Sedamnaestogodišnji
Argentinac Jorge Mario Bergoglio 21. rujna 1953. godine nije otišao s
prijateljima na izlet u povodu Učeničkog dana, iako je to planirao. Bez nekog
osobitog razloga posjetio je crkvu San José de Flores u svojoj župi, gdje je
zatekao svećenika kojega nikada prije nije upoznao i koji je zračio dubokom
duhovnošću. Odlučio je da se neće vratiti prijateljima koji su ga čekali na
željezničkoj postaji, nego da će se ispovjediti. Ova odluka mu je, kaže,
zauvijek promijenila život. "Za vrijeme te ispovijedi dogodilo mi se nešto
posve neobično, ne znam što, ali nešto što mi je promijenilo život. Rekao bih
nešto kao da su me zaskočili dok sam spavao na straži", ispričao je
nedavno novinarima Jorge Mario Bergoglio, koji je u međuvremenu postao vrhovni
poglavar Katoličke crkve, u svijetu poznat pod imenom papa Franjo. To
"nešto", shvatio je kasnije, bilo je redovničko zvanje.
Božji poziv na specifičan način doživjela je i Dijana
Lončarek. Ona će čitav život pamtiti glas koji je čula prije nekoliko godina
dok je šetala rodnim krajem. Iako je vrijeme bilo loše, a glas neobičan,
učinilo joj se da je čula riječi: "Dođi da vidiš, dođi da se diviš
i poželjet ćeš da živiš." "Ma kud ćeš mene?!",
odgovorila je nepoznatom glasu zatečena Dijana. U to vrijeme je bila
tinejdžerica sa širokim krugom prijatelja i izglednom glazbenom karijerom koja
joj se smiješila nakon nekoliko uspješnih nastupa na glazbenim festivalima, a i
smatrala je da za Božji poziv ima mnogo boljih, kvalitetnijih i pobožnijih
osoba od nje.
Unatoč tomu, Dijana je 2011. godine položila prve i
doživotne zavjete čime je i zvanično postala časna sestra, a široj javnosti je
postala poznata nakon što je, imitirajući poznate hrvatske glazbenike i
pjevajući njihove hitove simbolični naziva: Skitnica, Bube su u
glavi..., objasnila učenicima jedne hrvatske škole kako se odlučila za
redovnički poziv.
Zašto baš ja?
Jorge Mario Bergoglio i s. Dijana dvoje su od gotovo
milijun članova Katoličke crkve koji su životni i vjernički smisao pronašli u
nekom od muških i ženskih crkvenih redova ili drugih oblika
redovničkog-zajedničkoga života. Ova impozantna brojka navodi nas na
promišljanje kako se postaje redovnik ili redovnica i tko se sve može baviti
ovim pozivom.
Analizirajući javno objavljena svjedočanstva redovnika i
redovnica o razlozima zbog kojih su se odlučili za redovnički poziv može se
zaključiti da se najveći broj njih posveti Bogu nakon što "čuju"
Božji glas, kao što je to bio slučaj s papom Franjom i s. Dijanom. Drugi
redovnicima postaju nakon što u Bogu i "svetim knjigama" pronađu
odgovore na životna pitanja i nedaće. Mnogo je onih koji prihvate Božji poziv
nakon što upoznaju druge duhovne redovnike i redovnice, a u nekim obiteljima,
prvenstveno iz ruralnih područja, u kojima živi puno djece, običaj je da se bar
jedno od njih bavi duhovnim pozivom.
Privlačnost redovničkog života
Mnogi mladi ljudi žele postati svećenicima/redovnicima
jer smatraju da to Bog želi od njih. Smatraju da će ih ako se ne odazovu Božjem
pozivu Bog kazniti ili da će biti nesretni cijeli život. Bog ne djeluje na
takav način, nego je, naprotiv, svakom od nas dao slobodu u odlučivanju i
izboru. Ako je nekome redovnički život privlačan, to je dobar znak, ali su uz
to važni i drugi znakovi.
Pozitivni motivi zbog kojih se mladi ljudi odlučuju
živjeti redovnički život su, prema navedenom izvoru, želja za služenje Bogu na
izvanredan način, želja za produbljivanje ljubavi i znanja o Bogu, želja za
proširivanje kraljevstva Božjeg, te želja za življenjem evanđeoskog života što
savršenije.
