utorak, 22. prosinca 2009.

Marija, Majka i uzor svećenika

Marija, Majka i uzor svećenika: o toj je temi 18. prosinca 2009. godine govorio kapucini i propovjednik papinskog doma fra Raniero Cantalamessa u trećoj i posljednjoj adventskoj homiliji pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije u kapeli „Redemptoris Mater“ u Vatikanu.
Fra R. Cantalamessa je govorio o povlaštenom odnosu između Marije i svećenikâ, pozvanih radosno živjeti i darivati vjeru u Krista. Kakvi su odnosi između Marijinog majčinstva i apostolskog svećeništva? Zapitao se otac Cantalamessa ističući veliku sličnost između Marije i svećenika: Marija je po Duhu Svetome začela Krista, i nakon toga ga je othranila, nosila u svome krilu i rodila ga u Betlehemu; svećenik, po Duhu Svetomu, pomazan i posvećen pri ređenju, također je pozvan ispuniti se Kristom da ga potom objelodani te naviještanjem riječi i dijeljenjem sakramenata porodi u dušama – ustvrdio je propovjednik.

Premda je ta sličnost na objektivnome, milosnome planu, rekao je da sličnost također postoji na subjektivnoj razini. Svećenik se „ne smije ograničiti da drugima prenosi Krista, naučenog iz knjiga, prije nego Krist postane dio njegova tijela i krvi: Osobni se doprinos, zajednički Mariji i svećeniku, sažima u vjeri. Marija je – piše sv. Augustin – po vjeri začela i rodila, svećenik također u svome srcu po vjeri nosi Krista i po vjeri ga naviješta drugima – istaknuo je otac Cantalamessa.

Govoreći o Marijinu pouzdanju u Boga, rekao je kako se Marija našla u apsolutnoj samoći. Komu je mogla reći ono što je znala, što se zbilo? Jedino se mogla povjeriti Bogu. A Marija, kao i svaka mlada djevojka u Izraelu, znala je dobro što je pisalo u Mojsijevu zakonu, u 22. poglavlju Ponovljenoga zakona, to jest da djevojku koja na dan vjenčanja nije djevica, treba izvesti na očev kućni prag da je kamenuju seljani. Bog od stvorenjâ nikada ne iznuđuje pristanak, sakrivajući im posljedice – kazao je otac Cantalamessa. To je očevidno u svim velikim Božjim pozivima kako se vidi iz Šimunova proroštva Mariji da će joj mač probosti dušu. Evo zašto je Marija za nas radosni uzor. Marija je rekla Bogu Amen – neka mi bude po riječi tvojoj, cjeloviti amen s punim značenjem koje ta riječ ima u Bibliji, do te mjere da Isus biva Amen: da Oče, jer se tako tebi svidjelo. Marija je zaista Bogu rekla cjeloviti 'da', tako da je mogla obuhvatiti volju čitavoga čovječanstva. U tom trenutku je predstavljala sve nas. Marijina vjera je dakle slobodan čin ljubavi i poslušnosti, jer Bog želi jedino slobodne čine, premda ih je potaknula Božja milost – ustvrdio je otac Cantalamessa.

Podsjećajući kako II. vatikanski sabor tvrdi da je veličina Marije u vjeri, rekao je da je ona hodala i rasla u vjeri. Svi dakle trebaju i mogu nasljedovati Mariju u vjeri, a na poseban način to treba činiti svećenik. Vjernici odmah primijete vjeruje li neki svećenik, ili pastir, vjeruje li u ono što govori i slavi. Tko od svećenika prije svega traži Boga, odmah to primijeti; tko od njega ne traži Boga, lako ga se može zavesti kao što i on može lako prevariti svećenika, povlađujući mu da je važan, izvrstan, moderan, dok je u stvarnosti mjed koji ječi i cimbal koji zveči – kazao je otac Cantalamessa.

Podsjećajući na dvije kratke Marijine riječi koje svećenik izogovara tijekom ređenja: „Evo me“ i „Amen“, otac Cantalamessa je istaknuo kako svećenik uvijek mora na umu imati te riječi. Duhovna obnova katoličkog svećenika, koju želi Sveti Otac, bit će razmjerna zanosu kojim svatko od nas, svećenici i biskupi, iznova radosno izgovaraju: 'Evo me!' i 'Da, želim to!', obnavljajući pomazanje primljeno u ređenju. Isus je došao na svijet govoreći: „Evo, dolazim, da činim, Bože, tvoju volju!' (Heb 10,7). Primamo ga, ovoga Božića, s istim riječima: 'Evo, dolazim, Gospodine Isuse, da vršim tvoju volju“ – zaključio je otac Cantalamessa, OFMCap.

petak, 18. prosinca 2009.

Tko su kapucini?

Poštovani posjetitelju!

Vjerojatno si čuo ili nekada pio cappuccino. Također si mogao pročitati ili u zoološkim vrtovima vidjeti da postoje i majmuni koji se zovu kapucini. Sve je to povezano s imenom jedne redovničke zajednice koja se zove kapucini. Možda si negdje čuo ili pročitao to ime, ili da je i sv. Leopold bio kapucin.
Sigurno si se i sam zapitao pa tko su, tko im je utemeljitelj, gdje ih sve ima, čime se bave..? Bezbroj ovakvih ili sličnih pitanja, a adekvatnog odgovora kod nas u Hrvatskoj teško je naći. Zašto? Zato što kod nas, na žalost, još uvijek ne postoje knjige o povijesti Reda, a koje bi zainteresiranima mogle ponuditi i koliko-toliko zadovoljavajući odgovor.

Kako se već duže vremena osjeća praznina i nedostatak literature o kapucinima, a kako bismo izašli u susret i potrebama svima onima koji se interesiraju za Red, provincijski promotor zvanja za sve zainteresirane čitatelje nastojao je prirediti jednu kratku i informativnu knjižicu o povijesti zajednice u svijetu i na našim, hrvatskim prostorima.

Djelo, iako skromno po broju stranica (64.), ipak je dosta informativno i bogato sadržajem i činjenicama o povijesti Reda u svijetu (I. i II. dio, str. 3-34.) i na našim prostorima (III. dio, str. 35-54). Pitanje redovničke formacije, odnosno kako se može postati kapucin - ukratko se obrađuje u IV. dijelu (str. 54.63).

Ukoliko želite ovu knjižicu imati u svojim rukama i nešto saznati o kapucinima, svoj besplatni primjerak možete imati ako kontaktirate priređivača:

Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duh. zvanja
Sv. L. Mandića 41
10040 ZAGREB

subota, 12. prosinca 2009.

Svećenik mora biti ugodni Božji miris


Svaki bi svećenik morao širiti „dobri Božji miris u svijetu“ – ustvrdio je kapucin fra Raniero Cantalamessa, propovjednik Papinskoga doma, u drugoj adventskoj propovijedi pred Svetim Ocem i članovima Rimske kurije. Govoreći o svetosti udijeljenoj po svećeničkom pomazanju, propovjednik je osudio nevjernost svećenika zbog koje narod odbacuje Krista.

Je li moguće da se Božji miris pretvori u smrad? Moguće je ako onaj tko je zadužen da ga po milosti i službi širi, kao svećenik djeluje s „bezosjećajnim intelektualizmom“ ili, još gore, sablaznim držanjima koja priječe da se miris širi ili uzrokuje njegovo izopačenje. Propovjednik Papinskoga doma je slikovitim govorom potkrijepio razmišljanje posvećeno svećenicima, službenicima duha, kako ih naziva sveti Pavao. Kao i Krista, Bog je pomazao svećenika, a to pomazanje zahtijeva stvarne i vidljive učinke u svećeničkom životu. Biti pomazan znači dakle u životu imati Duha Svetoga kao nerazdvojivog druga, činiti sve u Duhu, u njegovoj prisutnosti, pod njegovim vodstvom (...) Takvo se stanje na vani očituje katkada kao ljupkost, staloženost, mir, a katkada kao vlast (...) Ono je obilježeno posebnom nutarnjom vedrinom čiji je plod lakoća i sposobnost djelovanja, ono je poput forme za atletičara ili nadahnuća za pjesnika – pojasnio je fra Cantalamessa.

Pomazanje po Duhu Svetome udjeljuje dakle stvarnu nutarnju moć. Ipak, prijeti mu opasnost zajednička svim sakramentima – primijetio je. A to je obredno i kanonsko shvaćanje ređenja, zaustavljanje na njegovoj valjanosti i zakonitosti, ne uzimajući u obzir važnost duhovnoga učinka, sakramentalne milosti, u ovome slučaju djelotvornosti pomazanja u svećeničkome životu. Sakramentalno pomazanje nas osposobljava vršiti neke svete dužnosti, poput upravljanja, propovijedanja i poučavanja; ovlašćuje nas, tako reći, činiti neke stvari, ali samim tim nam ne daje autoritet ili ugled; jamči apostolsko nasljedstvo ali samim tim ne jamči apostolski uspjeh. Ako se „pomazanje prima nazočnošću Duha Svetoga i njegov je dar, što možemo učiniti da ga steknemo – zapitao se otac Cantalamessa. Prije svega moliti. Postoji izričito Isusovo obećanje: Nebeski Otac će dati Duha Svetoga onima koji ga traže. Potom moramo razbiti zemljanu posudu poput grješnice u Šimunovoj kući. Posuda je naše ja, često naš bezosjećajni intelektualizam. Razbiti ga znači zanijekati sebe, izričitim činom prepustiti Bogu upravljanje našim životom. Bog ne može dati svoga Duha onome tko mu se sasvim ne preda – ustvrdio je propovjednik.

Ali nije sasvim jednostavno za nekoga svećenika shvatiti duboko značenje sakramentalnoga pomazanja, i utjecati mu se kao nekome izvoru. U tome se slučaju – rekao je otac Cantalamessa – događa kao s bočicom mirisa. Možemo je koliko hoćemo držati u džepu ili u rukama; ako ju ne otvorimo miris se neće osjetiti, a to je kao da ne postoji. Citirajući ulomak iz Pavlove poslanice Korinćanima, ustvrdio je: dobri Kristov miris u svijetu morao bi biti svećenički život. Ali apostol nas upozorava, dodajući: To blago imamo u zemljanim posudama. Jako dobro iz nedavnoga žalosnog i ponižavajućeg iskustva znamo što to znači. Isus je govorio apostolima: Vi ste sol zemlje, ali ako sol obljutavi, čime će se soliti? Onda ničemu ne služi, jedino se može baciti da ju ljudi gaze. Istinitost tih Kristovih riječi nažalost je pred očima svih. I pomazanje gubi miris ako se pokvari, pretvara se u svoju suprotnost, u smrad, i umjesto da privlači od Krista udaljuje– ustvrdio je otac Cantalamessa.

Brojni svećenici, koje ne poznaje svijet, u svojoj sredini šire dobri miris Krista i evanđelja – kazao je zaključujući propovijed citatom oca Lacordairea, francuskog redovnika iz 19. stoljeća o idealnom svećeniku. Živjeti usred svijeta bez ijedne želje za njegovim užitcima; biti član svake obitelji, a ne pripadati ni jednoj; dijeliti svaku patnju, čuvati tajnu, iscjeljivati rane; svaki dan ići od ljudi do Boga da mu ponudi njihovu odanost i molitve, a od Boga se vraćati ljudima donoseći im njegovo praštanje i nadu. Imati čelično srce za čistoću, a mesnato za ljubav (...) O Bože, kakav li je taj život? To je tvoj život, svećeniče Kristov – zaključio je fra R. Cantalmessa, OFMCap.

petak, 30. listopada 2009.

Obitelj: mjesto sazrijevanja svećeničkog i redovničkog poziva

Ovo je bila tema govora pape Benedikta XVI. za vrijeme Angelusa u zadnjoj nedjelji u mjesecu kolovozu o. g. Bio je kratak, sadržajan i vrlo pobudan govor. Važan je i stoga što se tiče obitelji koja stvara ozračje mladima za dobar izbor njihova poziva. Zato ga objavljujemo uz kratski komentar.

Papa jasno kaže: "Kad se supružnici velikodušno posvete odgoju djece, vodeći ih i usmjeravajući prema otkrivanju Božjega plana ljubavi, oni pripremaju plodni duhovni teren na kojemu klijaju i zriju pozivi u svećeništvo i u posvećeni život."
To je nepobitna činjenica poziva. Dovoljno je upitati svećenike, redovnike i redovnice što je utjecalo na to da su doživjeli poziv, gotovo svi će reći da je to bilo obiteljsko okruženje u kojemu su rasli. Ako i nisu u obitelji doživjeli konkretne poticaje prema svećeništvu i redovništvu, a imali su lijepo i zdravo ozračje u kojemu su rasli, onda je to siguran znak da su sazrijevali i slobodno se odlučivali za svoj poziv. Zato je i Papa posebno spomenuo sv. Moniku, majku sv. Augustina, "uzor i zaštitnicu kršćanskih majki".

U obitelji dolazi do izražaja velikodušnost supružnika u odgoju djece koju upućuju i usmjeravaju prema planu Božje ljubavi. Obitelji u kojima se poštuju Božje zapovijedi, pravo je tlo za rast Božjega poziva koji On šalje kada hoće i komu hoće.

Ne začuđjje da je Papa posebno istaknuo sv. Moniku koja je godinama molila za svoga sina i nije gubila nadu, iako nije vidjela konkretnoga ploda svojih molitava. Njezin primjer upravo pokazuje koliko je važna majka u svećeničkom pozivu. Papa kaže: "Nije prestala moliti za svoga sina Augustina i za njegovo obraćenje i doživjela je utjehu kada se vratio vjeri i primio krštenje."

