Polazeći od one jednostavne, tzv. »pučke mudrosti« moglo bi se pojednostavljeno reći: tko nije sposoban za vojnu službu i brak, takav onda nije prikladan niti za duhovni poziv, tj. svećeništvo i/ili redovništvo (za vojnu službu i stupanje u brak traži se, dakle, potpuno tjelesno i duševno zdravlje)!!
Redovničke zavjete, odn. sakramenat reda Prezbiterata u Katoličkoj Crkvi valjano prima samo kršteni muškarac (vidi: Zakonik kanonskog prava, kan. 1024).
Nitko od nas ljudi nema pravo na primanje sakramenta sv. Reda prezbiterata. Zato se »svi zaređeni službenici u latinskoj Crkvi - izuzevši stalne đakone - izabiru redovito među neoženjenim muškarcima koji imaju želju obdržavati celibat 'radi kraljevstva nebeskoga'« (Katekizam Katoličke Crkve, br. 1579).
Dakle, u duhovnom pozivu kandidat se odlučuje za drukčije življenje spolnosti od one koju se živi u braku, to jest redovnik i svećenik se odlučuje za život u uzdržljivosti, tj. beženstvu.
Osim toga, da bi netko bio pripušten redovničkim zavjetima (siromaštva, čistoće i poslušnosti), odn. da bi primio Red prezbiterata ili đakonata, traži se da kandidat (kad dovrši kušnju prema odredbi prava), po sudu svojega biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara ima potrebne osobine, da ga ne priječi nikakva nepravilnost ni ikakva druga smetnja te da ispunja preduvjete prema odredbi kann. 1033-1039; da se provjeri ima li isprave o kojima je riječ u kan. 1050, te se mora obaviti provjera o kojoj se govori u kan. 1051. (Preporučujem da sami pročitate te kanone, ali i kanone od 1008. do 1054, a koji govore o sakramentu sv. Reda).
Ono što je ipak važno istaknuti navodi se u kan. 1029: »Neka se rede samo oni koji, pošto se sve razmotri, prema razboritom sudu vlastita biskupa ili mjerodavnog višeg poglavara, imaju cjelovitu vjeru, koji, vođeni ispravnom nakanom, imaju potrebno znanje, uživaju dobar glas, besprijekorna su ponašanja i prokušanih vrlina te imaju druge tjelesne i duševne osobine primjerene redu koji treba da prime.« Od primanja redova isključuju se oni koje priječi bilo kakva smetnja, bilo trajna (koju ZKP naziva »nepravilnost«), bilo jednostavna; a nikakvu smetnju ne uzrokuje ono što nije sadržano u kanonima koji slijede nakon kan. 1040.
Tako se u kan. 1041. jasno navodi da je »neprikladan za primanje redova:
- 1. onaj koji boluje od bilo kojeg oblika ludila ili druge duševne bolesti zbog koje se prosuđuje, nakon savjetovanja sa stručnjacima, da je neprikladan za pravilno vršenje službe;
- 2. onaj koji je počinio kažnjivo djelo otpada, krivovjerja ili raskola;
- 3. onaj koji je pokušao sklopiti makar i samo svjetovnu ženidbu, bilo da je sam ženidbenom vezom ili svetim redom ili javnim doživotnim zavjetom čistoće spriječen sklopiti ženidbu, bilo da je pokuša sa ženom koja je u valjanoj ženidbi ili je vezana istim zavjetom;
- 4. onaj koji je počinio hotimično ubojstvo ili obavljao pobačaj, ako je došlo do učinka, i svi koji su u tome djelatno surađivali;
- 5. onaj koji je teško i namjerno osakatio samog sebe ili drugoga ili je pokušao sebi oduzeti život;
- 6. onaj koji je izvršio čin reda pridržan onima koji su u redu episkopata ili prezbiterata, bilo da toga reda nema bilo da mu je njegovo vršenje zabranjeno nekom proglašenom ili izrečenom kanonskom kaznom.«
U kanonu br. 1042 nabrajaju se oni koji su jednostavno spriječeni za primanje redova:
- 1. »onaj koji je oženjen, osim ako je zakonito određen za trajni đakonat;
- 2. onaj koji vrši službu ili upravu zabranjenu klericima prema odredbi kann. 285. i 286. o kojoj mora polagati račun sve dok, pošto napusti službu i upravu i položi račune, ne postane slobodan;
- 3. novokrštenik, osim ako je prema ordinarijevu sudu dovoljno prokušan«, dok se u sljedećem kanonu, 1043, određuje da su »vjernici obvezni smetnje za svete redove, ako koje znaju, otkriti prije ređenja ordinariju ili župniku«.
Iz svega rečenoga, jasno je da redovnički i svećenički kandidat može biti samo duševno, psihički i fizički zdrava osoba (to, ipak, ne znači da osobe koje imaju neki fizički nedostatak ne mogu postati redovnicima i svećenicima).
Sama želja da se postane svećenik nije dovoljna i ne postoji pravo na primanje svetoga reda. Crkvi pripada - u njezinoj odgovornosti da definira potrebne uvjete za primanje sakramenata što ih je Krist ustanovio - razlučivanje prikladnosti onoga tko želi ući u redovničku zajednicu ili Bogosloviju, da ga prati tijekom godina formacije i da ga pozove u svete redove, ako je procijenjeno da ispunjava tražene kvalitete (usp. Pastores dabo vobis, br. 35-36).
Razlučivanje ima li kandidat duh. zvanja i je li zreo za njega, prije svega je teška zadaća odgovornih u odgoju, no velika se odgovornost očekuje i od samih kandidata za redovnički i/ili svećenički život i poziv. Bio bi teški grijeh i neodgovorno ponašanje ako bi netko bio prepušten redovničkim zavjetima i/ili svetom redu đakonata i prezbiterata pri tom tajeći nedostatak nekoga od uvjeta koji se zahtijevaju za redovničko i svećeničko zvanje.
Mladići koji žele biti svećenici i/ili redovnici slobodni su o daljnjim pitanjima i pojašnjenjima kontaktirati:
Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. Leopolda Mandića 41
