dar koji Crkva prima od svog Gospodina nudeći ga kao trajni stalež vjerniku kojega Bog poziva na zavjetovanje savjeta. Na taj način može Crkva istodobno očitovati Krista i priznati se zaručnicom Spasiteljevom. Od redovničkog se života traži da, u svojim različitim oblicima, samu Božju ljubav izrazi jezikom našega vremena.

Svi su redovnici, bili oni izuzeti (od biskupske vlasti) ili ne, suradnici mjesnog biskupa u njegovoj pastirskoj službi. Utemeljenje i misionarsko širenje Crkve zahtijevaju nazočnost redovničkog života u svim njegovim oblicima od samoga početka evangelizacije. “Povijest svjedoči o velikim zaslugama redovničkih zajednica u širenju vjere i oblikovanju novih Crkava, od starih monaških ustanova i srednjovjekovnih redova sve do suvremenih družbi”.
 

Svjetovne ustanove 

“Svjetovna je ustanova ustanova posvećenog života u kojoj vjernici živeći u svijetu teže za savršenstvom ljubavi te nastoje osobito iznutra pridonositi posvećenju svijeta”.

Članovi tih ustanova, “životom savršeno i potpuno življenim za posvećenje”, sudjeluju u crkvenoj zadaći evangelizacije, “u svijetu i kao iz svijeta”, u kojemu njihova nazočnost djeluje “poput kvasca”. Njihovo “svjedočenje kršćanskog života” ide za “uređenjem vremenitih stvari prema Bogu i za prožimanjem svijeta snagom evanđelja. Oni svetim obvezama preuzimlju evanđeoske savjete te čuvaju međusobno zajedništvo i bratstvo u skladu sa svojim “svjetovnim načinom života”.
 

Družbe apostolskog života

Različitim oblicima posvećenog života “pridružuju se družbe apostolskog života, čiji članovi, bez redovničkih zavjeta, idu za apostolskom svrhom svojstvenom svojoj družbi te, provodeći zajedno bratski život, prema vlastitom načinu života, obdržavanjem konstitucija teže za savršenstvom ljubavi. Među njima ima družbi u kojima članovi preuzimaju evanđeoske savjete”, prema vlastitim Konstitucijama.
 

Posvećenje i poslanje: naviještati Kralja koji dolazi

Izručivši se Bogu i ljubeći ga iznad svega, onaj koji mu je već po krštenju bio predan biva tako intimnije posvećen Božjem služenju i dobru Crkve. Bogu posvećenim staležima Crkva objavljuje Krista i pokazuje kako Duh Sveti u njoj čudesno djeluje. Poslanje je stoga onih koji zavjetuju evanđeoske savjete ponajprije da žive svoje posvećenje. “Ali budući da se snagom istog posvećenja predaju crkvenom služenju, obvezani su, na način svojstven svojoj Ustanovi, posebno sudjelovati u misijskoj djelatnosti”.

 

U Crkvi koja je kao sakrament, to jest znak i oruđe Božjeg života, posvećeni se život očituje kao osobit znak otajstva otkupljenja. Ići za Kristom “iz bližeg” i nasljedovati ga, “jasnije” očitovati njegovo poniženje, znači biti “dublje” nazočan, u srcu Kristovu, među svojim suvremenicima. Oni naime koji hode tim “tješnjim” putem potiču braću svojim primjerom i daju jasno svjedočanstvo “da se svijet ne može preobraziti i Bogu prikazati bez duha blaženstava”.

Bilo da je to svjedočenje javno, kao u redovničkom staležu, bilo da je skrovitije, ili čak tajno, Kristov je dolazak za sve posvećene početak i ishod njihova života:

Budući da Božji narod nema ovdje stalnoga grada, (redovnički stalež) (…) pokazuje svim vjernicima, već na ovom svijetu, prisutna nebeska dobra; bolje svjedoči o novom i vječnom životu, koji je stečen Kristovim otkupljenjem, te bolje nagovješćuje buduće uskrsnuće i slavu nebeskoga kraljevstva.

