nedjelja, 16. prosinca 2012.

Duhovna zvanja - budućnost Crkve

 

Zvanja, znak nade utemeljene na vjeri“ – naslov je poruke pape Benedikta XVI., objavljene 15. prosinca, za 50. svjetski dan molitve za duhovna zvanja, koji se obilježava 21. travnja 2013. godine, na Četvrtu uskrsnu nedjelju.

Kada Isusov učenik prihvati Božji poziv da se posveti svećeničkoj službi ili posvećenom životu, očituje se jedan od najzrelijih plodova kršćanske zajednice, koji pomaže da se na budućnost Crkve i na njezino zauzimanje u evangelizaciji gleda s posebnim pouzdanjem i nadom – istaknuo je Sveti Otac podsjećajući na Godinu vjere i 50. obljetnicu početka Drugoga vatikanskog sabora. Sveti je Otac razmišljao o važnosti poziva na svećeništvo i posvećeni život, te napomenuo da se svećenička i redovnička zvanja rađaju iz osobnoga susreta s Kristom, iz iskrenoga i povjerljivoga razgovora s Njim, poradi ulaska u Njegovu volju.

Istaknuvši koliko je potrebno rasti u iskustvu vjere, shvaćene kao duboki odnos s Isusom, Papa je podsjetio na ulogu crkvenih zajednica, i posebno svećenika, u promicanju susreta s Bogom. Pritom je pozvao na razmišljanje o vrijednosti osobne meditacije, „života molitve“, i molitve u zajednici, te velikih molitvi Crkve i svetih, liturgijske molitve. Stalna i duboka molitva – piše potom Papa – pomaže u rastu vjere kršćanske zajednice, u uvijek obnovljenoj sigurnosti da Bog nikada ne napušta svoj narod i da ga podupire potičući posebne pozive na svećeništvo i posvećeni život, kako bi bili znakovi nade za ovaj svijet.

Sigurni je temelj svake nade to što nas Bog nikada ne ostavlja same i vjeran je danoj riječi – istaknuo je Sveti Otac te dodao da je nada očekivanje nečega pozitivnog za budućnost, ali nas istodobno ima podupirati u našoj sadašnjosti, nerijetko obilježenoj nezadovoljstvom i neuspjesima. Božja ljubav ponekad ide nezamislivim putovima, - napomenuo je Papa – ali uvijek dolazi do onih koji se daju pronaći. I upravo se ta ljubav, potpuno očitovana u Isusu Kristu, obraća našem postojanju, traži odgovor o onomu što svatko želi učiniti od svojega života, o tomu koliko je raspoloživ staviti u igru kako bi ga potpuno ostvario.

Sveti je Otac na kraju preporučio da nikada ne ponestane revnih svećenika koji znaju pratiti mlade poput „suputnika“, kako bi im na putu života, koji je ponekad krivudav i mračan, pomogli prepoznati Krista - Put, Istinu i Život. A mladi, neka usred brojnih površnih i prolaznih ponuda znaju njegovati privlačnost prema vrijednostima, visokim ciljevima, radikalnim odlukama, u svrhu služenja drugima slijedeći Isusove tragove – istaknuo je Sveti Otac.

                                                                    Izvor: Radio Vatikan

ponedjeljak, 10. prosinca 2012.

Poziv

“Ne zanima me od čega živiš. Želim znati za čim žudiš i imaš li hrabrosti snivati o ispunjenju želja srca svoga.
Ne zanima me koliko ti je godina. Želim znati jesi li spreman riskirati da ispadneš budala zbog ljubavi, zbog svojih snova, zbog ove pustolovine koju nazivamo životom…

Ne zanima me koji planeti djeluju na tvoj mjesec. Želim znati jesi li stigao do središta vlastite boli, jesu li te životna razočaranja otvorila ili si se skrutio i zatvorio od straha da ponovno ne osjetiš bol. Želim znati jesi li u stanju trpjeti bol, moju i svoju, a da je pritom ne moraš skrivati ili ublažavati ili izbrisati.Želim znati znaš li se radovati, zbog mene ili sebe, i možeš li divlje zaplesati i pustiti da te ekstaza preplavi sve do vrškova prstiju, a da nas pritom ne upozoravaš neka budemo pažljivi, realni, svjesni ljudskih ograničenja.

Ne zanima me je li priča koju mi pričaš istinita. Želim znati jesi li spreman razočarati drugoga kako bi bio iskren prema sebi; jesi li spreman podnijeti optužbe za izdaju, a pritom ne iznevjeriti sebe; možeš li biti izdajica i samim time vrijedan povjerenja. Želim znati jesi li u stanju vidjeti ljepotu, pa i ako nije lijepa, svakoga dana, i možeš li svoj život nadahnjivati njezinom prisutnošću. Želim znati jesi li dovoljno snažan da živiš s neuspjehom, svojim i mojim, i da svejedno stojiš na rubu jezera i ushićeno vičeš prema srebrnom punom mjesecu: “To!”

Ne zanima me gdje živiš i koliko novaca imaš. Želim znati jesi li sposoban ustati, nakon noći ispunjene tugom i očajem, umoran i do kostiju izubijan, i učiniti sve što je potrebno kako bi nahranio svoju djecu.
Ne zanima me koga poznaješ i kako si dospio ovamo. Želim znati hoćeš li i dalje sa mnom stajati u žaru vatre i ne posustajati.

Ne zanima me gdje si ili što ili sa kime si studirao. Želim znati što te u tebi samom gura naprijed u trenucima kad se sve ostalo ruši.Želim znati možeš li biti sam sa sobom i voliš li uistinu osobu koja jesi u trenucima praznine.”

                                                      Autor: Oriah Mountain Dreamer

četvrtak, 29. studenoga 2012.

Zašto se svećenici ne žene?

O svećeničkom se celibatu općenito - često i površno i senzacionalistički, nekada i zlonamjerno - puno piše, a ta tema doista zanima mnoge, i vjernike i one koji to nisu, jer je u današnjem društvu, prema njegovim mjerilima, vrlo teško zamisliti da netko svjesno, s punom odgovornošću, odlučuje svoj život posvetiti potpuno Bogu i bližnjima, živeći bez vlastite obitelji i u spolnoj uzdržljivosti.

No, smisao celibata, bilo ženskog bilo muškog, nije samo u tome da se redovnice ne udaju, a svećenici i redovnici u Katoličkoj crkvi ne žene, nego je puno dublji, a uobičajeno se teološki navodi više razloga.
Celibat, prije svega, i to bi morali znati svi vjernici, ne možemo svoditi na tek ljudski propis - kao nešto što se mora - jer je riječ o dubokoj duhovnoj stvarnosti, o svjesnome odabiru svakoga kandidata koji želi biti redovnik i svećenik, a kojemu je jasno da je svećenički i redovnički život upravo obilježen životom u celibati i odricanjem od osnivanja vlastite obitelji.

