Braća kapucini u riječi i slici

Poštovani čitatelju!

Upravo je ovih dana iz tiska izašla nova, promotivna, knjiga (u riječi i slici) o životu i radu braće kapucina kako nekoć tako i danas, u svijetu i kod nas u Hrvatskoj (ove godine kapucini obilježavaju 400. obljetnicu od dolaska u Hrvatsku (Rijeka 1610.).

Na oko 100-ak stranica čitateljima nastojimo u temeljnim crtama prikazati život sv. Franje i franjevački pokret (I. poglavlje), nastanak i razvoj Kapucinskog reda (II. poglavlje), njegove svece i blaženike (III. poglalvje); dolazak i djelovanje kapucina u Hrvatskoj sve do danas (IV. poglavlje). O primanju u našu zajedncu, odnosno o tzv. redovničkoj formaciji, a koja obuhvaća sjemenište, postulaturu, novicijat i ponovicijat, progovaramo u V. poglavlju. O tome tko su i s čime se sve bave tzv. redovnička braća (braća laici ili pomoćnici) moguće je također pročitati i saznati u V. poglavlju.

Ova knjižica nema svamo svrhu pukog informiranja i nabrajanja određenih povijesnih činjenica, nego svojim sadržajem želi čitatelja potaknuti i na osobno razmišljanje i molitvu. Zato knjiga sadrži i mnoštvo lijepih i kratkih franjevačkih, ali i nekih općekršćanskih molitava (VI. poglavlje).

Knjiga je ponajpije namijenjena mladima, odnosno onima koji u svome srcu osjećaju poziv u svećeništvo i/ili redovništvo, odnosno na franjevaštvo.

No, isto tako knjigu preporučamo i široj čitalačkoj publici!

Jedan mudar čovjek reče da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj! Stoga Vam, kao dobroga prijatelja, ovu knjigu preporučujemo na čitanje.

Napomena: knjigu darujemo besplatno (tj. gratis)!                
- Za nadudžbu kontaktirati priređivača:

Fra Juro Šimić

promotor zvanja

Sv. L. Mandića 41

10040 Zagreb (Dubrava)

ILI:

E-mail: juro.posavljak@inet.hr

Svevišnji, slavni Bože,

prosvijetli tamu moga srca

i podaj mi ispravnu vjeru,

sigurno ufanje i savršenu ljubav,

smisao i spoznaju, o Gospodine,

da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.

Sv. Franjo Asiški (Spisi, 452).

Koje je moje stajalište prema svećenicima?

Nedavno je mons. Jose Ignacio Munilla, biskup Palencije u Španjolskoj, predložio vjernicima test o „vrjednovanju svećeništva“. Svrha je testa da vrjednuje svoje mišljenje i prosudbu o svećenicima. Iako je nedavno završila svećenička godina, svećenici i dalje žive i rade. Postavimo si svi iskreno pitanje: cijelimo li to duhovno zvanje, volimo li ga, volimo li svoje svećenike, molimo li se za njih… Da bismo odgovorili na ta ili slična pitanja, „s dozom humora“ i ne isključujući određenu dubinu, biskup nam predlaže ovo samovrjednovanje.

Od triju ponuđenih rješenja (odgovora) zaokruži ono koje najviše odgovara tvome odnosu prema svećeniku i svećeništvu:

1. Jesi li se nedavno molio za svojega župnika, svoga biskupa ili za papu?

a) Ne znam ni njihova imena.

b) Na sv. misi se općenito moli za njih i ja se pridružujem toj molitvi.

c) Svaki dan se za njih molim u svojoj osobnoj molitvi.

2. Jesi li se ispovjedio kod nekog svećenika s povjerenjem da ti može pomoći u tvojim problemima?

a) Svatko treba sam svoje probleme rješavati.

b) Dvojica su pametnija nego jedan. Uvijek je dobro poslušati i primiti savjete onoga koji nam može pomoći.

c) Najbolja pomoć koju sam primio od svećenika bila je kada je svoje savjete rekao pri Božjemu opraštanju grijeha u sakramentu sv. ispovijedi.

