Svugdje u svijetu, a
posebno u Europi, Crkva danas prolazi kroz veliku muku zbog nedostatka
svećenika. Mnoge biskupije i redovničke zajednice ne znaju kako i što dalje činiti sa župama i samostanima. Zašto je došlo do krize duhovnih zvanja? Zato što nema spremnosti na
žrtvu. Budući da je duhovno zvanje najviše, najuzvišenije i najblaženije, posve
je razumljivo da je u isti mah najugroženije i najteže. Nijedno zvanje nije bez
poteškoća…
Što se traži da bi
netko izabrao duhovno zvanje? Traži se sve ono što je potrebno za neko drugo
zvanje: tjelesna i duhovna sposobnost, želja, volja i spremnost biti
svećenikom, redovnikom, časnom sestrom. Tko posjeduje te Božje darove, pozvan
je biti posrednikom između Boga i ljudi. On je pozvan služiti Bogu i ljudima.
Mladi prijatelju,
odvaži se i ti i odazovi se ovome uzvišenom pozivu. Nećeš se pokajati. Jer tko
ostavi sve poradi Krista, poradi izravna svjedočenja njegove evanđeoske ljubavi
prema Bogu i bližnjemu, primiti će stostruko već na ovome svijetu i baštiniti
život vječni.
Pozvan si na najveće
što postoji, ako se tako može reći: pozvan si svjedočiti Božju ljubav i istinu
u mraku i magli ovoga umornog svijeta, naviještati radosnu vijest spasenja onima
koji je još nisu čuli, krijepiti Kristovim sakramentima umorne i opterećene.
Pitali su jednoga
svećenika: Ima li smisla danas biti svećenik? Odgovorio
je: "Nikad smislenije nego danas! Nikada ljepše nego danas!"
Zgodno piše časna
sestra Marija od Anđela svojem bratu Jose Luisu Martinu u prigodi njegove Mlade
Mise: "Svećenici su motori Crkve, redovnice su gorivo. Od danas preuzimam
na sebe, da te po svojoj molitvi uvijek osiguravam gorivom!"
Prije par godina jedan mladić odlučio je poći u sjemenište, a njegova profesorica mu je tada rekla: "Izabrali ste
najteže, ali najljepše!"