Nekada je celibat prisilan jer je određen nekim životnim okolnostima zbog kojih nije moguće stupanje u brak. No, s kršćanskog stajališta slobodno izabran celibat kao način življenja afektivne spolnosti, kao oblik ljubavi, kao poseban poziv poprima posve pozivitno značenje. Uobičajeno se za taj oblik života, kako ističe "Enciklopedijski teološki rječnik", koristi izraz "posvećeno djevičanstvo". Tim se pojmom na razumljiv način označava svako slobodno odricanje od braka i od svakoga prakticiranja spolnosti radi posebnoga predanja "kraljevstvu nebeskom", dok se celibatom označuje crkveni celibat. To konkretno znači da svećenici i redovnici ne smiju imati ženu! 

U prvoj Crkvi nije bilo tako i svećenička služba nije bila povezana s obvezom celibata, a od 4. stoljeća, dekretima koje su potvrdili Elvirska (306) i Rimska (386) sinoda, počinje uvođenja zakona celibata za svećenike Latinske, tj. Rimokatoličke Crkve. Taj kanonski propis ili zakon potvrđen je tijekom stoljeća, a u naše je dane potvrđen osobito dekretom "Presbyterorum ordinis" Drugoga vatikanskog sabora i apostolskim pismom "Sacerdotalis coelibatus" papa Pavla VI. i drugim dokumentima, a na poseban način i Katekizmom Katoličke Crkve (br. 1579 i drugdje):

"Svi zaređeni službenici u Latinskoj Crkvi, izuzevši stalne đakone, izabiru se redovito među neoženjenim vjernicima muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga' (Mt 19,21). Pozvani da se nepodijeljenja srca posvete Bogu i 'onome što se na nj odnosi' (usp. Heb 5,4), oni se potpuno predaju Bogu i ljudima. Celibat je znak toga novog života kome se posvećuje službenik Crkve; prihvaćajući celibat radosna srca, postaju znak budućega svijeta."   

petak, 26. listopada 2012.

Briga za duhovna zvanja (1)



Sustavna i organizirana briga za duhovna zvanja u Katoličkoj crkvi u tijesnoj je vezi s naglim smanjenjem broja onih koji su se počeli interesirati za svećenički i/ili redovnički poziv. Posljedica smanjenog broja novih svećeničkih i redovničkih zvanja rezultirala je sve većim pražnjenjem odgojnih ustanova: sjemeništa i novicijata. 

Stanje prije II. vatikanskog sabora

Sve do II. vatikanskog sabora u Crkvi se nije osjećao problem pomanjkanja onih koji su odabirali duhovno zvanje kao svoj životni poziv. Jednostavno, vladala je pozitivna klima i na društvenom, crkvenom i obiteljskom, kao i na svim drugim područjima koji su utjecali na pogodujući stav prema duhovnom pozivu, a u kojoj se pozvani mogao odlučiti za tzv. ministerijalnu službu u Crkvi vez većih teškoća. Pomisao na duhovni poziv nije bio priman s iznenađenjem... U Crkvi se, bar po tom pitanju, živjelo prilično 'spokojno'. Ta bezbrižna vremena, iza kojih su uslijedile vrtoglave promjene, možda nam iskreno, zorno i najbolje ocrtava Gotfried kardinal Danneels u svojem predavanju održanom na Simpoziju o zvanjima u Lourdesu 1996. godine. 
On u svojem predavanju piše: 

Mi danas u pastoralu tako tjeskobno osjećamo kako je teško i bolno rađati duhovna zvanja. Nasuprot današnjem stanju, kad sam ja ušao u sjemenište, bilo nas je osamdesetak kandidata za prvu godinu. Biskupu je bilo dosta potpisati dekret, i mi smo nahrupili na vrata; ali dvadesetak ih je bilo viška i nisu bili primljeni. Uvjeren sam da smo prije četrdeset godina, premda to nikad ne bismo otvoreno priznali, bili potpuno uvjereni da možemo svojim silana sve urediti i Crkvu organizirati po svojoj volji i svojim snagama. Sasvim je razumljivo da bismo na otvoreno pitanje: ''Čije je to djelo?'' odgovorili: ''To učini Gospodin!'', ali to bi bio naš teoretski odgovor. U sebi smo pak govorili: ''Imamo mnogo svećenika, dovoljno personala, imamo dovoljno mogućnosti i određenu moć, imamo prestiž i sredstva. Od zadanih smo metara koje moramo prijeći, za dvadeset i pet ćemo se sami pobrinuti, a za ostalih pet ti ćeš nam, Bože, priskočiti u pomoć.'' Bili smo uvjereni da Crkvu možemo ustrojiti svojom kreativnošću, svojim sredstvima, svojim kadrom

No, promjena je došla iznenada: uvidjelo se da je bilo sasvim dovoljno skretanje povijesnog kotača koje se dogovilo, pa da Crkvu liši nekih, dotad, sigurnih oslonaca. Tako je za Crkvu počela nova škola, škola u kojoj ju Gospodin uči da se njegovo Kraljevstvo ne gradi ni ''kolima bojnim, ni konjima, ni koplanicima'', niti drugim moćnim sredstvima. Štoviše, uči ju živjeti u ovisnosti o Njemu, i, ne bez muke, uči ju napuštati privid o vlastitoj duhovnoj i crkvenoj samodostatnosti. Kao plod nove svijesti, godine 1964., papa Ivan Pavao II. ustanovljuje za cijelu Crkvu Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja.

ponedjeljak, 22. listopada 2012.

Kapucini u Švicarskoj oglasom traže nova zvanja

Kapucini

      “Traže se neoženjeni bankari, trgovci,   teolozi, novinari, komunikolozi
u dobi od 22 do 35 godina

dio je ovo oglasa koji su u Švicarskoj objavili ni manje ni više nego redovnici i to franjevci kapucini (OFMCap), s ciljem ‘spašavanja’ svoga Reda koji u toj zemlji broji sve manje članova. Oglas su objavili prije dvije godine, a oglas još i danas stoji na njihovoj internetskoj stranici.

U Švicarskoj, nekoć cvatućoj i najvećoj provinciji Kapucinskog reda, danas još djeluje oko 140 kapucina koji imaju prosječno 70 godina, a braća kapucini se nadaju da će ovom inicijativom (oglasom) privući od 10 do 20 zainteresiranih mladića. Kapucinski red se u posljednjih deset godina u Švicarskoj smanjio za 50 posto.

Zainteresiranima se u oglasu ne nudi plaća, već duhovnost, molitva i kontemplacija. Od zainteresiranih se traži da su neovisni, ali ipak sposobni za život u zajednici, da su radoznali i da imaju inicijativa. Oglas je na njemačkom jeziku, a objavljen je na njihovoj web stranici.

Osim ovoga kapucini u Švicarskoj nude i mogućnost življenja u samostanu na određeno vrijeme, točnije od tri do najviše šest godina.

Fra Damian Keller OFMCap, zadužen za promicanje duhovnih zvanja Švicarske kapucinske provincije kaže kako je ovaj oglas već obišao svijet i da se već javljaju mladići zainteresirani za kapucinski red. Postoji i mogućnost da časna braća nakon novicijata i dalje rade u svome svjetovnom zvanju i da žive i mole u samostanu.

