Redovnički-posvećeni život
Pojam posvećeni život odnosi se na stanje kod kojeg se muškarci i žene javno zavjetuju na obdržavanje evanđeoskih savjeta (siromaštva, čistoće i poslušnosti), najčešće u kontekstu redovničke zajednice ili samostana.
Davanjem redovničkih zavjeta takvi muškarci i žene savršenije se žele pridržavati Isusovih uputa. Riječima samoga Božanskog učitelja, to su savjeti svima koji žele biti ''savršeni'' (usp. Mt 19, 10-12; Mt 19, 16-22; Mt 5, 48; Mk 10).
U Katekizmu Katoličke Crkve (br. 916) čitamo:
''Redovnički stalež je jedan od načina upoznavanja 'intimnijeg' posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slabu budućega vijeka.''
''Redovnički stalež je jedan od načina upoznavanja 'intimnijeg' posvećenja, koje je ukorijenjeno u krštenju i znači potpuno predanje Bogu. U posvećenom životu Kristovi vjernici, po nadahnuću Duha Svetoga, žele izbližega slijediti Krista, predati se Bogu kojega ljube iznad svega te tako, težeći k savršenstvu ljubavi u službi Kraljevstva, u Crkvi označivati i naviještati slabu budućega vijeka.''
Blaženi papa Ivan Pavao II., u dokumentu Posvećeni život (Vita Consecrata), br. 32 piše: ''Što se tiče značenja svetosti Crkve, treba priznati objektivnu odličnost posvećenomu životu, koji odražava sam Kristov način života. Upravo zato u njemu postoji osobito bogato očitovanje evanđeoskih dobara i savršenije ostvarenje svrhe Crkve, koja je posvećenje čovječanstva. Posvećen život navješćuje i na neki način anticipira buduće vrijeme, kada se, dostigavši puninu onoga Kraljevstva nebeskog, koje već sada postoji u zametku i u tajni, sinovi uskrsnuća neće se ni ženiti, ni udavati, nego će biti kao Božji anđeli (usp. Mt 22,39)''.
Brak
Crkva naučava da je brak i posvećeni život ustanovio sam Božanski učitelj i da su oba staleža veoma vrijedna. Sukladno naučavanju Crkve, oba su zvanja neodvojiva jedno od drugog; ona se uzajamno jačaju i podupiru. Katekizam Katoličke Crkve (br. 1620.) ističe:
"Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva, tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (...) Doista, ono što izgleda liječim samo u usporedbi s nečim što je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu."
Oba zvanja trebamo smatrati pozitivnim i vrijednim. U tom se smislu brak smatra dobrim, a posvećeni život, boljim! Takav stav izražava i savjet apostola Pavla Korinćanima: "Tako, tko se oženi svojom djevicom, dobor čini, a tko se ne oženi, bolje čini." (1 Kor 7, 38).
Sveti Ambrozije, u svojoj raspravi o djevičanstvu, ponavlja: "Uspoređujem dobre stvari s dobrim stvarima, da se pojasni koje su odličnije." Crkva treba vjerne i svete obitelji da uredi svecima, bez kojih bi svijet nestao, u materijalnom i duhovnom smislu.
Naravno i nadnaravno
Crkva naučava da je brak naravno zvanje, jer je u skladu sa stvorenom ljudskom naravi od strane samoga nebeskog Stvoritelja. Naime, Božja nakana je da čovjek prirodno čezne za ljubavlju druge osobe i da želi osnovati vlastitu obitelj - ova je želja duboko usađena u srce svake osobe. Sam Gospodin želi da ljubimo isključivo njega, pa je tako On, Stvoritelj svega, ustanovio brak kao način otkrivanja svoje ljubavi čovječanstvu, i privlačenja čovjeka k sebi.
Papa Ivan Pavao II. je poučavao da je brak zemaljski predokus mističnog saveza Krista i njegove zaručnice, Crkve. Upravo po ovom zemaljskom predokusu saveza (po braku) muškarci i žene upoznaju i nebeske stvari.
Za razliku od toga, nadnaravno zvanje - duhovno - zvanje je koje nije od ovoga svijeta, ali živi u onom drugom svijetu. Crkva nas uči da su posvećeni muškarci i žene u nekom smislu zvijezde voditelj koje usmeravaju naše oči prema nebesima, onoam gdje braka nema (usp. Mt 22, 30: "Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju nego su kao anđeli na nebu").
