Kako je to biti svećenik ili redovnik?

Svećenički život življen po uzoru na lik Isusa Krista, Glave i Pastira, nužno mora očitovati i svjedočiti radikalizam Evanđelja. Drugim riječima, svećenici su pozvani na život koji vidljivo i transparentno svjedoči moć djelovanja evanđelja u njihovom životu.

                                                            (Program za formaciju svećenika, Svećenički život)
 

Predivno je biti u miru sa samim sobom znajući da radiš ono što trebaš raditi, da pomažeš ljudima, poučavaš ih Božjoj ljubavi, i pomažeš im u sakramentu ispovijedi/pomirenja.

Svećenika, redovnicu ili posvećenu osobu određuje jasno darivanje svog života Kristu. On/ona cijeloga sebe nudi Kristu. Živi samo za njega. To u osnovi znači odabrati Krista a ne nekog čovjeka kao središte svog života (čistoća), da Krist bude važniji od ijedne materijalne stvari i pa se stoga odriče da zadobije Njega (siromaštvo), te se u cijelosti podlaže Njegovoj volji i Njegovu djelu (poslušnost).

Praktični način življenja zavjeta čistoće, siromaštva i poslušnosti ovisit će o dotičnoj karizmi reda ili skupine u koju je pozvan. Ograničenja koja si nameće doista su sredstva koja koristi da bi njegovo sebedarje Bogu bilo iskreno i sigurno te da se s vremenom raste i razvija. Tako ima nekih redova koji su kontemplativni. Tako jedne sestre dragovoljno pristaju na život u klauzuri, na život molitve i pokore, druge su opet aktivnije; nekim će redovima trebati visoko obrazovanje svih njihovih članova, drugima neće; neki su misionari i njihovi članovi služe u inozemstvu, a učestalost i vrsta kontakta s nečijom obitelji također se razlikuje od jednog reda do drugog.

Dijecezanski (biskupijski) svećenici žive, rade i stanuju sami u župnom dvoru. Ima malih i velikih župnih dvorova, starih i novih, u oronulim kvartovima koji su vidjeli i neka bolja vremena, s tri brave na svakim vratima, ali i u najotmjenijim četvrtima vila; neki dijecezanski svećenici imaju stan, lijep ured, veliku pomoć; drugi žive i rade u stješnjenim uvjetima.
Još znakovitije od toga je da izvanjski uvjeti nisu ključni, iako su mnogobrojni i raznovrsni, ali u devet od deset slučajeva, uvijek nailazimo na ljude koji su sretni tamo gdje jesu, koji vole svoj poziv, žive za svoj narod, i daruju godinu za godinom služenja, uvijek u pokretu i na usluzi, dijeleći sve što imaju. Zadivljuje činjenica što velika većina svećenika tako živi, a ne samo neki među njima.
 

Ima li razlike između svećenika redovnika i petrovaca?

Većina redovnika danas su uglavnom i svećenici (u redovničkim zajednicama moguće je biti i časni brat pomoćnik). S obzirom na sveti Red prezbiterata svi su svećenici isti (redovnici i tzv. petrovci). No, bitna je razlika u tome što redovnici žive svoje svećeničko zvanje i poslanje u zajednici (bratstvu), među narodom Božjim promičući na taj način karizmu vlastitu svojem utemeljitelju i poslanju zajednice.

I redovnici koji su k tome još i svećenici mogu djelovati po župama kao i biskupijski svećenici (tzv. petrovci) ili pak mogu živjeti po samostanima i djelovati kao svećenici u tim crkvama i samostanima u granicama dopuštene ovlasti.

Evanđeoski savjeti ili redovnički zavjeti? (2)

Na temelju Isusova propovijedanja i Predaje među redovničkim zajednicama oblikovala su se tijekom Crkvene povijesti tri evanđeoska savjeta ili redovnička zavjeta:

    a) - savjet za život u čistoći (govoreći o ljudima koji se ne žene, Isus je rekao: «A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskog»)

    b) - savjet za život u siromaštvu (na temelju poznatog susreta Isusa i bogatog mladića kojemu je Isus rekao: «Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu»)

     c) - savjet poslušnosti po primjeru Isusove poslušnosti prema Ocu koji ga je poslao na ovaj svijet.
 

 

Praktičan život s vremenom je zahtijevao pravnu regulaciju slobodnog prihvaćanja tih savjeta koji time postaju zavjeti ili neopoziva obećanja. Tako su nastale različite redovničke regule ili pravila, koje je odobrila crkvena vlast, i po kojima se onda organizira život u redovničkoj zajednici u duhu karizme osnivača koji je svojim idealizmom i svojim primjerom uspio privući svoje sljedbenike. Bit redovničkog poziva je Božji dar određenom čovjeku da prepoznaje da je život u duhu evanđeoskih savjeta upravo najbolji za njega da bi se ostvario kao čovjek i kao kršćanin u službi Bogu i ljudima te se onda u potpunoj slobodi odlučuje za takav život.

Krivo je shvaćanje da su ljudi koji se odluče za svećenički i/ili redovnički život – žrtve svojega izbora načina života. Naime, ako netko u svojoj slobodi, nakon dužeg i trijeznog promišljanja, nešto izabere, ne može se onda govoriti da je to žrtva. Žrtva bi netko bio tek onda kad bi na nešto bio prisiljen, a Crkva nikoga nije prisiljavala da izabere svećenički poziv ili da uđe u bilo koju redovničku zajednicu, već se u njih ulazi potpuno slobodno.

Redovnici i redovnice ulaskom u samostan nipošto se ne odriču svoga ljudskog dostojanstva nego ga upravo svojim životom promiču, a svojim asketskim životom sve se više humaniziraju pobjeđujući u sebi naravnoga požudnog čovjeka. Bez stanovite askeze, kojom se očovječuju porivi, ne može nitko od ljudi biti čovječan.

Položiti zavjet siromaštva znači izabrati život čovjeka koji je oslobođen posjedovanja materijalnih dobara koje često ljude na razne načine sputavaju a katkad čak i zarobljavaju te postaju neljudi.

Zavjet čistoće – u duhu Isusova evanđeoskog savjeta – zorni je navještaj budućega života u kraljevstvu nebeskom u kojem se ljudi neće ni udavati ni ženiti. I taj zavjet služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem krugu ljudi nego što se to može u obitelji.

Konačno, položiti zavjet poslušnosti, nipošto ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene redovničke zajednice.

Sva tri navedena zavjeta zapravo su na izgradnju čovjekova dostojanstva, njegove čovječnosti i njegove slobode za što uspješnije i zauzetije činjenje dobra.

Stoga je tako shvaćeno i življeno redovništvo blagoslov za Crkvu i za sve ljude kako nekada tako i danas.