subota, 30. svibnja 2009.

Budi i ti sjemeništarac. Zašto ne?

 

Poštovani!

Nalazimo se u razdoblju godine kada mnogi mladići završavaju OŠ i počinju  razmišljati  o tome koju srednju školu i zanimanje izabrati. Vrijeme izbora škole znak je ozbiljnog razmišljati o sebi i svojem daljnjem životu.
Vjerujemo da su neki od tih mladića nekada, ili možda još uvijek, razmišljali i o svećeničkom i/ili redovničkom pozivu kao svojem vlastitom načinu ostvarenja životnog sna.
 
Diljem naše domovine mnoge redovničke zajednice i biskupije za takve mladiće (koji razmišljaju  o duhovnom zvanju) imaju svoje odgojne ustanove u kojima im nastoje pomoći oko tog početnog zvanja koje s vremenom može sazreti do zrele odluke, odn. konačnog izbora zvanja i zanimanja.

Dolazak u takve odgojno-obrazovne ustanove drugačiji je od načina života koji postoji u vlastitim obiteljima ili npr. u đačkim domovima. Mala (dječačka) sjemeništa imaju, naime, za cilj odgajanike, mladiće, pobliže upoznati s Isusom Kristom i u njemu otkriti radost i ljepotu svećeničkog i/ili redovničkog života.

I naša redovnička zajednica ima svoje vlastito Sjemenište u Varaždinu. Njegova specifičnost je u tome što naši kandidati, za razliku od većine drugih sjemeništaraca, ne pohađaju vlastitu srednju školu (gimnaziju) nego se, ovisno o svojemu uspjehu u OŠ upusuju u odgovarajuću srednju školu.
Tako se oni zajednički druže i školuju sa svim svojim drugim vršnjacima, ali kod nas u našem Sjemeništu i samostani ti kandidati dobivaju dodatno duhovno vodstvo te vjersku i školsku naobrazbu, dakle, sve ono što će im kasnije biti od koristi ako bi krenuli putem duhovnog poziva odn. upisa na Katolički bogoslovni fakultet.

Takva postavka Sjemeništa i formacije u njemu je i u skladu s onim što naučava II. vatikanski sabor kad kaže: "... neka (pitomci) provode život, koji će se slagati s mladenačkom dobi, mladenačkim duhom i razvitkom i neka se taj život posvema prilagodi zahtjevima zdrave psihologije...". Također, isti Sabor savjetuje da njihovo srednjoškolsko obrazovanje treba urediti tako „da ga učenici mogu nastaviti drugdje bez ikakve teškoće, ukoliko odaberu drugi životni poziv“ (Dekret „Optatam totius“, o odgoju i obrazovanju svećenika, br. 3).

Poštovani mladiću!
 
Slijediti Krista po primjeru sv. Franje i sv. Leopolda Bogdana Mandića svakako može biti jedan od životnih izazova, a zasigurno može biti i Božji dar.
Ukoliko si zainteresiran, javi nam se.
 
Radujemo se tebi i tvojemu dolasku u našu sredinu i zajedničkoj pripremi te koračanju prema svećeničkom i redovničkom djelovanju u našem Kapucinskom redu po primjeru i nadahnuću sv. Franje Asiškog!


FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap 
promicatelj duhovnih zvanja

ponedjeljak, 25. svibnja 2009.

Poziv i zvanje

Zvanje, u povijesti spasenja i nasljedovanju Isusa Krista, besplatni je Božji poziv. Bog, kada zove, on i stvara. To ponajbolje vidimo u mijenjanju imena onih koje k sebi poziva: kada Bog sklapa savez s Abramom, govori mu: „Nećeš se više zvati Abram, nego Abraham“ (Post 17, 5); Jakov, poslije borbe s anđelom Gospodnjim, čuje: „Nećeš se više zvati Jakov, nego Izrael“ (Post 32, 29); kada je Šimun predstavljen Isus, Učitelj mu kaže: „Zvat ćeš se Kefa, što znači Petar“ (Iv 1, 42); Savlu mijenja ime u Pavao (usp. Dj 13, 9).
Bog djeluje i spašava pozivajući. U Starom zavjetu možemo otkriti, među brojnim zvanjima, ono Abrahamovo (Post 12, 25; Heb 11, 8-19; Rim 4; Gal 3), Mojsijevo (Izl 2, 23-4, 18; 6, 2-12; 7, 1-8), Jošuino (Još 1, 1-18), Gideonovo (Suci 6, 11-24); Izaijino (Iz 6, 1-13), Jeremijino (Jer 1, 4-19), Ezekijelovo (Ez 1, 1-3, 15).
U Novom zavjetu znakovita i poznata su ona Dvanaestorice učenika (Mk 3, 13-16), prve četvorice učenika (Mk 1, 16-20; Mt 4, 18-22; Lk 5, 1-11), Mateja (Mt 9, 9), Andrije, Petra, Filipa i Natanaela (Iv 1, 35-51), Pavla (Dj 9, 1-30; 22, 3-21; 26, 9-23; Gal 1, 11-24; 1 Kor 15, 8-11).
Božji poziv je uvijek besplatni i slobodni izbor, i njegov se blagoslov širi na sve druge. Poziv i blagoslov Abrahamov znači također i blagoslov za njega i za njegovo potomstvo (Post 12, 3; 18, 18; 22, 18). Marijino zvanje i njezin odgovor u vjeri nosi sa sobom blagoslov i radost za sav ljudski rod: rođenje Mesije, našega Gospodina i Otkupitelja (Lk 2, 10-11).

