utorak, 13. prosinca 2011.

Od pakla droge do svećeničkog poziva


Svećenik IVAN FILIPOVIĆ, rođen je 1968. godine u Tomislavgradu (BiH), ali je odrastao u Đakovu. Zanimljiv nam je po tome što je prvi u Hrvatskoj (i među prvima u svijetu) koji je, nakon što je i sam bio ovisnik o drogama i uspješno se od tog pakla izliječio u zajednici Cenacolo, postao svećenik. Za svećenika je zaređen 2004. godine. Nakon ređenja aktivno djeluje kao duhovnik u toj zajednici. Premda je ovaj razgovor nastao u godini njegova ređenja (razgovor je vodio Glas koncila), njegovo svjedočanstvo smatramo vrlo dragocjenim i aktualnim i za ovo naše današnje vrijeme.

O svemu saznajte više na: Od pakla droge do svećeničkog poziva

srijeda, 30. studenoga 2011.

Molitva Blaženoj Djevici Mariji za odgovor na duhovno zvanje


Marijo, Majko moja i Majko naša!
Upravljam svoj pogled k Tebi koja si odabrana biti Majkom našega Gospodina, Isusa Krista. Molim Te za Tvoj majčinski blagoslov. U trenutku anđelovog navještenja Ti si bezuvjetno pristala na veliku zadaću koju je za Tebe naš nebeski Otac pripremio.
Pogledaj na mene i na moju tjeskobu koja već godinama uznemiruje moje srce u strahu pred Božjim pozivom. Znam da me Gospodin zove posvetiti svoj život, znam da me zove u samostan, ali nemam hrabrosti poput Tebe reći:" Evo me!"
Molim Te, upravljaj mojim koracima da moj život bude ispunjen smislom na putu prema vječnoj sreći.
Amen.
                                                                                             * Autor: srednjoškolka

Kako ostvariti duhovni poziv

Kako se ulazi u samostan, odnosno, na koji način netko može ostvariti svoje redovništvo ili svećeništvo? Duhovni poziv je kada se konkretna osoba opredijeli za život u samostanu kao redovnik ili redovnica, ili, kada se želimo ostvariti kao dijecezanski svećenik koji nije redovnik. To je važno znati osobito onima koji osjećaju da ih Bog zove u duhovni stalež.
U radu za zvanja kao i za ostvarenje i življenje duhovnog poziva najvažnija je molitva. Gdje se moli? Smatram da je prvotna i najvažnija molitva u našim obiteljima gdje će mladi prepoznati, a tada i dobiti blagoslov od svojih roditelja, da krenu na ovaj put. Što tom molitvom postižemo? Kao prvo, osjećaj za našu crkvenost jer je u svakom trenutku naše povijesti potreban određen broj duhovnih zvanja, a osobito svećeničkih, koji nam kao prezbiteri dijele Riječ i sakramente.
U molitvi želimo prepoznati što nam Gospodin poručuje jer znamo da nas želi ne samo u duhovnom pozivu već i u obiteljskim zajednicama. Zato je jako važno imati sigurnost na što nas Bog zove. Jasno da u trenucima takvih razmišljanja imamo nedoumica. Potrebno je, stoga, pitati za savjet određenog svećenika, redovnika ili redovnicu jer će nam oni najbolje pomoći. Jasno da onaj koji želi ići za redovnika, redovnicu ili svećenika mora biti katolik kojemu će prije odlaska u sjemenište, samostan ili bogosloviju župnik ili neki drugi svećenik napisati preporuku.
Nema nekog konkretnog načina kada ili kako smo otkrili da smijemo krenuti za Gospodinom na ovakav način, pa da to vrijedi za svakoga. Netko se oduševi u svom djetinjstvu pa će krenuti u sjemenište i dalje nastaviti svoj poziv. Netko će nakon završene srednje škole izvan sjemeništa oduševiti se i krenuti tim putem. Ima onih koji su već godinama radili ili su završili neki fakultet pa su osjetili poziv i krenuli. Nema nekog određenog pravila. No, sigurno da je potrebno se posavjetovati sa svećenikom, najbolje sa svojim župnikom, kada razmišljamo o svom pozivu. Ima i onih koji su otkrili Isusa Krista jer su se obratili pa se žele na brzinu pronaći u duhovnom pozivu.
Nažalost, ima i onih koji su u poteškoćama vlastitoga života željeli krenuti na ovaj put misleći da će se problemi riješiti njihovim odlaskom. Zato je potrebno posavjetovati se sa svećenikom koji me najbolje poznaje kao i s odgovornim osobama koje su zadužene za pristup novih članova u samostan, sjemenište ili bogosloviju.

Molitva za duhovna zvanja

Gospodine Isuse, po tebi je stvoren i posvećen svijet: molimo te, obnovi u cijeloj Crkvi vjeru i zanos svojih učenika. Pomozi nam da u današnjem svijetu stvaramo plodno ozračje za dijalog s tobom – vječnim Učiteljem života i istinske sreće.
Oslobodi nas površnosti i tvrdoće srca, da većom jasnoćom zasja ljubav i životno predanje onih koje si posebnim pozivom izabrao za rast Crkve i posvećenje svijeta.
Blagoslovi mladiće i djevojke koji u krilu naših obitelji i naših zajednica iskreno i radosno prihvaćaju tvoj dar svećeničkog i redovničkog poziva.
Sve nas otvaraj poticajima svoga Duha, da zajedništvom i bogatstvom službi objavljujemo spasenje i vječnu ljubav dobrog nebeskog Oca. Amen.

utorak, 29. studenoga 2011.

Kako se postaje biskupom?



Budući da se radi o za Crkvu itekako velikoj i važnoj stvari, ova pitanje je regulirano crkvenim zakonikom (Codex Iuris Canonici, skraćeno: CIC). Konačnu odluku o imenovanju nekog svećenika biskupom ima poglavar Katoličke Crkvepapa. Samo on ima pravo slobodno imenovati nove biskupe koji su dijecezanski ili, kako se to na hrvatskom jeziku kaže, biskupijski, tj. kojima je povjerena odgovornost i uprava neke biskupije ili nadbiskupije, te naslovni ako imaju druge službe u Crkvi koje su obično povezane s biskupstvom njihovih nositelja, npr. apostolski nunciji, visoki službenici Svete Stolice ili pomoćni biskupi.
Za najveći broj biskupija papa tako slobodno imenuje biskupe, dok vrlo mali broj biskupija, zahvaljujući nekoć u povijesti stečenim povlasticama, izabire svoje biskupe a papa ih, ako su zakonito izabrani i ako se slaže s izborom, potvrđuje. Ako papa nekoga takvoga izabranog biskupa ne bi potvrdio, on ne bi mogao preuzeti upravu biskupije.

