srijeda, 30. studenoga 2011.

Molitva Blaženoj Djevici Mariji za odgovor na duhovno zvanje


Marijo, Majko moja i Majko naša!
Upravljam svoj pogled k Tebi koja si odabrana biti Majkom našega Gospodina, Isusa Krista. Molim Te za Tvoj majčinski blagoslov. U trenutku anđelovog navještenja Ti si bezuvjetno pristala na veliku zadaću koju je za Tebe naš nebeski Otac pripremio.
Pogledaj na mene i na moju tjeskobu koja već godinama uznemiruje moje srce u strahu pred Božjim pozivom. Znam da me Gospodin zove posvetiti svoj život, znam da me zove u samostan, ali nemam hrabrosti poput Tebe reći:" Evo me!"
Molim Te, upravljaj mojim koracima da moj život bude ispunjen smislom na putu prema vječnoj sreći.
Amen.
                                                                                             * Autor: srednjoškolka

Kako ostvariti duhovni poziv

Kako se ulazi u samostan, odnosno, na koji način netko može ostvariti svoje redovništvo ili svećeništvo? Duhovni poziv je kada se konkretna osoba opredijeli za život u samostanu kao redovnik ili redovnica, ili, kada se želimo ostvariti kao dijecezanski svećenik koji nije redovnik. To je važno znati osobito onima koji osjećaju da ih Bog zove u duhovni stalež.
U radu za zvanja kao i za ostvarenje i življenje duhovnog poziva najvažnija je molitva. Gdje se moli? Smatram da je prvotna i najvažnija molitva u našim obiteljima gdje će mladi prepoznati, a tada i dobiti blagoslov od svojih roditelja, da krenu na ovaj put. Što tom molitvom postižemo? Kao prvo, osjećaj za našu crkvenost jer je u svakom trenutku naše povijesti potreban određen broj duhovnih zvanja, a osobito svećeničkih, koji nam kao prezbiteri dijele Riječ i sakramente.
U molitvi želimo prepoznati što nam Gospodin poručuje jer znamo da nas želi ne samo u duhovnom pozivu već i u obiteljskim zajednicama. Zato je jako važno imati sigurnost na što nas Bog zove. Jasno da u trenucima takvih razmišljanja imamo nedoumica. Potrebno je, stoga, pitati za savjet određenog svećenika, redovnika ili redovnicu jer će nam oni najbolje pomoći. Jasno da onaj koji želi ići za redovnika, redovnicu ili svećenika mora biti katolik kojemu će prije odlaska u sjemenište, samostan ili bogosloviju župnik ili neki drugi svećenik napisati preporuku.
Nema nekog konkretnog načina kada ili kako smo otkrili da smijemo krenuti za Gospodinom na ovakav način, pa da to vrijedi za svakoga. Netko se oduševi u svom djetinjstvu pa će krenuti u sjemenište i dalje nastaviti svoj poziv. Netko će nakon završene srednje škole izvan sjemeništa oduševiti se i krenuti tim putem. Ima onih koji su već godinama radili ili su završili neki fakultet pa su osjetili poziv i krenuli. Nema nekog određenog pravila. No, sigurno da je potrebno se posavjetovati sa svećenikom, najbolje sa svojim župnikom, kada razmišljamo o svom pozivu. Ima i onih koji su otkrili Isusa Krista jer su se obratili pa se žele na brzinu pronaći u duhovnom pozivu.
Nažalost, ima i onih koji su u poteškoćama vlastitoga života željeli krenuti na ovaj put misleći da će se problemi riješiti njihovim odlaskom. Zato je potrebno posavjetovati se sa svećenikom koji me najbolje poznaje kao i s odgovornim osobama koje su zadužene za pristup novih članova u samostan, sjemenište ili bogosloviju.

Molitva za duhovna zvanja

Gospodine Isuse, po tebi je stvoren i posvećen svijet: molimo te, obnovi u cijeloj Crkvi vjeru i zanos svojih učenika. Pomozi nam da u današnjem svijetu stvaramo plodno ozračje za dijalog s tobom – vječnim Učiteljem života i istinske sreće.
Oslobodi nas površnosti i tvrdoće srca, da većom jasnoćom zasja ljubav i životno predanje onih koje si posebnim pozivom izabrao za rast Crkve i posvećenje svijeta.
Blagoslovi mladiće i djevojke koji u krilu naših obitelji i naših zajednica iskreno i radosno prihvaćaju tvoj dar svećeničkog i redovničkog poziva.
Sve nas otvaraj poticajima svoga Duha, da zajedništvom i bogatstvom službi objavljujemo spasenje i vječnu ljubav dobrog nebeskog Oca. Amen.

utorak, 29. studenoga 2011.

Kako se postaje biskupom?



Budući da se radi o za Crkvu itekako velikoj i važnoj stvari, ova pitanje je regulirano crkvenim zakonikom (Codex Iuris Canonici, skraćeno: CIC). Konačnu odluku o imenovanju nekog svećenika biskupom ima poglavar Katoličke Crkvepapa. Samo on ima pravo slobodno imenovati nove biskupe koji su dijecezanski ili, kako se to na hrvatskom jeziku kaže, biskupijski, tj. kojima je povjerena odgovornost i uprava neke biskupije ili nadbiskupije, te naslovni ako imaju druge službe u Crkvi koje su obično povezane s biskupstvom njihovih nositelja, npr. apostolski nunciji, visoki službenici Svete Stolice ili pomoćni biskupi.
Za najveći broj biskupija papa tako slobodno imenuje biskupe, dok vrlo mali broj biskupija, zahvaljujući nekoć u povijesti stečenim povlasticama, izabire svoje biskupe a papa ih, ako su zakonito izabrani i ako se slaže s izborom, potvrđuje. Ako papa nekoga takvoga izabranog biskupa ne bi potvrdio, on ne bi mogao preuzeti upravu biskupije.

