Nalazimo se u razdoblju godine kada se po našoj domovini, odn. biskupijama rede novi svećenici i/ili đakoni. Taj događaj nam je prigoda da u nekoliko riječi opišemo taj sveti sakrament!
* * * *
Jedan od sedam Svetih sakramenata Katoličke crkve jest i Sveti red. To je sakrament po kojemu se u Crkvi do konca vremenâ nastavlja
poslanje što ga je Krist povjerio apostolima. Možemo reći i da je to sakrament apostolske
službe koji ima svoja tri stupnja: biskupstvo, prezbiterat i đakonat.
Zašto se zove sakrament reda?
Riječ Red, u rimskoj starini,
označavala je tijela (društva) ustrojena u građanskom smislu, osobito tijelo
onih koji vladaju. Ordinatio znači uključivanje u neki ordo. U
Crkvi ima uspostavljenih tijela koje Predaja, ne bez oslonca na Sveto pismo,
naziva od najdrevnijih vremena taxeis (u grčkom), ordines (u
latinskom): tako liturgija govori o ordo episcoporum (biskupski
red), o ordo presbyterorum (prezbiterski red), o ordo
diaconorum (đakonski red). I neke druge skupine
dobivaju naziv ordo: katekumeni, djevice, supružnici, udovice…
Uključivanje u neko od tih crkvenih tijela vršilo
se obredom zvanim ordinatio, vjerskim i liturgijskim činom
koji je bio posveta, blagoslov ili sakrament.
Danas je riječ ordinatio [ređenje] pridržana
sakramentalnom činu koji uključuje u red biskupa, prezbitera i đakona, i koji
je više nego jednostavni izbor, imenovanje, delegacija ili
postavljanje sa strane zajednice, jer podjeljuje dar Duha Svetoga
koji omogućava vršenje “svete vlasti” (sacra potestas), a ta
vlast može dolaziti samo od Krista, preko njegove Crkve. Ređenje se zove
i consecratio jer se radi o određenom odvajanju i uvođenju u
službu (investitura) sa strane samoga Krista, za njegovu Crkvu. Biskupovo
polaganje ruku, zajedno s posvetnom molitvom, vidljivi je znak toga
posvećenja.
Tko može
podijeliti ovaj sakrament?
Krist je izabrao apostole i učinio ih dionicima
svoga poslanja i svoje vlasti. Uzdignut o desnu Očevu, on ne napušta svoga
stada već ga po svetim apostolima trajno štiti i čuva; on još uvijek upravlja
Crkvom po onim istim pastirima koji danas nastavljaju njegovo djelo. Krist
dakle “dade” jedne za apostole, druge za pastire. On nastavlja djelovati
po biskupima.
Budući da je sakrament reda sakrament apostolske
službe, dužnost je biskupa kao apostolskih nasljednika prenositi “duhovni
dar”, “mladice iz apostolskog sjemena”. Biskupi valjano zaređeni, tj.
oni koji su u nizu apostolskog nasljeđa, valjano podjeljuju tri stupnja
sakramenta reda.
Tko može primiti ovaj sakrament?
“Sveto ređenje valjano prima samo kršteni
muškarac”. Gospodin Isus izabrao je muškarce (viri) za
zbor dvanaestorice apostola, a jednako su tako činili i apostoli pri
izboru svojih suradnika koji su ih naslijedili u službi. Zbor
biskupa, kojima su prezbiteri pridruženi u svećeništvu, uprisutnjuje i
posadašnjuje zbor dvanaestorice. Crkva se smatra vezanom tim Gospodinovim
izborom. Upravo zato ređenje žena nije moguće.
Nitko nema pravo na primanje
sakramenta reda. Naime, nitko sam sebi ne prisvaja tu službu, nego ga Bog
poziva. Tko smatra da prepoznaje znakove Božjega poziva za sveti red, mora
svoju želju ponizno podložiti crkvenoj vlasti, kojoj pripada i odgovornost i
pravo da nekoga pozove na primanje redova. Kao svaka milost, i ovaj sakrament
može biti primljen samo kao nezaslužen dar.
Svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi,
izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima
muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat “radi
kraljevstva nebeskoga” (Mt 19,12). Pozvani da se nepodijeljena
srca posvete Bogu i “onome što se na nj odnosi”, oni se potpuno predaju
Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik
Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućeg svijeta.
U istočnim je Crkvama, već stoljećima, drukčija
praksa: dok se biskupi izabiru isključivo među neoženjenima, za prezbitere i
đakone mogu se rediti i oženjeni. Takva se praksa dugo vremena smatra
zakonitom; ti prezbiteri plodonosno vrše službu u svojim
zajednicama. Uostalom, istočne Crkve vrlo cijene celibat prezbitera, i
mnogi ga prezbiteri slobodno izabiru, radi kraljevstva nebeskoga. I na Istoku i
na Zapadu, onaj tko je primio sakrament Reda više se ne može ženiti.