Predlaganje kandidata za nove biskupe crkveni zakonik povjerio je službujućim biskupima. Oni su, po crkvenom propisu, dužni Svetoj Stolici »barem svake tri godine« tajno sastavljati popis od trojice svećenika prikladnijih za biskupstvo i dostaviti ga Svetoj Stolici. Biskupi taj popis mogu, po crkvenom zakoniku, sastaviti u zajedništvu biskupa crkvene pokrajine, tj. metropolije ili, gdje to savjetuju okolnosti, u zajedništvu biskupske konferencije. No ako se sastavlja popis zajednički s drugim biskupima iz metropolije ili čak čitave biskupske konferencije, dijecezanski biskup ipak ima pravo iznijeti svoj prijedlog s imenima svećenika koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu. Crkveni zakonik zahtijeva da se u popis prezbitera prikladnijih za biskupsku službu osim dijecezanskih svećenika stavljaju i svećenici članovi ustanova posvećenog života odnosno redovnici. Takav je postupak kad se god postavlja novi dijecezanski biskup ili biskup koadjutor s pravom nasljedstva. Ako pak neki dijecezanski biskup smatra da je u njegovoj biskupiji potreban pomoćni biskup, on sam Svetoj Stolici predlaže popis s trojicom kandidata svećenika prikladnijih za tu službu.

Za većinu biskupija, koje nemaju spomenute povijesne privilegije, nakon što Sveta Stolica primi popis kandidata, ona zahtijeva od apostolskog nuncija odnosno papinskog izaslanika u dotičnoj zemlji u kojoj se provodi proces postavljanja novoga dijecezanskoga biskupa ili biskupa koadjutora da prikupi dodatne informacije o kandidatima. Papinski izaslanik dužan je istražiti i Svetoj Stolici priopćiti što o svakom pojedinom predloženom kandidatu misli metropolit i biskupi sufragani crkvene pokrajine u kojoj bi kandidat mogao preuzeti biskupsku službu. Nadalje, papinski izaslanik dužan je pribaviti mišljenje predsjednika biskupske konferencije, zatim dobiti savjet nekih članova zbora savjetnika dijecezanskog biskupa i stolnog kaptola te više predstavnika biskupijskog i redovničkog klera te laika »koji se odlikuju mudrošću«. Papin izaslanik dužan je također priložiti svoj osobni sud odnosno svoje osobno mišljenje o kandidatima.

Sav taj postupak papinski izaslanik provodi u najvećoj tajnosti i svi koji su pitani za savjet odnosno za mišljenje obvezani su najstrožom tajnom. Ta je tajnovitost potpuno razumljiva jer se radi o živim ljudima koji bi mogli, kad bi njihova kandidatura došla u javnost, zbog toga imati u nekim situacijama različitih neugodnosti. U Crkvi se naime u svim biranjima osoba primjenjuje tajno glasovanje tako da sudjelovanje u biranju nikada ne može postati razlog kakvoga nepotrebnog razdora ili smutnje. Možda zaslužuje posebnu pozornost odredba Zakonika kanonskoga prava koja doslovno glasi: »Neka se ubuduće svjetovnim vlastima ne daju nikakva prava ni povlastice izbora, imenovanja, predlagana ili određivanja biskupa

Uvjeti za izbor kandidata

Crkva je propisala također uvjete koji jamče prikladnost određenih kandidata za biskupstvo. Tako se od svakog kandidata doslovno traži sljedeće stvari:
          1) »da se odlikuje čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem, pobožnošću, revnošću za duše, mudrošću, razboritošću i ljudskim vrlinama te da je obdaren drugim sposobnostima koje ga čine prikladnim za vršenje dotične službe«.
         2) »da uživa dobar glas«
         3) »da ima barem trideset pet godina života«
        4) »da je već barem pet godina prezbiter«
        5) »da ima doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili kanonskoga prava postignut na visokoškolskoj ustanovi koju je odobrila Apostolska Stolica, ili da je barem u tim znanostima zaista stručan«.

Tako sabrana mišljenja o kandidatu koji ispunjava navedene uvjete, uključujući i ono apostolskog nuncija odnosno papina izaslanika, koje ima posebnu težinu, šalju se Apostolskoj Stolici kojoj pripada konačni sud o prikladnosti onoga koga valja unaprijediti. Nakon poruke mjerodavnih djelatnika Svete Stolice koji su utvrdili prikladnost određenih kandidata, lista s imenima trojice kandidata podnosi se papi na konačnu odluku. Papina odluka pismeno se priopćuje dokumentom koji se zove bula te se objavljuje javnosti.

* O svim biskupima i biskupijama po svijetu vidi: www.catholic-hierarchy.org

nedjelja, 13. studenoga 2011.

I mediji utječu na broj svećeničkih zvanja

Na smanjivanje broja novih svećenika u mnogim Zapadnim zemljama, prema mišljenju prefekta Kongregacije za katolički odgoj kardinala Zenona Grocholewskog, utječu i neki mediji svojim kritikama na račun Katoličke crkve i njezinih svećenika.
U intervjuu 5. studenoga u vatikanskom dnevniku L'Osservatore Romano kardinal Zenon je rekao da s obzirom na dominantnu ulogu medija, od novina, preko televizije pa sve do interneta, u društvu više gotovo da i nema mjesta za tišinu, za meditaciju i molitvu.
Ostali uzroci smanjenja broja kandidata za svećenike u prvenstveno zapadnim zemljama, prema njegovu mišljenju jesu sekularizirano okruženje i nedostatna privlačnost duhovnog zvanja.
No, kao pozitivno isti kardinal zaljučuje jest to da broj svećeničkih kandidata na svjetskoj razini ipak raste.  

petak, 11. studenoga 2011.

Osluškivanje Božjega poziva

Ljudi su oduvijek nastojali razumjeti Božji poziv za određeno izabranje i poslanje. Da bi se spoznao pravi odgovor taj proces moguće je pratiti kroz četiri glavna koraka i to:
a) biti svjestan Božjeg poziva
b) prikupiti informacije
c) odlučiti
d) tražiti potvrdu svog odabira.

Tvoj poziv nije samo za tebe, tvoj je poziv uvijek poziv i za druge, poziv na služenje drugima, poziv na molitvu za druge ljude.

Sv. Franjo u molitvi pred Križem
1.
Kako čuti Božji poziv u svom životu - kako razumjeti ono što čuješ?
Vjekovima su si ljudi postavljali ova pitanja i nastavljaju ih postavljati svi koji tragaju za Božjom nazočnosti i pozivom u svom životu. Ako otvorite Sveto pismo, naći ćete nekoliko primjera gdje ljudi nastoje shvatiti Božji poziv.
Vjerojatno ćeš nekoliko puta čuti Božji poziv prije nego li shvatiš tko te zove. Tvoj je zadatak slušati, dobro slušati, i kada jednom čuješ Božji glas, onda ga slijediti.