3. Kad čuješ komentare svojih prijatelja koji se antiklerički (protusvećenički) raspoloženi…

a) Pridružujem im se da ne budem izoliran i da mi ne bude neugodno.

b) Pravim se gluhim i kao da nisam ništa čuo.

c) Kažem ono što mislim svjedočeći tako svoju vjeru.

4. U svećeniku vidim…

a) „Ostatak“ prošlosti.

b) „Profesionalca“ religije.

c) Božjega službenika, „drugoga Krista“ među nama.

5. Koliko si puta k sebi pozvao župnika?

a) Župnika se zove samo kad je netko preminuo.

b) Kad je baka s nama, on joj obično donosi sv. pričest.

c) Više puta… Bio sam ushićen kad je za stolom pripovijedao o povijesti svojega zvanja.

6. Kad slušaš svećenika prigodom propovijedi…

a) Slušam ga kao govornika.

b) Slušam ga ako me zanima ono što propovijeda.

c) Gledam u njemu instrument po kojemu mi Bog govori.

7. Kada se kupi milostinja za sjemenište…

a) „Župnici“ uvijek nešto traže.

b) Toliko se od nas traži! Još jedna stvar više!

c) Dragovoljno surađujem, jer mislim da nijedan poziv ne bi trebao biti spriječen nedostatkom novčanih sredstava.

8. Kad vidim staroga svećenika u crkvi ili na ulici…

a) Pomislim da Crkva nestaje.

b) Važno mi je da misu brzo rekne.

c) Zahvaljujem Bogu za njegovu vjernost i za sve dobro koje je učinio.

9. Kad vidim mladog svećenika za oltarom…

a) na oprezu sam zbog njegova neiskustva. Što mi on može reći?

b) promatram ga kritički što će učiniti i to „bilježim“.

c) zahvaljujem Bogu za njegov poziv i živo ga Bogu preporučujem.

10. Kako bi reagirao kad bi tvoj sin nagovijestio da želi biti svećenik?

a) Pitao bih ga nije li poludio i podsjetio ga da naša obitelj ima ime na koje treba misliti.

b) Tražio bih od njega da dobro razmisli i da najprije započne sveučilišnu karijeru.

c) Osjetio bih jednu od najvećih radosti u svojem životu i potpuno bih ga podržao.

11. Jesi li kada razmišljao o tome da bi podupro neko dijete, adolescenta ili mladića da postane svećenik?

a) Ne želim se u to miješati. Svakomu njegov život!

b) Mislim da su svi pozivi poželjni, čak i oni koji su drukčiji od naših.

c) Da, imam već nekoga konkretnog u glavi i molim za njega… Jednoga ću mu dana to diskretno reći.

12. Što misliš o riječima sv. arškog župnika: „Svećeništvo je ljubav Srca Isusova“?

a) Izgledaju mi kao puka duhovnost, bez tijela.

b) Mislim da se izraz može primijeniti samo na svetog župnika.

c) Mislim da je izraz točan, premda „nose to blago u glinenim posudama“ (2 Kor 4, 7).

* * * * *

Ako je slovo „a“ najprisutnije u tvojim odgovorima…, iznenađen sam da si vrjednovanje uopće držao u rukama i da si ga do kraja riješio. No, zahvaljujem Bogu da je tomu tako i mogu ti kao svećenik reći da te Bog ludo voli i da očekuje tvoj odgovor u ljubavi.

Ako si najčešće zaokružio slovo „b“, onda ti mogu reći da se ne koristiš dovoljno blagom koje ti Bog nudi preko svećenika.

No, ako si slovo „c“ zaokružio najviše puta, preporučujem ti da se ne prestaješ moliti Bogu za posvećenje svećenika i za povećanje svećeničkih zvanja, jer sam potpuno siguran da će te Bog uslišiti.