Inače, Švicarska kapucinska provincija danas broji oko 140 redovnika u 12 samostana, dok u svijetu ima oko 11 tisuća kapucina. Do sada je zbog velikog manjka novih zvanja moralo biti zatvoreno oko 10 kapucinskih samostana.

Spomenimo i to da je Kapucinski red nastao 1525. godine, a danas ih je u svijetu oko 11.000!

                                                Autor priloga: Francisko Pavljuk

ponedjeljak, 15. listopada 2012.

Sve više mladih razmišlja o duhovnom pozivu



Nedavno je u SAD provedeno istraživanje među mladima, te nam otkriva da sve veći broj katolika u Sjedinjenim Američkim Državama razmišlja o svećeničkom i/ili redovničkom zvanju.

„Iako mnogi govore o manjku broja svećenika i naglom padu broja duhovnih zvanja, studija pokazuje da takav pad ne postoji kod mladih katolika u SAD-u“, stoji u izvješću istraživanja čije je rezultate 9. listopada objavila Američka konferencija katoličkih biskupa.

Istraživanje pokazuje da je među ispitanim katolicima 12% muškaraca i 10% žena ozbiljno razmatralo svoj duhovni poziv.

3% muških i 2% ženskih ispitanika izjavilo je da ‘vrlo ozbiljno’ razmišlja o svećeničkom/redovničkom zvanju. To dakle obuhvaća 350.000 neoženjenih muškaraca i više od 250.000 neudanih žena“, stoji u izvješću.

Nadalje, katoličko obrazovanje u tome igra važnu ulogu. Kod muških ispitanika koji su pohađali katoličku srednju školu postoji šest puta veća vjerojatnost da razmišljaju o duhovnom zvanju. Kod žena koje su pohađale katoličku osnovnu školu tri puta je veća vjerojatnost da razmišljaju o zvanju, nego kod onih koje nisu pohađale takvu školu.

„Poticanje i ohrabrenje je važno“, pokazuje istraživanje. Dvostruko je veća vjerojatnost da će osoba razmišljati o duhovnom zvanju ako joj netko daje oslonac i poticaj.

Prema istraživanju, ostali pozitivni faktori koji su utjecali na duhovna zvanja kod mladih jesu:

           a) sudjelovanje na Svjetskom danu mladih
           b) Nacionalnoj konferenciji mladih katolika
           c) korištenje medijima vjerskog sadržaja
           d) poznavanje osobe koja živi posvećenim životom.

ponedjeljak, 8. listopada 2012.

Molitva kad razmišljaš o duhovnom zvanju


Gospodine Isuse,
dugo sam čekao na ovaj trenutak.
Trebalo mi je vremena da
razgovaram s tobom u četiri oka,
posebice da te slušam.
Da budem iskren, doista mi ne prestaješ slati poruke.
Problem je što ih ne želim uvijek primiti.
Ponekad ih otjeram glazbom, prijateljima, bukom...

Usprkos tome, ne mogu zanijekati –
osjećam veliku prazninu,
čak i ako se to izvana ne vidi.
Pa ipak, kada mi dođe tvoj smiren poziv: “Hajde za mnom”,
srce mi preplave svjetlo i mir.
Čim začujem ova poziv u dubini svoje duše,
pitam se kako to da si odabrao baš mene između stotina i tisuća mladih.
Ali zašto Gospodine?
Zašto baš mene?
Što je toliko posebno u meni da me
pozivaš slijediti te kao svog odabranog apostola?

Tada mi pada na pamet tvoj prvi poziv učenicima i kažem si:
“A što je to bilo tako osobito u
Petru, Jakovu, Ivanu i Andriji...?
Nisu li i oni bili ljudi poput drugih?
Nisu li griješili poput svih drugih?
Nisu li bili slabi, ponašali se izdajnički i kukavički poput svih drugih?
A ipak si ih odabrao: “Ti nisi odabrao mene, ne, ja sam odabrao tebe.”  
Zapanjuje pomisao da ovi siromašni ribari s Tiberijadskog jezera
nisu nimalo oklijevali ostaviti na obali zauvijek,
'mrtve mreže' cijelog svog života.

A meni je tako teško ostaviti obitelj,
udobnost moga doma,
navezanost na djevojku (dečka),
izglede da ostvarim karijeru,
svoje osobne planove,
svoju slobodu...

Ali s druge strane ti me također privlačiš
i to nekom osobitom silom
jer si mnogo više od bilo koje osobe ili stvari ovoga svijeta.
Tvoja osobnost, krajnja širokogrudnost,
nježnost prema nama, blagost srca i divota tvoga kraljevstva,
sve me to strahovito privlači.

Znam da ću uz tebe biti istinski sretan;
znam da ćeš ugasiti moju žeđ za vječnošću,
i da ću s tobom trajno obilježiti ovaj svijet,
čineći dobro u tvoje ime.

Ali bojim se.
Plaši me upuštanje u pustolovinu kojom riskiram sve,
premda znam da njome mogu zadobiti sve.
Gospodine, udijeli mi velikodušnost
da krenem za tobom bez oklijevanja,
da prerežem spone tugovanja
koje me vezuju za obalu i zadržavaju me
da se ne otisnem na more svijeta,
s tobom, kapetanom moga broda.
Podaj mi hrabrost, podaj mi snagu.
Znam da neću imati viđenja, ukazanja, ni ništa slično.

Ipak, tvoj glas neće prestati jasno odjekivati mojom dušom
i nesumnjivo me pozivati: “Hajde za mnom”. 
Slijedit ću te, Gospodine.
Slijedit ću te kamo god išao,
i kamo god me vodio.
Ići ću s tobom,
nosit ću svoj križ i dizat ću se s tobom da spasim svijet.
Molim te samo za tri stvari:
podaj mi vjeru, velikodušnost i hrabrost;
jednom riječju – ljubav. Amen.

utorak, 2. listopada 2012.

Što je to celibat i koliko je u današnje vrijeme opravdan?


Franjevci kapucini (OFMCap)
Celibat znači beženstvo, bezbračnost.
U jednom od dokumenata Drugoga vatikanskog sabora kaže se: Celibat mnogostruko pristaje svećeništvu. Cijelo je naime svećeničko poslanje posvećeno službi novoga čovještva što ga Krist, pobjednik smrti, po svom Duhu podiže u svijetu. (…) Svećenici se obdržavanjem celibata radi kraljevstva nebeskoga posvećuju Kristu na nov i odličan način; uza nj lakše pristaju nepodijeljenim srcem, u njemu se i po njemu slobodnije predaju službi Bogu i ljudima, slobodnije služe njegovu kraljevstvu i djelu višnjega preporađanja te tako postaju sposobniji da prime u većoj mjeri očinstvo u Kristu. (…) Osim toga oni postaju živi znak onoga budućeg svijeta koji je po vjeri i ljubavi već prisutan, u kojem se sinovi uskrsnuća neće udavati niti ženiti (Presbyterorum Ordinis III, 16).