Sjeti se pripovijesti o pozivu Samuela (1 Samuel 3, 1-10). Samuel je bio dječak koji je služio u hramu kada je začuo glas kako ga imenom zaziva. Pretpostavio je da ga zove svećenik, Eli. Konačno je Eli shvatio da je Samuel čuo Božji glas pa ga je uputio da odgovori, “Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša." Samuelu je Eli trebao reći da je glas kojega je čuo - Božji glas. Samuel nije sam prepoznao Božji glas.

Ili, događaja poziva Andrije i drugog učenika kada su bili zajedno s Ivanom Krstiteljem. Ivan je ugledao Isusa kako je prolazio i pokaza na njega: “Evo Jaganjca Božjeg." Nato su ta dvojica učenika krenula za Isusom i postala njegovi učenici (Iv 1, 35-40). Trebali su Ivana Krstitelja da im pokaže Isusa. Tek su ga tada mogli slijediti i odgovoriti na poziv. 
Kada nastojiš otkriti Božji poziv u svom životu, ulaziš u vrijeme razmatranja. U rječniku se razmatranje definira kao: razdvojiti, razlučiti, prosijati. Razmatranje je stoga razdoblje 'prosijavanja' ili odvajanja', 'razlučivanja'. Vjersko razmatranje je i razdoblje gledanja srcem kako bismo mogli izabrati život u Bogu. To je razdoblje kada si dopuštamo otvaranje Božjoj volji, a ujedno i prilika kada dopuštamo srcu da vodi naš um i da ne vjerujemo samo svom razumu. 

Što čuješ?
Budući da razmatranje ima mnogo dijelova, želja mi je predložiti četiri osnovna koraka, u bilo kojem razdoblju otkrivanja svog poziva. Prvi je poziv na posvješćivanje. Pozvan si osluškivati Boga, sebe i one koji te okružuju.
Ako trebaš slušati Boga, onda je molitva ključna stvar. Trebaš odvojiti vrijeme za razgovor s Bogom, moliti Boga za pomoć i vodstvo. Trebaš baciti pogled na Isusov život da vidiš koliko je mjesto molitve značajno u razmatranju. U evanđeljima ćeš primjetiti kako je Isus, prije svake značajne odluke, odlazio na neko samotno mjesto i molio. Povlačio se u osamu i provodio dugo vremena u molitvi prije odabiranja dvanaestorice apostola kao i pripremajući se za svoju muku i smrt na križu.
Božji glas možeš čuti i u glasovima ljudi koji te okružuju. Tvoj poziv nije samo za tebe. U tvom osobnom rastu, tvoj se odnos s Bogom može razvijati i kao posljedica tvog poziva, tvoj je poziv uvijek poziv i za druge, poziv na služenje drugima, poziv na molitvu za druge ljude.

Jedan mladić koji je razmišljao o redovničkom životu kaže: “Bez glasova drugih, znam da u svom duhovnom napredovanju ne bih bio tu gdje sam danas. Bog mi je cijeloga života slao ‘glasove’, ljude koje sam možda poznavao veoma kratko i one druge koje sam poznavao dugo. Osjećam se tako živim i ispunjenim ljubavlju tijekom naših duhovnih razgovora. Njihovi glasovi odzvanjaju u meni te donose svjetlo i mir u moj život."

2.
Što trebam znati – prikupljanje informacija
Drugi korak u otkrivanju poziva jest prikupiti informacije i istražiti mogućnosti pred sobom. Jedan mladić razmišljajući o ovoj stvari veli: “Razmatrajući Božji poziv u svom životu, mislim da mi promatranja i informacije ljudi koji me znaju pomažu da u mnoštvu najrazličitijih situacija dobijem dublji uvid u sebe i bolje upoznam samog sebe. Svaka osoba, s kojom sam bio povezan, otkrivala mi je i slabosti i skrivene snage u meni."

Razmatranje poziva na posvećeni život dvosmjerna je ulica. Poziva na uzajamno razmatranje - 1) sa strane pojedinca i 2) sa strane zajednice. Baš kao i kod braka, ulazak u redovničku zajednicu uključuje dvije strane, a obje su pozvane da budu otvorene i iskrene kako bi razlučile zove li Bog nekoga da se pridruži dotičnoj zajednici ili ne.

Tijekom ovog koraka od velike je pomoći imati duhovnika, osobu s kojom možeš podijeliti svoju molitvu, svoj odnos s Bogom, svoja pitanja i svoje strahove. Duhovnik ti može pomoći razlučiti, 'prosijati' i otkriti kamo te Bog vodi. Šimun kaže kako mu je duhovni voditelj pomogao i izazvao ga u razlučivanju poziva: “Moj mi je voditelj pokazao zajednice koje sam možda nikada ne bih posjetio i pokazao mi nove načine molitve i štovanja Boga. Ohrabrio me i pomogao mi da izvuče iz mene ono najbolje.“

Ako razmatraš poziv za neku određenu zajednicu, dio ovog koraka uključuje razgovor s duhovnikom  kojega je zajednica odredila koji će slušanjem i razgovorom pomoći istražiti ono što se krije u dubini osobe i izvući na vidjelo. 


3.
Na putu k odluci
Razmatranje zahtijeva strpljivost svih. Često ima mnogo pitanja, ali odmah nema brzih odgovora. Strpljivost je važna, a ona zahtijeva vrijeme i pozornost na djelovanje Duha Božjega. Strpljivost dovodi do trećeg koraka – odlučivanja (odabira).
Ovaj korak te poziva da odabereš ono što naslućuješ da je Božja volja, kako ju najbolje možeš razumjeti u tom trenutku. Ne možeš očekivati da će tvoje odluke biti uvijek ispravne, niti možeš biti 100 posto siguran u odlučivanju. Umjesto toga pozvan si da se naprosto odlučiš za nešto za što vjeruješ da će te dovesti do toga da postaneš osoba koja mnogo ljubi, da postaneš osoba kakvom te je Bog nakanio da budeš. 


4.
Potvrda izbora
Četvrti korak u razmatranju slijedi odmah nakon odlučivanja, i to je ključni korak u cijelom ovom postupku. Tražiš potvrdu svog odabira. Iako je molitva sastavni dio cijelog procesa razmatranja ona je posebice važna u ovoj četvrtom koraku. Donio si odluku.
Iako će te možda neki podupirati u tvom odabiru, možda ćeš naići i na one koji se ne slažu s tvojom odlukom i pokušavaju te odgovoriti od nje. U tim je trenucima važno obratiti pozornost na ono što se događa u tebi. Je li tvoja odluka oslabila ili ojačala, čak i obzirom na ove poteškoće? Ponekad ove negativne reakcije zapravo pomažu ojačati tvoju odluku.

Međutim, ako se nakon odabira osjetiš nelagodno ili se čak fizički razboliš, moraš iznova pogledati duboko u sebe. Osjećaš li samo strah, “trnce"? Ili ti tvoje tijelo pokušava reći da nisi dobro odabrao? U takvim je trenucima vodstvo duhovnika neophodno. Nedostatak potvrde možda je poziv na preispitivanje tvoje odluke. Razdoblje preispitivanja odluke može te dovesti do drugačijeg odabira. Ili može ukazati na neka područja u kojima moraš naći dodatnu potporu iako nastavljaš živjeti svoju prethodnu odluku.