 

                                                                * Izvor: Katekizam Katoličke Crkve

Manjak (kriza) duhovnih zvanja

Unazad nekoliko godina uvelike se govori o smanjenom broju svećeničkih i redovničkih kandidata. Novih kandidata je sve manje, srednja dob svećenika i redovnika sve je veća, posvuda se u Europi zatvaraju sjemeništa, župe, samostani, itd. Ovakvo stanje dovelo nas je do govora o tzv. krizi duhovnih zvanja. Ta kriza u Katoličkoj Crkvi nije od jučer, nego je prisutna već više od pola stoljeća.

Svi oni koji imaju neku odgovornost u Crkvi svjesni su činjeničkog stanja i ozbiljnosti situacije. Da bi se stvari poboljšale Crkva je nama daleke 1964. godine odredila da se IV. vazmena nedjelja (poznata i kao „Nedjelja Isusa Krista, dobrog pastira“) posvuda slavi kao „Dan svećeničkih i redovničkih zvanja“. Time se želi sve vjernike u Crkvi senzibilizirati za molitvu i razne inicijative u prilog buđenja novih zvanja. 

 

Ne isključujući druge uzroke, kao što su kriza obitelji i društva općenito, mislim da je smanjenje duhovnih zvanja prvenstveno posljedica krize vjere i morala. Temeljne ljudske i kršćanske vrednote su u krizi u svim porama našeg društva. Mentalitet suvremenog sekulariziranog čovjeka, koji se otuđio od Boga ili živi kao da Boga nema, uvelike djeluje i na sve kršćane (pa i na svećenike i redovnike). U društvu gdje se neprestano propagiraju užitak, novac i slava kao ideal i smisao života, odluka za duhovno zvanje, koje uključuje odricanje, žrtvu, darivanje, život za druge, izgleda u najmanju ruku čudna. Ipak kršćani trebaju biti svjetlo ovom našem svijetu i sol ovoj našoj zemlji, našem društvu.

 

Iako su svi kršćani – po krštenju – pozvani na svetost, na nasljedovanje Krista, na svjedočenje u svijetu, ipak neki su pozvani da budu Isusovi bliži suradnici (poput apostola), da budu svećenici ili redovnici koji će na radikalan način živjeti evanđeoske savjete i svjedočiti o Božjoj ljubavi i vječnom životu. I danas Isus poziva radnike u svoj vinograd koji će raditi i moliti za dolazak Kraljevstva Božjega. Bez povjerenja i ljubavi prema Isusu, bez svakodnevnog prijateljevanja s njim, teško je odazvati se njegovu pozivu i još teže ustrajati u svome zvanju. Isus to dobro zna pa nas neprestano potiče  da ostanemo u njemu, da budemo na njega nakalemljeni i oslonjeni.

Takozvana Sinoptička evanđelja (usp. Mt 10, 1-4; Mk 3,13-19; Lk 6,12-16) kažu da se Isus ozbiljno pripremao za izbor svojih najbližih suradnika između mnoštva učenika (kojih je bilo barem 72). On ih je duže vrijeme promatrao. Kad je došlo vrijeme izbora, Isus se poput Mojsija popeo na goru, u osamu, i cijelu noć proveo u razgovoru sa svojim Ocem o tom izboru. Ujutro samostalno vrši izbor i uspostavlja dvanaestoricu, i to s ovom nakanom: 1) da budu s njim, 2) da ih šalje navješćivati radosnu vijest, 3) da liječe bolesne i nemoćne i 4) da izgone zloduhe.

 

Prva nakana ustanove učenika („biti s Isusom“) jest preduvjet plodonosne evangelizacije, liječenja svijeta i izgonjenja zloduha. Mislim da se ovaj preduvjet (biti stalno s Učiteljem, s njegovom Riječi, u šutnji, meditaciji, molitvi) često previđa, zanemaruje ili nedovoljno uzima u obzir. Ako nismo stalno s Isusom, onda se polako hladi naša vjera, naše ufanje, naša ljubav - naš duhovni život  Gdje nema dotoka Božje milosti u naš život, onda se mi teže opredjeljujemo za hod „uskim putem“ koji vodi u život, ili ako već hodimo tim putem, onda se brzo umaramo i odustajemo.

