Crkvu ne sačinjavaju samo papa, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice kako se to često puta prikazuje u društvu, a osobito u medijima. Katolički nauk Crkvu vidi i kao otajstveno 'Tijelo Kristovo'. Crkva je mnogo više doli jednostavan zbroj svih svojih članove ovdje na zemlji, jer ona u sebi sadrži i dimenziju svetoga, tj. Isusove otajstvene nazočnosti u Duhu Svetome kroz Božju riječ i sakramente (Usp. J. Ratzinger - V. Messori, Razgovor o vjeri, str. 43).
Polazeći od te teološke stvarnosti, Benedikt XVI. duhovna zvanja promatra u otajstvu Crkve. "U misteriju Crkve, mističnom Tijelu Kristovu, božanska snaga ljubavi mijenja čovjekovo srce čineći ga sposobnim prenijeti ljubav Božju braći. Tijekom stoljeća toliki muškarci i žene, preobraženi božanskom ljubavlju, posvetili su vlastite živote promicanju Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji."
Stoga svaki pripadnik duhovnog zvanja, ali i svaki kršćanski vjernik laik ne bi smio nikada izgubiti iz vida da u Kristu, Glavi Crkve, koja je njegovo otajstveno Tijelo, svi kršćani zajedno čine, kako je naznačio sv. Petar, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasi njegova slavna djela' (1 Pt 2,9).
Imajući na umu tu istinu kršćanske vjere, blagopokojni papa Ivan Pavao II duhovno zvanje je definirao kao otajstvo Božjeg izbaranja (usp. Ivan Pavao II., u: Dar i otajstvo). Jer kako kaže Sveto pismo: 'Ne izbraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane' (Iv 15, 16), 'I nitko sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron' (Heb 5,4) 'prije nego što te oblikova u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te' (Jr 1,5).
Pod tim vidom papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za svjetski dan molitve za Zvanja (2006. g.), podsjećajući na Isusovu preporuku o bitnosti molitvi za duhovna zvanja, naglašava: ''Žetva je velika, a poslenika malo! Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju' (Mt 9,37). I nastavlja Papa: "ne iznenađuje da, gdje se žarko moli, cvjetaju zvanja.". Izvorni i nezamjenjivi odnos svećenika s Kristom, ukorijenjen u sakramentu reda, zahtijeva logično drugi odnos, također potpun i trajan, s Crkvom i za Crkvu, Kristovu zaručnicu, njegovo tijelo produženo u vrijeme. Svećenik je službenik Krista, Glave i Pastira, za izgradnju njegova Tijela, koje je Crkva.
Drugi vatikanski sabor nas uči da tu službu zaređena osoba ne posjeduje kao vlastitu, već u sjedinjenju s biskupima i u ovisnosti o njima, u svojstvu 'suradnika', 'pomoći' i 'oruđa' (usp. LG 28 b). Novo otajstveno 'stanje', što nastaje u službeniku Kristovu u Crkvi biskupovim polaganjem ruku, ne postavlja ga uz ili iznad, već unutar naroda Božjega za koji se u Kristovo ime treba brinuti.
Osim svećeničkog poziva u Crkvi, na poseban način časno mjesto ima poziv na posvećeni redovnički život. Redovnici i redovnice po primjeru Marije iz Betanije, koja je 'sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ' (Lk 10,39), iako izvršavajući različite službe na području ljudskog odgoja i brige za siromašne, u poučavanju ili u pomoći bolesnima, ne bi smjeli izgubiti iz vida da je prvenstveni cilj njihova života 'prva i glavna dužnost svih redovnika (...) kontemplacija božanskih istina i neprekidna sjedinjenost s Bogom u molitvi" (usp. Zakonik Kanonskog prava, kan. 663, 1). Iz tog otajstvenog susreta s Bogom i prepoznavajući znakove vremena, trebalo bi se na svim crkvenim razinama ostvarivati uzajamno zajedništvo pastira, laika i redovnika, što se sve više osjeća kao nutarnji zahtjev poslušnosti Duhu Svetome.