Iako razmatranje zahtijeva od tebe vremena za molitvu u osami i za razgovor s Bogom, trebaju ti i drugi ljudi da ti pomognu razlučiti plodove tvoje molitve, da ti pomognu pokazati put da slijediš Božji poziv. Kao udovi Tijela Kristovog, trebamo jedni druge za otkrivanje vlastitih talenata i sposobnosti. Trebaš druge dijelove tijela da ti pomognu na tvom putu i da ti ponekad pokažu put. Svi smo članovi zajednice vjerske obitelji. Stoga te tvoje razmatranje u životu prirodno vodi u tu zajednicu, a ne podalje od nje. Bog koristi ljude oko tebe da te vode, i potiču na djelovanje. 


Dobro slušaj!
Razmatranje traži mnogo snage. Slušanje nije lagan posao! I ti ćeš poput Samuela vjerojatno čuti Božji glas nekoliko puta prije nego li shvatiš tko te zove. Ali uz pomoć svojih prijatelja, obitelji, i vjerskih zajednica, moći ćeš ustanoviti kamo te Božji poziv zove. Tvoj je zadatak slušati, dobro slušati, i kada jednom čuješ Božji glas, trebaš ga slijediti poput Ivanovih učenika, koji su slijedili Isusa, kako pita svakog od vas: “Što tražite?"


Sv. Franjo i Klara Asiška ljube Kristove noge na Križu

PITANJA KAO POMOĆ U RAZLUČIVANJU

1. POSVJEŠĆIVANJE BOŽJEG POZIVA

Pitanja koja traže odgovore:
> Je li mi itko ikada predložio da bih mogao postati redovnik, redovnica ili svećenik?
> Je li me itko pozvao na aktivno služenje? 
 > Je li itko prepoznao u meni moje darove odnosno talente i ukazao na njih?
> Priznajem li da ovi glasovi mogu biti Božji koji me vode k pozivu u mom životu?
> Kako razlučujem sve te glasove?
 > Kako prepoznajem Božji glas usred mnoštva glasova oko sebe?
> Što čujem? 
 > Koga slušam?
  > Koliko vremena provodim u molitvi?
  > Jesam li zamolio Boga za pomoć dok se trudim razabrati kakav poziv imam u svom životu?
> Što drugi ljudi mogu reći meni ili o meni?

2. PRIKUPITI INFORMACIJE I ISTRAŽITI RAZNE MOGUĆNOST

Pitanja koja traže odgovore:
> Koji su moji darovi?
> Gdje bih mogao najbolje služiti?
> Kakvi me motivi potiču na moj odabir
> Gdje se odupirem Božjem pozivu?

3. ODABRATI ONO ŠTO MISLIŠ DA JE BOŽJA VOLJA

Pitanja koja traže odgovore:
> Koji je najbolji izbor iz ljubavi kojeg mogu učiniti?
> Koji odabir će mi pomoći da što potpunije budem ono što jesam?

4. POTRAŽITI POTVRDU SVOG ODABIR

Pitanja koja traže odgovore:
> Što se u meni događa?
> Osjećam li mir, čak i usred nekih sumnji?
> Što se događa kad ispričam svoju odluku drugim ljudima? Kažu li drugi: “Mogu te zamisliti kao..."?
> Kako shvaćam negativne reakcije unutar sebe?
> Kako tumačim negativne reakcije članova moje obitelji ili prijatelja? 
 > Nastojim li čuti Božji glas među glasovima onih koji me poznaju i koji me ljube?
> Prihvaćam li kritiku ili zabrinutost kao priliku da preispitam svoje motive i da se time još više ojačam umjesto oslabim u svom naumu?

nedjelja, 6. studenoga 2011.

Zar zoveš mene Gospodine?

Iz Evanđelja po Marku (1, 16-20)

Isus prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče Isus: “Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!” 
Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i otiđu za njim.
  • Bože, znaš ja ti nisam dostojan, ma ja sam divljak, pogledaj me kako se ponašam, pogledaj kako živim... a Ti me zoveš da se odazovem u Tvoju službu...!”
  • Ma znaš, vrlo rado bih krenuo putem svećeništva, ali nisam ti ja za školu, pa jedva sam završio srednju... kad makar ne bi bilo studija...”
  • Isuse, kako ću reći roditeljima? Ma ne, ne mogu im to napraviti, pa ja sam im jedinac, to će ih šokirati...”
  • Rodbina, prijatelji... moja obitelj, oni nisu vjernici, kako će me razumijeti?...”


To su samo neka pitanja koja si postavlja svatko tko je u sebi osjetio klicu Božjeg poziva i želi odgovoriti na njega. I vjerujem da zaista mogu biti problem u onom konačnom odazivu. Nema ništa gore nego na početku svoga obraćenja i oduševljenja priopćiti stvar roditeljima, prijateljima, svojoj okolini, svima onima koji te poznaju reći da želiš biti svećenik, redovnik ili redovnica. Mučno je utoliko više ako nitko od tvojih bližnjih nije vjernik ili se negativno izjašnjava protiv Crkve, vjere ili Boga. To su velike traume koje mogu dovesti do toga da se nikada ne odlučimo poći za Njime.

Kako onda naći bezbolan put? Čini se da nema izlaza. No, vjeruj mi, izlaz uvijek postoji. Isus govori: “...hrabri budite, ja sam pobijedio svijet” (Iv 16,33).

Ako se nalaziš u takoj situaciji da si neodlučan radi bilo kojeg uvijeta koji te okružuje i sapinje, vjeruj mi prijatelju, teško da ćeš ostvariti svoj naum da se posvetiš Bogu onako kako čuješ u svome srcu. Zato je toliko tvrda ona Isusova riječ: “Tko više ljubi oca ili majku nego mene, nije mene dostojan. Tko više ljubi sina ili kćer, nije mene dostojan. Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije mene dostojan “ (Mt 10. 37). Za odluku, jedna od najvažnijih stvari je: hrabrost. Učiniti taj prvi korak. Prepustiti se Onome koji me je pozvao. Prije toga prvoga koraka, mora postojati veliko povjerenje u tebi da će Bog voditi tvoju odluku, pa makar i ne onako kako si ti to zamišljao. Možda će posljedica biti i bolna, ali moraš znati da će Bog voditi tvoj život i urediti ga tako da će sve ispasti na dobro. I kada sklopiš hrabrost i povjerenje, dobiješ rezultat da te ništa ne može okrenuti protiv tvoje odluke: biti s Njime.

Pokušaj čitati i razmatrati Sveto pismo!
U njemu ćeš pronađi odgovore koji se tiću tebe. 
Oni će ti dati snage da nastaviš dalje i doneseš pravu odluku.