Točno je da svećenik treba dobro poznavati ono što drugima propovijeda ili tumači (Riječ Božju). Teološki studij je nužan ne samo do ređenja nego kroz cijeli život. Istina je da svećenik treba dobro poznavati i one koji primaju Riječ i društvenu situaciju u kojoj živi. Ali svećenik (i redovnik) treba biti ne samo propovjednik, vjeroučitelj, voditelj zajednice, nego i živi svjedok Božje ljubavi u ovome svijetu. Ne možemo drugima svjedočiti o onome što sami nismo „iskusili“. Povezanost i prijateljstvo s Dobrim pastirom omogućava nama da ustrajemo u svom pastirskom zvanju i kršćanskom svjedočenju.

 

U srcu svakog kršćanina postoje dva tipa nasljedovanja Isusa koji se često sukobljavanju: tip Marte, koja uvijek želi nešto činiti za Isusa i tip Marije, koja uvijek želi biti s Isusom.  I Marta (akcija) i Marija (meditacija) trebaju naći sklad u nama samima. Bez molitve i rada ne možemo biti autentični Isusovi učenici. Bez kontakta s Izvorom Milosti – kroz šutnju, razmatranje, molitvu, klanjanje, primanje sakramenata itd. – naš rad i odnos s drugima gubi svježinu i snagu. Druženje i prijateljevanje s Isusom pomaže nam da ga više ljubimo, da hrabrije svjedočimo za njega, da primamo darove Duha Svetoga i da bolje razlikujemo duhove i čitamo znakove vremena.

U onim redovničkim zajednicama gdje članovi imaju vremena za Isusa i jedni za druge, gdje je Isus neprestano prisutan i živ, gdje se uz rad i studij njeguje i zdrav duhovni život, gdje se živi autentično (a ne razvodnjeno) evanđelje, tu nema krize zvanja. Navodim samo dva primjera: samostan klarisa u Lermi u Španjolskoj, gdje se nalazi nekoliko stotina mladih visokoobrazovanih djevojaka koje su se odlučile slijediti Krista po primjeru sv. Franje i sv. Klare, te austrijsku opatiju Heligenkreuz, gdje se broj monaha udvostručio u posljednje vrijeme. (Posjeti stranicu www.bitno.net Čudo: Klarise iz Lerme; Porast duhovnih zvanja u austrijskoj opatiji sv. Križa).

 

Dragi čitatelju ovih redaka!

 

Možda i tebe Gospodin poziva na rad za Njegovu stvar, u Njegovu vinogradu! Možda i tebe Godspodin poziva da Ga izbližega slijediš kao svećenik i/ili redovnik, tj. živi svjedok njegove bezuvjetne i beskrajne ljubavi u ovome svijetu koji je 'gladan i žedan duhovnosti, ond. navještaja živoga Boga'. Ako u dubini svoje duše osjećaš sveti nemir, ne boj se - poput Blažene Djevice Marije i brojnih svetaca i blaženika - spremno reći: "Evo me, Gospodine".
Na tebi je da se hrabro odazoveš i kreneš na ovaj „najteži i najljepši put“, put s Kristom, koji za sebe reče: „Ja sam Put i Istina i Život“ (Iv 14, 6a).
Brojni Biblijski likovi (Abraham, Mojsije, Proroci...) nisu bili sigurni kamo će ih odvesti put nakon poziva i susreta s Bogom, ali su imali vjeru i čvrsto pouzdanje da će Bog sve izvesti na čovjekovo dobro. Upravo je to i naša zadaća: biti stalno otvorenima Božjoj riječi i poticajima Duha Svetoga. Prepustimo se, dakle, Božjem vodstvu i volji, jer kako kaže jedan autor: „Božja volja te neće odvesti tamo gdje te Božja milost ne će zaštititi“!

