Izgradnja kandidata za svećeništvo

U procesu svećeničkog odgoja na prvom mjestu je ljudska izgradnja: „Bez prave ljudske izgradnje, čitava bi svećenička izgradnja bila bez svojega nužnog temelja.“ (PDV, str. 43). Budući svećenici moraj, dakle, ne samo za ispravno i potrebno dozrijevanje i samoostvarivanje, već i u vidu svoje službe, gajiti niz ljudskih osobina potrebnih za izgradnju uravnoteženih, stabilnih i slobodnih osoba, sposobnih nositi težinu pastoralnih odgovornosti. Za one koji su pozvani biti odgovorni za zajednicu i biti „ljudi (stvaratelji) zajedništva“ od osobitog je značenja „sposobnost odnosa“ s drugima. Afektivna zrelost koja pretpostavlja svijest o središnjosti ljubavi u ljudskom životu. Odgoj za odgovornu ljubav i za afektivnu zrelost prijeko su potrebni za one koji su, kao prezbiteri, pozvani na celibat, tj. na prenošenje punine svoje ljubavi i zauzetosti za Isusa Krista i Crkvu. Ljudska, a posebno afektivna zrelost, zahtijeva jasnu i čvrstu izgradnju za slobodu koja se oblikuje kao uvjerena i iskrena poslušnost istini vlastitoga „biti“. S izgradnjom odgovorne slobode najuže je povezan i odgoj moralne savjesti.

Duhovna izgradnja je za svećenika poput srca što ujedinjuje i oživljava njegovo prezbitersko „biti“ i „djelovati“. Pastoralna bi izgradnja bez duhovne bila bez temelja, stoga je ona bitan element u svećeničkom odgoju i obrazovanju. Posebno se naglašava vrijednost i potreba „živjeti prisno sjedinjeni s Isusom Kristom“.

Koncilski dekret „Optatam totius“ pokazuje trostruki put koji valja pri tome slijediti: a) vjerno razmatranje Božje riječi, b) aktivno sudjelovanje u svetim otajstvima Crkve, c) služba ljubavi prema „malenima“.

Tri su velike vrijednosti i zahtjeva koji određuju sadržaj duhovne izgradnje kandidata za svećenike.
1) Prije svega potrebno je da s kandidati (sjemeništarci, bogoslovi) svakodnevno sudjeluju u euharistiji, kako bi kasnije, u svojem svećeničkom životu, upili to svakodnevno slavlje kao pravilo.
2) Trebaju se odgajati tako da euharistijsko slavlje smatraju najvažnijim trenutkom u danu te da u njemu djelatno sudjeluju.
3) Trebaju se izgrađivati za nutarnju raspoloživost koja izvire iz euharistije, tj. za zahvalnost zbog dobrobiti primljenih odozgo, predanje i želju za razmatranjem i molitvom …

Duhovna izgradnja se sastoji i od traženja Krista među ljudima. Svećenik je „čovjek ljubavi“, pozvan odgajati druge za nasljedovanje Krista i za novu zapovijed bratske ljubavi. U sadržaj duhovne izgradnje ulazi i odgoj za poslušnost, za celibat i za siromaštvo.

Intelektualna izgradnja kandidata za svećenički život ima svoje posebno opravdanje u samoj naravi podijeljene mu službe te očituje svoju sadašnju nužnost pred izazovom „nove evangelizacije“ na koju Gospodin poziva Crkvu na pragu III. tisućljeća. U intelektualnoj izgradnji bitan je zato studij filozofije koji vodi dubljem shvaćanju i tumačenju ljudske osobe, njezine slobode i odnosa sa svijetom i Bogom. Ova se filozofsko-intelektualna izgradnja temelji i nadovezuje na teološki studij.
Cjelokupni odgoj kandidata treba ići za tim da se oni izgrade kao pravi pastiri duša po uzoru na Isusa Krista, Učitelja, Svećenika i Pastira. Stoga se trebaju pripremati a) za službu riječi, b) za službu bogoštovlja i posvećivanja te c) za službu pastira, kako bi ljudima znali predstavljati Krista.

Kandidat mora rasti u svijesti da je prvi nositelj njegove izgradnje Duh Sveti. Prihvatiti djelovanje Duha znači prihvatiti i posredovanje ljudi kojima se Duh, na otajstven način, služi.

* priređeno prema Apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis!

Svećenički poziv u pastoralu Crkve

Crkva je po naravi svoga ustanovljenja „poziv“, roditeljica i odgojiteljica zvanja.

Ona je to vlastitom naravi „sakramenta“, „znaka“ i „sredstva“, u kojemu odzvanja i ispunja se poziv svakog kršćanina.

„Zvanje za prezbiterat treba ljudske posrednike. Povlaštena posrednica je Crkva. Zvanje svakog prezbitera je u Crkvi i za Crkvu: za nju se ispunja takav poziv. Iz toga slijedi da svaki prezbiter od Gospodina preko Crkve prima zvanje kao milosni dar.“

Sloboda je bitna sastavnica poziva; sloboda koja se, u pozitivnom odgovoru, označuje kao duboko osobno prianjanje, kao darivanje ljubavi, tj. kao uzvraćanje ljubavi Darivatelju, odnosno Bogu koji poziva. U svom dostojanstvu i odgovornosti svećeničkog naroda, Crkva u molitvi i liturgijskom slavlju ima bitne momente pastorala zvanja. Hraneći se Božjom riječi, kršćanska molitva stvara najpogodniji prostor u kojemu svatko može otkriti istinu vlastitog „bića“, osobni identitet i neponovljivi plan koji mu Otac povjerava. Crkva vrši svoje poslanje onda kada vodi svakog vjernika otkrivanju i življenju vlastitog poziva u slobodi i ljubavi. Služenje ljubavi temeljni je smisao svakog poziva koji se na poseban način ostvaruje u prezbiterskom zvanju.

Djelatni subjekt pastorala zvanja je crkvena zajednica kao takva. To znači da svi članovi Crkve, bez iznimke, imaju milost i odgovornost u brizi za zvanja. Prvotna odgovornost pastorala, usmjerenoga prema svećeničkim zvanjima, pripada biskupu koji ju je prvi pozvan živjeti. Svi su svećenici solidarni i suodgovorni s njim u traženju i promicanju prezbiterskog zvanja. Posebna je, pak, odgovornost povjerena kršćanskoj obitelji koja snagom sakramenta ženidbe na vlastit i poseban način sudjeluje u odgojnom poslanju Crkve učiteljice i majke. „I vjernici laici, posebno vjeroučitelji, nastavnici, odgojitelji, voditelji pastorala mladih, svaki sa svojim sredstvima i načinima, imaju veliko značenje u pastoralu svećeničkih zvanja.“

* priređeno prema Apostolskoj pobudnici Pastores dabo vobis!