Knjiga o duhovnom životu Padra Pia, kapucina i mistika

Lik i djelo poznatog talijanskog kapucina i mistika sv. Pia iz Pietrelcine nimalo nisu nepoznati hrvatskom vjerniku i čitatelju. Glas o njegovoj svetosti i gorljivosti već je za života počeo širiti i svjedočiti naš zemljak i njegov redovnički suvremenik i subrat sv. Leopold Bogdan Mandić. U posljednje vrijeme i kod nas je prevedeno i objavljeno nekoliko knjiga o životu, radu i duhovnosti ovoga nadaleko poznatoga sveca i mističara (Pravo lice oca Pia, Padre Pio - mistik 20. stoljeća, i dr.).

Ovih je dana iz tiska izašla još nova knjiga (737. stranica) o duhovnosti Padra Pia. Ova najnovija knjiga pod naslovom, Otac Pio proziran Bogom, "kao nijedna dosad, donoseći izvatke iz njegove prepiske s ispovjedinicima i duhovnom djecom, plijeni pažnju čitetelja stalno ga dovodeći Isusu, i privezujući ga uz Isusa". 

Ova knjiga je zapravo svojevrsni "duhovni vodič kroz pisma oca Pia".

Poštovani čitatelji!

Ukoliko ovo vrijedno djelo želite imati u svojim rukama i duhovno se napajati i obogatiti, svoj primjerak možete imati ako nas slobodno kontaktirate na:

Fra Juro Šimić OFMCap

sv. L. Mandića 41

10040 Zagreb - Dubrava

E-mail: juro.posavljak@inet.hr

Bivši vojnik mirovnih snaga UN-a postao redovnikom

«Čudesni su putevi Gospodnji».

Svjedoči to i činjenica kako je nedavno jedan vojnik mirovnih snaga UN-a postao benediktinski monah. Do jučer civilnom imenom Frank, a danas redovničkim imenom brat Longinus Beha, volio je tehniku i imao je želju postati pilot u vojsci. Rodio se je u jednom selu u Švarzvaldu u Njemačkoj 1980. godine. Kada je imao dvanaest godina roditelji su mu se rastali. Odrastao je na selu kao seosko dijete. Završio je školu za električara. Religija i vjera nisu mu uopće važne teme. Prijavio se je u dobrovoljne mirovne snage UN-a, te nakon vojne obuke u Givetu na francuskoj-belgijskog granici, u listopadu 2002. godine poslan je u Makedoniju u Tetovo. Frank je već tada volio i tražio zajedništvo. Sa poslušnosti i zapovijedima nije imao problema. U to si vrijeme postavlja pitanja zašto netko postaje vojnik, učitelj, novinar, ... Shvaća da se tu radi i o životnim planovima za svakoga od nas osobno. Franku će jednog vrućeg i sparnog dana u ljetu 2003. biti odlučujući dan. Trebao je s punom vojnom opremom i prtljagom preći 30 kilometara i to za tri sata, radilo se je o vojnom športskom natjecanju. Na pola puta, već izmoren od vrućine, ljetne žege i sunca, dolazi mu misao u glavu kao iz vedra neba, da ako uopće uspije preći ovih 30 kilometara manje od dva sata, otići će u samostan.

Oboje je danas ostvareno, Frank je ostvario svoj cilj. Od sutra već monah, tako baš lako ne ide. Trebalo je još biti u mirovnim snagama, jer je imao ugovor potpisan na pet godina na koji se obvezao. A tu su i uobičajene sumnje i nutarnja propitivanja. Po povratku iz Makedonije, u proljeće 2003. odlazi u benediktinsku opatiju Sv. Martina u Beuron u Njemačku na tjedan dana duhovnih vježbi. Tada 23. godišnji Frank živi s benediktincima, obdržava vrijeme šutnje, molitve, te svakodnevnih duhovnih razgovora. O stupanju u samostan kao benediktinac još ne razmišlja, ali dublje i intenzivnije razmišlja o svojoj vjeri, te s vremenom postaje čvršći u vjeri. U listopadu 2004. šalju ga u Afganistan. Kroz šest mjeseci preko e-maila ostaje u kontaktu sa svojim vojnim kapelanom u Njemačkoj, te njegova odluka da ode u samostan i vjera sazrijevaju.