* Za sva moguća pitanja, pojašnjenja i dileme u pogledu duhovnog poziva zainteresirani su slobodni kontaktirati:

Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja
E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

Svakodnevno življenje za duhovna zvanja

U narodu postoji jedna šala na račun svećenika/župnika koji često – barem prema mišljenju nekih župljana – izbivaju sa župe. „Naš je župnik“, vele, „živo čudo. Tijekom tjedna nevidljiv, a nedjeljom nerazumljiv.“

No, oni koji tako kažu, u načelu vole svojega svećenika i kada je riječ o ozbiljnim stvarima, spremni su ga zaštititi i posavjetovati. U otvorenoj komunikaciji, čak i onda kada ga kritiziraju, čine to dobronamjerno i izravno sa željom da možebitne negativnost i nesporazumi ne budu dominantna odlika njihova duhovnog pastira. Takvi ljudi znaju da je i svećenik, unatoč svetom redu, još uvijek samo slab i krhak čovjek te kao takav uvelike obilježen zajednicom u kojoj je poniknuo, odrastao i kojoj je poslan. Bez obzira što se nekada, kada počne pričati – osobito na temu o kojoj nema pojma – čini kako je „s Marsa pao“, ipak je i njega majka rodila te je na putu do svećeništva morao uložiti puno odricanja otkrivajući što je volja Božja za njega. Zbog toga je za rađanje duhovnoga zvanja, osim Božjega poziva, potreban i čovjekov odgovor, i to odgovor koji uključuje sudjelovanje cijele vjerničke zajednice.

Prva institucija u tom procesu je – već nebrojeno mnogo puta ponavljano – obitelj. Ako nje nema, nema ni života. Drugim riječima: ako se djeca ne rađaju, onda ne treba očekivati da će biti ičega, a poglavito ne duhovnih zvanja. Modernog, tehniciziranog i digitaliziranog čovjeka je, izgleda, potrebno vratiti iz svijeta „sapuničastih bajki“ u realnost životne svakodnevice koja nije postavljena na temeljima medijskih agendi, nego sazdana od stvarnih ljudskih potreba, među kojima su prve: voljeti i biti voljen. Ljubav kao osnovno životno načelo potrebno je očistiti od sebičnih natruha koje priječe rađanje novih života. To je preduvjet i nastanka svećeničkoga zvanja.

No, osim rođenja potreban je i adekvatan ili, bolje rečeno, normalan i cjelovit odgoj. Stoga, kao što se roditelji i društvena zajednica brinu o tjelesnom zdravlju, isto tako bi se trebali brinuti i o duhovnom. Pojednostavljeno i praktično rečeno: kao što brižna majka ili otac vode računa je li njihovo dijete prije ručka opralo ruke i prije spavanja zube, isto tako ne bi im smjelo biti svejedno hoće li se znati prekrižiti i Boga – na način svojstven njegovu uzrastu – zazvati. Dakako, to zahtijeva i roditeljski osobni, svjedočki angažman i teško da ga što drugo može nadomjestiti. To se izravno odražava i na potencijalni odgovor na duhovni poziv, a minimum zdrave roditeljske ljubavi u tom kontekstu jest: ne priječiti vlastitom djetetu da - ako osjeti poziv da Bogu izbliza služi kao svećenik i redovnik - isti duhovni poziv u slobodi i ostvari!

Život kao raskrižje

 

Čovjek se svakodnevno nalazi pred mogućnošću izbora za koja možemo kazati da su mala životna raskrižja. Čim se probudi može odabrati: ustati te ići nešto raditi ili pak može ostati i nadalje ležati i ljenčariti? Život – suprotno dosta raširenim shvaćanjima o sudbini – nije hodnik kroz koji pojedinac mora proći, te mu je već unaprijed određeno koliko dugo i kako će živjeti. Čovjek kao slobodno biće kreira vlastitu sudbinu svakodnevno se opredjeljujući za ovo ili ono. Ipak, neke odluke imaju trajno usmjeruju daljnji tijek života. To su ona raskrižja na kojima bi čovjek morao sam dati odgovor na pitanje kojim putem krenuti dalje. Obitelj, društvena zajednica i Crkva bi mu trebali u tome pomoći. Jedno od takvih životnih raskrižja jest odabir zvanja koji stoji pred mladima po završetku osnovnog, a onda – još važnije – srednjoškolskog obrazovanja.

U tom je periodu, koji predstavlja svojevrstan šok za mladu osobu, od krucijalnog značaja jest svakako zdrava podrška njegovih najbližih. No, ujedno tu leži i najveća opasnost: pod izlikom pomaganja često se zna nametati svoje mišljenje i projecirati svoje želje i planove, a ne dobro i budućnost same osobe. Naime, iskustvo nam govori kako nije mali broj onih koji su pod željama i navalama svojih roditelja i najbližih u vlastitoj želji i odluci popustili te se odlučili za nešto o čemu nikada nisu niti razmišljali niti sebe doživljavali. Dakle, izabrali su nešto što uopće nisu željeli!

