Svećenički život življen po uzoru na lik Isusa Krista, Glave i Pastira, nužno mora očitovati i svjedočiti radikalizam Evanđelja. Drugim riječima, svećenici su pozvani na život koji vidljivo i transparentno svjedoči moć djelovanja evanđelja u njihovom životu.
Predivno je biti u miru sa samim sobom znajući da radiš ono što trebaš raditi, da pomažeš ljudima, poučavaš ih Božjoj ljubavi, i pomažeš im u sakramentu ispovijedi/pomirenja.
(Program za formaciju svećenika, Svećenički život)
Predivno je biti u miru sa samim sobom znajući da radiš ono što trebaš raditi, da pomažeš ljudima, poučavaš ih Božjoj ljubavi, i pomažeš im u sakramentu ispovijedi/pomirenja.
Svećenika, redovnicu ili posvećenu osobu određuje jasno darivanje svog života Kristu. On/ona cijeloga sebe nudi Kristu. Živi samo za njega. To u osnovi znači odabrati Krista a ne nekog čovjeka kao središte svog života (čistoća), da Krist bude važniji od ijedne materijalne stvari i pa se stoga odriče da zadobije Njega (siromaštvo), te se u cijelosti podlaže Njegovoj volji i Njegovu djelu (poslušnost).
Praktični način življenja zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti ovisit će o dotičnoj karizmi reda ili skupine u koju je pozvan. Ograničenja koja si nameće doista su sredstva koja koristi da bi njegovo sebedarje Bogu bilo iskreno i sigurno te da se s vremenom raste i razvija. Tako ima nekih redova koji su kontemplativni. Tako jedne sestre dragovoljno pristaju na život u klauzuri, na život molitve i pokore, druge su opet aktivnije; nekim će redovima trebati visoko obrazovanje svih njihovih članova, drugima neće; neki su misionari i njihovi članovi služe u inozemstvu, a učestalost i vrsta kontakta s nečijom obitelji također se razlikuje od jednog reda do drugog.
Dijecezanski (biskupijski) svećenici žive, rade i stanuju sami u župnom dvoru. Ima malih i velikih župnih dvorova, starih i novih, u oronulim kvartovima koji su vidjeli i neka bolja vremena, s tri brave na svakim vratima, ali i u najotmjenijim četvrtima vila; neki dijecezanski svećenici imaju stan, lijep ured, veliku pomoć; drugi žive i rade u stješnjenim uvjetima.
Još znakovitije od toga je da izvanjski uvjeti nisu ključni, iako su mnogobrojni i raznovrsni, ali u devet od deset slučajeva, uvijek nailazimo na ljude koji su sretni tamo gdje jesu, koji vole svoj poziv, žive za svoj narod, i daruju godinu za godinom služenja, uvijek u pokretu i na usluzi, dijeleći sve što imaju. Zadivljuje činjenica što velika većina svećenika tako živi, a ne samo neki među njima.
Još znakovitije od toga je da izvanjski uvjeti nisu ključni, iako su mnogobrojni i raznovrsni, ali u devet od deset slučajeva, uvijek nailazimo na ljude koji su sretni tamo gdje jesu, koji vole svoj poziv, žive za svoj narod, i daruju godinu za godinom služenja, uvijek u pokretu i na usluzi, dijeleći sve što imaju. Zadivljuje činjenica što velika većina svećenika tako živi, a ne samo neki među njima.
Ima li razlike između svećenika redovnika i petrovaca?
Većina redovnika danas su uglavnom i svećenici (u redovničkim zajednicama moguće je biti i časni brat pomoćnik). S obzirom na sveti Red prezbiterata svi su svećenici isti (redovnici i tzv. petrovci). No, bitna je razlika u tome što redovnici žive svoje svećeničko zvanje i poslanje u zajednici (bratstvu), među narodom Božjim promičući na taj način karizmu vlastitu svojem utemeljitelju i poslanju zajednice.
I redovnici koji su k tome još i svećenici mogu djelovati po župama kao i biskupijski svećenici (tzv. petrovci) ili pak mogu živjeti po samostanima i djelovati kao svećenici u tim crkvama i samostanima u granicama dopuštene ovlasti.
I redovnici koji su k tome još i svećenici mogu djelovati po župama kao i biskupijski svećenici (tzv. petrovci) ili pak mogu živjeti po samostanima i djelovati kao svećenici u tim crkvama i samostanima u granicama dopuštene ovlasti.