U studenom 2005. za njega se otvaraju samostanska vrata. Novicijat je započeo i redovnički habit obukao 26. svibnja 2006. godine kada je svoje civilno ime Frank zamjenio novim redovničkim imenom Longinus. Danas brat Longinus živi u benediktinskoj opatiji Sv. Martina u Beuronu u Njemačkoj u samostanu od oko 60 monaha. Za njega dan započinje ustajanjem u pola pet sati ujutro, te prvom jutarnjom molitvom u pet sati. Uskoro će položiti svečane vječne zavjete. Nedavno je izašla i njegova knjiga pod naslovom «Od sutra monah, jedan afganistanski vojnik odlazi u samostan.»

                                                                                         Francisko Pavljuk

Osluškivati Gospodinov glas

Draga braćo i sestre,

na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja koji ove godine ima za temu "Svjedočanstvo pobuđuje zvanja", koja je "usko vezana uz život i poslanje svećenika i posvećenih osoba" (Poruka za XLVII. svjetski dan molitve za zvanja, 13. 11. 2009.).

Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva (usp. isto), kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136).

Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.).

Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se, potaknuti Svećeničkom godinom, osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto).

Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

* Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba, 25. travnja 2010. g.

Sve, ali svećenik nikako!

Sve, samo ne svećenik! – zakleo se velečasni David Banzato, iz Padove, napuštajući sjemenište. Našavši se izvan sjemeništa uvjerio se u besmislenost svog života te ponovno odlučio postati svećenik. Zaređen je 23. rujna 2006. godine, a danas je odgovoran za evangelizaciju pri zajednici 'Novi horizonti', koju je 1991. godine osnovala Chiara Amirante, kako bi pomogla posljednjima, odbačenima od društva.

Govoreći o svome svećeništvu velečasni Banzato je rekao kako je kao ministrant uvijek sudjelovao u životu župe, sve dok nije ušao u sjemenište. Želio sam nečem velikom i posebnome posvetiti život. Osim toga privlačila su me također sjemenišna igrališta, bilo je sedam nogometnih igrališta, brojni mladići na okupu su također utjecali na moju prvu odluku. Ušao sam u sjemenište. Ali ubrzo sam shvatio da je život u sjemeništu bio posvema različit od onoga što sam očekivao, i nažalost napustio sam sjemenište s dva obećanja upućena prema nebesima. Prvo je bilo: Bože, ako postojiš, daj da osjetim tvoj nedostatak. Drugo obećanje, prelazeći preko sjemenišnog praga, bilo je: „Sve, ali svećenik nikako!“ Zakleo sam se jer sam mislio da bi svećenički život na neki način ograničavao moj životni put – rekao je velečasni Banzato.

Postao sam svjestan da sam po tome „ne“ Bogu iskusio smrt u srcu, besmisao, prazninu. Katkada sam bio u napasti da se ubijem, jer život bez Boga u srcu nije imao smisla, ta me napast progonila sve dok nisam susreo Chiaru Amirante, utemeljiteljicu udruge „Novi horizonti“, čiji me način govora o Isusu i evanđelju sasvim obuzeo: bio je istinit govor! Shvatio sam da njezine riječi nisu odvojene od života, iz iskustva je govorila o Bogu, doslovno živeći evanđelje. Probudila je u meni božansku iskru koju svi nosimo u sebi, iako je možemo zatrpati brojnim stvarima, ona je uvijek tu – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit što je za njega značilo postati svećenik, rekao je kako danas može svjedočiti kako je svećeništvo neograničeno pouzdanje u Boga; osjećao sam nukanja, a nakon toga sam morao učiniti skok u prazno, reći: „Dobro, pouzdajem se u tebe, Isuse! Danas zaista mogu ustvrditi da bih krvlju potpisao svoj odabir, a svim mladima bih poručio: „Ne bojte se Bogu reći da!“ Bilo što od vas tražio, jer bilo što On mislio za nas beskonačno je veće od naših sićušnih projekta. Naravno, trpljenje i umor obilježja su svakoga poziva. No, ništa se ne može usporediti s radošću koju Bog udjeljuje kada se prepustimo njegovim planovima – ustvrdio je velečasni Banzato.