U prvoj Crkvi celibat je bio preporučan onima koji su ulazili u svećeništvo. Obvezan u Katoličkoj Crkvi postaje u 11. stoljeću u vrijeme pape Grgura VII. Kandidati za svećeništvo prije samoga primanja svetih redova biskupu obećavaju da će svoju službu vršiti u beženstvu. Celibat je zasigurno veliko bogatstvo i blagoslov u Katoličkoj Crkvi, jer svećenicima omogućava da se u cijelosti predaju službi kraljevstva nebeskoga.
Celibat je čisto crkveni zakon i Crkva ga može dokinuti, jer svećeništvo po svojoj naravi ne zahtijeva nužno i celibat (grkokatolici, pravoslavci i protestanti imaju praksu oženjenih svećenika). Crkva je pak svjesna koliko milosti Bog daje preko celibata onima koji ga iskreno žive i kolika je prednost kad se svećenik nepodijeljena srca predaje u službu Bogu i ljudima.

Mnogi danas teško shvaćaju celibat i smatraju ga nepotrebnim teretom. Teško mogu razumjeti one koji ga dragovoljno prihvaćaju radi kraljevstva Božjega. Zagovornici su ukidanja celibata jer smatraju da bi bilo više svećenika kad ovaj poziv ne bi bio nužno povezan s beženstvom.
Praksa pak pokazuje da one Crkve koje imaju oženjene svećenike ne obiluju zvanjima. Bog izabire one kandidate koji će njegovom pomoću i vlastitim odricanjem svoje svećeništvo živjeti u beženstvu i nepodijeljenim srcem raditi na širenju kraljevstva Božjega.

                                                                                                                                   S. Lončar

subota, 29. rujna 2012.

Susret za duhovna zvanja


Pod motom „Vikend u samostanu kod kapucina“, od 21. do 23. održan je promotivni susret za duhovna zvanja Hrvatske kapucinske provincije sv. Leopolda Bogdana Mandića u istoimenom samostanu u zagrebačkoj Dubravi.

Organizator susreta, fra Juro ŠIMIĆ, provincijski promicatelj duhovnih zvanja, ističe kako je cilj ovoga susreta bio mladićima koji razmišljaju o duhovnom zvanju, omogućiti bolje upoznavanje s franjevcima kapucinima, s njihovim samostanom i redovničkim načinom života.

„Kroz sudjelovanje na zajedničkoj euharistiji, molitvi (osobnoj i zajedničkoj s braćom redovnicima), razgovor, predavanja, zajedničko druženje i rad nakana nam je bila pomoći im otkriti i spoznati volju Božju za njih i njihov život.“, rekao nam je fra Juro.

S druge strane, jedan od sudionika ovog susreta, ispričao nam je da je odlučio sudjelovati u njemu jer razmišlja o redovničkom pozivu te je želio izbliza vidjeti kako oni žive. Priznaje da je bio pun predrasuda prema franjevcima - kapucinima; očekivao je da u samostanu vlada strogi režim, da je tamo gotovo kao u kamenom dobu te da kapucini po cijele dane šute i mole. Tijekom dana provedenih u samostanu imao je priliku uvjeriti se da to nije tako.

„Moje predrasude o kapucinima pale su u vodu nakon što sam se nakon par sati provedeni u samostanu već osjećao kao kod kuće. Fratri su me oduševili svojom jednostavnošću i pristupačnošću. Posebno mi je bilo drago što postoji jednakost i svi sudjeluju u svim poslovima kao što je pospremanje stola nakon objeda, a zajednička molitva i razgovori uvelike pomažu u izgradnji svakog člana zajednice“, podijelio je s nama jedan od sudionika.

Tijekom tri dana, koliko je trajao susret mladići su imali prilike upoznati se s redovničkim načinom života, slušali su predavanja i životne priče braće kapucina te su obavljali 'sitne' poslove kao da su članovi njihove zajednice.

„Mnogi ljudi dolaze i nalaze utjehu kod njih. Oni su otvoreni i za siromašne i za manje siromašne ljude, ali ljudi iz tog samostana odlaze sa smiješkom na licu. Zahvalan sam što sam imao mogućnost vidjeti i doživjeti život u samostanu.“, zaključio je naš sugovornik.

Franjevci kapucini djeluju u Hrvatskoj od 1610.g. kada je izgrađen prvi samostan u Rijeci. Prošle godine, svečano su proslavili 700 godina svojega djelovanja u našoj domovini. Djelatnost braće kapucina u hrvatskoj danas je uglavnom vezana uz župni pastoral, ali i vode tipično franjevačko-kapucinske djelatnosti: pučke pobožnosti, pučke misije, vođenje duhovnih vježbi i obnova, rad s ministrantima, članovima Franjevačkog svjetovnog reda i Frame. Braća kapucini imaju svoje samostane u Varaždinu, Osijeku, Rijeci, Karlobagu, Splitu, Dubrovniku, Topuskom te dva u Zagrebu: samostan sv. Leopolda Bogdana Mandića i samostan sv. Mihaela Arkanđela koji je 1941.g. dao izgraditi bl. Alojzije Stepinac.
                                                               Autor: M. Andrijević

nedjelja, 12. kolovoza 2012.

Duhovni poziv: otajstvo Božjega izabranja

 
"Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda Isus Šimuna i Andriju, brata Šimunova, gdje ribare na moru; bijahu ribari. I reče im: 'Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!' Oni odmah ostaviše mreže i pođoše za njim. Pošavši malo naprijed, ugleda Jakova Zebedejeva i njegova brata Ivana: u lađi su krpali mreže. Odmah pozva i njih. Oni ostave oca Zebedeja u lađi s nadničarima i pođu za njim.

                                                                                             (Mk 1, 16-20)

Smile Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me! Smile

Slobodno možemo ustvrditi: ne samo da ljudi trebaju Boga, nego i Bog treba nas ljude! Bog je djelo naviještanja Evanđelja i spasenja roda ljudskoga povjerio ljudima, tj. Crkvi. Zato Crkva - ako želi opstati i vršiti svoje temeljno poslanje - treba ljude koji će se u njoj angažirati, odn. raditi za Božju stvar. Dakle, Bog treba ljude u Crkvi koji će naviještati Radosnu vijest, dijeliti njegove sakramente, svjedočiti ljubav prema bližnjemu i ljude na različite načine poučavati i privoditi Kristu. Crkvi trebaju svećenici koji će biti predvoditelji zajednice i predsjedatelji Euharistije. No, uz svećenike Božjem narodu trebaju i đakoni koji će – uz svećenike – propovijedati i dijeliti sakramente. Crkvi trebaju i redovnici i redovnice koji će radikalnije živjeti evanđeoske savjete i stavljati se u službu braći ljudima. Bogu i Crkvi trebaju i angažirani vjernici laici koji će zdušno raditi na socijalnom i karitativnom području. Još više kršćanstvu trebaju laici koji će u svjetovnim okolnostima – u svojim obiteljima i radnim mjestima – živjeti svoju vjeru u Isusa Krista.

