srijeda, 13. ožujka 2019.

Duhovni poziv sv. Pija iz Pietrelcine


Rijetki su sveci poput Padra Pija već za života bili obdareni izvanrednim znakovima koji su na njega svratili pozornost čitavog svijeta: sv. rane ili stigme (1918.), tajanstveni miris koje je širilo njegovo tijelo, dar bilokacije i levitacije, čitanje srdaca, ozdravljenja i obraćenja pripisana njegovom zagovoru.
U jednoj prigodi izjavio je: ''Ja ne želim biti ništa drugo doli samo obični fratar i kapucin koji moli!'' I doista, bio je čovjek velike i žarke molitve i patnje. Spavao je na zemlji, s kamenom umjesto jastuka i svakodnevno je molio najmanje petnaest krunica. Ispovijedao je od jutra do mraka. Žarko je ljubio Boga braću ljude, a puninom svoga zvanja trajno je služio spasenju svojih bližnjih. Njegov životni program ostvarivao se vođenjem duša prema Bogu, sakramentalnim pomirenjem ljudi s Bogom te služenjem sv. Mise.  

Iako je već za života bio planetarno poznat, malo je poznato da je Padre Pio u početku oklijevao odgovoriti na duhovni poziv i to iz razloga što je već zarana naslućivao da će imati brojnih problema. A kroz život sva njegova predviđanja uglavnom su se i obistinila!

Odlazak u samostan

Odluku da svoju želju za služenjem Bogu ostvari upravo u Redu franjevaca kapucina, potaknulo je poznanstvo s fra Camilom iz samostana u Morconeu. Ovaj je redovnik povremeno navraćao u Pietrelcinu prikupljati priloge i živežne namirnice za svoju redovničku subraću. Nije bilo jednostavno odlučiti se. Francesco je osjećao poziv, ali je oklijevao, budući da je naslućivao kako će mu taj izbor priskrbiti mnogo patnji. Pripreme za ulazak u samostan započele su na proljeće 1902. godine. Francesco je tada imao petnaest godina. Nije više bio dijete. Dobro je shvaćao značaj koraka koji je trebao napraviti.

Odlazak u ''novi život''

Mogao je dugo razmišljati. Zapravo, njegova prva zamolba za prijem u Kapucinski red bila je odbijena, budući da nije bilo mjesta u samostanu gdje je trebao boraviti godinu dana u novicijatu, tj. provesti tzv. godinu redovničke kušnje. Odobrenje je stiglo tek u rujnu 1902. godine. Dana 6. siječnja 1903. Francesco je otputovao u svoj novi život. U to se vrijeme novicijat kod braće kapucina odvijao u Morconeu (pokrajina Campania), otprilike 17 kilometara udaljenom od Pietrelcine. Francesco je na put prema novom odredištu krenuo ujutro 6. siječnja, na blagdan Bogojavljenja, nakon sv. Mise u župnoj crkvi Pietrelcine i nakon što je pozdravio do suza ganute članove obitelji. U samostan su ga otpratili učitelj Angelo Caccavo i svećenik don Nicola Caruso. Nakon propješačenih 17 kilometara, oko podneva su stigli na samostanska vrata. Samostan u Morconeu, jednostavna građevina iz 16. stoljeća, bilo je hladan, ali ne i fratri kapucini koji su ga srdačno dočekali. Francesco je ondje susreo i fra Camilla, mladog sakupljača milodara kojega je toliko puta susreo u Pietrelcini i s kojim se bio sprijatelji.

''Rastanak sa svijetom''

Objedovao je u samostanu u zasebnoj maloj dvorani, a popodne su s njime razgovarali stariji redovnici koji su htjeli saznati ima li mladić intelektualne sposobnosti za ostvarivanje redovničkog i svećeničkog poziva. Nakon godine novicijata Francesco je, naime, trebao završiti tradicionalnu klasičnu poduku i nakon toga pohađati potrebiti teološki studij kako bi mogao postati svećenikom. Radilo se o srdačnom razgovoru nakon kojega su redovnici iznijeli pozitivno mišljenje i Francesco je bio službeno primljen u Kapucinski red. Iduća dva tjedna, nastavio je nositi civilno (građansko) odijelo i, zajedno s još deset kandidata, pripremao se, pod vodstvom iskusnog redovnika, za obred ''rastanka sa svijetom''. Radi se o sugestivnom obredu punom simboličnih značenja koji se slavio 22. siječnja 1903. godine.

Tog su se jutra Francesco i njegova redovnička subraća predstavili u velikoj samostanskoj crkvi. Prostrli su se pred oltarom i, prema drevnoj tradiciji Reda, sa sebe su svukli civilnu (građansku) odjeću koja je predstavljala svjetovni život, te obukli habit braće kapucina, simbol novog života. Kako bi se još više naglasilo odvajanje od svijeta, promijenili su svoje dotadašnje ime, a prezime su zamijenili nazivom rodnog mjesta. Francesco Forgione je tako postao fra Pio iz Pietrelcine, i tim se imenom nazivao i potpisivao do kraja zemaljskog života.

srijeda, 6. ožujka 2019.