Govoreći pak o svome pastoralnome djelovanju, ustvrdio je da je evangelizacija umijeće. Riječ je o tome da se evanđelje nosi tamo gdje je rođeno, među narod nositi Isusa ima svoje posebne draži; danas se osjeća beskrajan krik u čovječanstvu koje umire zbog pomanjkanja ljubavi. Mi imamo izvor radosti i ne smijemo ga držati za sebe. Ako bismo na cesti vidjeli prometnu nesreću i ne bismo ponudili pomoć, morali bismo odgovarati pred zakonom. Glavni poziv kršćanstva, odnosno Crkve, jest evangelizacija, a to znači svjedočiti Krista, odgovorni smo pred Bogom ako ne evangeliziramo – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit o plodovima Svećeničke godine, rekao je kako je oživjela svijest o uzvišenosti svećeničkoga poziva: Krist stanuje u svećeniku, On svojom moći djeluje u njemu. Osim toga, brojni mladi razmišljaju o svećeničkome pozivu. Kao posljednji plod Svećeničke godine istaknuo bih veliku molitvu opće Crkve za svećenike, a ujedno mislim da je to najveći plod: rekao bih da bi bilo poželjno jedno desetljeće umjesto jedne svećeničke godine – zaključio je velečasni Banzato.

Poziv sv. Franje Asiškog

Sv. Franjo Asiški živio je 44 godine. U 24. godini života (1206.) spoznao je istinu o samom sebi. Međutim, proces spoznaje trajao je 3-4 godine. Kroz različite susrete, razmišljanja, unutarnje borbe i otajstvenu objavu Franjo je shvatio i spoznao kojim mu je putem ići. Na taj put pošli su mnogi kroz povijest i polaze mnogi danas. Osim što su ga mnogi slijedili i slijede, Franjo je utjecao na religije, kulturu, ekologiju... Mnogi su ga spominjali kao najveću osobu drugog tisućljeća. Zašto? Kako i što se dogodilo Franji Asiškom da i danas nakon više od 800 godina razmišljamo o njemu i da on još utječe na nas?

Proces poziva Franje Asiškoga, odnosno iskustva koja ga dovode do spoznaje Božjeg poziva

1. Zatvor i bolest

Čini se da je proces poziva započeo 1202. godine kada je Franji bilo 20 godina. Te je godine izbio rat između Asiza i Peruggie. U srednjevjekovnoj Italiji to nije nije bilo ništa neobično među susjednim gradovima. Franjo se prijavio u vojsku i ohrabrio prijatelje da učine to isto. Ali, Asiz je izgubio rat i Franjo je završio u zatvoru godinu dana.

Franjo, koji je navikao na udobnost i luksuz, zasigurno je bio šokiran iskustvom u zatvoru. Ali Bog uvijek može učini dobro iz zloga. Franjo je imao mnogo vremena za razmišljanje o svome životu i uvjetima za život. Franjo je čak i obolio u zatvoru. U zatvoru je počeo gledati život novim očima. To je bio početak drukčijeg života. Međutim, poziv koji se počinje javljati nije ni jednostan ni drag, ali iznad svega, on još nije bio spreman za takav život.