* * * * * *
Najprivlačnija „avantura“ koja se čovjeku može dogoditi jest „avantura“ susreta s Bogom, s Isusom iz Nazareta. Bog na tu „avanturu“ sa sobom poziva svakog čovjeka, jer je on Otac svih ljudi. Blaženi papa Ivan Pavao II. poziva mlade na odvažnost u „avanturi s Bogom“ ističući da nema ljepšeg zvanja nego što je davati Krista drugima i približavati druge Kristu – Dobrom Pastiru. No, da bi se glas Dobrog Pastira čuo potrebno je slušati. Prihvatiti Božju Riječ, sačuvati je, učiniti da ona donese rod, baš kao što zemlja čini sa sjemenom.


Što je duhovni poziv?
Duhovni poziv je prije svega Božji dar i milost. U korijenu svakog poziva nalazi se Bog koji k sebi poziva čovjeka da ga slijedi onako kako On hoće. Mnoge primjere možemo pronaći u Svetom Pismu, a upravo različiti prizori Božjega pozivanja ljudi čine najdojmljivije stranice Biblije. »Poziv Mojsija pred gorućim grmom (Izl 3), Izaije u Hramu (Iz 6), razgovor između Jahve i mladog Jeremije (Jr 1). Svi oni uprisutnjuju Boga u njegovu veličanstvu i misteriju, a čovjeka u svoj njegovoj istinitosti, u njegovu strahu i plemenitosti, u njegovim mogućnostima opiranja i prihvaćanja« (Rječnik biblijske teologije, ur. X. – L. Dufour i suradnici, Zagreb, str. 943).
Svaki čovjek u sebi nosi klicu nekog poziva, a preko kojega se onda ostvaruje kao čovjek i kršćanin. Većina ljudi se posvećuje obiteljskom životu. No, ima i onih koji se niti žene niti stupaju u duhovni poziv, nego se u svijetu kao ljudi i kršćani posvećuju služenju ljudima. No, ima i onih koji u srcu osjećaju da su pozvani na radikalnije nasljedovanje Isusa Krista, ond. život po Evanđelju. To su oni muškarci i žene koji Bogu i ljudima služe kao svećenici, redovnici ili redovnice.
Poziv na Bogu posvećeni život pretpostavlja s Božje strane milosni izbor (usp. Pnz 7, 7-10; Ef 1,4; 1 Kor 1, 26), a od onoga koji se odaziva traži se slobodan odgovor i pristanak (Post 12, 1-4; Iz 6, 8-9; Jer 1,7).

Kako se događa i rađa duhovni poziv?

"Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas da idete i rod donosite i rod vaš da ostane". (Iv 15,16)

Duhovno zvanje se u čovjeku rađa sasvim obično, ne spektakularno. Božji poziv je većinom tih. Kao kod svjetovnih zanimanja tako i kod duhovnih nema izuzetnim događaja. Zakon je to Božje psihologije. S duhovnim pozivom je kao sa stvarima u prirodi: sve ima svoj blagi ritam. Duhovni poziv jest jedan normalan izbor u životu čovjeka, jednako kao što se npr. bira poziv liječnika, pravnika i tome sl. U duhovnom pozivu nema nekih tajnovitosti. Sve ide prirodno i susljedno. Sve započinje u vjeri, raznim poticajima, određenim sviđanjem, a nastavlja se ostvarivanjem želje.
Na kako sve različite načine Bog k sebi poziva izabranike, zorno nam opisuju Evanđelja, kada govore o pozivu apostola. Kao što je povijest poziva svakog apostola jedinstvena, tako je i povijest svakog svećeničkog i redovničkog zvanja jedinstvena i neponovljiva. Netko se za duhovni poziv odluči već zarana, u djetinjstvu, u ozračju kršćanske obitelji koja sakramentalno živi i u kojoj se moli. Kod nekoga se duhovno zvanje počinje oblikovati pod utjecajem uzorna svećenika. Za neko duhovno zvanje treba zahvaliti ustrajnim molitvama i mnogim žrtvama mnogih neznatnih majki i pobožnih vjernika. Želja za duhovnim pozivom kod nekoga se može javiti prigodom svečanosti Mlade mise. Slobodno i jednostavno možemo reći: koliko je duhovnih zvanja, toliko je i neponovljivih Božjih "avantura", poziva!

Smile Odvaži se i ne boj se Bogu reći: Evo me! Smile

U današnje vrijeme kad je veća kriza "Odziva" nego "Poziva", duhovna zvanja - kako postojeća tako i nova (svećenička i redovnička) - više od svega trebaju našu žarču molitvu i podršku (osobnu i zajedničku).
A upravo osobama koje se od Boga osjećaju pozvanima u duhovni poziv, blaženi papa Ivan Pavao II. preporuča da prije svega dopuste Isusu da im progovori u molitvi:

»Danas, predragi mladi, postoji mnoštvo glasova koja žele prevariti vaše savjesti. Kako razlikovati glas koji daje pravi smisao vašemu životu? Isus se daje čuti u tišini i u molitvi. U toj atmosferi intimnosti s njim, svatko od vas moći će osjetiti poziv Dobrog Pastira koji vam govori: Pođi za mnom! (usp. Mk 2,14; Lk 5,27) … Koji je vaš odgovor? Nedostaje li vam možda hrabrosti odgovoriti s DA? Osjećate li se sami? Pitate li se je li moguće posvetiti se u nasljedovanju Isusa u potpunosti za čitav život? Ako vas On zove i privlači k sebi, budite sigurni da vas neće napustiti. Mnogo puta čitamo u Evanđelju: Ne bojte se! (usp. Mt 14, 27) Mk 6, 50); Neću vas ostaviti kao siročad! (usp. Iv 14, 18). Želi reći da On poznaje naše poteškoće, i da pozvanima daruje snagu i hrabrost da ih nadvladaju. Isus je sve u našemu životu. Zato se pouzdajte u njega«.
         (Izvor: Poruka za XXI. svjetski molitveni dan za duhovna zvanja).

Bog treba suradnike koji će riječima i djelima govoriti i svjedočiti o „najvećem umjetniku svih vremena“ Isusu Kristu. A poziv na nasljedovanje Isusa Krista – po krštenju – Bog upućuje svakom čovjeku. Naši roditelji i kumovi na krštenju su za nas rekli „DA“ – želimo biti Kristovi učenici. No, njihov 'da' treba sada postati i mojim 'DA', ne samo riječima, nego još više životom i djelima. Isus i svakome od nas danas ponovno upućuje svoj poziv: „Slijedi me“! Na svakome je od nas hoće li taj Kristovo poziv na nasljedovanje čuti i u slobodi i radosti mu se odazvati i reći: „Evo me“!

* * * * *

MOLITVA ZA IZBOR ZVANJA

Duše sveti, Duše mudrosti i savjeta,
pomozi mi pri izboru životnog zvanja,
tom tako važnom i odlučnom koraku za cijeli život.
Prosvijetli me da spoznam pri tome Tvoju svetu volju.
Rasvijetli također i moje roditelje, prijatelje
i sve one koji se brinu za mene da me ispravno savjetuju.
Poput sv. Oca Franje Asiškog, pokaži i meni
što je najboje za moju vremenitu i vječnu sreću.
Udijeli mi snagu da prevladam sve teškoće
koje mi otežavaju dobar i sretan izbor zvanja.
Pomozi mi da se osposobim za dužnosti
što će ih moje buduće zvanje od mene zahtijevati.
Budi uzame sada i čitavoga života
te me sretno vodi do vječnoga cilja.
Nebeska majko Marijo, budi mi Majka dobroga savjeta
i moli za mene pri izboru životnog zvanja,
ali i u svim životnim teškoćama i iskušenjima.
Sveti Anđele, moj čuvaru, budi mi savjetnik i moli za mene!
Isuse, Dobri pastiru, pruži mi ruku i vodi me
stazom kojom Ti želiš. Amen.