‘’I tko god ostavi kuće, ili braću, ili sestre, ili oca, ili majku, ili ženu, ili djecu, ili polja poradi imena mojega, stostruko će primiti i život vječni baštiniti.” (Mt 19, 29).

Gospodine Isuse, podaj puninu svog života svim ljudima, naročito mladićima i djevojkama koje pozivaš u svoju službu; prosvijetli ih kod izbora; podrži ih u vjernosti; učini da budu hrabri i spremni darovati svoj život po Tvom primjeru, da bi drugi imali život.

                                                                                      Blaženi papa Ivan Pavao II.

petak, 14. listopada 2011.

Božji poziv i čovjekov odaziv


U Svetom Pismu nalazimo mnoštvo prekrasnih tekstova koji nam progovaraju o Božjem izabranju, odn. o pozivu ljudima da Mu se stave na raspolaganje kako bi po njima mogao svim ljudima prenijeti svoju poruku o spasenju roda ljudskoga.
Tako npr. u divnom viđenju, Izaija se našao pred licem tri put svetoga Gospodina te bio obuzet velikim strahom i dubokim osjećajem svoje nedostojnosti. Ali, nastavlja sv. Pismo, Serafin čisti njegova usta žeravom i briše njegov grijeh te on, osjetivši se spremnim odgovoriti na poziv, kliče: "Evo me, mene pošalji!" (usp. Iz 6,1-2.3-8).
Isti slijed osjećaja prisutan je i u izvješću o čudesnom ribolovu, o kojem govori današnji ulomak iz Evanđelja. Pozvani od Isusa baciti mreže, usprkos tome što čitavu noć nisu ništa ulovili, Šimun Petar i drugi apostoli, povjerovavši u njegovu riječ, uloviše mnoštvo riba. Pred tim čudom, Šimun Petar se ne baca Isusu u zagrljaj kako bi time izrazio radost zbog neočekivanog ulova, već se, kao što izvješćuje evanđelist Luka, baca pred njegove noge govoreći: "Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!" (usp. Lk 5,10). Nato ga Isus poče bodriti: "Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!"; i, ostavivši sve, on pođe za njim.

Pavao također, podsjećajući da je bio progonitelj Crkve, govori kako je nedostojan zvati se apostolom, ali priznaje da je milost Božja učinila u njemu čuda i, usprkos vlastitim ograničenjima, povjerila mu zadatak i čast propovijedati evanđelje (usp. 1 Kor 15,8-10).
U ta tri iskustva vidimo kako istinski susret s Bogom potiče čovjeka prepoznati vlastito siromaštvo i nedostojnost, vlastito ograničenje i vlastiti grijeh. Ali, usprkos toj krhkosti, Gospodin, bogat milosrđem i oproštenjem, preobražava čovjekov život i poziva ga slijediti. Poniznost koju su posvjedočili Izaija, Petar i Pavao poziva sve one koji su primili dar Božjeg poziva da se ne usredotočuju na vlastita ograničenja, nego da svoj pogled čvrsto upru u Gospodina i na njegovo iznenađujuće milosrđe, kako bi obratili srce i nastavili, s radošću, "ostavljati sve" zbog Njega. On, naime, ne gleda ono što je važno za čovjeka: "čovjek gleda na oči, a Jahve gleda što je u srcu" (1 Sam 16,7), ljude, istina, siromašne i slabe, ali koji vjeruju u Njega i postaju neustrašivi apostoli i navjestitelji spasenja.


Kao vjernici i članovi Crkve nemojmo nikada smesti s uma da je - prije bilo kojega našega djela - iznad svega potrebno moliti Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju, a da oni koji osjete Gospodinov poziv - nakon njegova potrebnog razaznavanja - na njega uspiju odgovoriti velikodušno, ne pouzdavajući se u vlastite snage i sposobnosti, nego iznad svega otvarajući se Božjoj pomoći i djelovanju Njegove svete milosti.
Neka svi oni koji su se Gospodinu već odazvali ili će Mu se tek odazvati na poziv svakodnevno odgovaraju s radošću i punim predanjem i povjerenjem upravo onako kako je to učinila vjerna službenica Božja, Blažena Djevica Marija.

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova - više od svega trebaju još žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).

ponedjeljak, 27. lipnja 2011.

Knjige franjevačko-kapucinske duhovnosti i svetosti

Želim znati, volim čitati!

Poštovani posjetitelju!

Nakon što je 2008. godine izašao KAPUCINSKI MISAL, a u jesen 2010. velika POVIJEST REDA (Kapucini. Povijest jedne franjevačke obitelji), ovih dana hrvatski kapucini našoj vjerničkoj i čitateljskoj publici nude još jedno vrijedno djelo iz svoje duge i bogate povijesti i franjevačko-kapucinske duhovnosti.

Naime, upravo je iz tiska izašla knjiga s naslovom STOPAMA SVETACA. Kapucinski sveci, blaženici, časni i Sluge Božje. Ovo vrijedno djelo na preko 500. str. i u boji zajedno izdaju Kršćanska sadašnjost i Hrvatska kapucinska provincija sv. Leopolda Bogdana Mandića.

Naslovna stranica
Po sadržaju djelo je vrlo vrijedno i zanimljivo jer se po prvi puta na hrvatskom jeziku donose kratki životopisi svih dosad službeno proglašenih kapucinskih svetaca i blaženika, kao i za silno mnoštvo druge naše braće i sestra za koje postoji mogućnost da danas-sutra od Crkve i sami budu službeno proglašeni svetima i/ili blaženima. Nije naodmet istaknuti da naš Kapucinski red broji 15 svetaca, 45 blaženika, 137 časnih i slugu Božji.

Ova knjiga nema samo namjeru informiranja, nego i poticanja. Svi su Kristovi učenici, naime, pozvani na svetost. Na tome putu i životnom zadatku uvelike nam od pomoći mogu biti i sveci. Nasljedujući Krista i razne modele stetosti koje nam Crkva nudi preko svetaca i mi sami se možemo uspeti do vrhunaca svetosti. Zato ovo lijepo i vrijedno djelo preporučamo svima, a na poseban način mladima, kao i onima koji se zanimaju za franjevaštvo i duhovni poziv!


Istovremeno s izlaskom ove knjige o kapucinskim svetica tiskan je i tzv. KAPUCINSKI ČASOSLOV kao dodatak općem Časoslovu. Ovo pak djelo donosi samo vlastita slavlja svih naših svetaca i blaženika po datumu njihova liturgijskog spomena i to s kratkim životopisnim podacima i vlastitim čitanjima. Vrijednost ovog djela jest u tome što se u malo redaka sažima duhovna poruka dotičnog sveca i blaženika te je djelo ujedno prikladno za osobno duhovno čitanje i razmatranje.

Ako neko od ovih navedenih djela želite imati u svojim rukama slobodno nas možete kontaktirati putem pošte ili e-maila, a mi ćemo Vam knjige nastojati poslati gratis (besplatno)!