Sveti otac jasno ističe: "Bog je uslišio molitve ove svete majke za koju je biskup iz Tagaste rekao: Nemoguće je da sin tolikih suza bude izgubljen." Doista, ne samo da se sv. Augustin obratio nego je odlučio prigrliti i monaški život i, kada se vratio u Afriku, osnovao je redovničku zajednicu. Isto tako sv. Augustin se nastojao odužiti svojoj majci tako što je u svojim poznatim Ispovijestima ispisao ponajlješće stranice o njoj koje su ikada napisane o majci u književnosti uopće.

Kršćanske su obitelji "male Crkve"

Nije tako bilo samo sa sv. Augustinom. Papa kaže, spominjući život sv. Bazilija Velikod i sv. Grgura Nazijanskog: "Povijest kršćanstva puna je brojnih primjera svetih roditelja i autentičnih kršćanskih obitelji koje su pratile živote velikodušnih svećenika i pastira Crkve." Uistinu, možemo reći da su sveci postajali svetima jer su u svojim obiteljima imali potporu i pratnju. To im je bila uporišna točka na koju su uvijek mogli računati, napose u trenutcima kušnji, izazova i progonstava. Budući da je svećenik uvijek na ispitu svoga vremena i trajno se prosuđuje njegov život, obitelj je kao baza u kojoj nalazi poticaj i snagu, a katkad sklonište i zaštitu.
Na kraju Angelusa papa Benedikt XVI. iskreno želi da u ovoj Svećeničkoj godini "kršćanske obitelji postanu male Crkve u kojima će moći biti prihvaćeni i cijenjeni svi pozivi i sve karizme koje daje Duh Sveti." To je i najveća zadaća kršćanskih obitelji. Koliko molimo za duhovna zvanja, trebamo moliti i za duhovnost u kršćanskim obiteljima. Trebamo, jednostavno, moliti za kršćanske obitelji da doista budu "male Crkve" iz kojih će dolaziti svećenička i redovnička zvanja za našu "veliku Crkvu."

ponedjeljak, 26. listopada 2009.

Što hoćeš da učinim?

Posve mi je jasno, Učitelju, da si me pozvao kako bi me poslao. I kako sam se lomio za sigurnost da je poziv Tvoj, tako se lomim da prepoznam putove kojima želiš upraviti moje korake. Stojim pred Tajnom poziva i poslanja, stojim i pretvaram se u pitanje: Što želiš da učinim? Za što me želiš upotrijebiti? Zašto si me pozvao? Komu me šalješ?

Neću plakati nad vremenima u kojima si me pozvao biti. I neću reći da je meni i onima oko mene danas teže nego li je bilo onima od jučer. Ipak, prepoznajem da je čovjek danas umorniji, da je mnogo više zalutalih i opterećenih, da su ljudi slomljeni. Eto, tu sam pozvan biti! Čovjek kojemu me šalješ jeedva vjeruje drugom čovjeku, pa i Ti ne prolaziš najbolje. Nameće se svijet bez Tebe. "Bez Boga, bez gospodara!" I sada bih trebao kao Tvoj glas proći ovim svijetom i vikati da je to ludost, zabluda?! Vikati sigurno neću, glas mi se neće čuti po trgovima, niti ću reklame lijepiti po ulicama. Istina se nikada ne nalazi uz put! Radije bih usvojio tvoju logiku: kucati, čekati i, ako mi se otvori, ući.

Život kao kucanje

Kucati? Čini mi se da bi Ti volio, i da to od mene tražiš, da moj život bude kucanje. Moja riječ, susret s drugim u Tvome imenu, moje shvaćanje križa, moj odnos prema nepravdi i trpljenju, moj iskustvo umiranja, snaga uskrsne pobjede u shvaćanju života, zahvalnost jer sve primam iz Tvoje ruke i jer sve Tebi pripada - sve je to provokacija. To je kucanje: bez prisile i nenametljivo. Ta, i Ti si govorio: "Hoće li tko za mnom..." Neka život Tvoga svećenika bude provokacija, izazov, sugestija, alternativa... Ponuda Tebe u dručkijosti postojanja. Moj oblik života neka bude kucanje na vrata drugih koji do mene žive. O, kada bih mogao biti jedno s Tobom, pa da moje kucanje bude Tvoje kucanje, moja riječ - Tvoja riječ, moj život - Tvoj život u meni i u svijetu...

Život kao čekanje

Čekati? Da, to je to: logika zrna posijanog u zemlju. Logika sjemena - Tvoja logika! Sav se istrošiti i ne vidjeti plod svoga rada. Ne, ne zanosim se da sam ja štogod sposoban uraditi! Ja sam Tvoj svećenik samo onoliko koliko ti u meni stvaraš, koliko dopuštam da Tvoj Duh po meni obnavlja zemlju. Pa i tada, kada si Ti u meni i po meni djelatan u svijetu, pozvan sam izdržati istinu da uvijek nisi prihvaćen, da nisi uvijek dobrodošao, da su Ti vrata zatvorena, da si ismijan, da si nepostreban, da si višak... Ništa čudnoga! Nije drugačije bilo ni svih onih godina kada si hodao Galilejom, nudeći (ne namećući!) sebe kao zalog nečega novog, trajno. I tako, dijelim sudbinu s Tobom znajući da će Gospodin dovršiti što započe za me. I da neće djelo ruku svojih zapustiti!
Ipak, priznat ću da sam često velikodušno dočekan - upravo zbog Tvoje prisutnosti u meni. Mnogi me pozivaju da imam dijela u njihovim životima, da im život pomognem tkati, da budem njihova veza s Tobom... Mnogi od mene očekuju da im otkrijem Tvoju volju i da im pomognem njihovu volju uskladiti s Tvojom... Mnogi su koji dolaze i kucaju na vrata moga života i traže da im u Tvoje ime pomognem nositi križ, da im dadnem utjehu vjere, da im korake usmjerim Tebi... I tada sam pozvan čekati! Kada kažem sebi (ponekad i drugima!) da sam učinio što sam bio dužan učiniti i da sam sluga beskoristan, i tada u muci očekujem rast Tvoga kraljevstva u njiha. Bit ću iskren i reći da sam neizmjerno radostan kada vidim plod toga rasta i preobrazbu života. Hvala Ti što si me izabrao i pozvao!

Ti i ja


No, ima nešto što me zastrašuje! Znam vrlo dobro da je moje svećeništvo od Tebe i da je ono dar za druge. Ipak, zastrašuje me (i zadivljuje!) spoznaja da u meni drugi Tebe vide! Ma, ja to želim i za tu milost mol.im, ali osjećam nekakav čudan jaz između Tebe i mene! Plaše me moja neznatnosti i nedostojnost, i veličina i snaga Tvoje prisutnosti kojom si djelatan u onome što činim! Zastrašuju me riječi: "Kada vidim svećenika, još više se zaljubim u Krista!" Ili: "Za mene je svećenik Isus na zemlji!" Što ja činim, činiš Ti! Što ja govorim, govoriš Ti! Gdje ja dolazim, dolaziš Ti! Tko bi to mogao shvatiti? Tiko zaslužiti? To je Tvoj čisti, besplatan dar! Dar Tvojoj zaručnici - Crkvi - da uzraste do punine i da se Ti u njezinu životu proslaviš! Taj dar joj pružaš po mojim drhtavim riječima, po mojim umornim koracima i mojim grješnim rukama. Idi od mene, Gospodine, grješan sam čovjek! Čujem Te kako mi uzvraćaš da mi je dosta Tvoja milost, jer se snaga u slabosti usavršuje! Jedini Svećeničke, pomozi mi da izdržim Tvoje ruke kojima si obavio moj život! I pomozi mi da ostanem vjeran svim Tvojim obećanjima!
Gospodine, želim samo jedno: sve koje mi stavljaš u život učvrsti u Tebi! Ti budi početak i kraj svega što činim. Ti budi poticaj i nadahnuće. Sve što činim neka bude u Tvome imenu. Slave od sijeta ne tražim. Ti mi budi nagrada! Jer, Tebi imati - to je sve. Posve logično: biti Tvoj svećenik, a mimo Tebe htjeti i željeti bilo što drugo, graniči s ludosti.
Uporabi me za dobro drugih, za slavu Tvoga kraljevstva u njihovim životima! Sva moja riječ, svako otajstvo koje si mi povjerio da ga drugima dijelim, svaki susret u Tvome imenu, sve što riječju ili djelom činim, neka u onima među kojima jesam bude poticaj da traže Darovatelja radije negoli darove. I neka se toliko ne zanose Tvojim čudesima koliko oblikovanjem Tvoje misli u svojim srcima! To hoćeš da učinim: da u drugima Tebe oživim! Pa da i oni i ja možemo reći da ne živimo više mi, nego u nama živiš Ti!

srijeda, 7. listopada 2009.

Sv. Franjo Asiški i franjevački Red

*Prigodom obilježavanja osamstote obljetnice (1209-1209) usmenog odobrenja Franjina Pravila po Evanđelju donosimo tekst o sv. Franji i franjevačkom Redu iz pera fra I. Gavrana.

1. Kako je sv. Franjo našao svoj poziv?Začetnik franjevačkog pokreta jest Franjo, sin trgovca Petra Bernardona, iz grada Asiza u srednjoj Italiji. U ranoj mladosti bio je pun snova o divnoj budućnosti. I njegov je otac također mnogo očekivao za svoga sina; od svoje troje djece najviše je volio njega i radio na tom da mu on bude nasljednik u trgovini, da bude još bogatiji i uspješniji trgovac nego on i da s vremenom dobije možda uglednu javnu službu u svom gradu. Sam Franjo zanosio se vojničkom slavom: biti vitez a onda, možda, postati i plemić.

To su razumljivi snovi gotovo svakog mladog čovjeka: biti priznat, moćan, biti i važiti kao junak, a bogatstvo treba da omogući slobodu i užitke. Ali, nekim čudnim djelovanjem, sve su se tri karijere o kojima su on i njegov otac sanjarili - trgovačka, viteška, činovnička - izjalovile.
Rodio se 1182. i proveo dječaštvo i prvu mladost, pored rada u očevoj prodavaonici, u veselim zabavama s drugovima, kojima se svojom ličnošću nametnuo kao vođa. Biti trgovac bilo mu je malo pa se priključio, g. 1202., svojim sugrađanima u nekom okršaju, u kojem se hrabro borio, ali - kako mu je četa doživjela poraz - bio je i sam zarobljen. Ostao je u tamnici više mjeseci a kad je izašao, obolio je i gotovo umro... Ta bolest bila je prilika da se po prvi put ozbiljno pozabavi osnovnim životnim pitanjem - "zašto, čemu sam na svijetu?" Kao vjernik znao je odgovor na to pitanje kao i ono što bi on morao učiniti, ali se toga bojao... Stoga se on, ozdravivši, ponovo bacio u vrtlog zabava. Ali, u njemu se nešto promijenilo - misli koje su mu dolazile u bolesti kao da su sada tiho u njemu i dalje djelovale.

Pokušao je naći smirenje u novom cilju - da ponovo krene u vojsku: možda će tamo steći slavu pa i plemstvo. Nabavio je konja i skupu opremu srednjovjekovnog ratnika, uzeo osobnog slugu i opskrbio se lijepim odijelom i novcem pa krenuo na bojište, prema jugu Italije. Otišao je samo dan hoda, do Spoleta, i na noćištu usnio san, u kojem je čuo riječi: "Tko ti, Franjo, može više dati - gospodar ili sluga?" Kad je on na to odgovorio: "Pa, gospodar", glas je dalje nastavio: "Zašto onda tražiš slugu a ne gospodara?" Franjo je shvatio taj glas kao da mu govori Krist i upitao ga što treba da čini? Glas mu je rekao: "Vrati se kući!"

Mladi je ratnik poslušao, ne osvrćući se na ismijavanje rodnog grada. Sad je bio još zamišljeniji, pitajući se: "Što li to Bog, što Krist, od mene traži?" Često je razmišljao, zalazio u neku spilju, da bude sasvim sam sa sobom. Kao da se pitao: a tko je to moj bog? Slavu je već odbacio! Ostalo je bogatstvo, novac. I tu je došao do toga da se ne može ljubiti i novac i Boga. Već tada Franjo se odlučio za Boga i prigrlio siromaštvo, gospođu Bijedu (kako ju je zvao), kao nešto što ga vodi Bogu. Trebalo je to i na djelu pokazati, iskušati se, da vidi da možda sam sebi ne laže. Pošao je tako na hodočašće u Rim, razdao sav novac što ga je imao, pa čak i svoje lijepo odijelo razmijenio s nekim prosjakom za njegovo, i sam prosio s drugim prosjacima. Bila je to velika pobjeda i on je u sebi osjetio duboku radost... odrekao se slave i bogatstva, da bude Božji!

Ali, u njemu je ostala njegova sjetilnost. Hoće li ona biti preča nego Bog? Jednog je dana mogao i to provjeriti: na cesti blizu Asiza naišao je na iznakažena jadnika - gubavca. Uzmaknuo je obuzet strahom i gađenjem. No tada mu je iskrslo pitanje: "Jesi li ili nisi za Boga? Sad pokaži na djelu!" Vratio se hrabro gubavcu, zagrlio ga, utisnuo mu nešto novca u sakatu ruku... Nastavio je tako i potražio druge gubavce i molio ih da mu oproste što su mu se ranije grstili te obećao ponovno dolaziti i pomagati im. Poljubio ih je u usta, darivao i otišao.

* Iz oporuke sv. Franje, g. 1226 . (zadnji mjesec pred smrt)
Gospodin je dao meni, bratu Franji, da ovako započnem činiti pokoru. Budući da mi je, dok sam bio u grijesima, bilo odviše odurno gledati gubavce, sam me je Gospodin doveo među njih i ja sam im iskazivao milosrđe. A kad sam odlazio od njih, ono što mi se prije činilo odurnim, preokrenulo mi se u duševnu i tjelesnu slast. I nešto kasnije ostavio sam svijet.