* * * * *

Ako razmišljaš o duhovnom pozivu - bilo za redovnika, bilo za svećenika - slobodno nam se javi i piši, ali se prije svega moli Duhu Svetom kako bi mogao spoznati što je volja Božja za tebe i tvoj život.
Usudi se, poput našeg svetog nadahnitelja Franje Asiškog, i sam postaviti pitanje: "Gospodine, što želiš da učinim?"

* Zainteresirani su nas slobodni kontaktirati na:

FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap
provincijski promicatelj zvanja
Sv. Leopolda Mandića 41
10040 ZAGREB
Ili:

subota, 4. kolovoza 2012.

Osluškuj što ti Gospodin govori


Ne trebaš biti mudar da bi mi se svidio;
Sve što trebaš činiti je: željeti da me ljubiš.
Jednostavno mi govori kao što bi govorio
nekome koga voliš.
Ima li nekih ljudi za koje bi me želio moliti?
Reci mi njihova imena i moli me što god želiš.
Ja sam velikodušan i znam sve njihove potrebe,
ali želim da ti pokažeš svoju ljubav prema njima
i prema meni, s povjerenjem daje najbolje
ono što ja učinim.
Pričaj mi o siromašnima, bolesnima i grešnima.
I ako si izgubio prijateljstvo ili nečiju naklonost,
pričaj mi i tome.
Ima li nešto što želiš za svoju dušu?

Ako želiš, možeš ispisati dugu listu svih svojih potreba
 i doći i čitati mi.
Pričaj mi o stvarima za koje se osjećaš krivim.
Dat ću ti oproštenje ako ga prihvaćaš.


Pričaj mi jednostavno o svom ponosu,
svojoj osjetljivosti, egocentričnosti,
svojoj bijedi i lijenosti.
Ja te ipak volim, unatoč tome.
Nemoj se sramiti: ima mnogo svetaca u nebu
koji su imali iste pogreške kao i ti.
Molili su me i, malo po malo,
njihove pogreške su se ispravile.
Nemoj oklijevati moliti me blagoslov za tijelo i duh,
za zdravlje, za pamćenje i uspjeh. Ja ti mogu sve dati.

I ja uvijek dajem sve stoje potrebno
da bih učinio duše svetijima,
onima koji to doista žele.
Što je to što želiš danas?
Reci mi jer ja čeznem za tim da ti činim dobro.
Koji su tvoji planovi?
Pričaj mi o njima.
Ima li netko koga bi htio razveseliti?
Što želiš učiniti za njih?
Ne želiš li učiniti nešto i za mene?
Ne želiš li učiniti nešto dobra za duše svojih prijatelja
koji su mene možda zaboravili?
Pričaj mi o svojim neuspjesima,
i ja ću ti pokazati njihov uzrok.

Koje su Tvoje brige? Tko ti je zadao boli?
Reci mi sve to i dodaj da ćeš im oprostiti
i biti dobrohotan prema njima.
I ja ću te blagosloviti.
Bojiš li se nečega?
Imaš li kakve muke, nepotrebne strahove?
Povjeri se meni.
Ja sam tu.
Ja vidim sve.
Ja te ne ću ostaviti.

Nemaš li radosti o kojima bi mi pričao?
Zašto ne podijeliš svoju sreću sa mnom?
Reci mi što se dogodilo od proteklog dana
što te ohrabruje i tješi.
Što god to bilo, veliko ili malo,ja sam to pripremio.
Pokaži mi svoju zahvalnost.
Opterećuju li te kakve napasti?
Popuštanje napasti uvijek remeti mir tvoje duše.
Moli me i ja ću ti pomoći da ih nadvladaš.
A sada pođi. Nastavi svoj rad ili igru, ili neki drugi posao.
Pokušaj biti mirniji, ponizniji, ljubazniji;
i vrati se brzo i donesi mi vjernije srce.
Sutra ću imati još više blagoslova za tebe.

                                                                               NEPOZNATI AUTOR


(Preuzeto iz knjige: ENJOY THE LORD, John T. Caitor, J.C.D., str. 13-14.)

utorak, 31. srpnja 2012.

Neki mogući znakovi duhovnog poziva


Najčešće se simpatija prema svećeništvu javlja u djetinjstvu koja s vremenom sazrijeva i prerasta u životnu odluku. Nekoga će na ostvarenje duhovnog poziva potaknuti primjer nekoga uzhornog redovnika, župnika ili kapelana. Usrdne molitve roditelja ili baka također znaju biti poticaj na razmišljanje i odluku.

No, postoje znaci raspoznavanja zvanja koji mogu pokazati nečiju prikladnost za duhovno zvanje:

- spremnost na suradnju sa svećenikom, kako kod pripremanja bogoslužja, tako kod drugih poslova oko crkve;  

- otvorenost i želja da se nešto lijepo učini za Boga i svoju crkvu

- odvažnost i spremnost da ne očekujem nagradu za moju pomoć i služenje bližnjima;

- sklonost prema molitvi i čestom dolasku u crkvu;

- radost u sudjelovanju kod mise i želja za čestim primanjem svete pričesti;

- ako rado slušam, razmišljam i razgovaram o svetim stvarima

- neki nutarnji 'nemir' u pogledu sadašnjeg života i to bez vanjskog razloga (kod starijih);

- uvjerenje da uz Božju pomoć mogu živjeti u beženstvu i tako nesebično cijeli život darivati se drugima.

Pokušaj zamisliti kakav bi bio vjerski život u tvome mjestu i okolici da nema svećenika. Nije li za vjerski život određene sredine nužno potrebno i svećeničko zvanja?
I put do ostvarenja svećeničkog zvanja nije tajnovit. Štoviše, vrlo jednostavan. Sve počinje s onim: - to mi se sviđa, to volim, osjećam da ću se tu naći, ostvariti sebe. I treba krenuti.
Kad bi bio u prilici da razgovaraš s tisuću svećenika i kada bi ih pitao kako da su izabrali baš to zvanje, bio bi iznenađen kako su mnogi pozivi bili različiti i istovremeno , na neki način, slični.

Bog svakoga poziva na sebi svojstven način. Najčešće nisu u pitanju neki iznimni događaji, već sasvim obični i jednostavni. Kao što je u prirodi red i sve ide postupno svome ostvarenju, kao što se jednostavno izabiru druga zanimanja, tako je i s duhovnim zvanjem. Hod do konačnog ostvarenja duhovnog zvanja - svećeničkog ili redovničkog - iziskuje veliku žrtvu, ali je to put k radosti. Nije lako odreći se obitelji, braka.... No, kao i svako zvanje u svijetu, tako i duhovno traži velika odricanja i ustrajnost. Možda si tomu svjedok i ti sam dok promatraš vlastitu obitelj?

subota, 28. srpnja 2012.