Koji su učinci sakramenta reda?
NEIZBRISIV BILJEG
Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga
suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj
Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve,
u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja.
To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod
krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda
utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen
niti može biti privremeno podijeljen.
Tko je valjano zaređen može, naravno, iz
opravdanih razloga, biti lišen obveza i službi vezanih uz ređenje ili mu može
biti zabranjeno da ih vrši, ali ne može više postati laik u pravom smislu
te riječi, jer biljeg utisnut po ređenju ostaje trajno. Poziv i poslanje
primljeni na dan ređenja obilježavaju ga zauvijek.
Budući da sâm Krist djeluje i ostvaruje spasenje
preko zaređenog službenika, nedostojnost službenika ne priječi Kristovo
djelovanje. Sveti Augustin odlučno veli: Ohola pak prezbitera treba
svrstati zajedno s đavlom. Ali Kristov dar nije zbog toga obeščašćen, ono što
kroz njega protječe ostaje čisto i nepomućeno stiže do plodne zemlje (…) Duhovna
snaga sakramenta po sebi sliči na svjetlost: oni koji njome treba da budu
osvijetljeni primaju je u njezinoj čistoći, pa prolazila i kroz prljava
sredstva, ona se ne uprlja.
MILOST DUHA SVETOGA
Milost Duha Svetoga vlastita sakramentu reda
suobličuje ređenika Kristu Svećeniku, Učitelju i Pastiru, kojemu je postao
službenik.
Za biskupa to je u prvom redu milost jakosti (“da
snagom Duha ima velikosvećeničku vlast”: molitva posvete biskupa u latinskom
obredu): da razborito i hrabro vodi i brani svoju Crkvu kao otac i pastir, u
nesebičnoj ljubavi prema svima, osobito prema siromasima, bolesnima i
potrebnima. Ta ga milost potiče da svima naviješta evanđelje, da bude uzor
svome stadu, da ga pretječe na putu posvećivanja poistovjećujući se u
euharistiji s Kristom svećenikom i žrtvom, ne bojeći se položiti svoj život za
svoje ovce.
Oče, koji poznaješ naša srca, udijeli ovomu
svome sluzi kojega si odabrao za biskupstvo, da pase tvoje sveto stado i
puninom svećeništva besprijekorno ti služi danju i noću; neka neprestance
umilostivljuje tvoje lice i prinosi darove tvoje svete Crkve; neka, snagom duha
velikosvećeništva, ima vlast otpuštati grijehe po tvojoj zapovijedi; neka
dijeli zadatke po tvome nalogu i sve okove razrješuje vlašću koju si dao
apostolima; neka ti omili blagošću i čistim srcem, prinoseći ti miomiris, po
Sinu tvome, Isusu Kristu…
U bizantskom obredu, duhovni dar koji podjeljuje
prezbitersko ređenje izriče se ovom molitvom. Biskup polažući ruke između
ostaloga govori: Gospodine, ispuni darom Duha Svetoga ovoga koga si se
udostojao uzdići na stupanj svećeništva da bude dostojan besprijekorno stajati
pred tvojim oltarom, navješćivati evanđelje tvoga kraljevstva, vršiti službu
tvoje istinite riječi, prinositi ti darove i duhovne žrtve, obnavljati tvoj
narod kupelju preporođenja; tako da i on pođe ususret našem velikom Bogu i
Spasitelju Isusu Kristu, tvome jedinom Sinu, u dan njegova ponovnog dolaska, i
neka primi od tvoje neizrecive dobrote nagradu za vjerno vršenje službe svoga
reda.
Đakoni, “ojačani sakramentalnom milošću, služe
Božjem narodu u zajednici s biskupom i njegovim svećenstvom u službi
liturgije”.
Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke
milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu
odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur
Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se
počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati
svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu
privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno
savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu
smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i
snagu. [Tko je dakle svećenik?] Branitelj istine, uzdiže se s anđelima,
slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu
svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja [u njemu] sliku [Božju], iznova ga
stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen
i on pobožanstvenjuje.
A sveti Arški župnik (Ivan Maria Vianey) kaže: “Svećenik nastavlja otkupiteljsko
djelo na zemlji” “Kad bi čovjek potpuno shvatio svećenikovo mjesto na zemlji,
umro bi ne od straha nego od ljubavi” “Svećeništvo je ljubav Isusova srca”.
Izvor: Katekizam Katoličke Crkve