Tako je pobijedio sebe, predao se Bogu i osjetio "veliku slatkoću u duši i tijelu". Sad je čekao da "sljedeći potez" napravi Bog - da vidi što treba dalje da čini.
Jednom zgodom svratio se izvan grada u crkvicu sv. Damjana pokraj ceste da se pred slikom propetog Isusa pomoli. Vjerojatno je molio upravo za uputu - što treba dalje da čini. Dok je klečao, čuo je glas Raspetoga: "Idi i popravi moju Crkvu, koja se ruši!" - Okrenuo se oko sebe, vidio da je crkvica ruševna, i bez daljnjeg pomislio da se taj nalog odnosi upravo na tu crkvu. Za to mu je trebalo novca, pa dok mu je otac bio na putovanju, prodao je dosta sukna i tako dobiveni novac odnio svećeniku one crkvice. Svećenik je - razborito - odbio novac, ali je prihvatio njegov dobrovoljni rad. Franjo je ujedno našao sebi neko sklonište znajući kako će otac biti bijesan kad se vrati i sve dozna. Nakon prijetnji i kazni, otac se na koncu obratio sudu, biskupovu sudu, da "dozove sina pameti".

* Molitva sv. Franje u času obraćenja, u dobi od 24 godine (pred slikom raspeća u crkvi sv. Damjana) oko g. 1206.

Najviši, divni Bože, prosvijetli tminu moga srca i daruj mi pravu vjeru, čvrstu nadu i savršenu ljubav. Daj mi, Gospodine, tako osjećati i spoznati da ispunim Tvoj sveti nalog koji si mi uistinu dao. Amen.

Na suđenju biskup je zatražio da Franjo vrati novac, jer otac ima na to pravo. Mladić je spremno rekao: "Hoću, pa i više od toga". Uz novac, skinuo je sa sebe i odijelo i vratio ga ocu. To je bio konačan raskid s obitelju; postupio je tako jer je bio uvjeren da mora slušati ono što mu Bog veli. Biskup mu je dao staro odijelo svoga vrtlara a kasnije mu je neki prijatelj dao obično pustinjačko odijelo. Nastavio je s popravljanjem crkvice sv. Damjana moleći sugrađane za koji kamen za gradnju crkve i koji komad kruha za hranu. Pratilo ga je ismijavanje, nabacivanje blatom i kamenjem, izrugivanje. Ali, on je ustrajao.
Napokon, nakon nekog vremena, došlo je do promjene u ponašanju njegovih sugrađana. Franjo nije uzvraćao uvrede, nije se branio od udaraca; u duši je sebi govorio: i pravo je što se tako ponašaju jer sam griješio. Malo pomalo njegovo je ponašanje iznudilo poštovanje ljudi, koji su osjetili - taj čovjek postupa tako jer sluša glas svoje savjesti. Franjo je popravio još dvije tri crkvice, silno veseo što je izvojštio pobjedu nad sobom i što sluša Boga.

2. Pojava novog bratstva
Onda je došlo do novog Božjeg "poteza" 24. veljače 1209, kad je Franji bilo oko 27 godina. Franjo je na misi čuo evanđelje o poslanju apostola: kako treba da navješćuju kraljevstvo nebesko i da sa sobom ne nose ni novca, ni torbe, ni dvaju odijela, ni cipela, ni štapa (Mt 10,10). Franjo je zadrhtao od zanosa, jer mu je tu, kako mu se činilo, dat gotov program života i rada. Toga jutra nastao je franjevački pokret! Franjo je odmah odbacio cipele, pojas i ogrtač. Svoju je tuniku opasao užetom. Kasnije ga je zima prisilila da ipak nosi ogrtač (plašt). Počeo je propovijedati asiškom svijetu.

To je lako kazati, ali je za to trebalo goleme hrabrosti i poniznosti da se on, neškolovan, upusti u taj posao. Govor mu je bio jednostavan i kratak, a govorio je o Kristu, o manama i krepostima, o miru i ljubavi. Nastupao je bez grdnji i osuđivanja, bez deklamiranja, bez govorničkih ukrasa i trikova. Ipak je osvajao, jer je govorio, neposredno i iz srca, ono što je osjećao. A njegovo uvjerenje, njegov život i čar njegove ličnosti pridobivali su slušatelje.
Slijedeće godine već se jedanaest ljudi priključilo njemu a potjecali su iz raznih slojeva. Željeli su živjeti zajedno s njim. On ih je primio ali je tražio da ostave sve što imaju i da to dadnu siromasima, da nastoje prevladati svoje grijehe i mane i da budu poslušni onom tko bude na čelu njegove male zajednice, a bili su to naizmjence. Umjesto pravila, napisao im je nekoliko izreka iz evanđelja. Njegova živa riječ bila im je mjesto pisanih propisa.

Franjo nije želio osnovati Red. Ionako je u kršćanskom svijetu već bilo mnogo samostana. To su bile čvrsto organizirane ustanove, u jakim zgradama, s velikim posjedima, svjetovi za sebe, ekonomski snažni i osigurani. Iako su bili vrlo zaslužni za širenje vjere, za promicanje kulture, iako su omogućivali pobožan život s Bogom, oni nisu bili ono što je Franjo želio i što je Bog, po njegovu uvjerenju, od njega tražio.
Franjo se nije zatvarao pred svijetom i od svijeta, nego je živio u svijetu. Nije se osiguravao ekonomski, jer je brigu za sebe i svoje prepuštao Bogu, koji se brine i za vrapce. Htio je, za razliku od ondašnjih redovnika, propovijedati svijetu Krista svojim životom prema Evanđelju i svojim riječima.

Tako su Franjo i njegovi g. 1209. otišli u Rim da zatraže odobrenje od Crkve da smiju upravo tako živjeti. Na preporuku asiškog biskupa primio ih je papa Inocent III. i - odbio im molbu. Mislio je: radi se o nekom novom i sumnjivom redu a - zar nema dosta postojećih? No, pod utjecajem nekog sna, u kojem je s grozom gledao kako se ruši majka rimskih crkava, lateranska bazilika, a podupire je da se ne sruši, upravo onaj siromašak kojem je odbio molbu, (ali sigurno - i po savjetu nekih kardinala), dozvao je ponovno Franju i dao mu usmeno odobrenje.
Franjo i njegova braća živjela su nakon toga u kolibama od šepera ili od ćerpiča oko male Gospine crkvice, zvane Porcijunkula (= Djelić) podno Asiza; nju su mu darovali benediktinci. Tamo su molili, trapili se, odatle su odlazili na propovijedanje i tamo se vraćali. S vremenom su se Franjina braća namnožila, proširila su se i po drugim mjestima Italije pa je bilo potrebno i drugdje osnovati boravišta (loca), skromna kao i ono prvo. Već za deset godina njihov je broj premašio tri tisuće. U početku, u tom pokretu nije bilo nikakve organizacije a sad ih je taj broj prisilio da misle na nju. Sastajali su se dvaput godišnje o Miholjdanu i o Duhovima) na opće kapitule kod Porcijunkule i tu se dogovarali. Tu su se g. 1217. i podijelili u pokrajine (provincije); na čelo svake postavio je Franjo provincijalnog ministra (doslovno: pokrajinskog poslužitelja), da se brine za povjerenu braću. Da se bratstvo ne bi raspalo u pojedine pokrajine, postavio je jednog generalnog ministra (općeg poslužitelja), koji se imao brinuti za cjelinu.

Franjo je u evanđelju našao Kristov nalog da se evanđelje propovijeda svima. Stoga je uzeo križ i njime razdijelio svijet na četiri strane i u svaku poslao određen broj braće. To je bio početak širenja njegovog pokreta izvan Italije i početak njegovih misija. Braću je poslao u Portugal, Španjolsku, Francusku, Njemačku, Ugarsku i Siriju. Osnovane su nove provincije izvan Italije. Za sebe je odabrao Egipat pa je nekako živ prodro kroz bojne redove do egipatskog sultana... Melek-El-Kamela, da mu pokaže Božji put i da ga nagovori da prijeđe u kršćansku vjeru. Franjina pojava i nastup duboko su se dojmili sultana ali bi obraćenjem on - u najmanju ruku - izgubio prijestolje. To mu se nije dalo. Otpustio je Franju na častan način i dao mu dozvolu da pohodi sveta mjesta...

3. Franjino bratstvo pretvara se u Red i Franjina smrt
Već za Franjine odsutnosti iskrsnule su velike teškoće među njegovom braćom. Bilo je potrebno staviti neke čvršće propise u tu zajednicu a da ona ipak ne izgubi pečat Franjina duha: da se živi po evanđelju ali sa što manje propisa i sa što više osobne slobode, sa što više poziva na ljubav. U tom poslu pomogao je Franji kardinal Hugolin, kasniji papa Grgur IX. Tako je, uz veliki napor, Franjo sastavio konačno pravilo od dvanaest poglavlja, koje je papa odobrio. Time je Franjino bratstvo ipak postalo crkveni red i, što dalje, sve će to više postajati.

Spomenuto putovanje, napori oko sastavljanja Pravila, bolesti, gotovo su uništile slabo Franjino tijelo. Obolio je na slezeni i na jetri, patio ga je želudac, mučila ga malarija i bolest očiju (trahom?), koje je zadobio dok je bio u Egiptu. Bolovi su bili veliki a primitivni načini ondašnjeg liječenja (paljenje usijanim željezom) učinili su njegovo stanje još gorim. Franjo je svoju muku podnosio strpljivo - u zajednici sa Spasiteljem. Kao da mu sve to nije bilo dovoljno, zamolio je Krista da mu dopusti osjetiti muke njegova raspeća. Bog mu je uslišio tu molbu i dao mu da osjeti one užasne bolove, iza kojih su mu na tijelu ostali znakovi svetih pet Isusovih rana. To je bio završni čin onoga pobjeđivanja samog sebe i potpunog predavanja Bogu i izljeva ljubavi prema njemu, što ga je započeo kao mladić u spilji kod Asiza.

Ostalo je još - da umre. Junački je skupio sve svoje divovske duševne snage i u onim užasnim danima pred smrt izdigao se iznad boli i spjevao svoju "Pjesmu stvorenja", pjesmu zahvalnosti i radosti, kojoj na svijetu nema ravne. Preminuo je pri zalasku sunca 4. listopada 1226, u dobi od 44 godine.

4. Privlačnost Franjevačkog redaVeć u 13. stoljeću Franjevački red je narastao na više od 30.000 članova, ne brojeći tu II. red (sestre sv. Klare), ni III. (svjetovni) red. Zašto su ljudi tako hrpimice nagrnuli u ovaj red, jednostavan, siromašan, ekonomski nesiguran?

Ne govorimo ovdje o djelovanju milosti, jer je to ljudskom domišljanju sakriveno. Za života sv. Franje sigurno ih je privlačila kao magnet ličnost tog sveca: tako iskreno i tako junački predana Bogu, a onda tako mila, suosjećajna prema čovjeku i prema živim i neživim stvorovima. To djelovanje sigurno se nastavilo i poslije smrti u sjećanjima i anegdotama o njemu. Prvi članovi, iako je svaki bio izrazit pojedinac i ličnost za sebe, nosili su na sebi neke Franjine crte: štovanje Krista u njegovom ljudskom liku, jednostavnost, veselost i bezbrižnost, te istinske kršćanske kreposti poniznosti, dobrote i ljubavi, uz herojsko odricanje, ukratko: svetost manjeg ili većeg stupnja. Red je bio izrazito demokratičan: nije se gledalo kakvog je tko podrijetla i koliko mu je obrazovanje, nego spremnost - živjeti prema evanđelju. I ustrojstvo Reda bilo je dotad nečuveno ravnopravno: bez viših i nižih, nego svi između sebe braća. I taj bratski odnos privlačio je ljude, jer je ublažavao strogost pokore i teškoću neimaštine.

* Sv. Franjo o svom Redu
Nakon razmatranja, Sv. Franjo je pao u zanos i kad se povratio iz njega rekao je svojoj braći (iza g. 1210):
Ohrabrite se, dragi moji, i veselite se u Gospodinu. Nemojte se žalostiti što nas ima prividno samo malo. Neka vas ne straši što smo ja i vi neuki, jer mi je uistinu Gospodin pokazao: Bog će dati da porastemo do velikog mnoštva, umnožit će nas i proširiti do granica Zemlje... Vidio sam mnoštvo ljudi koji žele obući naše odijelo i da s nama žive po pravilu svetog i sretnog redovničkog života. Vidio sam kako se ovamo skupljaju iz gotovo svakog naroda: dolaze Francuzi, žure se Španjolci, priključuju im se Nijemci i Englezi i grne ovamo golemo mnoštvo iz raznih drugih jezika.

5. Razvoj Reda i podjeleAli, velik broj članova donio je sa sobom i opasnosti i teškoće.
Franjo je svojom ljubavlju i svojom svetošću bio orao, koji se zanosnim uzletom dizao sve više i više. Na njemu kao da se teret tijela, privlačenje k zemlji, nisu opažali. Kod drugih se, posebno onih koji nisu osobno poznavali Franju, ljudska slabost prije ili kasnije pokazala: pokušali su letjeti, ali nije išlo, bili su previše teški pa ih je zemlja privlačila. Tako je došlo do toga da je bilo članova koji su nosili vanjsku oznaku franjevca ali su vrlo malo sličili sv. Franji.
To se pokazalo uvijek iznova u razvoju Reda.
Bilo je revne braće, koja su htjela vjerno slijediti Franju, vršiti njegovo Pravilo bez olakšica i bez tumačenja koja bi ga obezvrijedila pa su se smatrali obvezanima vršiti i njegovu Oporuku. Neki su u tom i pretjerali pa su nazvani "duhovnjacima". Drugi su smatrali da je Pravilo, takvo kakvo je, običnim ljudima nemoguće provoditi u život.