Razlučivanje poziva

''Postoji prekrasan način da se iskusi ljubav u životu: to je poziv na nasljedovanje Krista...'' 
                                                                (sv. Ivan Pavao II.)
 
 
Život kršćanina nije ništa drugo nego trajno osluškivanje. Kršćanin svojim nutarnjim ''uhom'' osluškuje govor stvarnosti koja ga okružuje i u kojoj se svakodnevno odvija njegov život. Sve što na svom putu susreće Božji je zov i Božji govor upućen njemu. Ništa nije za odbaciti, ničemu se ne bi trebao oglušiti. Osnovni stav koji bi čovjek treba usvojiti i trajno vježbati jest stav budnosti, osluškivanja, razlučivanja. Uvijek bismo trebali biti otvoreni otajstvu koje prožima našu svakodnevicu. Tada sve zadobiva neku tajanstvenu ljepotu i značenje. Sve postaje govor Boga koji u svojoj očinskoj dobroti proviđa za naš život i čini ono što je najbolje za nas. I ne samo to. U nama se počinje buditi, do tada neotkriveni, dinamizam ljubavi te i mi odlučujemo činiti, dati ono najbolje od sebe - za Boga, Crkvu, svijet, čovjeka. Bog za nas više nije samo onaj koji nama nešto čini ili daje, već postaje onaj koji nas zove imenom i povjerava nam određeno poslanje u svijetu. Takav stav prema Bogu, životu i svijetu imali su i brojni sveci.
 
Razlučivanje zvanja važan je moment u životu svake osobe jer je riječ o odluci koja mijenja čitavu budućnost osobe i usmjerava većinu kasnijih odluka. Kao i odluka za brak, i odluka za duhovni poziv po sebi je takva da smjera biti doživotna i nepromjenjiva, iako zbog različitih okolnosti obje odluke često završe kao privremeni i promjenjivi izbori. Razlučivanje zvanja nipošto nije vezano samo za odluku hoće li netko ući u samostan - ili u bogosloviju - ili će se opredijeliti za brak. Opredjeljenje doneseno jednom, najčešće u mladosti, nipošto nije dostatno za čitav život. Svatko će se mnogo puta, pa i godinama i desetljećima poslije, naći pred pitanjem je li dobro izabrao i nije li možda pogriješio u svojoj odluci. Razlučivanje zvanja stoga ima cjeloživotnu oznaku. Zbog toga tu osobinu nikada ne smijemo zanemariti niti misliti da smo mirni do kraja života jer smo jednom, već davno, nešto odabrali. Bilo bi idealno kada bi bilo tako, kada ne bi postojali problemi, napasti, kušnje i različite druge situacije koje život donose. Ključno je razlučiti zvanje - prvi i svaki drugi put - u odnosu prema Bogu i s Bogom. Ako ga razlučujemo osjećajima, stavljajući to kako se osjećam u prvi plan, a ne razlučujući razumom i vjerom, vrlo je vjerojatno da nećemo uspjeti niti u duhovnom pozivu niti u braku.
 
Životi svetaca i blaženika najbolji su nam primjer kako razlučiti zvanje u mladosti, tijekom života i na njegovu kraju. Oni nas, svaki na svoj način, uče kako ne zastati pred određenim zaprekama koje mogu dovesti do toga da se u životu ne obeshrabrimo te ne ostvarimo svoje zvanje: bilo redovničko, bilo svećeničko, bilo bračno i obiteljsko. Valja nam uvijek razlučivati životne okolnosti od svoje osobe i svojega života i ne dopustiti da neke stvari uvjetuju ili blokiraju nas i naše životne izbore. Sveci nas uče da nas životne okolnosti uvjetuju onoliko koliko im mi to dopustimo. Ako ih proživljavamo s Bogom, on će biti taj koji će voditi, oblikovati i usmjeravati naš život, a neće ulogu vođe i presudnog utjecaja preuzimati okolnosti niti drugi ljudi. 
Razlučivanje zvanja - bilo da tek o zvanju odlučujemo bilo da se oko izabranoga dvoumimo - dio je kara razlučivanja duhova te nema prvoga bez drugoga, a drugoga nema bez Duha Svetoga. Tko svoj život želi sam usmjeravati i voditi, taj je već u startu krivo razlučio. U svakoj etapi života sudrug i mjerilo razlučivanja treba biti Bog.  
 
I Crkva je u trajnom osluškivanju stvarnosti. To je učinila i na Sinodi posvećenoj mladima, vjeri i razlučivanju zvanja, u listopadu 2018. godine, kao i na Svjetskom susretu mladih u Panami u siječnju ove, 2019., godine. Crkva hrabri mlade da s povjerenjem osluškuju Božji poziv i govor kroz njihovu osobnu životnu stvarnost kako bi otkrili i ostvarili onaj jedinstveni nauk koji Bog ima sa svakim od njih.
 
Papa Franjo svima poručuje: Riskiraj, jer tko ne riskira, taj ne hoda. A na našu bojazan što ako pogriješimo, odgovara: Više ćeš pogriješiti ako se ne pokreneš. Pokreni nas, Duše Sveti! U pravom smjeru - ostvarenju Očeva nauma, sa svakim od nas!