Tko može postati svećenikom?





Isus Krist, Dobri pastir!
Svećenikom i redovnikom može postati svaki mladić, sa završenom srednjom školom, primljenim sakramentima, odgojen u vjeri, psihičkog i fizičkog zdravlja, te onaj koji osjaća Božji zov da postane Njegovim svužbenikom. Božji poziv moguće je najlakše otkriti molitvom, sakramentalnim životom, konkretnim kontaktom ili razgovorom sa nekim svećenikom ili redovnikom (usmeno ili pismeno).


No, da bi netko postao svećenikom nije dovoljno samo željeti. Za to je potrebno imati završenu četverogodišnju srednju školu  (bilo kojeg usmjerenja) koja je uvjet za upis i završetak teološkog studija.

Mladić koji je već u osnovnoj školi osjetio Božji poziv može srednju školu pohađati u vašem sjemeništu u Varaždinu. U njemu će uz srednjoškolsko obrazovanje, uz vodstvo odgojitelja - svećenika, kvalitetnije shvatiti i upoznati Božji poziv koji može biti svećenički i/ili redovnički!

* Za sve upite, oni koji se od Boga osjećaju pozvanima da Mu služe, slobodni su mi pisati na

Elektornska pošta: duhovno.zvanje@gmail.com

nedjelja, 22. srpnja 2012.

Otkriti svoj poziv


Sv. Franjo Asiški: "Gospodine, što želiš da učinim"?

Zadatak je svakoga od nas, da malo po malo otkrivamo svoj zadatak, jer Božji poziv ne prestaje našim dolaskom u život, on traje čitav život. Moramo otkriti smisao svoga postojanja, svoje poslanje. Na Božji poziv odgovaram cjelokupnim svojim životom koji obuhvaća i moje zanimanje i moj osobni poziv. Bez obzira bio u braku, redovništvu ili svećeništvu svi mi imamo jedan zajednički poziv, a to je biti čovjek.
Bitno je da čovjek bude svjestan toga svoga životnog, univerzalnog poziva i poslanja. Samo čovjek koji je toga svjestan, može svoj život proživjeti na najdublji, najiskreniji i najsmisleniji način. Čovjeku koji je prožet takvom sviješću, sve u životu ima smisao, svoju ljepotu, svoju draž, a to je neophodno da bi čovjek bio sretan i u svome pozivu i u svome poslu! Tada se čovjekov poziv i njegov posao stapaju u jedno u ŽIVOTNI POZIV!

„Vječni paradoks svećenika! On nosi u sebi proturječnosti! Cijenom vlastitog života pomiruje u sebi vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Uistinu, ništa nije tkao slabo kao svećenik. Nema u svojim rukama ni političkih sredstava, ni financijskih izvora, ni snagu oružja, čime se svi drugi služe da bi osvojili zemlju. Njegova snaga je baš u tome da je razoružan i da sve „može u onome koji ga jača“. Ništa nije tako maleno tako prezreno, toliko napadano u povijesti kao što je svećenstvo. A ipak ljudi kleknu pred njim na koljena. Do konca vremena svećenik će biti najviše ljubljen i najviše mržen među ljudima. Najviše urastao u zemaljsko i najviše ga nadilazi. On je najbliži brat i jedini protivnik. Do konca vremena – njegov misterij – koji je u njemu samom zagonetka vrijedna svakog poštovanja – probijat će gustoću događaja i civilizacija i bit će veliko svjedočanstvo nevidljivog kraljevstva.“

                                       Kardinal Suhard, nadbiskup pariza

utorak, 26. lipnja 2012.

Novi dokument o uputama za pastoral duhovnih zvanja

U ponedjeljak, 25. lipnja u Tiskovnome uredu Svete Stolice kradinal Zenon Grocholewski, pročelnik Zbora za katolički odgoj, te tajnik Zbora nadbiskup Jean-Louis Bruguès i mons. Vicenzo Zani, dotajnik Zbora, predstavili su novi dokument za promicanje svećeničkih zvanja, pod naslovom 'Pastoralne upute za promicanje svećeničkih zvanja'.
Nakon kratkog uvoda o nastajanju dokumenta kardinal je rekao da je dokument podijeljen u tri dijela. U prvom dijelu prikazano je sadašnje stanje svećeničkih zvanja u raznim dijelovima svijeta kao i skrb za svećenička zvanja. U drugom se dijelu dokumenta sažeto govori o identitetu službenog svećeništva, prema čemu valja usmjeriti skrb za svećenička zvanja, dok su u trećem dijelu dokumenta obrađeni prijedlozi na poticanje pastoralne skrbi za svećenička zvanja – kazao je kardinal.
Govoreći o shvaćanju dokumenta, naročito prvoga dijela, rekao je da je ono razvidno u zaključnom članku gdje se veli: Skrb za svećenička zvanja trajan je izazov za Crkvu. Ta tvrdnja ima bar dva značenja, prvo je vrlo jasno a ističe trajnu obvezu Crkve za svećenička zvanja, a drugo je da su i sve crkvene zajednice dužne trajno voditi brigu o svećeničkim zvanjima – ustvrdio je kardinal dodajući da su u dokumentu navedena tri glavna razloga ne odazivanju svećeničkom pozivu, naročito u zapadnim zemljama, a to su pad nataliteta, kriza obitelji i sekularizirani mentalitet, a slijedom toga i zanemarivanje kršćanske prakse.
O drugom dijelu dokumenta kako je rekao tajnik Zbora nadbiskup Jean-Louis Bruguès, govori se o svećeničkom pozivu s teološkog, duhovnog i crkvenog motrišta u svjetlu nauka II. vatikanskog sabora i crkvenoga učiteljstva, a u trećem su dijelu dokumenta, ustvrdio je dotajnik Zbora, prijedlozi za pastoral svećeničkih zvanja.

subota, 28. travnja 2012.

Papa Benedikt XVI. o daru svećeništva


Svećenićko ređenje

Svećeničko je ređenje događaj s višestrukim dubokim značenjem. Ponajprije za mjesnu Crkvu, onda za samoga ređenika i njegovu najbližu rodbinu. Posebno značenje ređenja još pridolazi kad nekoga Papa zaredi, kako će to sutra učiniti da će zarediti devetoricu đakona, koji su nakon sedam godina sjemeništa napokon stigli do žuđenoga cilja, a što je zapravo početak.

Svakoj bi mjesnoj Crkvi to imala biti radosna briga, ako želi da se Kristova otajstva spasenja ponazočuju u njoj po djelovanju svećenika za život svijeta. Kolika je također odgovornost na svakom koji je pozvan da se upriličuje svojem Učitelju u svem svojem životu u kojemu ne će nedostajati ni lijepih, svijetlih trenutaka, ali ni onih manje lijepih sve do razapinjanja, pogotovu u obavijesnim sredstvima. Vjerujemo da je svaki mladomisnik toga svjestan, ali u toj svijesti valja ustrajati i pouzdavati se u moć molitve, a to znači da sam moli, ali i da drugi za njega mole.