Te napetosti i sukobi u Redu produžili su se i kasnije, u 14., 15. i 16. stoljeću, jer su neki naginjali ublažavanju strogosti i bili za život u velikim samostanima s određenim posjedima a drugi za vjerno opsluživanje Pravila, bez trikova raznih tumačitelja i bez olakšavanja. Ovi su prozvani opslužiteljima (opservantima) a oni prvi konventualcima (samostancima).
Veliki zastupnici "opslužiteljstva" bili su sveci Bernardin Sijenski, Ivan Kapistran, Jakov Markijski i Albert iz Sarteana: oni su htjeli bliskost Franjinu idealu ali nisu nikako željeli raskid i cijepanje Reda. Da bi život za jedne i za druge bio nekako moguć opservanti su dobili svoje odijeljene samostane i posebne poglavare a samo im je opći poglavar (generalni ministar) bio zajednički s konventualcima. Takvo stanje, očito, nije moglo dugo potrajati pa je papa Leon X. g. 1517. potpuno odijelio opservante od konventualaca.

No i kod opservanata znao je zanos popustiti pa su se onda ponovo pojavljivale nove struje, tako npr. u Italiji koncem 15. i u 16. st. reformirani, koji su zaveli silnu strogost, ali su ipak općom upravom ostali vezani s opservantima. U Španjolskoj su se pojavili vrlo strogi bosonogi franjevci sv. Petra Alkantarskog, u Francuskoj rekolekti i drugdje drugi.
Poseban Red nastao je od opservanata i konventualaca u 16. st.; bili su nazvani kapucinima i nastavili su vrlo uspješno djelovati sve do danas. Papa Leon XIII. ponovo je objedinio g. 1897. iscjepkani franjevački prvi Red i priznao kao zasebne samo tri Reda: opservante (OFM), konventualce (OFMConv) i kapucine (OFMCap).

6. Djelovanje Franjevačkog reda
Unatoč ovim unutarnjim borbama, koje su se uglavnom vodile oko opsluživanja siromaštva, djelovanje Reda bilo je i snažno i vrlo korisno. Naravno, ovdje iznosimo samo najbitnije stvari.

a) To su najprije unutarnje misije: obraćanje kršćanskog puka, koji je nerijetko zanemario svoj vjerski život i odao se manama: mržnji, oholosti, svađama, a vodeći krugovi nepravdi i raskalašenom životu. U svakom stoljeću (a osobito u 15.) nastupali su apostolski nadahnuti franjevci i vraćali ljude kršćanstvu. Napomenimo barem neke: velikog sv. Antu Padovanskog iz XIII. st., milog i duhovitog sv. Bernardina Sijenskog, sv. Ivana Kapistrana i sv. Jakova Markijskog iz XV. st. između stotina i tisuća drugih. To su bili ljudi koji su vraćali svijet Bogu a brinuli se i za mir i dostojanstvo čovjeka, ne samo u moralnom nego i u materijalnom pogledu: oni su otvorili prve kreditne kuće (montes pietatis) da zaštite ljude od lihvara!

b) Tu su zatim sjajne franjevačke izvanjske misije. Ovdje možemo spomenuti samo najvažnije: Kinu i daleki Istok, kamo su franjevci prodrli već u 13. st.; među njima se ističe osobito Ivan iz Montekorvina, koji je i misu već tada govorio na kineskom i sam pripremao domaće misionare da nastave njegov rad, i mnogi drugi za njim. Uz Kinu, zašli su i u Japan, na Filipine, Indiju, Perziju, Mongoliju, Afriku.

Blistavo poglavlje franjevačkog djelovanja predstavljaju i američke misije, koje su oni neumorno i trajno držali. Spominjem samo Srednju Ameriku a osobito Meksiko, zatim Čile, Peru, Ekvador, Argentinu, Boliviju, Brazil i napokon Sjevernu Ameriku, gdje se najviše ističe Kalifornija. Tu i danas imena gradova svjedoče da su ih osnovali franjevci: San Francisco, Santa Clara, San Bernardino, Sacramento, Santa Fe, San Antonio, Los Angeles... Njihovo je značenje tamo ne samo vjersko (jer su učinili kršćanskima te krajeve), nego i humano, jer su pružali urođenicima i kulturu i štitili ih pred bezdušnim djelovanjem konkviskadorske vojske a kasnije od sebičnih činovnika, osnivali uzorne upravne jedinice (reducciones). Kalifornija je svoju zahvalnost tim ljudima izrazila tako što je u dvoranu kipova na Kapitolu u Washingtonu stavila fra Junipera Serra među ostale američke junake i zaslužne muževe. Oni su upoznali zapadni svijet po prvi put s mnogim otkrićima, o kojima bijelci nisu ništa znali (npr. o Niagari - fra Louis Hennepin), isto onako kao što su franjevački misionari prije Marka Pola upoznali Evropu s Kinom.

Izvanredne zasluge stekli su franjevci za kršćanske svetinje u Svetoj zemlji. Svojim fermanom egipatski kalif Bibais II. dopustio je g. 1309. "redovnicima od konopca", i to samo njima, da borave kod Sv. groba u Jeruzalemu i u Betlehemu. Robert Anjou i žena mu Sancia Napuljska kupili su g. 1333. za golemu svotu Sv. grob i Blagovalište, dali ih u pravni posjed franjevcima i obećali da će u Jeruzalemu i Betlehemu uzdržavati dvanaest redovnika. Unatoč tim pravnim odredbama franjevci su ovdje, i u 14. st. i kasnije, morali trpjeti brojna nasilja, otimanja, iznuđivanja, progonstva i ubijanja, ali su se održali sve do našeg vremena.

c) Iako je sam Franjo bio neobrazovan, i premda prvotni smjer u Redu nije pogodovao studiju, još za života sv. Franje a pogotovo kasnije, tijekom 13. i 14. stoljeća, zablistali su franjevci i na području školstva i stekli, zajedno s dominikancima, najveći ugled na sveučilištima - Parizu, Oxfordu, Kölnu i na mnogim drugim školskim središtima. Dovoljno je spomenuti četiri blistava predstavnika: sv. Bonaventuru, Rogera Bacona, Ivana Duns Scota i Rajmunda Lulskog, da se vidi kako su osvojili same vrhunce u filozofiji, teologiji i znanostima svoga doba. Oni su se nadahnjivali onim što je za Franju i njegov Red značajno: ulogom Kristovom u svijetu, postavljajući ga u samo žarište svijeta, i naglašavali su prvenstveno mjesto ljubavi i volje u čovjekovom životu, u životu svake osobe pa i u životu Božjem. Bili su prožeti ljubavlju i prema stvorenim stvarima. Sv. Bono je bio, po svom mističnom zanosu za Krista, kao neki novi sv. Franjo, ali je u sebi nosio ono čega sv. Franjo nije imao: duboko obrazovanje i sposobnost organizatora. Ivan Duns Scot najdublji je mislilac među srednjovjekovnim filozofima i teolozima; da nije suviše kratko živio (samo 43 godine), vjerojatno bi ostvario i veliku sintezu srednjovjekovne misli. Roger Bacon je sjajni preteča kasnijeg znanstvenog shvaćanja i osvajanja svijeta, neke vrste Leonardo svog vremena. A Rajmund Lulski je mislilac koji je strastveno zanesen naumom da sve privede Bogu i Kristu, pri čemu je ujedinjavao mišljenje i djelovanje.

subota, 3. listopada 2009.

Ritam i tempo svećeničkog zvanja

Mjesec listopad uvijek podsjeti na promjene. Nakon ljetnih vrućina polako stižu jesenje kiše. Već na prvi pogled se osjeti kako se ljudi spremaju za hladnije dane. Mnogi su iz ormara izvadili jakne i tek ponetko u večernjim satima gradom šeće u majici kratkih rukava. Priroda diktira tempo u već znanom nam ritmu smjene godišnjih doba. Budući da još uvijek nije ovladao njome i da joj nije nametnuo svoje zakone čovjek joj se prilagođava. Svako odstupanje od toga izaziva čuđenje u društvenoj zajednici. Jer nije normalno da netko usred npr. ljetne žege oblači bundu ili siječanjski snijeg gazi u papučama. Stoga je neophodno prilagodit se izvanjskim uvjetima. Svaka, pak, prilagodba upućuje na relativnost, a zbog njene učestalosti izgleda kako je sve relativno. Promatrajući povijesna gibanja i zahtjeve koji iz njih proizlaze vidimo koliko se i sâm čovjek primijenio. Ako ništa drugo, onda barem nova znanja i nova zvanja su ga primorali na to. Dakako da od toga nisu izuzeti ni članovi svećeničkog staleža. Profil službenika oltara u dobroj mjeri je određen duhom vremena u kojem se ostvaruje. No, postavlja se pitanje: postoji li neka konstanta u odrednici što je svećenik? Jesu li primljeni sveti red i svećeničke insignije dovoljne da nekoga prepoznamo kao Kristovog bliskog suradnika u današnjem vremenu, onoga tko ima privilegiju podjeljivati sakramente milosti Božje?
Ako je vjerovati hrvatskom pjesniku Preradoviću koji je, na tragu Heraklitove filozofije, konstatirao: «Stalna na tom svijetu samo mijena jest!» onda je moguće ustvrditi kako je legitimno pravo današnjeg svećenstva biti drugačije od onog koje je bilo u neko prijašnje vrijeme. Ali slično kao u prirodi tako i na ovom području postoji ritam i tempo (ritam je pravilna izmjena ili ponavljanje elemenata, a tempo njegova brzina). Analogijom bismo mogli kazati da je ritam svećeničkog zvanja zadao njegov utemeljitelj, Isus Krist, a tempo nameću društveno-povijesne okolnosti. I s time bi se većina vjerojatno složila. Međutim, problem nastaje kada se pokuša definirati što se odnosi na jedno a što na drugo. Poglavito je to nezahvalno činiti u današnjem vremenu diktature relativizma. No, upravo zbog toga još više važno.
Pokušavajući to odgonetnuti trebamo se vratiti na izvore ovog zvanja. Taj nas povratak suočava s Kristovim planom i programom koji je sažeto prikazan kroz govor o blaženstvima (usp. Mt 5,1-12). On vrijedi za sve kršćane a napose za svećenike – one kojima je dano «znati otajstva kraljevstva nebeskoga» (Mk 4,11) i koji o tomu imaju poučiti druge. Stoga svaka karakteristika koja se može dovesti u izravnu vezu s blaženstvima predstavlja dio zadanog ritma koji mora biti konstanta u životu onoga koji hoće, ne samo nominalno, biti svećenik. Nekada će jedan od segmenata iz ovog plana biti, zbog društvenih okolnosti, naglašeniji od drugoga ali nikada niti jedan ne smije biti izgubljen. U suprotnom to više nije onaj isti ritam. Stoga je sasvim uredu ako se današnjeg svećenika prikazuje s časoslovom u jednoj a novinama u drugoj ruci – jer to zahtijeva suvremeno doba. Ali nije dobro ako službenika oltara prepoznaju kao političkog aktivistu, poduzetnika ili showman-a. To onda znači da je ritam – kao konstantu – svoga zvanja podčinio ritmu nečega drugog.
Zato i dalje vrijedi Pavlova pouka Timoteju (osim one da je jedne žene muž) u kojoj mu naglašava koje osobine moraju krasiti nadglednike (usp. 1 Tim 3,1-7). Odatle su, pored ostalih, svećeničke vrline i u današnjem vremenu: uravnoteženost, poniznost, bogobojaznost, beskompromisnost u svetim stvarima, otvorenost za druge, poslušnost biskupu, ljubav prema narodu i solidarnost s patnicima. Slično možemo kroz Svećeničku godinu prepoznati da papa Benedikt XVI. kao frontmen grupe ističe: «Drži ritam i ne zanemaruj tempo». Samo tako svećenik će moći odgovoriti na izazove sadašnjosti i biti poticaj za one će na njegovom mjestu biti u budućnosti.

J. Vajdner

utorak, 29. rujna 2009.

Svako je zvanje Božji dar čovjeku

Postoji mnogo koncilskih i postkoncilnih dokumenata koji govore o duhovnim zvanjima, o kršćanskom odgoju, odgoju uopće, apostolatu laika i obnovi redovništva koji pomažu stvaranju povoljnijih ozračja u duhovnim zvanjima. Današnji mladi su u veoma nezgodnom vremenu za izbor zvanja. Duh vremena u kojemu žive nije lagano opisati. Zasićeni su pluralizmom i etički dezorijentirani, a s psihološkog aspekta su usmjereni na iskustveno tako da žele sve isprobati. Osjećaju sve veću nesigurnost i sve manju jasnoću u svijetu što im proizvodi frustracije. Svećenički i/ili redovnički poziv jest duhovno zvanje, ali i liječničko i svako drugo zvanje je duhovno ako je u službi čovjeka. Profano zvanje je svako zvanje u svjetlu Božjega nauma. Teologija i kultura zvanja obuhvaćaju oba pojma i oba su kompatibilna. Svako zvanje, posebno duhovno, ima svoju gramatiku zvanja koja je sastavljena iz tri dijela: teologije zvanja, pastorala i pedagogije zvanja. Svako je zvanje dar Božji čovjeku pa Crkva mora skrbiti za sva zvanja, evanđeoskim duhom prožimati civilna zvanja i tako doprinositi razvoju kulture zvanja. U teologiji zvanja jasno je da Bog poziva, čovjek odgovara. Čovjek u dijalogu s Bogom otkriva svoj poziv i prepoznaje darovano mu zvanje kao što su ga prepoznali Abraham, Marija, Jeremija… U teologiji zvanja naglasak je stavljen na Kristološki aspekt u kojem je Isus skica čovjeka. U tom smislu čovjekovo zvanje je dar pojedincu, ali i poklon zajednici.