Ukoliko se, pak, netko odluči za redovnički poziv iz tzv.
neprimjerenih motiva, odnosno kako bi materijalno profitirao, stekao "krov
nad glavom", osigurao hranu ili životno osiguranje, kako bi riješio
problem osamljenosti ili zato što se boji da ne može ostvariti bračni život,
velika je vjerojatnost da ta osoba nije pozvana od Boga.
Prikladnost za redovnički život na navedenoj stranici
objašnjena je na sljedeći način: "Mnogi pokušaju ostvariti poziv o
kojem razmišljaju. Međutim, nakon određenog vremena neke osobe primijete da to
nije za njih. Isto tako, postoje oni koji bi bili prikladni za redovnički
život, ali njih taj redovnički život ne privlači. Oni nemaju želje za takvim
pozivom, ali bi bili prikladni za redovničke osobe."
Nema 100% sigurnosti
Nakon što se mlada osoba suoči sa sva tri ranije navedena
znaka, pitanje koje se logično nameće glasi: moram li biti 100% siguran da ću
biti redovnik ili redovnica ako pođem za Božjim glasom?
Stopostotna sigurnost poziva u početku nije potrebna, a
postoje i oni koji možda nikada neće biti sigurni u svoj izbor životnog poziva.
Redovnici iz New Yorka na svojoj stranici www.nypriest.com
potencijalnim redovnicima i redovnicima preporučuju da urade sljedeće
stvari nakon što čuju Božji poziv:
- Budite tihi kako biste čuli Gospodinove glasovne
pozive. Odvojite vrijeme za molitvu i meditaciju u tišini kako biste na miru
razmislili o Božjem glasu.
- Pronađite redovnika ili redovnicu – nekoga s kim možete
otvoreno razgovarati i tko Vam može pomoći da razvijete svoj odnos s Bogom i da
upoznate samog sebe. Ostanite u kontaktu s redovnikom ili redovnicom. Razgovor
s redovnikom ili redovnicom ne znači da i Vi morate to postati, nego Vam
omogućuje da naučite više o redovništvu.
- Sudjelujte u crkvenom životu. Čitajte o
redovničkom i svećeničkom životu, sudjelujte u crkvenom
životu i pohađajte duhovne vježbe.
Siromaštvo, poslušnost i čistoća
Hoće li svoj život posvetiti Bogu, potencijalni redovnici
odlučuju dok se pripremaju za redovništvo u sjemeništu, novicijatu i
bogosloviji. Oni koji Bogu i Božjem narodu kažu konačno DA, polažu zavjete
siromaštva, čistoće i poslušnost. Ova tri zavjeta se temelje na Evanđelju
života, primjeru Isusa Krista i Crkva ih naziva "evanđeoskim
savjetima".
Zavjetom siromaštva redovnik pristaje da ništa osobno ne posjeduje. Stvari
koje koristi (upotrebljava) legalno ne pripadaju njemu, pa čak i njegova plaća,
ako je prima. Sve pripada zajednici i zajednica raspoređuje prema potrebama
braće (odgajanje i školovanje nove braće, skrb za stariju braću, briga da braća
imaju sredstva potrebna za život i rad u pastoralu; obnova i gradnja crkava u
zajednici).
Zavjetom čistoće (celibata)
redovnik se odriče bračnog života da se može u potpunosti podložiti volji
Božjoj i potrebama Crkve i služi oslobađanju čovjeka za bolje služenje širem
krugu ljudi nego što se to može u obitelji.
Zavjetom poslušnosti redovnik sve svoje sposobnosti i talente stavlja na
raspolaganje zajednici i poslanju u svijetu. Položiti zavjet poslušnosti, prema
istom izvoru, ne znači odreći se svoje savjesti ili svoje osobne slobode, nego
znači odreći se svojevoljnosti da bi se bolje ostvarivala karizma određene
redovničke zajednice.
Upravo zbog navedenih zavjeta ne može svatko biti
redovnik ili redovnica. Mnogi od njih se cijeli život bore s nekim od navedenih
(ili sa svim) postulata Katoličke crkve. Imajući u vidu navedeno, kao i
činjenicu da čovjek najmanje jednu trećinu svoga života provede obavljajući
profesionalne aktivnosti, a redovnici i mnogo više, postaje jasno zašto je
pravilan izbor poziva velika, možda i najveća životna dilema. Za one koji
odluče pratiti Božji glas, uvažavajući naprijed navedeno, duhovno zvanje
predstavlja posebnu milost kao što je to slučaj s papom Franjom i s. Dijanom.