Premda svaki – ili barem velika većina – roditelj želi svome djetetu sreću i sve najbolje u životu, time što mu nametne koje će zvanje odabrati može vrlo lako postići suprotno.
     U svojoj knjizi Pastoral mladih i usmjeravanje zvanja Juan E. Vecchi naglašava kako bi roditelji i odgajatelji trebali „nastojati poticati mlade da se pitaju i razmišljaju, pozivati ih da se izraze, probuditi želju da pokušaju i odvaže se živjeti u skladu s evanđeljem“. To je način kako izbjeći opasnost nametanja svoga mišljenja i ujedno put kako pomoći mladom čovjeku da sam otkrije što bi želio biti u životu. Jer, na najvažnija životna pitanja svatko mora osobno dati odgovor.

Promatrano iz kršćanske perspektive, zvanje jest dijalog. Za svakoga pojedinačno Bog je spremio „mapu“ na kojoj je ucrtan put k osobnoj sreći. Na čovjeku je hoće li pristati na taj Božji plan. To je područje gdje stvor može svome Stvoritelju reći: „NE“. Suradnja, dakle, s Njim jest uvijek stvar slobodnog pristanka. Stoga je opravdano ustvrditi da nas Bog bez nas neće spasiti!

     Ako čovjek u svojoj slobodi ne surađuje s Bogom, onda postaje rob te iste slobode. Opravdavajući svoje postupke tvrdnjama kako „ima pravo“ misliti i činiti drugačije čovjek ima mogućnost postati zatočenik vlastitih misaonih konstrukcija u kojima životnu sreću želi ostvariti bez Boga. Rezultat takvog stava je uvijek porazan. Zato je pitanje izbora zvanja vezano uz pitanje smisla života. To je ustvrdio i blaženi papa Ivan Pavao II. u završnom dokumentu Kongresa o svećeničkim zvanjima i o zvanjima posvećena života u Europi (održan u Rimu 1997.) a nosi naslov: Nova zvanja za novu Europu napisavši:

"Nevolja koja vlada u svijetu mladih otkriva, i u novim naraštajima, hitna pitanja o značenju egzistencije, što dokazuje da nitko i ništa ne može ugasiti u čovjeku pitanje smisla i želju za istinom. Za mnoge je to tlo na kojemu se temelji traganje za zvanjem."

Kada Biblija govori o zvanju, želeći istaći dinamiku dijaloga, koristi riječ „poziv“. Uz njega je u načelu vezano poslanje, koje ne ovisi isključivo o ljudskim sposobnostima.

      Dovoljno se samo prisjetiti: pomazanja Davida za kralja (1Sam 16,1-13) ili poziva u proročku službu Jeremije (Jr 1,4-10). Kada ljudi pristaju na Božji plan On im omogućava i podnositi teret koji ide uz to. Prva Crkva je kršćanstvo, čiji je vrhunac bila svetost, smatrala pozivom. Zato je kršćanin mogao biti u bilo kojem zvanju i ostvariti svoj prvotni poziv. To će naš blaženi Ivan Merz uzeti za svoj životni moto te kazati: „Katolička vjera je moje životno zvanje“. Zato se ističe da grijeh priječi ostvarenju kršćaninovog ili, univerzalnije rečeno, čovjekovog životnog poziva. Kvalitativni skok u ljudskoj povijesti koji se dogodio Isusovim dolaskom vezan je za ovu čovjekovu dimenziju, pa Crkva naučava: „Što god je Isus učinio, rekao i trpio imalo je za cilj da palog čovjeka obnovi u njegovom prvotnom pozivu“ (KKC 518).

Iz do sada rečenoga mogli bismo zaključiti je izbor zvanja ima religiozne elemente jer je pitanje čovjekove suradnje s Bogom. Zato je nužno stvoriti ambijent u kojem će mladi lakše prepoznavati što je njihov istinski životni poziv. Već ranije spomenuti Juan E. Vecchi će zato reći: „Akcija u korist zvanja, ne može se ograničiti na brigu za pojedince. Treba naprotiv poticati, na crkvenom i društvenom polju, kulturu poziva: to znači pogled na život kao na dar i služenje, a ne kao na individualnu želju da se ostvari nešto do čega nam je stalo ili postigne to da se bude netko“.
 