Na nebu će se djelokupno čovječanstvo sjediniti u mističnom braku s našim Gospodinom, i ovim će se ženidbenim savezom sjediniti jedni s drugima. U tom smislu, osobe posvećene Bogu "preskaču" zemaljski predokus u korist nebeskog braka. Christopher West navodi: "ne želeći nipošto umanjiti vrijednost spolnosti i braka, pravi kršćanski celibat pokazuje zapravo prema svom krajnjem ispunjenju."
Življenjem nebeske stvarnosti na zemlji, posvećene duše slobodne su nesmetano posvetiti svoje cijelo vrijeme i biće Bogu, poput ljubljene nevjeste koja se sva posvećuje svome suprugu.
* Zainteresirani mladići za duhovni poziv slobodni su kontaktirati: duhovno.zvanje@gmail.com
Brak
Crkva naučava da je brak i posvećeni život ustanovio sam Božanski učitelj i da su oba staleža veoma vrijedna. Sukladno naučavanju Crkve, oba su zvanja neodvojiva jedno od drugog; ona se uzajamno jačaju i podupiru. Katekizam Katoličke Crkve (br. 1620.) ističe:
"Tko ozloglašuje brak, zamračuje i slavu djevičanstva, tko ga hvali, umnaža divljenje koje pripada djevičanstvu (...) Doista, ono što izgleda liječim samo u usporedbi s nečim što je ružno, ne može biti uistinu lijepo; ono pak što je bolje od nečega što se dobrim smatra, zaista je ljepše u potpunom smislu."
Oba zvanja trebamo smatrati pozitivnim i vrijednim. U tom se smislu brak smatra dobrim, a posvećeni život, boljim! Takav stav izražava i savjet apostola Pavla Korinćanima: "Tako, tko se oženi svojom djevicom, dobor čini, a tko se ne oženi, bolje čini." (1 Kor 7, 38).
Sveti Ambrozije, u svojoj raspravi o djevičanstvu, ponavlja: "Uspoređujem dobre stvari s dobrim stvarima, da se pojasni koje su odličnije." Crkva treba vjerne i svete obitelji da uredi svecima, bez kojih bi svijet nestao, u materijalnom i duhovnom smislu.
Naravno i nadnaravno
Crkva naučava da je brak naravno zvanje, jer je u skladu sa stvorenom ljudskom naravi od strane samoga nebeskog Stvoritelja. Naime, Božja nakana je da čovjek prirodno čezne za ljubavlju druge osobe i da želi osnovati vlastitu obitelj - ova je želja duboko usađena u srce svake osobe. Sam Gospodin želi da ljubimo isključivo njega, pa je tako On, Stvoritelj svega, ustanovio brak kao način otkrivanja svoje ljubavi čovječanstvu, i privlačenja čovjeka k sebi.
Papa Ivan Pavao II. je poučavao da je brak zemaljski predokus mističnog saveza Krista i njegove zaručnice, Crkve. Upravo po ovom zemaljskom predokusu saveza (po braku) muškarci i žene upoznaju i nebeske stvari.
Za razliku od toga, nadnaravno zvanje - duhovno - zvanje je koje nije od ovoga svijeta, ali živi u onom drugom svijetu. Crkva nas uči da su posvećeni muškarci i žene u nekom smislu zvijezde voditelj koje usmeravaju naše oči prema nebesima, onoam gdje braka nema (usp. Mt 22, 30: "Ta u uskrsnuću niti se žene niti udavaju nego su kao anđeli na nebu").
Na nebu će se djelokupno čovječanstvo sjediniti u mističnom braku s našim Gospodinom, i ovim će se ženidbenim savezom sjediniti jedni s drugima. U tom smislu, osobe posvećene Bogu "preskaču" zemaljski predokus u korist nebeskog braka. Christopher West navodi: "ne želeći nipošto umanjiti vrijednost spolnosti i braka, pravi kršćanski celibat pokazuje zapravo prema svom krajnjem ispunjenju."
Življenjem nebeske stvarnosti na zemlji, posvećene duše slobodne su nesmetano posvetiti svoje cijelo vrijeme i biće Bogu, poput ljubljene nevjeste koja se sva posvećuje svome suprugu.
* Zainteresirani mladići za duhovni poziv slobodni su kontaktirati: duhovno.zvanje@gmail.com