Teologija duhovnih zvanja

Svako duhovno zvanje je tajna Crkve (misterium), poslanje svijetu (missio) i sakrament Krista u jednom širem smislu riječi jer je duhovno zvanje pozvano svjedočiti Krista. Crkva je majka svih duhovnih zvanja, a Marija je uzor duhovnih zvanja po slobodnom izboru i vjerničkom odgovoru. Duhovno zvanje nema samo svrhu osobnog usavršavanja, nego poslanja drugima. Crkva je zajednica pozvanih i mora skrbiti o zvanjima jer je to njezina bit i prioritet. Pastoral zvanja uvijek polazi od općeg i ide prema osobnome, orijentiran na osobu i zajednicu, pastoral je stalna pozivnica i uključuje sve, i mlade i stare. Odgajatelj vodi prema otkrivanju identiteta, on inicira i podupire samospoznavanje. Odgoj se i sastoji u samoodgoju. Odgajatelji nisu jedini faktori odgoja jer u naše vrijeme postoje i drugi vanjski faktori koji utječu na čovjekov odgoj, npr. medijski procesi. Teološke smjernice su jasne jer o njima govore crkveni dokumenti, ali su praktični koraci često magloviti. Praktične korake učiniti pravima je umijeće. «Odgoj je umijeće nad umijećima i inicijacija budućeg života i zato trebamo svjesnije 'baciti svoje mreže' usprkos burama, ne da nekoga ulovimo za sebe, nego da ga se ulovi za njega, za njegovo vlastito ja, i vlastiti identitet».

utorak, 22. rujna 2009.

Svećeničko zvanje na velikoj kušnji zbog sekularizacije

Porast sekularizacije dovodi u tešku kušnju svećenički identitet, rekao je papa Benedikt XVI. govoreći sudionicima godišnjega skupa za biskupe, zaređene u posljednjih dvanaest mjeseci, koje je 21. rujna u Castel Gandolfu primio u audijenciju. Od svećenika povjerenih "očinskoj odgovornosti biskupa" Papa zahtijeva sklad između molitve i apostolata. Jedan od bitnih biskupovih zadataka jest upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicima da vjerno slijede svoje zvanje i da sa zanosom i ljubavlju rade u Gospodnjem vinogradu, istaknuo je Benedikt XVI.
Svećeničko poslanje, a još više biskupovo, rekao je Papa, puno je ogromnoga rada koji teži da ga neprestano i posve iscrpi. Teškoće rastu, a zadaće se umnažaju s rastom sekularizacije. Svećenički identitet je danas nažalost na velikoj kušnji zbog sekularizacije, istaknuo je Sveti Otac. Govoreći o molitvi, Papa je upozorio da bi moglo ponestati "životne snage, potpore u trenucima nesigurnosti i klonulosti, neiscrpnoga izvora misionarske gorljivosti i bratske ljubavi" ako se ne njeguje molitveni život, stoga je osobito preporučio da "biti na raspolaganju narodu ne smije umanjiti ili zatamniti raspoloživost prema Gospodinu. Vrijeme koje svećenik i biskup u molitvi posvete Bogu, uvijek je najbolje iskorišteno vrijeme", istaknuo je. Temeljni uvjet da svećenik bude plodonosan jest sjedinjenje s Gospodinom. U tome je tajna plodnosti njegove službe: samo ako je nacijepljena na Krista prava loza donosi plod, ustvrdio je Benedikt XVI.Bitni uvjet da svećenik "donosi dobre plodove jest da ostane sjedinjen s Gospodinom, da euharistija bude u središtu njegova svećeničkog života". Papa je podsjetio da je u prigodi 150. obljetnice preminuća Arškoga župnika proglasio Svećeničku godinu kako bi potaknuo nutarnju obnovu svih svećenika radi njihova snažnijeg i učinkovitijeg evanđeoskoga svjedočenja u današnjem svijetu.
Sveta je misa formativna u najdubljem smislu riječi, jer promiče uobličavanje Kristu i učvršćuje svećenika u njegovu pozivu. Neka euharistijsko slavlje rasvijetli čitav vaš i vaših svećenika dan, izlijevajući svoju milost i svoj duhovni učinak na žalosne, radosne, naporne i odmarajuće trenutke djelovanja i kontemplacije, poželio je Benedikt XVI.

Nasljedovati Isusa, Dobroga Pastira, za svakog je svećenika obvezan put posvećenja i osnovni uvjet za odgovorno vršenje pastoralne službe. Ako to vrijedi za svećenike, još više vrijedi za biskupe koji ne smiju zaboraviti da je jedan od bitnih zadataka biskupa upravo taj da primjerom i bratskom potporom pomogne svećenicama da vjerno slijede svoj poziv i da zanosno i s ljubavlju rade u Gospodinovu vinogradu, zaključio je Benedikt XVI.

srijeda, 16. rujna 2009.

Duhovno zvanje - otajstvo Božjeg izabranja

Crkvu ne sačinjavaju samo papa, biskupi, svećenici, redovnici i redovnice kako se to često puta prikazuje u društvu, a osobito u medijima. Katolički nauk Crkvu vidi i kao otajstveno 'Tijelo Kristovo'. Crkva je mnogo više doli jednostavan zbroj svih svojih članove ovdje na zemlji, jer ona u sebi sadrži i dimenziju svetoga, tj. Isusove otajstvene nazočnosti u Duhu Svetome kroz Božju riječ i sakramente (Usp. J. Ratzinger - V. Messori, Razgovor o vjeri, str. 43).
Polazeći od te teološke stvarnosti, Benedikt XVI. duhovna zvanja promatra u otajstvu Crkve. "U misteriju Crkve, mističnom Tijelu Kristovu, božanska snaga ljubavi mijenja čovjekovo srce čineći ga sposobnim prenijeti ljubav Božju braći. Tijekom stoljeća toliki muškarci i žene, preobraženi božanskom ljubavlju, posvetili su vlastite živote promicanju Kraljevstva Božjega ovdje na zemlji."
Stoga svaki pripadnik duhovnog zvanja, ali i svaki kršćanski vjernik laik ne bi smio nikada izgubiti iz vida da u Kristu, Glavi Crkve, koja je njegovo otajstveno Tijelo, svi kršćani zajedno čine, kako je naznačio sv. Petar, 'izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasi njegova slavna djela' (1 Pt 2,9).
Imajući na umu tu istinu kršćanske vjere, blagopokojni papa Ivan Pavao II duhovno zvanje je definirao kao otajstvo Božjeg izbaranja (usp. Ivan Pavao II., u: Dar i otajstvo). Jer kako kaže Sveto pismo: 'Ne izbraste vi mene, nego ja izabrah vas. I postavih vas da idete i rod donosite, i rod vaš da ostane' (Iv 15, 16), 'I nitko sebi ne prisvaja tu čast, nego je prima od Boga, pozvan kao Aron' (Heb 5,4) 'prije nego što te oblikova u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te' (Jr 1,5).
Pod tim vidom papa Benedikt XVI. u svojoj poruci za svjetski dan molitve za Zvanja (2006. g.), podsjećajući na Isusovu preporuku o bitnosti molitvi za duhovna zvanja, naglašava: ''Žetva je velika, a poslenika malo! Zato molite gospodara žetve da pošalje poslenike u žetvu svoju' (Mt 9,37). I nastavlja Papa: "ne iznenađuje da, gdje se žarko moli, cvjetaju zvanja.". Izvorni i nezamjenjivi odnos svećenika s Kristom, ukorijenjen u sakramentu reda, zahtijeva logično drugi odnos, također potpun i trajan, s Crkvom i za Crkvu, Kristovu zaručnicu, njegovo tijelo produženo u vrijeme. Svećenik je službenik Krista, Glave i Pastira, za izgradnju njegova Tijela, koje je Crkva.
Drugi vatikanski sabor nas uči da tu službu zaređena osoba ne posjeduje kao vlastitu, već u sjedinjenju s biskupima i u ovisnosti o njima, u svojstvu 'suradnika', 'pomoći' i 'oruđa' (usp. LG 28 b). Novo otajstveno 'stanje', što nastaje u službeniku Kristovu u Crkvi biskupovim polaganjem ruku, ne postavlja ga uz ili iznad, već unutar naroda Božjega za koji se u Kristovo ime treba brinuti.
Osim svećeničkog poziva u Crkvi, na poseban način časno mjesto ima poziv na posvećeni redovnički život. Redovnici i redovnice po primjeru Marije iz Betanije, koja je 'sjela Gospodinu do nogu i slušala njegovu riječ' (Lk 10,39), iako izvršavajući različite službe na području ljudskog odgoja i brige za siromašne, u poučavanju ili u pomoći bolesnima, ne bi smjeli izgubiti iz vida da je prvenstveni cilj njihova života 'prva i glavna dužnost svih redovnika (...) kontemplacija božanskih istina i neprekidna sjedinjenost s Bogom u molitvi" (usp. Zakonik Kanonskog prava, kan. 663, 1). Iz tog otajstvenog susreta s Bogom i prepoznavajući znakove vremena, trebalo bi se na svim crkvenim razinama ostvarivati uzajamno zajedništvo pastira, laika i redovnika, što se sve više osjeća kao nutarnji zahtjev poslušnosti Duhu Svetome.

subota, 22. kolovoza 2009.

Molitva za zvanja



Gospodine Isuse!
Učini da tvoj poziv čuju mladi
koji su sposobni prepoznati tvoj glas.
Uputi im poziv na istinskiji
i svjedočni način života Evanđelja.
Kao što si nekoć pozvao
Mateja carinika, Petra, Andriju i Ivana
da budu ribari ljudi,
molimo Te ne prestani
ni danas pozivati sebi radnike (Mt 4, 18).

Ti koji si svoje apostole učio da se ne daju služiti
već da sami služe braći ljudima,
dopusti onima koje pozivaš da budu neumorni
u sebedarju, budni u molitvi, ustrajni u svetoj službi.
Molimo Te, daruj cijeloj Crkvi svećenika;
svećenika po svome srcu koji će se neumorno
i nesebično stavljati na raspolaganje
Crkvi i njezinu djelovanju u svijetu.

Ti si rekao: "Ja ću sebi podići vjerna svećenika,
koji će raditi po mom srcu i po mojoj želji" (1 Sam 2, 35).
Stoga Te molimo: daruj nam svetih i ustrajnih pastira naših duša
koji će djelovati po Tvome srcu i biti puni Duha Svetoga.
Neka im srca budu slobodna od navezanosti
na zemaljska dobra, daleko od svih vremenitih interesa,
neka revnuju za sveto Evanđelja
i dobro tvoga naroda i na na slavu Tvoga imena.

Daruj nam, Gospodine, svećenika i redovnika
koji će biti titi radosni u svome pozivu,
zbiljski vjerovati svome zvanju i poslanju,
pouzdano moliti, hrabro ispovijedati i svjedočiti vjeru,
koji će s dubokim uvjerenjem naučavati istinu,
koji će u svom životu ostvarivati program Blaženstava,
koji će znati nesebično sebe darivati
 kako bi mogli isto tako braću ljude ljubiti,
 biti blizu svima, osobito onima najpotrebnijima.
Daruj nam Gospodine, svetih i zauzetih svećenika! Amen.

ponedjeljak, 17. kolovoza 2009.

Osam mitova o redovničkom životu

Suprotno općeraširenim pogrešnim shvaćanjima, redovničke zajednice nisu sastavljene od pjevuckavih svećenika, prepredenih časnih sestara i mušičavih crkvenih dama spremnih da vas udare po prstima.
U našoj neumjerenoj, medijima rukovođenoj kulturi, javno mišljenje može postati iskrivljeno kada poznati film, televizija ili časopisi promiču staromodni stereotip redovničkog života. Uz neke iznimke, pouzdani medijima-nadahnuti model redovničke osobe je ili ogorčena žena u širokom habitu koja škljoca zglobovima prstiju ili otupjeli stari muškarac u talaru koji šeće pogrbljen i nešto mrmlja na jeziku koji je odavno mrtav. Kao mladi ljudi, potaknuti na življenje redovničkog života, susretali smo ovakve portrete, zajedno s mnoštvom drugih, ne samo pogrešnim nego također i potencijalno opasnim za budućnost redovničkog života. Mnogo mladih ljudi ni ne pomišlja o redovničkom životu zbog pogrešnih predodžbi koje skupljaju iz različitih izvora, uključujući i katoličke. Mi bismo htjeli raskrinkati osam mitova o redovničkom životu i ilustrirati ljepotu, zadovoljstvo i psihološko zdravlje koje netko potencijalno može pronaći u ovom jedinstvenom životnom stilu.

PRVI MIT: Redovničke zajednice izumiru.
Čuvši ovaj mit, ne možemo pomoći a da se ne prisjetimo scene iz filma «Carstvo uzvraća udarac (Zvjezdani ratovi)» kada duh Bena Obi-Wan Kenobija objašnjava mudracu Yodiju da je mladi Luke Skywalker njihova jedina nada, posljednji od nekad moćne i glasovite grupe. Iako je broj redovnika i redovnica u opadanju, za razliku od sredine dvadesetog stoljeća kada je rastao, većina redova funkcionira bolje od Jedi vitezova! Postoji na stotine muških i ženskih redovničkih zajednica. Svaka od njih ima svoju osobitu karizmu – ili duhovnost – i mnoge još primaju svake godine nove članove. Iako neke redovničke zajednice izumiru, druge napreduju. Redovništvo je opstalo stoljećima, prolazeći kroz razdoblja rasta i opadanja, i nastavit će i dalje živjeti ako se pravilno prilagode potrebama crkve i svijeta.