      U ovaj kontekst se uklapa i govor o duhovnim zvanjima u koja Bog i danas poziva. Obitelj i zajednica ne bi smjela biti prepreka, nego bi se trebala ponašati onako kako nas to uči II. vatikanski koncil riječima:

„Kršćanski supružnici jedno drugome, svojoj djeci i ostalim članovima svoje obitelji suradnici su milosti i svjedoci vjere. Oni su svojoj djeci prvi prenosioci vjere i odgojitelji…razborito im pomažu u izboru njihova zvanja, i ukoliko u njima otkriju sakralno zvanje, trebaju ga brižno podržavati“. (AA 11)

Slijediti Isusa je prava avantura

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Mnogi se pitaju kako sestre klarise koje su rekle zbogom svijetu i cijeli život posvetile Isusu, mogu biti radosne i ispunjene čak i iza rešetaka. O svemu tome, a i još više, draga srca su nam posvjedočile dvije mlade sestre, imenom Rita i Kristina.

 

N: Za početak, možete li nam reći tko su Rita i Kristina prije posvećenja života Bogu?

S. Rita: Ja sam bila Tina Miloš u svijetu. Dolazim iz Gruda i imam 34 godine. Prvo sam od petero djece. Svi smo išli na Framu, osim brata. Što se tiče života prije ovoga, bila sam sasvim ''normalna'' djevoka. Izlasci, provodi, avanture, što više adrenalina... Ukratko, živjela sam 'punim plućima'.
S. Kristina: Ja sam Kristina Ivanović, dolazim iz mnogobrojne  obitelji, petero braće i dvije sestre. S ponosom mogu reći da smo sve tri danas časne sestre. Moje zvanje, a i zvanje mojih sestara, upravo potječe iz svakodnevne zajedničke molitve koju smo prakticirali u obitelji, otac nas je tome učio od malena. Uvijek sam bila aktivna u crkvi; čitala, pjevala, ministrirala. Poslije sam se uključila i u Framu.
S četrnaest godina otišla sam u Livno s namjerom da postanem sestra franjevka, ali nisam se tu dugo zadržala. Vrativši se, počela sam živjeti totalno svjetovno, onako kako živi većina mladih danas. Ovaj samostan s. klarisa sam upoznala preko svoje sestre koja je ovdje bila prije mene. Mogu vam reći da tad nisam imala baš lijepo mišljenje o ovom mjestu. Ali Bog je očito imao plan da završim baš tu.

N: Spomenule ste obje Framu. Kakva vas iskustva vežu uz nju?

S. Rita: Prekrasna. Za razliku od Kristine, koja dolazi iz pobožne obitelji, u mojoj se nije nikada molilo. Ipak, kao mala sam bila fascinirana svećenicima. I danas je tako, gotovo sve moje molitve su za njih, posebno za  fratre. U 8. r. sam na dar od jednog svećenika dobila Bibliju, to je u biti bila prva sveta stvar koja je ušla u moju kuću. U 1. r. srednje u našu župu dolazi svećenik, fra Slaven Mijatović, koji je sada u misijama. On je prvi počeo okupljati mlade i motivirati nas. Nakon njega, fra Miro Šego nas upoznaje s Framom. '95. god. doživjela sam obiteljsku tragediju i mogu reći da su mi Frama i fra Miro tada spasili život i izvukli me iz depresije.  Jednostavno, kroz Framu sam naučila voljeti Boga. '98. god. župa je ostala sama, bez fratara, tako da smo mi framaši, nas dvadesetak, redovito nedjeljom bili na oltaru, pjevali, čitali Evanđelje i molitvu vjernika. Crkva je čak i u takvim okolnostima bila prepuna.  To su bile zlatne godine Frame, ta generacija je izrodila mnogo duhovnih zvanja. Nažalost, od '98. godine, u Grudama nema Frame. Sada, kada gledam vas framaše, zaista vam se divim. Puno je teže biti framaš danas nego u moje vrijeme, to morate biti srcem i dušom, bilo gdje; u školi, na ulici, na facebooku. I ja sam prije živjela dvostrukim životom, pretvarala se da sam dobar framaš. Prošla sam razne faze, od techno verzije, rocka i cajki, da bih na koncu stigla do Boga. Bog radi preko svega toga. Dostupnost informacija trebate iskoristiti na najbolji mogući način. Ja nisam ni znala što su masoni ili teologija tijela. Da mi je barem imao tko reći!