Predlaganje kandidata za nove biskupe crkveni zakonik povjerio je službujućim biskupima. Oni su, po crkvenom propisu, dužni Svetoj Stolici »barem svake tri godine« tajno sastavljati popis od trojice svećenika prikladnijih za biskupstvo i dostaviti ga Svetoj Stolici. Biskupi taj popis mogu, po crkvenom zakoniku, sastaviti u zajedništvu biskupa crkvene pokrajine, tj. metropolije ili, gdje to savjetuju okolnosti, u zajedništvu biskupske konferencije. No ako se sastavlja popis zajednički s drugim biskupima iz metropolije ili čak čitave biskupske konferencije, dijecezanski biskup ipak ima pravo iznijeti svoj prijedlog s imenima svećenika koje smatra dostojnima i prikladnima za biskupsku službu. Crkveni zakonik zahtijeva da se u popis prezbitera prikladnijih za biskupsku službu osim dijecezanskih svećenika stavljaju i svećenici članovi ustanova posvećenog života odnosno redovnici. Takav je postupak kad se god postavlja novi dijecezanski biskup ili biskup koadjutor s pravom nasljedstva. Ako pak neki dijecezanski biskup smatra da je u njegovoj biskupiji potreban pomoćni biskup, on sam Svetoj Stolici predlaže popis s trojicom kandidata svećenika prikladnijih za tu službu.

Za većinu biskupija, koje nemaju spomenute povijesne privilegije, nakon što Sveta Stolica primi popis kandidata, ona zahtijeva od apostolskog nuncija odnosno papinskog izaslanika u dotičnoj zemlji u kojoj se provodi proces postavljanja novoga dijecezanskoga biskupa ili biskupa koadjutora da prikupi dodatne informacije o kandidatima. Papinski izaslanik dužan je istražiti i Svetoj Stolici priopćiti što o svakom pojedinom predloženom kandidatu misli metropolit i biskupi sufragani crkvene pokrajine u kojoj bi kandidat mogao preuzeti biskupsku službu. Nadalje, papinski izaslanik dužan je pribaviti mišljenje predsjednika biskupske konferencije, zatim dobiti savjet nekih članova zbora savjetnika dijecezanskog biskupa i stolnog kaptola te više predstavnika biskupijskog i redovničkog klera te laika »koji se odlikuju mudrošću«. Papin izaslanik dužan je također priložiti svoj osobni sud odnosno svoje osobno mišljenje o kandidatima.

Sav taj postupak papinski izaslanik provodi u najvećoj tajnosti i svi koji su pitani za savjet odnosno za mišljenje obvezani su najstrožom tajnom. Ta je tajnovitost potpuno razumljiva jer se radi o živim ljudima koji bi mogli, kad bi njihova kandidatura došla u javnost, zbog toga imati u nekim situacijama različitih neugodnosti. U Crkvi se naime u svim biranjima osoba primjenjuje tajno glasovanje tako da sudjelovanje u biranju nikada ne može postati razlog kakvoga nepotrebnog razdora ili smutnje. Možda zaslužuje posebnu pozornost odredba Zakonika kanonskoga prava koja doslovno glasi: »Neka se ubuduće svjetovnim vlastima ne daju nikakva prava ni povlastice izbora, imenovanja, predlagana ili određivanja biskupa

Uvjeti za izbor kandidata

Crkva je propisala također uvjete koji jamče prikladnost određenih kandidata za biskupstvo. Tako se od svakog kandidata doslovno traži sljedeće stvari:
          1) »da se odlikuje čvrstom vjerom, dobrim ponašanjem, pobožnošću, revnošću za duše, mudrošću, razboritošću i ljudskim vrlinama te da je obdaren drugim sposobnostima koje ga čine prikladnim za vršenje dotične službe«.
         2) »da uživa dobar glas«
         3) »da ima barem trideset pet godina života«
        4) »da je već barem pet godina prezbiter«
        5) »da ima doktorat ili barem magisterij iz Svetoga pisma, bogoslovlja ili kanonskoga prava postignut na visokoškolskoj ustanovi koju je odobrila Apostolska Stolica, ili da je barem u tim znanostima zaista stručan«.

Tako sabrana mišljenja o kandidatu koji ispunjava navedene uvjete, uključujući i ono apostolskog nuncija odnosno papina izaslanika, koje ima posebnu težinu, šalju se Apostolskoj Stolici kojoj pripada konačni sud o prikladnosti onoga koga valja unaprijediti. Nakon poruke mjerodavnih djelatnika Svete Stolice koji su utvrdili prikladnost određenih kandidata, lista s imenima trojice kandidata podnosi se papi na konačnu odluku. Papina odluka pismeno se priopćuje dokumentom koji se zove bula te se objavljuje javnosti.

* O svim biskupima i biskupijama po svijetu vidi: www.catholic-hierarchy.org