Budući da se radi o za Crkvu itekako velikoj i važnoj stvari, ova pitanje je regulirano crkvenim zakonikom (Codex Iuris Canonici, skraćeno: CIC). Konačnu odluku o imenovanju nekog svećenika biskupom ima poglavar Katoličke Crkve – papa. Samo on ima pravo slobodno imenovati nove biskupe koji su dijecezanski ili, kako se to na hrvatskom jeziku kaže, biskupijski, tj. kojima je povjerena odgovornost i uprava neke biskupije ili nadbiskupije, te naslovni ako imaju druge službe u Crkvi koje su obično povezane s biskupstvom njihovih nositelja, npr. apostolski nunciji, visoki službenici Svete Stolice ili pomoćni biskupi.
Za najveći broj biskupija papa tako slobodno imenuje biskupe, dok vrlo mali broj biskupija, zahvaljujući nekoć u povijesti stečenim povlasticama, izabire svoje biskupe a papa ih, ako su zakonito izabrani i ako se slaže s izborom, potvrđuje. Ako papa nekoga takvoga izabranog biskupa ne bi potvrdio, on ne bi mogao preuzeti upravu biskupije.
Predlaganje kandidata za nove biskupe crkveni zakonik povjerio je službujućim biskupima. Oni su, po crkvenom propisu, dužni Svetoj Stolici »barem svake tri godine« tajno sastavljati popis od trojice svećenika prikladnijih za biskupstvo i dostaviti ga Svetoj Stolici. Biskupi taj popis mogu, po crkvenom zakoniku, sastaviti u zajedništvu biskupa crkvene pokrajine, tj. metropolije ili, gdje to savjetuju okolnosti, u zajedništvu biskupske konferencije. No ako se sastavlja popis zajednički s drugim biskupima iz metropolije ili čak čitave biskupske konferencije, dijecezanski biskup ipak ima pravo iznijeti svoj prijedlog s imenima svećenika koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu. Crkveni zakonik zahtijeva da se u popis prezbitera prikladnijih za biskupsku službu osim dijecezanskih svećenika stavljaju i svećenici članovi ustanova posvećenog života odnosno redovnici. Takav je postupak kad se god postavlja novi dijecezanski biskup ili biskup koadjutor s pravom nasljedstva. Ako pak neki dijecezanski biskup smatra da je u njegovoj biskupiji potreban pomoćni biskup, on sam Svetoj Stolici predlaže popis s trojicom kandidata svećenika prikladnijih za tu službu.
Za većinu biskupija, koje nemaju spomenute povijesne privilegije, nakon što Sveta Stolica primi popis kandidata, ona zahtijeva od apostolskog nuncija odnosno papinskog izaslanika u dotičnoj zemlji u kojoj se provodi proces postavljanja novoga dijecezanskoga biskupa ili biskupa koadjutora da prikupi dodatne informacije o kandidatima. Papinski izaslanik dužan je istražiti i Svetoj Stolici priopćiti što o svakom pojedinom predloženom kandidatu misli metropolit i biskupi sufragani crkvene pokrajine u kojoj bi kandidat mogao preuzeti biskupsku službu. Nadalje, papinski izaslanik dužan je pribaviti mišljenje predsjednika biskupske konferencije, zatim dobiti savjet nekih članova zbora savjetnika dijecezanskog biskupa i stolnog kaptola te više predstavnika biskupijskog i redovničkog klera te laika »koji se odlikuju mudrošću«. Papin izaslanik dužan je također priložiti svoj osobni sud odnosno svoje osobno mišljenje o kandidatima.
Sav taj postupak papinski izaslanik provodi u najvećoj tajnosti i svi koji su pitani za savjet odnosno za mišljenje obvezani su najstrožom tajnom. Ta je tajnovitost potpuno razumljiva jer se radi o živim ljudima koji bi mogli, kad bi njihova kandidatura došla u javnost, zbog toga imati u nekim situacijama različitih neugodnosti. U Crkvi se naime u svim biranjima osoba primjenjuje tajno glasovanje tako da sudjelovanje u biranju nikada ne može postati razlog kakvoga nepotrebnog razdora ili smutnje. Možda zaslužuje posebnu pozornost odredba Zakonika kanonskoga prava koja doslovno glasi: »Neka se ubuduće svjetovnim vlastima ne daju nikakva prava ni povlastice izbora, imenovanja, predlagana ili određivanja biskupa.«
Uvjeti za izbor kandidata
Crkva je propisala također uvjete koji jamče prikladnost određenih kandidata za biskupstvo. Tako se od svakog kandidata doslovno traži sljedeće stvari:
1) »da se odlikuje čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem, pobožnošću, revnošću za duše, mudrošću, razboritošću i ljudskim vrlinama te da je obdaren drugim sposobnostima koje ga čine prikladnim za vršenje dotične službe«.
2) »da uživa dobar glas«
3) »da ima barem trideset pet godina života«
4) »da je već barem pet godina prezbiter«
5) »da ima doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili kanonskoga prava postignut na visokoškolskoj ustanovi koju je odobrila Apostolska Stolica, ili da je barem u tim znanostima zaista stručan«.
Tako sabrana mišljenja o kandidatu koji ispunjava navedene uvjete, uključujući i ono apostolskog nuncija odnosno papina izaslanika, koje ima posebnu težinu, šalju se Apostolskoj Stolici kojoj pripada konačni sud o prikladnosti onoga koga valja unaprijediti. Nakon poruke mjerodavnih djelatnika Svete Stolice koji su utvrdili prikladnost određenih kandidata, lista s imenima trojice kandidata podnosi se papi na konačnu odluku. Papina odluka pismeno se priopćuje dokumentom koji se zove bula te se objavljuje javnosti.