DRUGI MIT: Sestre predaju po školama, a svećenici govore Misu.
Redovničke zajednice znaju da su ljudska bića rođena s mnoštvom darova od Boga. Jedan od ciljeva redovničkog života jest odrediti kako darovi pojedinca mogu biti iskorišteni u služenju Bogu i crkvi. Pokušavajući postaviti ljude na mjesta za koja nisu pripremljeni ili za koja nemaju talenta, to ne predstavlja put ka slavljenju Boga. Dok su poučavanje i predsjedanje Euharistijom dvije važne službe povjerene muškarcima i ženama koji žive redovnički život, postoje na stotine drugih načina kako služiti. Unutar redovničkog staleža nalaze se liječnici, pravnici, ekonomisti, pisci, upravitelji, arhitekti, inženjeri, znanstvenici, umjetnici i glumci. Redovništvo je način življenja, a ne smjernica za posao.

TREĆI MIT: Polaganje zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti je strano.
Za pretpostaviti je da siromaštvo, čistoća i poslušnost neće vjerojatno umanjiti slušanost liste Top 10 Davida Lettermana, kao jedan od načina dobrog provoda. Ali postoji bogatstvo u ovim zavjetima koje se obično izgubilo u općepogrešnim shvaćanjima. Redovnički zavjeti, poput zavjeta ženidbe, služe kao sredstvo ka većem konačnom cilju. Tri sveopća zavjeta siromaštva, čistoće i poslušnosti dozvoljavaju nam da služimo širokom sloju ljudi. Zavjeti osiguravaju slobodu koja nam dopušta angažirati se u svijetu na poseban način, manje ograničeni materijalnim poslovima, obiteljskim obvezama, pa čak i našim osobnim interesima. Nadalje, zavjeti služe kao protukulturalno svjedočanstvo, osobito u svijetu koji prenaglašava novac, seks i moć. Zavjeti služe kao podsjetnik da su idoli, koje ponekad slijedimo, slabe zamjene za ljubav Božju, koja neprekidno poziva sve ljude da autentično žive svoj poziv.

ČETVRTI MIT: Redovnički život je život patnje.
Kad to bila istina, nitko se od nas ne bi htio pridružiti! Realistično, koje god zvanje osoba odabere donijet će sa sobom nešto patnje; ovo je stvarnost ljudskog bivstvovanja. Važno pitanje o kojem se dade raspravljati jest, služi li ta patnja ili žrtvovanje nekom uzvišenijem cilju i čini li me sretnim? Životni poziv, bilo u braku, samački život ili redovnički život, treba biti odabran zato što netko osjeća da je pozvan živjeti na određeni način. Očekivati život bez patnje je nestvarno, jer netko može očekivati život sastavljen samo od ljubavi i sreće. Kao što roditelji žrtvuju mnogo stvari zbog svoje djece, muškarci i žene u redovničkom životu žrtvuju se za puk Božji. Ponekad ova žrtva može uključivati patnju, ali to je učinjeno za druge, a ne za svoj vlastiti spas. Redovnici i redovnice, poput većine zdravih ljudi, ne nadaju se patnji, ali ako žive autentično, u ljubavi, patnja će se od vremena do vremena pojaviti. Na sreću, Bog nam je često prisutniji kada patimo.

PETI MIT: Redovnici su supersveti.
Mi smo ljudi, a to znači da postoji čitav spektar redovničkih temperamenata u redovničkim zajednicama, od onih koji Krista proživljavaju na mističan, neposredan način do onih koji ga otkrivaju preko službe, od onih koji više vole krunicu i euharistijsko klanjanje do onih koji više vole eksperimentalne oblike molitve. Jedinstveni faktor koji je zapravo važan jest: svi su Isusovi učenici, jedinstveno pozvani da dijele duhovnost svojih zajednica sa svima drugima, širom Crkvom i svijetom. Masa ljudi smatra redovnički život zabavnim i interesantnim, dok on također stvara izazove. Ali to je životna istina općenito, zar ne?

ŠESTI MIT: Redovnici su poslušnici.
Redovnici se zavjetuju na poslušnost, a ne na podložnost i zloupotrebu te poslušnosti. Većina sestara, braće i svećenika koje poznajemo ima više sličnosti s Lone Rangerom nego s Tontom. Redovi se nadaju zrelosti, uravnoteženim, neovisnim, visoko motiviranim, kreativnim kandidatima, a ne slabim, podložnim, ovisnim trutovima.
Poslušnost znači slušati, prije nego li slijepa podložnost. Poput svih ljudi, redovnice i redovnici su pozvani osluškivati Boga, te potrebe svoga reda i Crkve. Poslušnost zahtijeva zrelo slušanje i dijalog između redovnika i njegovog starješine. Redovničke osobe su pozvane staviti na raspolaganje svoju molitvu, želje, talente, strahove i radosti tako da starješine mogu donositi uputne odluke koje će biti najbolje za tu osobu, pojedinačnu zajednicu, red i Crkvu. Celibatska čistoća i jednostavno življenje neophodni su za življenje redovničkog života, ali zavjet poslušnosti je najizravnije vezan s obavljanjem istinske svrhe redovničke zajednice.

SEDMI MIT: Redovnici se odriču svojih obitelji i prijatelja.
Nakon ulaska u redovništvo, odnosi s obitelji i prijateljima se mijenjaju, ali nikad ne prestaju. Kao što se međuljudski odnosi mijenjaju nakon vjenčanja, promjena se događa i kod redovnika, također. Kakvoća promjene je različita, ovisno o tipu zajednice u koju osoba ulazi. Strogo zatvorene kongregacije podrazumijevat će manje posjeta s prijateljima izvana i s obitelji. Ali većina je redovničkih zajednica apostolskog tipa – znači da su usredotočene na služenje, a članove se potiče da imaju zdrave, trajne odnose s onima koje vole. Ovi odnosi se nikad ne zamjenjuju zajednicom, iako mi ponekad možemo poželjeti da se to ostvari, barem zakratko.

OSMI MIT: Redovnici su aseksualni.
Pitanje: Kako zoveš osobu koja je aseksualna? Odgovor: To nije osoba. Aseksualni ljudi ne postoje. Spolnost je dar od Boga i zato, sastavni dio našeg ljudskog identiteta. Oni koji potiskuju svoju seksualnost ne žive kako ih je Bog stvorio da budu: puni života i zdravi. Zbog toga, oni su uglavnom nesretni.
Svi su ljudi pozvani od Boga da žive čisto, što znači da imaju poštovanja prema daru svoje seksualnosti. Redovnice i redovnici se zavjetuju na celibatsku čistoću, što znači da žive svoju seksualnost pazeći na svoje ponašanje. Zavjet čistoće ne znači da netko potiskuje svoju muževnost ili ženstvenost. Spolnost i spolni odnos su dvije vrlo različite stvari. Dok se redovničke osobe uzdržavaju od spolnih odnosa, to ne znači da postaju aseksualna bića, nego prije trebaju biti svjesni onoga što znači biti muškarac ili žena. Zavjet čistoće također ne znači da netko neće imati bliske odnose, odnose pune ljubavi sa ženama ili muškarcima. Zapravo, takvi odnosi znak su življenja zavjeta na ispravan, zdravi način. Življenje redovničkog zavjeta čistoće nije uvijek lagano, ali može biti vrlo lijepi izraz ljubavi prema Bogu i drugima.

Redovnice i redovnici nisu čudaci; oni zrcale ostatak Crkve kojoj služe: postoje introvertirani i ekstrovertirani, visoki i maleni, stari i mladi, debeli i mršavi, nepobožni i pobožni, šaljivi i ozbiljni, i sve između toga. Oni pokušavaju živjeti isti prvotni poziv kao i svi drugi kršćani, a to je: navještanje i življenje Evanđelja. Ipak, redovnici to čine kao članovi reda koji služi Crkvi i svijetu na osobit način. Poput bračnog i samačkog života, redovnički život može biti čudesan, ispunjen, uzbudljiv i, svakako, normalan. On također može biti protukulturalan i pozitivno izazovan. To je on za nas i za mnoge druge.
Ako si mislio da je redovnički život zastario, nefunkcionalan ili mrtav, nadamo se da sada možeš gledati mimo stereotipova i uvidjeti da je redovništvo dar Crkvi i svijetu.
Autori
David Nantais SJ, Scott Opperman SJ

utorak, 28. srpnja 2009.

Susret s B. D. Marijom u traženju poziva

Čitajući Bibliju nailazimo na mnoge likove, no nijedan od njih ne odiše tolikom jednostavnošću kao što je to u Evanđeljima slučaj sa Blaženom Djevicom Marijom. Iako u njima ne nalazimo njezin detaljan opis, ipak Marija ispunja svakog čovjeka koji iskreno pristupa čitanju Svetoga Pisma.
Bog je izabrao Mariju da bude majka njegovome Sinu. Ona u svojoj slobodi izriče svoj DA. Od toga trenutka njezina povijest postaje i naša povijest.
Marija nas uči da se ne bojimo odvažiti na poziv koji se osjeća u srcu. Problem današnjega vremena je što se previše gleda na vlastito JA, moje JA u kojemu će meni biti dobro, ne vodeći računa da je čovjek stvoren da bi taj svoj JA ostvario darujući svoj život za nekoga drugoga (bilo u obitelji ili kao posvećena osoba).
Marija je pokazala sa svojim otvorenim srcem prema Bogu da kada ne razumijemo mnoge stvari i događaje, onaj temelj koji nas vodi kroz život jest upravo ljubav, ispunjen dubokom vjerom i povjerenjem. Kada se tako živi i slijedi unutarnji govor osoba osjeća mir. Mnogi danas traže sigurnost za svoje životne odabire, no Marija nas uči da je najvažnije da budemo ljudi vjere i ljubavi, jer to je onaj temelj za napraviti onaj odlučni korak prema pozivu kojega se osjeća.
Danas se mnogo govori da ima sve manje i manje duhovnih poziva. Kada se gleda brojčano, to je istina. No kada bi se moglo pogledati u ljudska srca otkrili bi veliki broj ljudi koji su pozvani na duhovni poziv, no blokiraju ih strahovi i nesigurnost vjere.
Marija nam je primjer jake vjere i odlučnosti da znademo slušati Božji glas. Neka Marijin DA postane i naš DA!

ponedjeljak, 27. srpnja 2009.

Molitva B. D. Mariji za odgovor na duhovno zvanje

Marijo, Majko moja i Majko naša!

Upravljam svoj pogled k Tebi koja si odabrana biti Majkom našega Gospodina, Isusa Krista. Molim Te za Tvoj majčinski blagoslov.
U trenutku anđelovog navještenja Ti si bezuvjetno pristala na veliku zadaću koju je za Tebe naš nebeski Otac pripremio.

Pogledaj na mene i na moju tjeskobu koja već godinama uznemiruje moje srce u strahu pred Božjim pozivom. Znam da me Gospodin zove posvetiti svoj život, znam da me zove u samostan, ali nemam hrabrosti poput Tebe reći:" Evo me!"
Molim Te, upravljaj mojim koracima da moj život bude ispunjen smislom na putu prema vječnoj sreći. Amen.
- jedna srednjoškolka -

subota, 18. srpnja 2009.

Svećenici - neprocjenjivi dar za Crkvu i čovječanstvo

Pismo pape Benedikta XVI. uz proglašenje Svećeničke godine u povodu 150. obljetnice smrti Ivana Marije Vianneya.

Draga braćo u svećeništvu!
Prigodom predstojeće svetkovine Presvetog Srca Isusova, u petak 19. lipnja – na dan koji je tradicionalno posvećen molitvi za posvećenje svećenika – odlučio sam službeno proglasiti "Svećeničku godinu" u prigodi 150. obljetnice "rođenja za nebo" ("dies natalis") Ivana Marije Vianneya (Jean-Baptiste Marie Vianney), sveca zaštitnika svih župnika na svijetu (1). Ta godina, koja želi potaknuti snažniju zauzetost za duhovnu obnovu svih svećenika u cilju njihova snažnijeg i prodornijeg svjedočenja evanđelja u današnjem svijetu, završit će se na istu svetkovinu 2010. godine. "Svećeništvo je ljubav Isusova srca ", običavao je govoriti sveti Arški župnik (2). Taj dirljivi izraz omogućuje nam prije svega s nježnošću se i zahvalnošću spomenuti neprocjenjivog dara kojeg svećenici predstavljaju ne samo za Crkvu, već i za samo čovječanstvo. Mislim na sve one prezbitere koji vjernicima i čitavome svijetu ponizno i svakodnevno nude Kristove riječi i geste, nastojeći se sjediniti s Njim u svojim mislima, volji, osjećajima i čitavim svojim životom. Kako im ne odati priznanje za njihove apostolske napore, njihovo neumorno i samozatajno služenje, njihovu ljubav kojom teže zagrliti sve? I kako ne pohvaliti vjernu odvažnost tolikih svećenika koji usprkos svim poteškoćama i nerazumijevanjima ostaju vjerni svojem pozivu biti "Kristovi prijatelji", koje je on po imenu pozvao, sebi odabrao i poslao?Još uvijek čuvam u svom srcu uspomenu na prvoga župnika uz kojeg sam vršio svoju službu kao mladi svećenik: on mi je ostavio primjer bespridržajnog posvećenja svojoj pastoralnoj službi; u njoj ga je snašla i smrt dok je nosio popudbinu jednom teškom bolesniku. U sjećanje mi se vraćaju bezbrojna subraća koju sam susretao i s kojima se i dalje susrećem, također u tijeku svojih pastoralnih putovanja u razne države, koji iz dana u dan velikodušno i predano obavljaju svoju svećeničku službu. Ali, spomenuti izraz koji koristi sveti župnik doziva u svijest također probodeno Kristovo srce i trnovu krunu kojom je ono obavijeno.