Zvanje u Bibliji ne predstavlja nam savršene muževe ili žene. Svi oni imaju također svojih „manjkavosti“. Abraham, kako bi sačuvao vlastitu kožu u Egiptu, savjetovao je Sari da uđe u faraonov harem (usp. Post 12, 10-20); ista se Sara smije kada čuje anđelovu priču o svojoj budućoj trudnoći (usp. Post 18, 9-15); Jakov vara svoga brata Ezava (usp. Post 25, 29-34); David se predstavlja kao čovjek bez mnogo skrupula (usp. 2 Sam 11, 1-27; 12, 1-25). Sami učenici, kao Juda Iškariotski, izdaju Isusa (usp. Mt 26, 14-16; Mk 14, 10-11; Lk 22, 3-6; Mt 26, 48-50; Mk 14, 44-45; Lk 22, 47-48; Iv 18, 2-3), niječu kao Petar (Mk 26, 69-75); Mk 14, 66-72; Lk 22, 55-62; Iv 18, 15-18. 25-27), svi učenici bježe (Mt 26, 56; Mk 14, 50), razočarani odlaze u Emaus (Lk 24, 13-14), progone kao Pavao (Dj 9, 1-2. 13-14). U zvanju nisu najvažnije kvalitete pozvanoga, nego nezasluženi Božji dar.

Poziv da se bude Isusov učenik razumije se iz pojma nasljedovanja koje traži odgovor na poziv da ga se slijedi (Mt 8, 21-22; Mk 10, 17-22; Lk 9, 23). Isus i danas nastavlja pozivati, a kvaliteta nasljedovanja i kršćanskog života sastoje se u odgovoru koji svatko od nas daje na osobni Božji poziv. Svatko od nas je pozvan i, kao sabrani, činimo Crkvu: zajednicu pozvanih, izabranih i sabranih (usp. LG br. 9).

Najveći neprijatelji odgovoru na poziv jesu: strahovi, ugodnost života, žurba (čeznuti za sigurnošću), kompleks manje vrijednosti (nepovjerenje u samoga sebe), neodlučnost, beznađe, samodostatnost (osoba ne želi biti praćena, potpomognuta), navika, osrednjost života, pomanjkanje vjere (osobna vjera, živa i odrasla). Neophodno je sudjelovati u životu i slavljima određene zajednice. Često smo samo nijemi gledatelji i nezainteresirani promatrači. Biti gledatelj nije isto što i aktivni sudjelovatelj. sjetimo se da su na svadbi u Kani Galilejskoj sluge bili oni koji su napunili kamene sudove i oni su koji znaju odakle dolazi „novo vino“, a ne upravitelj stola, koji nije sudjelovao u slavlju. Zvanje, dakle, traži naš angažman, naše razmišljanje, studij i molitvu, a cilj je postići jasnoću vlastita poziva, odnosno, odgovor na pitanje: "Gospodine, što hoćeš da učnim?" Iskustvo kršćanskoga života doživljenog u zajednici s drugom braćom i sestrama treba nas dovesti do toga cilja, odnosno do toga "što Bog želi" sa mnom, a ne toliko "što ja želim"!

Obitelj: kućna Crkva.

"Poziv dolazi od Boga, a očituje se u pojedinačnoj Crkvi koju čine brojne druge zajednice i skupine. Ovdje treba na prvom mjestu spomenuti kršćansku obitelj kao kućnu Crkvu 'koja je pozvana da u povijesti izgrađuje kraljevstvo Božje, sudjelujući u životu i poslanju Crkve'.
Odgojna zadaća kršćanskih roditelja "ima svoj temelj u sudjelovanju na stvaralačkom djelu Božjem, biva 'posvećena' u sakramentu ženidbe i time prihvaća dostojanstvo i poziv istinske i prave službe Crkve za izgradnju svojih članova".
Kao zajednica vjere, života i ljubavi, obitelj predstavlja redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani. U odgojnu zadaću obitelji spada čitavo područje odgoja. Dobar 'ljudski' odgoj na najbolji način pripravlja kod djece tlo za kršćanski odgoj.
Sabor naglašava posebnu odgojnu zadaću obitelji kad je u pitanju poziv na Bogu posvećeni život: "Djecu treba tako odgajati da kada odrastu mogu s punom sviješću odgovornosti slijediti svoje zvanje, pa i svoje duhovno zvanje".
* Iz završenog dokumenta II. internacionalnog kongresa za zvanja: Obitelj: kućna Crkva.