Fra Juro Šimić OFMCap 
sv. L. Mandića 41
10040 ZAGREB
Knjiga o povijesti Reda

utorak, 24. svibnja 2011.

Kakav odgoj u sjemeništima?

Afektivni odgoj u sjemeništu mora ozbiljno uzimati u obzir prevladavajuću hipererotiziranu kulturu iz koje dolaze svećenički kandidati, a koja je sposobna umrtviti savjesti i zahvatiti cjelokupnu relacijsku sposobnost osobe – ustvrdio je kardinal Mauro Piacenza, pročelnik Zbora za kler, na predavanju održanom 10. svibnja u Torinu, na poziv teološkog fakulteta sjeverne Italije, pred biskupima, odgojiteljima i profesorima.

Govoreći o odgojnom procesu službenog svećeništva, kardinal je istaknuo kako se ima strogo voditi računa o tome da su svi rođeni nakon sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća i odrasli u kulturnom ozračju panseksualizma i hipererotičnosti, poticanih sredstvima društvene komunikacije, a posljedica je „srozavanje značenja afektivnosti“. Zapravo, umjetno odvajanje sjedinjujućeg vidika od oplodnje, nepovratno je suzilo široki opseg afektivnosti na prakticiranje spolnosti. Stoga je nužno postupno i korjenito usvajanje svijesti o borbi i pobjedi, u nama samima, promijenjene antropološke strukture izazvane prevladavajućom kulturom, što ona neprestano nameće – ustvrdio je kardinal Piacenza.

Kako dakle osmisliti uspješan odgoj za svećeničke kandidate, koji stižu iz spomenutog kulturnoga konteksta? Glede toga kardinal je istaknuo da „se tijekom odgoja ne smije utjecati cenzuri i površnom sučeljavanju s afektivnim pitanjem. To iziskuje sjemenišne poglavare „afektivno zrele osobe, izmirene sa sobom i s vlastitom psiho-afektivnom dimenzijom, da nisu frustrirani i da ne nastoje svoje neriješene probleme prenositi na druge. Osim toga, nužno je uvijek zadržati jasnu razliku između odgojitelja i odgojenika – primijetio je kardinal Piacenza.

Tko se priprema za svećenika mora svakako provesti čišćenje memorije, s duhovnog, moralnog i psihološkog stajališta. Stoga je nužno, makar glede savjesti, iskreno pripovijedanje vlastite afektivne prošlosti, što će duhovnom vođi omogućiti stvarno poznavanje osobne kandidatove prošlosti. Suvremen kultura naime ide za tim da mlade doslovno 'napumpa' slikama, dakle i pamćenjima koja su nekad bila nezamisliva – objasnio je kardinala dodajući kako se iz iskustva o proučavanju tužnih procesa o oslobađanju od svećeničkih obveza ređenja može zaključiti da se u pola sata zlog služenja internetom može vidjeti to što u prošlosti tijekom cijelog života nije bilo moguće.

Sve nepročišćene memorije tijekom odgoja i nepobijeđene zle navike izbijaju na površinu, izazivaju ozbiljne probleme psiho-afektivne ravnoteže i, katkada, vrlo bolna duševna, moralna i psihološka stanja. Osim toga, nastavio je kardinal, nužno je odgajati vlastitu afektivnu sadašnjost, glede sklonosti i glede težnji, da se ne dogodi da zamišljena psiho-afektivno-spolno svećenička budućnost bude sasvim različita od sjemenišne sadašnjosti.
Svijest da je karizma celibata nadnaravni dar Duha Svetoga, obvezuje da se u odgoju za celibat prizna apsolutno prvenstvo milosti. Jer unatoč važnom prinosu humanih znanosti, znanosti su se u prošlosti pogrješno primjenjivale ako ne i zlorabile, a psihologiju se smatralo općim lijekom za sva zla i za sve svećeničke kandidate. Naprotiv, dar celibatske karizme cvjeta, postupno se prihvaća i dozrijeva, sve do određivanja same psihološke osobnosti svećenika samo u intimnom, trajnom, zbiljskom i međusobnom odnosu s Isusom iz Nazareta, Gospodinom i Kristom. Intimnost s Bogom raste u molitvi i u svakodnevnom slavljenju Euharistije – istaknuo je kardinal.

Zaključujući predavanje, kardinal je ustvrdio da svako sjemenište ima biti zajednica ljudi koji su sreli Isusa Krista i čiji je život promijenio upravo taj susret s njim; sjemenišna zajednica može prihvatiti sva ograničenja, podnositi ih i rješavati, ali ima biti moleća zajednica koja odgaja buduće svećenike i za osobnu molitvu, za tišinu, za promišljanje i za stvarnu božansku intimnost – primijetio je kardinal.
Valja se trgnuti iz sna, prošlost nas je pretekla! Ako danas postoji pravi problem, kojega valja biti svjesni, to je problem krhkosti i svećeničkog identiteta koji nije i zbog nerijetkih teoloških kolebanja dovoljno određen i, što je još gore, vrlo se rijetko poklapa sa samim psihološkim identitetom kandidata – zaključio je kardinal Piacenza.

petak, 22. travnja 2011.

Poruka pape Benedikta XVI. za svjetski dan molitve za zvanja 2011. godine

48. Svjetski dan molitve za zvanja, koji će se slaviti 15. svibnja 2011., na Četvrtu vazmenu nedjelju, poziva nas razmišljati o temi: “Predlagati zvanja u mjesnoj Crkvi”.

Prije sedamdeset godina časni sluga Božji Pio XII. osnovao je Papinsko djelo za svećenička zvanja. Kasnije su slična djela biskupi osnivali u mnogim biskupijama. Vodili su ih svećenici i laici, kao odgovor na poziv Dobrog Pastira, koji “vidjevši mnoštvo, sažali mu se nad njim jer bijahu izmučeni i ophrvani kao ovce bez pastira”, i reče: “Žetve je mnogo, a radnika malo. Molite dakle gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju” (Mt 9, 36-38).

Umijeće promicanja i brige za zvanja nalazi svijetlu referentnu točku na stranicama Evanđelja gdje Isus poziva svoje učenike da ga slijede te ih poučava s ljubavlju i brižnošću. Ono što posebno privlači našu pozornost jest način na koji je Isus pozvao svoje najbliže suradnike da naviještaju Kraljevstvo Božje (usp. Lk 10, 9). Prije svega, jasno dolazi do izražaja da je prvi čin molitva za njih: prije nego će ih pozvati, Isus je proveo noć u osami, u molitvi, u osluškivanju Očeve volje (usp. Lk 6,12), u duhovnoj odvojenosti od svakodnevnih briga. Učenikov poziv rađa se upravo u prisnom razgovoru sa Ocem. Poziv na svećeničku službu i posvećeni život je u prvom redu plod stalnoga dodira s Bogom živim i ustrajne molitve koja se uzdiže “gospodaru žetve” bilo u župnim zajednica, bilo u kršćanskim obiteljima, bilo na molitvenim sastancima na kojima se moli za zvanja.