Pred mojim su očima, stoga, i bezbrojne patnje kroz koje prolaze svećenici, bilo zato što su dionici ljudskih iskustava boli i trpljenja u raznoraznim njihovim očitovanjima, bilo zato što su neshvaćeni od strane onih kojima služe. Kako ne spomenuti također tolike svećenike čije se dostojanstvo gazi, koje se sprječava da obnašaju svoje poslanje i katkad progoni, čak do te mjere da daju najviše svjedočanstvo prolivene krvi za Krista? Ima, nažalost, također žaljenja vrijednih situacija, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. Razlog je to zbog kojeg se svijet sablažnjava i okreće leđa Crkvi. Ono što ponajviše može koristiti u tim slučajevima Crkvi nije toliko podrobno otkrivanje svih slabosti svojih službenika, koliko obnovljena i radosna svijest o veličini Božjega dara, konkretiziranog u izvanrednim primjerima velikodušnih pastira, redovnika koji izgaraju od ljubavi prema Bogu i dušama te mudrih i strpljivih duhovnika. Učenja i primjeri svetog Ivana Marije Vianneya mogu u tome pogledu pružiti svima značajnu uporišnu točku: Arški župnik bio je veoma ponizan, ali itekako svjestan, kao svećenik, da je neizmjerni dar za svoj narod: "Dobri pastir, pastir po Božjem srcu, je najveće blago koje dobri Bog može dati nekoj župi i jedan od najdragocjenijih darova božanskog milosrđa" (3). Kada bi govorio o svećeništvu naprosto nije nalazio riječi da opiše veličinu dara i zadaće povjerene jednom ljudskom stvorenju.

"O kako je svećenik velik! ... Kada bi to shvatio, umro bi… Bog ga sluša: on izgovori dvije riječi a Naš Gospodin silazi s neba na njegov glas i zatvara se u malu hostiju…" (4). Objašnjavajući svojim vjernicima važnost sakramenta, govorio je: "Bez sakramenta Reda, ne bismo imali Gospodina. Tko ga je stavio tamo u svetohranište? Svećenik. Tko je dočekao vašu dušu kada je prvi put ulazila u život? Svećenik. Tko je hrani i krijepi na njezinu zemaljskom putovanju? Svećenik. Tko će je pripraviti da se pojavi pred Božjim licem, perući je po posljednji put u krvi Isusa Krista? Svećenik, uvijek svećenik. A ako bi ta duša umrla (zbog grijeha) tko će je podići na novi život, tko će joj vratiti spokoj i mir? Ponovno svećenik… Poslije Boga, svećenik je sve! ... On će sama sebe shvatiti tek u nebu" (5). Te riječi, koje su izašle iz svećeničkog srca jednog župnika, mogu se činiti pretjeranima. Ipak, iz njih se da nazrijeti koliko je on mnogo cijenio sakrament svećeništva. Kao da ga je preplavljivao bezgranični osjećaj odgovornosti. "Ako bismo dobro shvatili što je svećenik na zemlji, umrli bismo, ali ne od straha, već od ljubavi… Bez svećenika, smrt i muka Našega Gospodina bili bi beskorisni.

Svećenik je taj koji nastavlja djelo otkupljenja na zemlji… Kakve bi koristi bilo od kuća pune zlata kada ne bi bilo nikoga da otvori njezina vrata? Svećenik posjeduje ključ nebeskih blaga: on otvara vrata; on je ekonom dobroga Boga; upravitelj njegovih dobara… Ostavite župu dvadeset godina bez svećenika i u njoj će se na koncu klanjati životinjama… Svećenik nije svećenik za sebe, već za vas" (6). Došao je u Ars, seoce od 230 stanovnika. Biskup ga je unaprijed upozorio da se ondje do vjere malo drži. "U toj župi nema mnogo Božje ljubavi, ali ćete je vi ondje donijeti". Bio je, stoga, potpuno svjestan da odlazi tamo utjeloviti Kristovu prisutnost i svjedočiti njegovu spasenjsku nježnost: "(Bože moj), udijelite mi obraćenje moje župe; voljan sam trpjeti sve što hoćete, čitav svoj život!" tom je molitvom započeo svoje poslanje (7). U obraćenje svoje župe sveti je župnik uložio sve svoje snage, uvijek mu je na prvome mjestu bio odgoj kršćanskog puka koji mu je povjeren. Draga braćo u svećeništvu, zamolimo Gospodina Isusa milost da i mi uzmognemo usvojiti pastoralnu metodu svetog Ivana Marije Vianneya!

U prvom redu moramo naučiti potpuno se poistovjetiti sa svojom službom. U Isusu, osoba i poslanje teže tome da budu jedno: cjelokupno njegovo spasenjsko djelovanje bilo je i jest izraz njegove "sinovske svijesti" da, od vječnosti, stoji pred Ocem u stavu pokoravanja njegovoj volji s ljubavlju. Svećenik također mora – ponizno i zbiljski – težiti tom poistovjećivanju. To zacijelo ne znači zaboraviti da je bitna učinkovitost službenika neovisna o svetosti njegove službe; ali ne smije se također smetnuti s uma izvanrednu plodnost koju ima susret između stvarne svetosti službe i osobne svetosti poslužitelja. Arški je župnik odmah prionuo toj poniznoj i strpljivoj zadaći usklađivanja svoga života poslužitelja sa svetošću povjerene mu službe, odlučivši "prebivati", čak i fizički, u svojoj župnoj crkvi: "Netom što je došao izabrao je crkvu za dom u kojem će boraviti… Ulazio je u crkvu prije zore i iz nje izlazio tek nakon večernjeg Anđelova pozdravljenja. Ondje ga se moralo tražiti kada ga se trebalo", čita se u njegovu prvom životopisu (8). Pobožno pretjerivanje njegova životopisca ne smije nas navesti da zanemarimo činjenicu da je sveti župnik znao također aktivno "prebivati" na čitavom području svoje župe: redovito je pohodio bolesnike i obitelji; organizirao je pučke misije i proslave zaštitnika župe; prikupljao je i raspolagao novcem za karitativna i misionarska djela; objeljivao je svoju crkvu i opskrbljivao je crkvenim namještajem; brinuo se za siromašne djevojke i odgajateljice iz "Providencea" (ustanova koju je sam osnovao); brinuo za obrazovanje djece; osnivao bratovštine i pozivao laike da surađuju s njim.

Njegov me primjer nekako sam od sebe potiče da istaknem prostore suradnje koje treba sve više proširivati na vjernike laike, s kojima prezbiteri čine jedan svećenički narod (9) i usred kojeg se, snagom ministerijalnog svećeništva, nalaze "da sve vode k jedinstvu ljubavi 'po tome što se svi uzajamno ljube bratskom ljubavlju i idu ususret jednim drugima s poštovanjem' (Rim 12, 10)" (10). U vezi s tim treba podsjetiti na topli poziv kojim Drugi vatikanski koncil potiče prezbitere da "iskreno priznaju i promiču dostojanstvo laika i poseban udio koji laici imaju u poslanju Crkve… Rado neka slušaju laike i bratski promatraju njihove želje, priznavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljudske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabirati znakove vremena" (11). Svoje je župljane sveti župnik poučavao prije svega svjedočanstvom života. Na njegovu su primjeru vjernici učili moliti, zadržavajući se rado pred svetohraništem radi pohoda euharistijskom Isusu (12). "Nema potrebe mnogo govoriti već treba dobro moliti", tumačio im je župnik, "Zna se da je Isus ondje, u svetom tabernakulu: otvorimo mu svoje srce, radujmo se njegovoj svetoj prisutnosti. To je najbolja molitva" (13). I opominjao je: "Dođite na pričest, braćo moja, dođite k Isusu. Dođite živjeti od Njega da biste mogli živjeti s Njim…" (14). "Točno je da niste toga dostojni, ali vam je to potrebno" (15). Taj način odgoja vjernika euharistijskoj prisutnosti i pričesti bio je najučinkovitiji kada bi ga promatrali dok slavi svetu misnu žrtvu. Oni koji su tome svjedočili kazuju da "nije bilo moguće pronaći lik koji bi bolje izrazio bogosluženje… Promatrao je hostiju s beskrajnom ljubavlju" (16). "Sva dobra djela zajedno nisu ravna misnoj žrtvi, jer su to ljudska djela, dok je sveta misa Božje djelo" (17), govorio je. Bio je uvjeren da o misi ovisi sav žar svećenikova života: "Razlog svećenikove malaksalosti leži u tome što ne slavi misu s dužnom pažnjom! Moj Bože, kako samo treba žaliti svećenika koji slavi misu kao da radi neku rutinsku stvar!" (18). Stekao je isto tako naviku da, dok slavi, uvijek prinosi također žrtvu vlastitog života: "Kako je dobro da svećenik svakog jutra prinese samoga sebe Bogu u žrtvi!" (19).

U toj dubokoj osobnoj poistovjećenosti sa žrtvom križa s jednakim je duhovnim poletom slavio i misu na oltaru i ispovijedao pokornike. Svećenici se ne bi smjeli nikada pomiriti s praznim ispovjedaonicama ili prividnom ravnodušnošću vjernika prema tome sakramentu. U doba svetog župnika u Francuskoj ispovijed nije bila ni lakša, niti joj se češće pristupalo no u naše dane, jer je revolucionarni vihor dugo vremena zatirao vjersku praksu. Ali, on je na svaki način, propovijeđu i uvjeravanjima, pokušavao pomoći svojim vjernicima da ponovno otkriju značenje i ljepotu sakramenta pokore, predstavljajući je kao duboki zahtjev euharistijske prisutnosti. Stvorio je tako kreposni krug. Provodeći dugo vremena u crkvi pred svetohraništem, potaknuo je vjernike da se povedu za njegovim primjerom i dolaze pohoditi Isusa, znajući istodobno da će ondje sigurno naći svoga župnika, spremna saslušati ih i udijeliti im oproštenje. Kasnije je počelo dolaziti sve veće mnoštvo pokornika iz cijele Francuske zbog čega je u ispovjedaonici znao boraviti i po 16 sati dnevno. Govorilo se tada da je Ars postao "velika bolnica duša" (20). Njegov prvi životopisac je napisao: "Milost koju je postizao (za obraćanje grešnika) bila je toliko snažna da ih je išla tražiti ne ostavljajući im ni tren predaha" (21). Sveti župnik na isto misli kada kaže: "Nije grešnik taj koji se vraća Bogu da traži od njega oproštenje, već sam Bog hita za grešnikom i vraća ga k sebi" (22). "Taj dobri Spasitelj je tako pun ljubavi da nas traži posvuda" (23).

Svi mi, svećenici, moramo osjetiti da se one riječi, koje je on stavio u usta Kristu, tiču nas osobno: "Dajem u zadatak mojim poslužiteljima da naviještaju grešnicima da sam uvijek spreman primiti ih, da je moje milosrđe neizmjerno" (24). Od svetog Arškog župnika mi se svećenici možemo naučiti ne samo nepokolebljivom pouzdanju u sakrament pokore koje nas potiče ponovno ga staviti u središte naših pastoralnih briga, već također metodu "dijaloga spasenja" koji taj sakrament za sobom povlači. Arški se župnik s različitim pokornicima različito ophodio. Svakog onoga koji bi dolazio u njegovu ispovjedaonicu nošen dubokom i poniznom potrebom za Božjim oproštenjem, on bi bodrio da uroni u "bujicu Božjega milosrđa" koja u svojoj silini sve nosi. I ako bi tko bio ožalošćen vlastitom slabošću i nestalnošću i plašio se budućeg novog pada, župnik mu je otkrivao Božje tajne riječima koje plijene svojom dirljivom ljepotom: "Dobri Bog sve zna. I prije no što ste pristupili ispovjedi, on već zna da ćete ponovno sagriješiti a ipak vam oprašta. Kako je velika ljubav našega Boga: tolika je da rado zaboravlja budućnost, samo da bi nam oprostio!" (25).

Onima koji bi se, naprotiv, optuživali mlako i ravnodušno vlastitim bi bolnim suzama ozbiljno pokazao koliko je taj stav "odbojan": "Plačem zato što vi ne plačete" (26), znao bi reći. "Kad ne bi samo Gospodin bio tako dobar! Ali on je tako dobar! Treba biti bešćutan pa se tako ophoditi s tako dobrim ocem!" (27). Budio je kajanje u srcu mlakih, prisiljavajući ih da vide vlastitim očima Božje trpljenje zbog njihovih grijeha koje se odražava na licu svećenika koji ih je ispovijedao. Onome, pak, koji bi mu dolazio željan i spreman za dublji duhovni život, širom je otvarao bezdan Božje ljubavi, objašnjavajući neizrecivu ljepotu koju donosi život u sjedinjenosti s Bogom i u njegovoj prisutnosti: "Sve pred Božjim očima, sve s Bogom, sve kako bi omiljeli Bogu… Kako je to lijepo!" (28). Učio ih je ovako moliti: "Bože moj, udijeli mi milost da te ljubim onoliko koliko mi je moguće ljubiti te" (29).Arški je župnik u svome vremenu znao preobraziti srce i živote tolikih ljudi, jer im je pomogao da iskuse Gospodinovu milosrdnu ljubav. I u našem je dobu prijeko potreban takav jedan navještaj i takvo jedno svjedočanstvo istine ljubavi: Deus caritas est (1 Iv 4, 8). Ivan Marija Vianney je riječju i sakramentima svoga Isusa izgrađivao svoj narod, premda ga je često obuzimala strepnja jer je bio uvjeren da je nedorastao toj službi, tako da je više put poželio pobjeći od odgovornosti župne službe za koju se smatrao nedostojnim. Usprkos tome, primjernom je poslušnošću ostao uvijek na svome mjestu, jer je izgarao u apostolskom žaru za spasenje duša. Strogim je isposništvom nastojao potpuno prionuti vlastitom pozivu i poslanju: "Velika je nesreća za nas župnike – žalio se svetac – da nam duša otupi" (30); pod tim je mislio na opasnost da se pastir navikne na grešnost ili ravnodušnost u kojem mnogi u njegovu stadu žive. Bdjenjem i postom obuzdavao je tijelo, kako se ono ne bi pobunilo protiv njegove svećeničke duše. Nije bježao ni od mrtvljenja za dobro duša koje su mu bile povjerene i kako bi time pridonio okajanju tolikih grijeha koje je čuo na ispovijedi. Nekom je subratu svećeniku tumačio: "Reći ću vam koji je moj recept: zadajem grešnicima malu pokoru a ostalo ja činim namjesto njih" (31). Pored konkretne pokore kojima se Arški župnik podvrgavao, za sve ostaje valjana srž njegova nauka: Isus je za duše prolio svoju krv i svećenik se ne može posvetiti njihovu spasenju ako odbija imati osobni udio u "dragocjenoj žrtvi" otkupljenja.