 

N: Na koji ste način došli do te točke da ste točno znali da želite biti klarisa?

S. Kristina: Ja nisam ni znala najbolje što znači osjetiti poziv. Mislila sam da ti se Isus mora ukazati i reći „Ja te pozivam“, nešto u tom smislu. Moja sestra je sanjala nešto slično i bila sam ljubomorna na nju što i meni nije bilo tako. Tako da sam slagala da sam sanjala isto i otišla u sestre franjevke.
A u biti, poziv je osjećaj u tvome srcu, želja da budeš časna/fratar, privlačnost koju osjećaš prema redovništvu, sv. Franji ili sv. Klari. Sami taj osjećaj je tvoj poziv.
Ja sam na Frami bila vrlo kratko, svega godinu dana, ali svakako je i ona bila jedna od točki koje su me pogurale prema ovom samostanu. U to vrijeme sam bila vrlo neispunjena jer sam i ja živjela dvostrukim životom. Jednog dana se nešto slomilo u meni, otišla sam od kuće i došla u ovaj samostan. Vjerujem da Bog mnoge poziva, samo što neki i ne znaju da je to poziv ili se jednostavno boje. Znam koliki samo dođu ovdje razmišljajući o pozivu i glavni im je strah što ne znaju mogu li oni to, hoće li izdržati. Pa ne znam ni ja, mogu sutra otići odavdje. Treba se samo pouzdati u Boga, ako računamo na vlastite snage sigurno nećemo izdržati. Prije sam ovo smatrala ludim, a danas sam ispunjena i sretna.
S. Rita: Ja sam svoj poziv dobila u Međugorju. Tamo sam jednom prilikom upoznala jednog bogoslova koji je želio otvoriti Bibliju za mene..a meni ništa nije bilo jasno. Kad ju je otvorio, samo me upitao jesam li ikad poželjela biti časna. Ja sam se samo pokupila i otišla plačući.

 

N: Mnogi na slobodan odabir života iza rešetki gledaju kao na nešto sasvim ludo i besmisleno. Kako vi to vidite?

 

S. Rita: Ja nikad ne bih mogla biti vanjska sestra iz jednostavnog razloga, koji će vam se možda učiniti smiješnim, što mrzim novac i sve materijalno. Tako da svoje siromaštvo smatram slobodom. I ove rešetke isto. Rešetke su sloboda, čista sloboda! Mislim da je teže časnim sestrama vani i da je njihov poziv teži jer su stalno u dodiru sa svjetovnim. Mi smo zaštićene od interneta, televizije i mobitela. Sve to zarobljuje čovjeka. A ono bez čega možeš čini te slobodnim. Znam da mnogi to ne mogu shvatiti, počevši od moje obitelji.
Iz iskustva vam kažem da je oprost najbolja osveta, kao što je govorio bl. Miroslav Bulešić.
Cool je opraštati. I to je sloboda. Zato su i rešetke živa sloboda, jer niste vezani ni za koga, bez svega možete. Prije, kad bi se vratila iz diska, nakon pića i plesa, osjećala sam se prazno, prazno, prazno. Sad kad idem na spavanje osjećam toliku puninu i od radosti želim moliti za sve.
S. Kristina: Ja se isto nikad nisam osjećala slobodnijom nego u ove četiri godine u samostanu. To malo tko vani može razumjeti. Ni sama nisam mogla, mislila sam da se za čitav život u samostan može zatvoriti samo onaj kome nešto fali u glavi. Još uvijek me rodbina pita kad ću izaći odavdje. A ja ne želim izaći jer nikad nisam bila sretnija.
S. Rita: To te pitaju, Kristina, jer znaju kakva si bila. Kad je jedna moja prijateljica došla ovdje, nije mogla vjerovati da sam to ja, u habitu. Pričala sam joj o anđelu čuvaru i živom Bogu u tabernakulu. A ona nije ni znala da je Isus živ. Nije joj imao tko reći. O tome se radi! Ja ne smatram vas mlade krivima nizašto. Vama se jednostavno ne govori o nekim stvarima, s vama se ne razgovara. Zato i lutate. Najlakše vas je optuživati. Iz tih razloga smatram da je Framu sami Bog poslao. Možete puno toga napraviti, mladi ste i puni energije. Smatram vas milošću u župi. Samo naprijed!

