Zadnjih nekoliko godina
za Katoličku crkvu bile su prilično tegobne. Mogao bi se ispisati cijeli popis
novinskih naslova - seksualni skandali, iskorištavanje tuđeg povjerenja, Crkva
prikriva svoje grijehe, pozivi na modernizaciju tradicionalnog autoriteta Crkve
i njenih struktura, javno ispitivanje svećeničkog celibata, kontraverzna uloga
žena u crkvi.
Iako su ovo izazovna vremena
za Crkvu, a da pri tom ne umanjujem strahovite patnje koje su joj ove poteškoće
nanijele i nastavljaju joj nanositi - ne bi nas trebala iznenaditi dosljednost
Crkve u nesavršenstvu i ponekad u sramotnoj povijesti.
Ipak "jedna sveta
katolička i apostolska crkva" koju poznajemo i ljubimo preživjela je
tijekom stoljeća brojne nutarnje i vanjske krize, usprkos grešnicima, poput
tebe i mene, koji su uvijek bili dio nje. Nikako ne smijemo isključiti da će u
budućnosti Crkva i dalje vrlo trpjeti i biti progonjena i osporavana.
Živa Crkva
Međutim, Crkva i njen
narod nisu samo oni koji preživljavaju, koji stisnu zube suočeni s nutarnjim
previranjima ili s vanjskim neprijateljima. Crkva nije samo preživljavatelj -
ona živi. Živi i dan danas jer Isus Krist živi unutar Crkve i po Crkvi.
Premda je papa Ivan
Pavao II. priznavao bolne događaje u Crkvi, on je i dalje poticao mlade
okupljene u Torontu na Svjetskom Danu mladih 2002. da se otvore svećeništvu i
posvećenom životu. "U teškim trenucima života Crkve, traganje za
svetošću postaje još aktualnije. A svetost nije pitanje dobi; to je stvar
življenja u Duhu... Mi nismo zbroj naših slabosti i neuspjeha nego sveukupnost
Očeve ljubavi prema nama i naše stvarne sposobnosti hodimo stopama njegova
Sina."
Neki tvrde da je ovo
najgore vrijeme za razmatranje redovničkog poziva, ali ja poput pape Ivana
Pavla II. mislim da je sada najpoželjniji trenutak da pojedinci razmotre
mogućnost življenja kao redovnički brat, sestra, đakon ili posvećena svjetovna
osoba.
Zašto? Ima tome nekoliko
razloga.
Prvo, Bog nastavlja
pozivati ljude na život služenja i zajedništva, osobito kada je Crkva suočena s
ovakvom krizom, poput ove sadašnje. Naša povijest to potvrđuje.
U jeku nepravdi
španjolske inkvizicije, Bog je pozvao Terezu Avilsku na život misticizma i
kasnije na vodstvo u obnovi Reda.
Franjo Asiški je sanjao
o "ponovnoj izgradnji" Božje kuće, i kao odgovor na to odabrao je
slijediti Božji poziv korijenitim obraćenjem - životom jednostavnosti, pokore i
molitve, koji se strahovito razlikovao od bogatstva i pokvarenosti Crkve 12. stoljeća.
Dvjesto godina kasnije,
kada je došlo do nemira u Crkvi i do dvojnog papinstva u Rimu i u Avignonu,
Katarina Sienska odgovorila je na Božji poziv da živi kao redovnica i kasnije
služi kao posrednik mira i ponovnog ujedinjenja papinstva.
Crkva i dalje ima koristi
od kreposti ovih junačkih muškaraca i žena koji su čuli Božji poziv da žive
radikalni evanđeoski život usred Crkve u previranju. Uvjeren sam da ćemo uz
pomoć Božje milosti i mi ubuduće pripovijedati slične priče o današnjim hrabrim
muškarcima i ženama koji su se odazvali izazovima redovničkog života.
Drugi razlog zašto valja
razmatrati redovnički poziv jest što Crkvi treba stvaralaštvo, idealizam, vjeru
i duhovnost novog naraštaja svećenika, braće i sestara. U kulturi opečaćenoj
nejednakošću, nasiljem i nepoštovanjem prema ljudskom životu ljudi trebaju čuti
proročku poruku pravde, mira i dostojanstva.
Katoličku infrastrukturu
škola, bolnica i karitativna djelovanja izgradili su pretežito svećenici,
redovnici i redovnice jer su silno željeli pomoći u izgradnji kraljevstva
Božjeg. Vidjeli su neku određenu potrebu, pa su uz žrtvu, težak rad i mnogo
dosjetljivosti smislili kako će odgovoriti na nju. Potrebe su danas možda malo
drugačije, ali i dalje čekaju da na njih odgovore jednako velikodušni ljudi vjere.