I današnjem svijetu, kao i u teškim vremenima u kojima je živio Arški župnik, potrebno je da se prezbiteri u svom životu i djelovanju ističu odlučnim svjedočenjem evanđelja. S pravom primjećuje Pavao VI.: "Suvremeni čovjek radije sluša svjedoke no učitelje, i ako sluša učitelje čini to jer su svjedoci" (32). Kako ne bismo iskusili egzistencijalnu prazninu u sebi i kako djelotvornost naše službe ne bi bila ugrožena, trebamo se uvijek iznova pitati: "Jesmo li doista prožeti Božjom riječju? Je li to hrana od koje živimo, više no što su to kruh i stvari ovoga svijeta? Poznajemo li je doista? Ljubimo li je? Je li naš duh toliko zaokupljen tom Riječju da ona ostavlja traga u našem životu i oblikuje našu misao?" (33). Kao što je Isus pozvao dvanaestoricu da budu s njim (usp. Mk 3, 14) a tek kasnije ih poslao propovijedati, tako su i u našim danima svećenici pozvani prigrliti taj "novi način života" koji je uveo Gospodin Isus i kojeg su usvojili apostoli (34).Upravo to bespridržajno prianjanje uz taj "novi način života" karakterizirao je svećeničku službu Arškog župnika.

Papa Ivan XXIII. u enciklici Sacerdoti nostri primordia, koja je objavljena 1959. godine, na 100. obljetnicu smrti Ivana Marije Vianneya, predstavio ga je kao isposnika s posebnim osvrtom na "tri evanđeoska savjeta", koje Papa smatra nužnim također za prezbitere. "Premda svećenici zbog kleričkog staleža nisu dužni prigrliti evanđeoske savjete, oni im se ipak nude, kao i svim ostalim vjernicima, kao redoviti put kršćanskog posvećenja" (35). Arški je župnik znao živjeti "evanđeoske savjete" na način primjeren svom prezbiterskom zvanju. Njegovo siromaštvo, naime, nije bilo siromaštvo jednog redovnika ili monaha, već siromaštvo koje se traži od svećenika: premda je raspolagao s mnogo novca (budući da su imućniji hodočasnici davali izdašna sredstva za njegova karitativna djela), znao je da je sve darovano njegovoj crkvi, njegovim siromasima, njegovoj siročadi, djevojkama iz njegove "Provance" (36), obiteljima koje su najviše oskudijevale. Zato je on "bio bogat kada je trebalo davati drugima, a vrlo siromašan prema sebi" (37). Ovako bi to tumačio: "Moja je tajna jednostavna: sve dati i ništa ne zadržati" (38). Kada ne bi imao novca, siromašnima koji su mu se obraćali govorio je zadovoljan: "danas sam siromašan kao i vi, jedan sam od vas" (39). Tako je, na kraju života, potpuno mirno mogao reći: "Nemam više ništa. Dobri Bog me sada može pozvati kada hoće!" (40). I njegova je čistoća bila čistoća koja se traži od svećenika za njegovu službu.

Može se reći da je to bila čistoća koja priliči onome koji mora svakoga dana doticati euharistiju i koji je svakoga dana gleda sa svim zanosom srca i s istim je zanosom daje svojim vjernicima. O njemu su govorili da je "čistoća zračila iz njegova pogleda"; vjernici su to opažali kada bi gledao svetohranište zaljubljenim pogledom (41). I poslušnost svetog Ivana Marije Vianneya, na kraju, našla je svoj puni izraz u svjesnom prihvaćanju svakodnevnih zahtjeva njegove službe. Poznato je koliko ga je mučila da je neprikladan za župnu službu i želja da pobjegne i "negdje u osami plače čitav život" (42). Samo poslušnost i velika ljubav prema dušama uspjeli su ga uvjeriti da ostane na svome mjestu. Samom sebi i svojim vjernicima je tumačio: "Ne postoje dva dobra načina da se služi Bogu, već samo jedan: služiti mu kako on želi da mu se služi" (43). Njegovo zlatno pravilo za život u poslušnosti glasilo je: "Čini samo ono što se može prinijeti dobrom Bogu" (44). U kontekstu duhovnosti jačane vršenjem evanđeoskih savjeta, želim svećenicima, u ovoj godini koja je njima posvećena, uputiti poseban poziva da prihvate novo proljeće koje Duh u našim danima budi u Crkvi, među ostalim, također kroz crkvene pokrete i nove zajednice. "Duh daje mnoge darove… On puše gdje hoće. Čini to na neočekivan način, na neočekivanim mjestima i u nepredviđenim i novim oblicima… ali nam pokazuje također da On djeluje zbog jedinog Tijela i u jedinstvu jedinoga Tijela" (45).

U vezi s tim, vrijedi izjava dekreta Presbyterorum ordinis: "Ispitujući duhove jesu li od Boga, s osjećajem vjere neka (prezbiteri) otkriju mnogovrsne karizme laika, kako one neznatne tako i one više, te ih radosno priznaju i brižljivo promiču" (46). Ti darovi koji mnoge potiču na uzvišeniji duhovni život, mogu koristiti ne samo vjernicima laicima, već i samim poslužiteljima. Iz zajedništva zaređenih poslužitelja i karizmi, naime, može proizići "vrijedan poticaj za novu zauzetost Crkve u naviještanju i svjedočenju evanđelja nade i ljubavi u svakom kutku zemlje" (47). Htio bih nadalje nadodati, tragom apostolske pobudnice Pastores dabo vobis pape Ivana Pavla II., da zaređena služba ima duboku "zajedničarsku (komunitarnu) formu" i može se vršiti samo u zajedništvu prezbitera s njihovim biskupom (48). Potrebno je da se to zajedništvo svećenika s njihovim biskupom, koje se temelji na sakramentu reda i biva vidljivo u euharistijskom slavlju, pretvori u razne konkretne oblike stvarnog i prisnog svećeničkog bratstva (49). Jedino će tako svećenici znati živjeti u punini dar celibata i biti kadri izgrađivati kršćanske zajednice u kojima će se ponavljati čudesa što su se događala pri prvom navještaju evanđelja.Pavlova godina koje se primiče svom kraju poziva nas upraviti svoj pogled također prema Apostolu naroda, koji predstavlja divni primjer svećenika, koji se potpuno "dao" svojoj službi. "Jer ljubav nas Kristova obuzima – pisao je – kad promatramo ovo: jedan za sve umrije, svi dakle umriješe" (2 Kor 5, 14). I dodaje: "i za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu" (5, 15).

Ima li boljeg programa od toga za svećenika koji je odlučio zaputiti se putom kršćanskog savršenstva? Dragi svećenici, proslava 150. obljetnice smrti svetog Ivana Marije Vianneya (1859.) slijedi neposredno nakon upravo završenih proslava 150. obljetnice lurdskih ukazanja (1858.). Već godine 1959. blaženi papa Ivan XXIII. primijetio je: "Neposredno prije no što će Arški župnik zaključiti svoj dugi životni vijek ispunjen zaslugama, Djevica se Marija, na drugom kraju Francuske, ukazala jednoj poniznoj i čistoj djevojčici i prenijela joj poruku molitve i pokore koja i stotinu godina kasnije još uvijek nastavlja donositi obilne plodove. Život toga svećenika, čije se stote obljetnice smrti spominjemo, već je unaprijed bio živa ilustracija velikih nadnaravnih istina kojima je bila poučena vidjelica iz Massabiellea. On sam je prema Bezgrešnom začeću Presvete Djevice gajio veliku pobožnost; godine 1836. posvetio je svoju župu Mariji začetoj bez grijeha i dočekao s velikom vjerom i radošću proglašenje te dogme 1854. godine" (50). Sveti je župnik uvijek svoje vjernike podsjećao da "Isus Krist nakon što nam je dao sve ono što nam je mogao dati, želi nama sada ostaviti ono što mu je najdragocjenije, to jest svoju svetu Majku" (51).Presvetoj Djevici povjeravam ovu Svećeničku godinu. Molim je da probudi u srcu svakog prezbitera velikodušnu i novu zauzetost za one ideale potpunog predanja Kristu i Crkvi koji su nadahnjivali misao i djelo svetog Arškog župnika.

Svojim gorljivim molitvenim životom i svojom žarkom ljubavlju prema raspetom Isusu Ivan Marija Vianney rastao je iz dana u dan u svojem bespridržajnom predanju Bogu i Crkvi. Neka njegov primjer probudi u svećenicima ono svjedočanstvo jedinstva s biskupom, jednih s drugima i s laicima koje je, danas kao i uvijek, toliko nužno. Usprkos zlu koje je u svijetu, Kristove riječi upućene njegovim apostolima na Posljednjoj večeri i dalje su aktualne: "U svijetu imate muku, ali hrabri budite - ja sam pobijedio svijet!" (Iv 16, 33). Vjera u božanskog Učitelja daje nam snagu gledati s povjerenjem u budućnost. Dragi svećenici, Krist računa na vas. Po primjeru svetog Arškog župnika, pustite da vas On osvoji. Tako ćete i vi, u današnjem svijetu, biti glasnici nade, pomirenja i mira!

S mojim blagoslovom.

Iz Vatikana, 16. lipnja 2009.

Bilješke: (1) Svecem zaštitnikom svih župnika na svijetu proglasio ga je vrhovni svećenik Pio XI. 1929. godine.(2) "Le Sacerdoce, c'est l'amour du coeur de Jesus" (u Le cure d'Ars. Sa pensée - Son cœur. Présentés par l'Abbé Bernard Nodet, izd. Xavier Mappus, Foi Vivante, 1966., str. 98). U nastavku: Nodet. Ista je rečenica citirana također u Katekizmu Katoličke Crkve, 1589.(3) Nodet, str. 101.(4) Ibid., str. 97.(5) Ibid., str. 98-99.(6) Ibid., str. 98-100.(7) Ibid., str. 183.(8) Monnin A., Il Curato d'Ars. Vita di Gian-Battista-Maria Vianney, sv. I, izd. Marietti, Torino 1870., str. 122.(9) Usp. Lumen gentium, 10.(10) Presbyterorum ordinis, 9.(11) Ibid.(12) "Promatranje (kontemplacija) je pogled vjere. 'Ja gledam njega i on gleda mene', kazao je svom svetom župniku seljak iz Arsa moleći pred svetohraništem" (Katekizam Katoličke Crkve, 2715).(13) Nodet, str. 85.(14) Ibid., str. 114.(15) Ibid., str. 119.(16) Monnin A., nav. dj., II, str. 430 sl.(17) Nodet, str. 105.(18) Ibid., str. 105.(19) Ibid., str. 104.(20) Monnin A., nav. dj., II, str. 293.(21) Ibid., II, str. 10.(22) Nodet, str. 128.(23) Ibid., str. 50.(24) Ibid., str. 131.(25) Ibid., str. 130.(26) Ibid., str. 27.(27) Ibid., str. 139.(28) Ibid., str. 28.(29) Ibid., str. 77.(30) Ibid., str. 102.(31) Ibid., str. 189.(32) Evangelii nuntiandi, 41.(33) Benedikt XVI., Homilija na misi s podjelom sakramenta potvrde, 9. 4. 2009. (34) Usp. Benedikt XVI., Discorso all'Assemblea plenaria della Congregazione del Clero (Govor na Plenarnoj skupštini Kongregacije za kler), 16. 3. 2009.(35) P. I.(36) Naziv koji je dao kući u kojoj je bilo smješteno i odgajano više od 60 napuštenih djevojaka. Da bi je održao bio je spreman na sve: "J'ai fait tous les commerces imaginables", govorio je sa smijehom (Nodet, str. 214). (37) Nodet, str. 216.(38) Ibid., str. 215.(39) Ibid., str. 216.(40) Ibid., str. 214.(41) Usp. ibid., str. 112.(42) Usp. ibid., str. 82-84; 102-103.(43) Ibid., str. 75.(44) Ibid., str. 76.(45) Benedikt XVI., Omelia nella Veglia di Pentecoste (Homilija na duhovskom bdjenju), 3. 6. 2006.(46) Br. 9.(47) Benedikt XVI., Discorso ai Vescovi amici del Movimento dei Focolari e della Comunità di Sant'Egidio (Govor biskupima prijateljima Pokreta fokolara i Zajednice svetog Egidija), 8. 2. 2007.(48) Usp. br. 17.(49) Usp. Ivan Pavao II., Ap. pob. Pastores dabo vobis, 74.(50) Enc. Sacerdotii nostri primordia, P. III.(51) Nodet, str. 244.