nedjelja, 24. ožujka 2019.

Formacija u redovničkoj zajednici


Svećenikom i/ili redovnikom nitko ne postaje preko noći, nego se taj put sastoji od određenih odgojno-obrazovnih procesa. Program formacije od ulaska u samostan ili sjemenište pa sve do ređenja za svećenika uključuje razvoj osobe u duhovnom, osobnom, obrazovnom, kulturnom, svećeničkom i/ili redovničkom pogledu.
 
U procesu odgoja nastoji se mladu osobu usmjeriti prema cjelovitosti za život zajednice kao i za kvalitetu služenja u Crkvi. Stoga, odgoj u našoj redovničkoj zajednici jest proces koji uključuje nekoliko bitnih faza.
 
1. Proces razlučivanja
  • a) osobna odluka
  • b) razgovor s roditeljima
  • c) razgovor s nekim svećenikom (duhovnikom)

2. Postulat(ura)
 
      U postulaturu ulaze mladići koji su već završili neku srednju školu, fakultet ili su možda već zaposleni. U ovoj početnoj fazi oni izbliza upoznavaju samostansko-redovnički život, a zajednica sa svoje strane upoznaje kandidate te im nastoji pomoći da sazriju u svojoj odluci nasljedovanja Krista i Evanđelja.
 
3. Novicijat (godina ''kušnje'')
  • a) primanje i oblačenje redovničkog odijela ili habita
  • b) vrijeme studija o redovničkim zavjetima, o franjevačkom načinu života i rada, dublje razumijevanje osobnog poziva na Bogu posvećeni život
  • c) u redovitim prilikama novicijat ili ''godina kušnje'' traje godinu dana

4. Jednostavni (privremeni) zavjeti
  • a) po završetku godine novicijata, novak podnosi Molbu za polaganje prvih redovničkih zavjeta
  • b) pismeni odgovor Uprave provincije na Molbu za zavjete
  • c) ako je odgovor pozitivan, novak se pripušta polaganju prvih zavjeta (siromaštvo, čistoća, poslušnost)
  • d) upis na filozofsko-teološki studij (ako kandidat želi biti svećenik)

5. Svečani (doživotni) zavjeti
 
Redovnik s privremenim zavjetima nastavlja svoj duhovni i ljudski hod kroz teološki i odgojni studij u za to određenoj samostanskoj zajednici. U našoj Provinciji ta kuća odgoja za naše studente filozofsko-teološkog studija nalazi se u Zagrebu (samostan sv. Mihaela ark.)
Taj proces razvoja svakog kandidata, uz samostansku zajednicu, prati magistar ili odgojitelj. Nakon tri ili više godina života u privremenim zavjetima, kandidat treba provincijalu uputiti Molbu za polaganje doživotnih zavjeta. Po njima onda postaje i punopravnim članom Reda i Provincije.
 
 
6. Ređenje za đakona i svećenika
 
Redovnik sa svečanim (doživotnim) zavjetima, kad ispuni sve potrebne uvjete s obzirom na propisani studij i redovnički odgoj, može pristupiti primanju sv. Reda đakonata. Đakonat redovito traje od šest mjeseci do godinu dana. Vrijeme đakonata podijeljeno je na dva dijela: pohađanje posebnih predavanja i polaganje ispita važnih za kasnije svećeničko poslanje i djelovanje. Osim toga, đakonska godina predviđa i vršenje konkretnih zadaća u pastoralu u nekom našem samostanu ili župi. Nakon đakonske prakse slijedi primanje sv. Reda prezbiterata te konkretno svećeničko djelovanje.
 
 

Služiti Bogu i ljudima kao časni brat  
 
U duhovnom pozivu i redovničkoj zajednici osim svećenika moguće je biti i časni brat - brat laik. Naš Kapucinski red zasniva se na bratstvu, odn. na činjenici da smo svi međusobno braća. Zato kod nas, uz braću svećenike, kao punopravni članovi zajednice djeluju u braća laici. Oni danas mogu vršiti čitavi niz različitih i dragocjenih službi, upravo nužnih za normalno djelovanje samostana i zajednice, sudjelujući na taj način u poslanju Reda, naviještanju Evanđelja i njegova svjedočenja u svakodnevnom životu, često u vrlo jednostavnim i neznatnim službama i poslovima.
 
Brat laik, odn. redovnik koji nije svećenik, nije - kako neki misle - netko tko nije mogao završiti srednju školu ili fakultet, nego je to zvanje koje ima svoj duboki evanđeoski i kršćanski smisao, značenje i identitet. Kandidati za braću laike imaju u svemu zajednički foramciju (počevši od postulature pa do polaganja doživotnih zavjeta) s onima koji se u Redu pripremaju ili žele biti svećenici.
 
* Mladići zainteresirani za duhovni poziv - svećenički i/ili redovnički - u svojim pitanjima, dilemama i pojašnjenjima slobodni su kontaktirati:
 
Fra Juro Šimić, promicatelj duhovnih zvanja
Sv. L. Mandića 41, 10040 Zagreb


srijeda, 13. ožujka 2019.

Duhovni poziv sv. Pija iz Pietrelcine


Rijetki su sveci poput Padra Pija već za života bili obdareni izvanrednim znakovima koji su na njega svratili pozornost čitavog svijeta: sv. rane ili stigme (1918.), tajanstveni miris koje je širilo njegovo tijelo, dar bilokacije i levitacije, čitanje srdaca, ozdravljenja i obraćenja pripisana njegovom zagovoru.
U jednoj prigodi izjavio je: ''Ja ne želim biti ništa drugo doli samo obični fratar i kapucin koji moli!'' I doista, bio je čovjek velike i žarke molitve i patnje. Spavao je na zemlji, s kamenom umjesto jastuka i svakodnevno je molio najmanje petnaest krunica. Ispovijedao je od jutra do mraka. Žarko je ljubio Boga braću ljude, a puninom svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom te služenjem sv. Mise.  

Iako je već za života bio planetarno poznat, malo je poznato da je Padre Pio u početku oklijevao odgovoriti na duhovni poziv i to iz razloga što je već zarana naslućivao da će imati brojnih problema. A kroz život sva njegova predviđanja uglavnom su se i obistinila!

Odlazak u samostan

Odluku da svoju želju za služenjem Bogu ostvari upravo u Redu franjevaca kapucina, potaknulo je poznanstvo s fra Camilom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno navraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju redovničku subraću. Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor priskrbiti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je tada imao petnaest godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti.

Odlazak u ''novi život''

Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prijem u Kapucinski red bila je odbijena, budući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti tzv. godinu redovničke kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine. Dana 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život. U to se vrijeme novicijat kod braće kapucina odvijao u Morconeu (pokrajina Campania), otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon sv. Mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. U samostan su ga otpratili učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na samostanska vrata. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bilo je hladan, ali ne i fratri kapucini koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje susreo i fra Camilla, mladog sakupljača milodara kojega je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijatelji.

''Rastanak sa svijetom''

Objedovao je u samostanu u zasebnoj maloj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje redovničkog i svećeničkog poziva. Nakon godine novicijata Francesco je, naime, trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati potrebiti teološki studij kako bi mogao postati svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojega su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u Kapucinski red. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi civilno (građansko) odijelo i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom iskusnog redovnika, za obred ''rastanka sa svijetom''. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine.

Tog su se jutra Francesco i njegova redovnička subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Prostrli su se pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji Reda, sa sebe su svukli civilnu (građansku) odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli habit braće kapucina, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su svoje dotadašnje ime, a prezime su zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao i potpisivao do kraja zemaljskog života.