Svjedoci svetosti
Crkva i narod Božji
trebaju nešto više od služenja. U društvu koje idealizira moć, novac i
seksualnost, Crkvi trebaju trajna svjedočanstva mladih željnih da se u
cijelosti daju za svetost, živeći čistoću, poslušnost i siromaštvo. Budući da
smo sakramentalna Crkva, trebaju nam svećenici da propovijedaju nepovredivost
Božje Riječi i da nam ju posreduju u vremenima radosti i tuge, s određenom
osjetljivošću. Naš je svijet rastrgan podjelama i polarizacijom, pa nam treba
nada za kršćansku zajednicu; nadahnjuju ju ljudi koji se okupljaju u miru da
žive i zajednički razmatraju svoju vjeru, vrijednosti i poslanje.
Razmišljanjem o
redovničkom pozivu nemaš što izgubiti. Zapravo, to razmišljanje duguješ i sebi
i Crkvi!
Svojim krštenjem svi
kršćani dijele zajednički poziv na svetost, ali Bog nas je pozvao da živimo
svoju svetost na razne načine, obzirom na pojedine talente, darove i
ograničenja. Sva zvanja usmjerena su k svetosti i produbljavanju odnosa s
Bogom.
Tragamo li ozbiljno za
Bogom u odabiru našeg načina življenja, moramo znati kojim ćemo putevima doći
do takvog otkrića. Brak i predani samački život veoma su važni za zajedništvo
zvanja čiji smo dionici unutar Crkve. Međutim, nema svatko dar za bračni ili za
samački život baš kao što nema svatko dar da bude svećenik ili redovnik. Da
bismo to mogli ustanoviti, moramo razmatrati u molitvi naša vlastita iskustva,
čežnje i darove; samo tako ćemo moći biti iskreni prema sebi i prema Crkvi.
Ponekad sam pitao mlade
jesu li ikada razmišljali o redovničkom pozivu, pa bih tu i tamo dobio ovakav
odgovor: "Šalite se? Nikad to ne bih mogao/mogla učiniti." Ali kako
znate da to ne možete sve dok niste o tome istinski razmišljali u molitvi? Boga
često nalazimo tamo gdje se najmanje nadamo!
Naposljetku bih želio
potaknuti ljude na razmišljanje o redovničkom pozivu čisto zbog radosti koje
ono pruža. Naravno da tu ima i izazova i žrtvi, no poput svakog odabira u
životu, izvanredna je radost znati da slijediš Božju nakanu za tebe i da si
važan kotačić u Crkvi i u životima drugih ljudi.
Nalaženje blaga
Evanđelist Matej piše: "Doista,
gdje ti je blago, ondje će ti biti i srce." (6, 21). Uzmi to blago od
nekoga tko ga je našao. Biti dio nečega većeg od samoga sebe, donijeti Krista
drugima dok su očajni, siromašni i u patnji, podijeliti svoju vjeru, nade i
snove s drugima sličnog duha u zajednici, produbiti svoj odnos s Isusom Kristom
je dragocjeno.
Da, svakako da postoje
tegobna vremena za našu Crkvu, ali nisu ni prva, ni zadnja. Jedan od mnogih junaka
Crkve iz prošlog stoljeća bio je veliki teolog i kardinal Yves Congar. U
promišljanju svojih vlastitih borbi i pitanja glede Crkve napisao je:
"Crkva
je bila i jest... miroljubivo mjesto za moju vjeru i molitvu... U njoj
zasigurno ima mnogo uskogrudnosti i nezrelosti, mnogo loših stvari. Također
vidimo da je na mnogim poljima Crkva nespremna pružiti odgovore na istinska
pitanja ljudi. Ali sve to, iako nam to možda predstavlja teško breme, potpuno
je beznačajno u usporedbi s onim što mogu naći i što zapravo nalazim u Crkvi.
Crkva je bila i jest ognjište moje duše; majka mog duhovnog bića. Pruža mi
mogućnost življenja sa svecima: je li me ikada spriječila živjeti kršćanski
život?"
Papa Ivan Pavao II.
rekao je mladima u Torontu: "Krist treba vašu mladost i vašu
širokogrudnu gorljivost da bi naviještanje radosne vijesti odzvanjalo u novom
tisućljeću. Odgovorite na njegov zov darujući svoj život radi služenja svojoj
braći i sestrama! Vjerujte Kristu, jer on vjeruje vama."
Iz ovakve riječi uvjeravanja, što se uopće može
izgubiti?