2. San u Spoletu

Kad se Franjo oporavio od svoje bolesti, on se donekle vratio starom životu. Ovaj put odlučio je ostvariti svjetsku slavu i čast pa se stoga pridružio križarima pod vodstvom Waltera od Brienne, francuskog plemića. U proljeće 1205. uputio se prema gradu Puglia, u južnoj Italiji. Ali, Bog je imao druge planove. Franjo nije dugo bio na putu. Naime, blizu Spoleta, Franjo je imao vrlo snažan san. Bog mu se ukazao i naredio da se vrati kući u Asiz. Na njegovu odluku da se prekine putovanje i da se vrati kući, mnogi od njegovih prijatelja ostali su zbunjeni.

U Spoletu Franjo je u snu vidio čovjeka, za koga drži da je Isus, koji ga je pitao: 'Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?' 'Gospodar' – odgovorio je Franjo. I tada je ukazanje završilo riječima: Vrati se u Asiz i ja ću ti reći što ti je činiti'.

Za Franju, to očito nije bio sam san. Taj događaj Franjo shvaća ozbiljno i kao stvarnost i zato reagirao odmah. Napustiti vojnu pustolovinu kao što je bila ova značilo bi kao čin kukavičluka, a Franjo bi radije umro nego da ga smatraju kukavicom. Ali, stvari su se sada promijenile, on je bio drugačija osoba. On je bio siguran da je poruka koju je primio – poruka Božja koja će ga dovesti do drugih iskustava.

3. Hodočašće u Rim

Franjo je odlučio putovati u Vječni grad da bi molio na grobu apostolskih prvaka. Drugim riječima, Franjo je osjećao potrebu ići na izvor one Crkve koja je trebala njegovo poslanje za obnovu. Dogodilo se u Rimu, dok je molio, prema životopiscu Čelanu, da je Svetac božanskim nadahnućem učinio veoma značajno djelo. Naime, oslobodio se svilene odjeće i zamjenio je s odjećom prosjaka. Ubacio se među siromašne hodočasnike koji su se nalazili na stepenicama sv. Petra i živio s njima nekoliko dana, živeći od milostinje prolaznika. Franjo je iz znatiželje želio osjetiti kako je živjeti kao siromah jer je naučio da Kristova Crkva pripada upravo takvima.

4. Susret s gubavcem – poljubac gubavcu

Nakon povratka iz Rima, Franjo je imao drugo važno iskustvo. Toma Čelano piše kako se Franjo najviše bojao gube. Jednog dana, dok je jahao na konju u dolini ispod Asiza, Franjo je susreo gubavca. Instiktivno, želio je pobjeći i izbjeći neugodni pogled, ali je bio pogođen grižnjom savjesti. Okrenuo se i sjahao s konja. Gubavcu je dao novac, zagrlio ga i poljubio. Zatim se popeo na konja i otišao. Njegovo srce bilo je ispunjeno radošću. Dok je odlazio, okrenuo se kako bi pozdravio gubavca, ali je on već otišao, gubavac je čudno nestao iz vida. To iskustvo je bilo temeljno za Franju i sjeća ga se u Oporuci. Jasno, to je Bog koji djeluje. Prisutan je u krinki gubavca.

U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: 'Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.' I odlučio je te riječi pretvoriti u djela.

5. Crkva sv. Damjana (molitva pred križem)

Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Jednog dana prolazeći pokraj crkve sv. Damjana osjetio je unutarnje nagovaranje da uđe u nju. Crkva je bila napuštena i u ruševnom stanju. Franjo je stao pred križ i molio. Dok je bio duboko u razmišljanju i molitvi, slika križa iznenada je oživjela i rekla: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se ruši.'

To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova.

6. Susret s Evanđeljem

Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je za vrijeme mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)...
Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

* * * * *

Za Franju se ne može reći da je doživio jedinstven i jednostavan poziv. Sa sigurnošću se može reći da je kod Franje riječ o dugotrajnom procesu u kojemu je Bog malo pomalo u čudnim situacijama i na neobičan način privlačio Franju Asiškog k sebi. Jasno, koliko god u početku bilo teško i neshvatljivo, toliko je kasnije to uzljubio i vršio.