N: Što rade sestre klarise cijeli dan, pored što mole?

S. Kristina: To nas ljudi često pitaju. Vjerujte da nam nikad nije dosadno, iako ljudi misle da jest, jer se samo izmjenjuju molitva i rad. Svaki dan je poseban i drugačiji. Često puta i ne stignemo uraditi sve predviđeno, iako nas je 7. Jedna sestra je u invalidskim kolicima, tako da i o njoj brinemo. Pored redovitih kućanskih poslova i poslova u vrtu, pravljenje hostija isto zahtijeva vremena.

 

N: Pored Isusa, Marije, sv. Franje i sv. Klare naravno, koga biste mogli postaviti za uzora?

S. Rita: Faustina Kowalska, sv. Rita, sv. Ignacije, sv. Filomena i sv. Gemma, padre Pio iz Pietrelcine.
S. Kristina: Prva je sv. Gemma, pa sv. Mala Terezija, sv. Josip – zaštitnik obitelji koja je danas itekako ugrožena.. To bi bili 'glavni'. A Mala Terezija me privlači svojom jednostavnošću, drugi sveci su činili čudesa, a ona se posvetila upravo preko sitnica.
S. Rita: Da, ne trebamo činiti čudesa.. Najjednostavniji put svetosti je ljubav.

N: Imate li svoju misao vodilju? Neki citat koji vas uvijek podiže?

S. Kristina: Prepusti Gospodinu putove svoje, u njega se uzdaj i on će sve voditi (Ps 37).
S. Rita: Gospodine, daj da te ljubim više od kerubina i serafina! i Zajedno u nebo.
To su dvije rečenice koje su me pokrenule,a  i dalje me guraju u redovničkom putu. Najgore je u životu, a i u redovništvu kad se čovjek prepusti letargiji. Vani sam uvijek tražila avanturu, a najveća avantura je s Isusom!
Na sve moguće načine će Đavao pokušati odvojiti te od Isusa, ali uvijek ide preko onih koji su ti najviše dragi. Kad činim i najmanju žrtvicu, sjetim se za koga je radim, prvenstveno za Isusa. Sve je lakše kad znaš za koga podnosiš. Kao što kaže fra Vice: „Kad gledaš cilj, preskačeš prepreku. Kad gledaš prepreku, u nju udaraš.“ Volim te, a ti radi što hoćeš, pljuj me, gazi me. Znam za koga to podnosim. Na pravom putu sam, želim biti klarisa do kraja života i u svakoj sitnici biti bolja redovnica. Ne zanima me što će tko reći. I mi ovdje imamo svoje krize, samo smo ljudi na kraju krajeva, a žrtva je u tome da se trudiš da drugi to ne vide ma koliko bilo teško. I izvučeš se, uvijek se izvučeš.
Koliko god nam treba svetih redovnika i redovnica danas, toliko nam treba i svetih obitelji, mladića i djevojaka.

N: Za kraj, što poručujete mladima?

S. Kristina: Vidimo da su mladi danas okupirani brojnim ispraznim stvarima, fejs, internet, televizija. Ja im želim poručiti da se ne boje biti drugačiji, da se ne boje biti Božji. A vi: ne bojte se biti pravi framaši i u svijetu! Prava radost je u Bogu.
S. Rita: Ne bojte se biti ono što jeste! Ne stavljajte maske jer će kad tad one pasti. Uvijek se trudimo ukalupiti..Pa daj, izlij ga jednom bez kalupa pa kako bude! A vi framaši budite veseli, sretni, slavite život baš kako je to činio sv. Franjo i ne bojte se slijediti Isusa jer je On jedina prava avantura za koju se isplati i život dati.

                                                                            Izvor: ktabkbih.net