Gospodin je, na početku svoga javnog djelovanja, pozvao neke ribare, koji su se pripremali za ribolov na Galilejskom jezeru, obrativši im se riječima: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” (Mt 4, 19). Pokazao im je svoje misijsko poslanje brojnim “znacima” koji su pokazatelj njegove ljubavi prema ljudima i dar Očeva milosrđa; učio ih je riječju i životom da budu spremni nastaviti njegovo djelo spasenja; na kraju, znajući “da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu” (Iv 13, 1), povjerio im je spomen svoje smrti i uskrsnuća, i prije nego će biti uzdignut na Nebo poslao ih je u čitav svijet zapovjedivši im: “Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28, 19).

Poziv koji Isus upućuje onome kojem kaže: “Slijedi me!” je u isti mah zahtjevan i uzvišen: on ih poziva da budu njegovi prijatelji, da slušaju izbliza njegovu riječi i žive s njim; uči ih potpunom predanju Bogu i širenju Kraljevstva prema zakonu evanđelja: “ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod” (Iv 12, 24); poziva ih da napuste vlastitu skučenu volju, svoju ideju o samoostvarenju i urone u drugu volju, Božju volju i puste da ih ona vodi ona vodi i nadahnjuje život. Dao im je iskusiti bratstvo, koje se rađa iz te potpune otvorenosti za Boga (usp. Mt 12, 49-50) i koje je prepoznatljivi znak Isusove zajednice: “Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge” (Iv 13, 35).

Nasljedovanje Krista i danas je zahtjevno: to znači naučiti trajno upirati pogled u Isusa, dobro ga upoznati, slušati ga u Riječi i susretati se s njim u sakramentima; to isto tako znači naučiti suobličiti svoju volju njegovoj. To je prava škola odgoja za sve koji se pripremaju za svećeničku i službu i posvećeni život, pod vodstvom mjerodavnih crkvenih vlasti. Gospodin neizostavno poziva, u svim razdobljima života, sudjelovati u njegovu poslanju i služiti Crkvi u zaređenoj službi i posvećenom životu, a Crkva “je pozvana čuvati taj dar poziva, cijeniti ga i njegovati: ona je odgovorna za rađanje i sazrijevanje svećeničkih i redovničkih zvanja” (Ivan Pavao II., posinodska apostolska pobudnica Pastores dabo vobis, 41), naročito u naše doba kada se čini da je Gospodinov poziv zaglušen “drugim glasovima” i da poziv na njegovo nasljedovanje dajući vlastiti život izgleda previše težak, svaka kršćanska zajednica i svaki vjernik moraju svjesno prihvatiti obvezu promicati duhovna zvanja. Važno je hrabriti i podupirati one koji pokazuju jasne znakove poziva na svećenički poziv i redovničko posvećenje, da osjete toplinu čitave zajednice dok budu davali svoj pristanak Bogu i Crkvi. I ja sam ih potičem kao što sam to učinio onima koji su odlučili ući u sjemenište i kojima sam napisao: “I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti” (Pismo sjemeništarcima, 18. listopada 2010.).

Potrebno je da čitava mjesna Crkva bude sve osjetljivija i pozornija prema pastoralu zvanja, odgajajući na obiteljskoj i župnoj razini kao i na razini udruga, napose djevojčice, dječake i mlade ljude – kao što je Isus činio sa apostolima – da sazrijevaju u istinskom i prisnom prijateljstvu s Gospodinom, njegovanom u osobnoj i liturgijskoj molitvi; da se nauče pomnom i plodonosnom slušanju Božje riječi, putem sve veće prisnosti sa Svetim pismom; da shvate da prihvaćanje Božje volje ne poništava i ne uništava osobu, već omogućuje čovjeku otkriti i slijediti najdublju istinu o samome sebi; da žive besplatnost i bratstvo u odnosima s drugima, jer se samo otvarajući Božjoj ljubavi nalazi prava radost i puno ostvarenje vlastitih težnji. “Predlagati duhovna zvanja u mjesnoj Crkvi” znači imati hrabrosti pokazati, putem pomnog i primjerenog pastorala zvanja, taj zahtjevni put nasljedovanja Krista, koje je, budući da ima duboki smisao, kadro obuhvatiti cio čovjekov život.

Obraćam se osobito vama, draga subraćo u episkopatu. Da bi poslanje spasenja u Kristu nastavili i sve više širili, važno je “[promicati] što im je više moguće svećenička i redovnička zvanja, uz osobitu skrb za misijska zvanja” (Dekr. Christus Dominus, 15). Gospodin treba vašu suradnju da bi njegovi pozivi mogli doprijeti do srcâ onih koje je izabrao. Pazite koga ćete izabrati za službu u dijecezanskom centru za zvanja, koji predstavlja dragocjeno sredstvo promicanja i organiziranja pastorala zvanja i molitve kojeg ovaj podupire i jamči njegovu djelotvornost. Želim vas također, draga subraćo biskupi, podsjetiti na brigu opće Crkve za pravednu razdiobu svećenika u svijetu. Vaša raspoloživost prema biskupijama koje oskudijevaju zvanjima, postaje Božji blagoslov za vaše zajednice a za vjernike je svjedočanstvo svećeničke službe koja se velikodušno otvara potrebama čitave Crkve.

Drugi je vatikanski koncil izrijekom podsjetio da “dužnost promicanja svećeničkih zvanja pripada svoj kršćanskoj zajednici, a to joj valja činiti ponajprije punim kršćanskim životom” (Dekr. Optatam totius, 2). Želim zato uputiti posebni bratski pozdrav i poticaj onima koji na razne načine surađuju u župama sa svećenicima. Na osobit se način obraćam onima koji mogu pružiti vlastiti doprinos pastoralu zvanja: svećenicima, obiteljima, katehistima, animatorima. Svećenicima poručujem da budu kadri dati svjedočanstvo zajedništva s biskupom i ostalom subraćom, da bi zajamčili plodno tlo na kojem će poniknuti svećenička zvanja. Neka obitelji budu “nadahnute duhom vjere, ljubavi i pobožnosti” (isto), kadre pomoći svojim sinovima i kćerima da velikodušno prihvate poziv na svećeništvo i posvećeni život. Katehisti i animatori katoličkih udruga i crkvenih pokreta, uvjereni u svoje odgojno poslanje, neka se trude “da tako odgajaju mlade koji su im povjereni da bi mogli osjetiti Božji poziv i rado ga slijediti” (isto).

Draga braćo i sestre, vaše zauzimanje u promicanju i u brizi za zvanja stječe puninu smisla i pastoralnu djelotvornost kada se ostvaruje u jedinstvu Crkve i upravljeno je k služenju zajednici. Zato je svaki moment života crkvene zajednice – kateheze, odgojni susreti, liturgijska molitva, hodočašća u svetišta – dragocjena mogućnost da se u Božjem narodu, osobito kod djece i mladeži, pobudi osjećaj pripadnosti Crkvi i odgovornost odgovora na poziv na svećeništvo i posvećeni život, izabran slobodno i svjesno.