Često se čuje od ljudi koji se obraćaju roditeljima: blago vama što imate sina svećenika ili kćer časnu sestru. No kad Bog pokuca na vrata srca nekog njihovog djeteta, onda si ne žele to blaženstvo. Zajedno sa svećenikom doista se Bogu prinose i njegovi roditelji, braća i sestre.

                                                                             * * * * *

U nedjelju, 29. travnja, na nedjelju Isusa Krista Dobroga Pastira, slavi se 49. svjetski dan molitve za zvanja. Tom će prigodom papa Benedikt XVI., tijekom svečane Svete Mise u Bazilici svetoga Petra, za svećenike zarediti devet đakona iz Rimske biskupije.

Podsjetimo se stoga na neke misli iz članka, tada teologa Josepha Ratzingera, o svećeništvu, koji je 28. svibnja 1970. godine objavio vatikanski dnevnik L'Osservatore Romano.

„Pitanje svećeničke službe u Crkvi iznenada je postalo vrući problem. Postoji li opravdano sakramentalno svećeništvo?“ – tim temeljnim pitanjem započinje dugi članak budućega pape. Tada profesor dogmatske teologije na Sveučilištu u Regensburgu, odmah ističe da bi nas suvremena kriza trebala potaknuti, da s novom pozornošću slušamo poruku izvorā prepuštajući se da nas ona ponovno oplodi i vodi. Joseph Ratzinger potom prati čitatelja u zanosnoj analizi Pavlovih poslanica, te dolazi do tvrdnje da nije teško dokazati ono što već sām Novi Zavjet pokazuje, jedinstvo između apostolata i svećeništva. Ta je struktura – dodao je – prikazana kao stalna stvarnost u Crkvi. Ta se povezanost pojavljuje već u Lukinim spisima. Svećeništvo Crkve stoga, - napisao je teolog Joseph Ratzinger – nije protivno svjedočanstvu Novoga Zavjeta, nego je čvrsto usidreno u njemu.

Nitko neće poreći da su se u povijesti Crkve uvijek izmjenjivali znakovi zamračenja, ali to ne stavlja u pitanje svećeništvo kao takvo, nego nas kojima je ono preneseno kao zadaća – istaknuo je budući papa Benedikt XVI. te upitao – Jesmo li doista sigurni da je tmina postojala samo u drugim vremenima? Ili, nije li možda tako da svako doba ima ponovno prihvatiti Gospodinov dar?
U završnom dijelu svojega razmišljanja Joseph Ratzinger napominje da je očišćujuća snaga povijesnoga istraživanja važna, ali nije dostatna, jer razmišljanje ima svoje boravište u životu, i od njega prima svoje pretpostavke i svoja ograničenja. Te dodaje:
Samo ako uvijek ponovno prihvatimo u toj cjelokupnosti Gospodinov dar, naše razmišljanje može pronaći put. Kristovo se svećeništvo ispunilo na Križu. Križ stoga jest, i ostaje, temelj i stalno središte kršćanskoga svećeništva koje svoje ispunjenje može pronaći samo u raspoloživosti vlastitoga 'ja' pred Gospodinom i pred ljudima – napisao je u članku Joseph Ratzinger.

                                                                                      * Priredio:
                                                                                       Fra Juro Šimić, OFMCap
                                                                                       E-mail: duhovno.zvanje@gmail.com

četvrtak, 19. travnja 2012.

Odaziv u duhovni poziv



"Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!"
Oni brže bolje ostave mreže i pođu za njim. (Mt 4, 19-20)

Duhovni poziv je uvijek bio i za svagda ostaje nešto tajanstveno i neobjašnjivo. Bog je od početka pozivao ljude da Ga slijede, počevši od praoca našega Abrahama pa sve do danas. Crkva je uvijek posebnu pažnju poklanjala brizi za nova svećenička i redovnička zvanja.
Molitvena nakana Crkve za ovaj mjesec - travanj - upravo je posvećena molitvi za nova duhovna zvanja. U ovom istom mjesecu - travnju - Crkva već godinama obilježava tzv. Svjetski molitveni dan za duhovna zvanja (ove godina taj dan pada 29. travnja). Crkva nas poziva da na taj dan više nego inače razmišljamo i molimo za nova zvanja. 

Papino pismo, odn. tema ove godina nosi naslov: Zvanja, dar ljubavi Božje
Papa u svojoj poruci za taj dan, između ostalog, kaže: Uvijek je u izvoru Božjega poziva inicijativa beskrajne Božje ljubavi, koja se očituje u Isusu Kristu. Bog je taj koji poziva, a na nama ljudima je da taj Božji zov prepoznamo i da se na njega odazovemo. On nas poziva na univerzalnu i neograničenu ljubav prema Njemu i čovjeku. Crpeći po molitvi iz toga izvora, te iz postojanog približavanja Riječi i sakramentima, naročito Euharistiji, moguće je ljubiti bližnjega u kojemu se očituje lice Krista Gospodina. Ljubav prema Bogu i prema bližnjemu potječu iz istoga izvora, očitovanje su, dakle, iste božanske ljubavi, koja ima resiti život duhovnih zvanja. Ljubav prema Bogu, čija su vidljiva, premda nesavršena, slika svećenici i redovnici povod je odazivu na poziv posebnog posvećenja Gospodinu, po svećeničkom ređenju i redovničkim zavjetima

Bez duhovnih zvanja, koja su vidljiva slika Božje ljubavi, nema niti Crkve. Na svima nama je zato da molimo Gospodina da uvijek iznova šalje radnike u svoju žetvu. I to one radnike koji će biti spremni dokraja ljubiti i izgoriti za Boga i brata čovjeka.
Blaženi papa Ivan Pavao II., godine 1997., okupljenim bogoslovima i sjemeništarcima je rekao: Zvanje je pustolovina za koju se isplati živjeti do kraja
Dragi mladi! Odvažno krenimo u tu pustolovinu, cijelim svojim bićem nosimo sjetlo tamo gdje je tama, ljubav gdje je mržnja, toplinu gdje je hladnoća. Postanimo oruđe Božje ljubavi, ujedno izgarajući od te beskrajne ljubavi. On žeđa za nama i čeka na nas. Treba nas upravo sada i ovdje. Kada jednom osjetimo Njegovu ljubav, ništa drugo nas neće moći ispuniti. Bacimo se u zagrljaj našega Nebeskog Oca. Ne ćemo se pokajati. Svijet čeka na nas!

U svjetlu Božje riječi uđimo u svoje srce i tu ćemo zasigurno naći odgovor na sva svoja životna traženja i pitanja. Ako pri tome osjetimo da nas Bog zove k sebi, hrabro mu se - unatoč svojim slabostima i nesigurnostima - odazovimo, jer On će biti naša snaga i svjetlo na tom putu. Budimo spremni za duhovno zvanje goriti i izgoriti! Ako nas, dakle, Bog k sebi zove, hrabro Mu recimo i svoj: Evo me, Gospodine!