Sposobnost njegovati zvanja je karakteristični znak vitalnosti neke mjesne Crkve. S pouzdanjem i ustrajno zazivajmo pomoć Djevice Marije, da se, primjerom njezina prihvaćanja Božjeg nauma spasenja i njezinim djelotvornim zagovorom, uzmogne širiti u svakoj zajednici raspoloživost reći “da” Gospodinu, koji poziva uvijek nove radnike za svoju žetvu. S tom željom, svima od srca udjeljujem svoj apostolski blagoslov.

                                                                                                Papa Benedikt XVI.

Vatikan, 15. listopada 2010. 

srijeda, 26. siječnja 2011.

Što je poziv?

Svatko od nas dao bi drukčiji odgovor na to pitanje, no jasno je da je svatko od nas pozvan. Prvenstveno je to poziv na svetost, poziv na život s Bogom po Kristu, upućen svim ljudima kako bi prihvatili Božje kraljevstvo koje se približilo.
Poziv se očituje kroz različite oblike konkretnog života i ima dva načina ostvarivanja:
      1. posredan – kroz brak, obitelj, izvršavanjem svojih društvenih i kršćanskih dužnosti,
      2. neposredan - kroz svećeničko ili redovničko zvanje. Ovaj se sastoji u posebnom Božjem zahvatu u život pojedinca, a ostvaruje se slobodnom odlukom i dragovoljnim prihvaćanjem evanđeoskih savjeta.

Nikome od nas nije došao netko i jednostavno rekao: „Dođi, slijedi me!“, a mi brže-bolje bez razmišljanja krenuli ne znajući kuda i kamo. Zato je važno razlikovati postojanje poziva i samu svijest poziva.
Poziv je unutarnji treptaj duše koja počinje tragati za nečim višim, drugačijim, nedohvatnim i neshvatljivim. Osoba koju Bog zove s vremenom započinje novi život, drugačiji od dosadašnjeg, a da i sama u početku toga ne bude svjesna. Takva osoba na nov način sluša Božji glas. Početak poziva može počivati na nekom konkretnom doživljaju i poticaju na dobro (nečiji primjer života, propovijed, susret s nekom osobom, poticajna knjiga, životopisi svetaca i sl.).

Ako je osoba zaista pozvana, u njoj raste svijest o pozivu koji se očituje u različitim situacijama kroz koje Bog vodi dušu. Takvi događaji su samo znakovi koje nam Bog daje da bismo u svom životu otkrili poziv i postali ga svjesni. Poziv je tajnovit, nastaje u dubini duše i upravo se stoga otkriva u trenutcima molitve, samoće i tišine. Tajna poziva, njegova privlačnost i snaga kojom se borimo za njegovo ostvarenje, na samom nam početku ne otkriva svu njegovu dubinu, ljepotu, a pogotovo ne njegovu vrijednost. On živi u nama i onda kada nas privlače stvari protivne Božjem zakonu i onda kad je naša ljestvica vrjednota okrenuta naopačke. Unatoč tim prilikama Bog sa svakom osobom ima svoj plan pa tako i s onom osobom koju zove da ga pobliže slijedi. Božji planovi su jedno, a naša htijenja drugo.
 Često su to duge i mučne borbe naše naravi, koja uvijek ponovno nastoji skrojiti život po svojoj mjeri i oduprijeti se tako tihom upornom glasu u dubini vlastitog srca. Sve ove mukotrpne borbe osobu jačaju, čine je zrelijom i sposobnom odgovorno postupati. Mnogim takvim borbama često se pridruže borbe s okolinom, s bližnjima, koji ne mogu shvatiti što se to zbiva s pozvanom osobom.  Sam Isus kaže: „Ne shvaćaju toga svi nego samo oni kojima je dano“ (Mt 19,12).


Poziv s vremenom postaje sve jači i postupno mijenja osobu, njene dosadašnje navike, njeno ponašanje i stavove. Osoba koju Bog zove postupno kroz molitvu otkriva Njegov plan i odlučuje hoće li odgovoriti na Božji poziv. Odgovori li osoba na Božji poziv, možemo govoriti o zvanju koje je izraz Božje ljubavi i naklonosti prema čovjeku,  očituje se u sklonosti prema određenom načinu života i nastojanju da ga se ostvari i to u sasvim konkretnim situacijama.

To znači htjeti prihvatiti i živjeti redovnički život, a za to su potrebne psihološke, moralne i fizičke sklonosti koje kroz samoodgoj osobe sazrijevaju i vode zrelom i odgovornom načinu života. Dubina, ljepota i vrijednost poziva u životu osobe raste čitavog života. Voljeti svoj poziv uči se iz dana u dan, uvijek ponovno, rastući u ljubavi prema Kristu Zaručniku i onima s kojima živimo i radimo.

četvrtak, 13. siječnja 2011.

"Tko voli svoju djecu i budućnost Crkve"


Strah roditelja: Iz pastoralnog pisma kardinala C. M. Martinija roditeljima
(*U drugom dijelu ovoga svog pisma kardinal govori o svećeničkom pozivu te potiče roditelje da se ne boje ako im sin izrazi želju postati svećenik. 


Kardinal ovako o tome piše:  

"Nerijetko primjećujem kod roditelja određeni strah, nelagodnost pred mogućnosti da im sin poželi biti svećenik. Katkad i roditelji sjemeništaraca pokazuju određeni nemir s obzirom na budućnost svojih sinova kao da se pitaju: 'Kakav to život očekuje moga sina, kad postane svećenik, hoće li biti sretan, ili će se osjećati osamljen?'
Želio bih odgovoriti na neka od postaljenih pitanja. Onaj koji želi biti dobar svećenik, mora biti spreman nositi svoj križ, koji je prisutan u životu svakog kršćanina. Njegovo služenje neće uvijek biti pravo vrjednovano, u vršenju odgovornosti naići će na kritike i nerazumijevanja. Ipak, premda mnogi to ne razumiju, svećenički život ima puno lijepih strana i radosti.

Svećenik je prije svega čovjek mnogostrukih ljudskih odnosa: posvećuje svoje vrijeme čovjeku. Svećenik ne susreće čovjeka iz bilo koje osobne koristi nego da im podari nešto što ne može nitko drugi dati, a to je duhovno bogatstvo. Pred njim se otvaraju srca, događa se susret po sakramentu ispovijedi i otvoren je put da se čuje Božja riječ koja iscjeljuje i oprašta. Ma koliko svećenik osjećao svoju ljudsku ograničenost odgovornosti na izazove koje postavlja današnji svijet, i zbog svojih slabosti potreban je kajanja, ipak u konačnici osjeća utjehu jer je mogao ljudima pružiti kruh Života i zagrljaj Božjeg oproštenja."