Ritam i tempo svećeničkog zvanja

Mjesec listopad uvijek podsjeti na promjene. Nakon ljetnih vrućina polako stižu jesenje kiše. Već na prvi pogled se osjeti kako se ljudi spremaju za hladnije dane. Mnogi su iz ormara izvadili jakne i tek ponetko u večernjim satima gradom šeće u majici kratkih rukava. Priroda diktira tempo u već znanom nam ritmu smjene godišnjih doba. Budući da još uvijek nije ovladao njome i da joj nije nametnuo svoje zakone čovjek joj se prilagođava. Svako odstupanje od toga izaziva čuđenje u društvenoj zajednici. Jer nije normalno da netko usred npr. ljetne žege oblači bundu ili siječanjski snijeg gazi u papučama. Stoga je neophodno prilagodit se izvanjskim uvjetima. Svaka, pak, prilagodba upućuje na relativnost, a zbog njene učestalosti izgleda kako je sve relativno. Promatrajući povijesna gibanja i zahtjeve koji iz njih proizlaze vidimo koliko se i sâm čovjek primijenio. Ako ništa drugo, onda barem nova znanja i nova zvanja su ga primorali na to. Dakako da od toga nisu izuzeti ni članovi svećeničkog staleža. Profil službenika oltara u dobroj mjeri je određen duhom vremena u kojem se ostvaruje. No, postavlja se pitanje: postoji li neka konstanta u odrednici što je svećenik? Jesu li primljeni sveti red i svećeničke insignije dovoljne da nekoga prepoznamo kao Kristovog bliskog suradnika u današnjem vremenu, onoga tko ima privilegiju podjeljivati sakramente milosti Božje?

Ako je vjerovati hrvatskom pjesniku Preradoviću koji je, na tragu Heraklitove filozofije, konstatirao: «Stalna na tom svijetu samo mijena jest!» onda je moguće ustvrditi kako je legitimno pravo današnjeg svećenstva biti drugačije od onog koje je bilo u neko prijašnje vrijeme. Ali slično kao u prirodi tako i na ovom području postoji ritam i tempo (ritam je pravilna izmjena ili ponavljanje elemenata, a tempo njegova brzina). Analogijom bismo mogli kazati da je ritam svećeničkog zvanja zadao njegov utemeljitelj, Isus Krist, a tempo nameću društveno-povijesne okolnosti. I s time bi se većina vjerojatno složila. Međutim, problem nastaje kada se pokuša definirati što se odnosi na jedno a što na drugo. Poglavito je to nezahvalno činiti u današnjem vremenu diktature relativizma. No, upravo zbog toga još više važno.

Pokušavajući to odgonetnuti trebamo se vratiti na izvore ovog zvanja. Taj nas povratak suočava s Kristovim planom i programom koji je sažeto prikazan kroz govor o blaženstvima (usp. Mt 5,1-12). On vrijedi za sve kršćane a napose za svećenike – one kojima je dano «znati otajstva kraljevstva nebeskoga» (Mk 4,11) i koji o tomu imaju poučiti druge. Stoga svaka karakteristika koja se može dovesti u izravnu vezu s blaženstvima predstavlja dio zadanog ritma koji mora biti konstanta u životu onoga koji hoće, ne samo nominalno, biti svećenik. Nekada će jedan od segmenata iz ovog plana biti, zbog društvenih okolnosti, naglašeniji od drugoga ali nikada niti jedan ne smije biti izgubljen. U suprotnom to više nije onaj isti ritam. Stoga je sasvim uredu ako se današnjeg svećenika prikazuje s časoslovom u jednoj a novinama u drugoj ruci – jer to zahtijeva suvremeno doba. Ali nije dobro ako službenika oltara prepoznaju kao političkog aktivistu, poduzetnika ili showman-a. To onda znači da je ritam – kao konstantu – svoga zvanja podčinio ritmu nečega drugog.

Zato i dalje vrijedi Pavlova pouka Timoteju (osim one da je jedne žene muž) u kojoj mu naglašava koje osobine moraju krasiti nadglednike (usp. 1 Tim 3,1-7). Odatle su, pored ostalih, svećeničke vrline i u današnjem vremenu: uravnoteženost, poniznost, bogobojaznost, beskompromisnost u svetim stvarima, otvorenost za druge, poslušnost biskupu, ljubav prema narodu i solidarnost s patnicima. Slično možemo kroz Svećeničku godinu prepoznati da papa Benedikt XVI. kao frontmen grupe ističe: «Drži ritam i ne zanemaruj tempo». Samo tako svećenik će moći odgovoriti na izazove sadašnjosti i biti poticaj za one će na njegovom mjestu biti u budućnosti.

J. Vajdner

Svako je zvanje Božji dar čovjeku

Postoji mnogo koncilskih i postkoncilnih dokumenata koji govore o duhovnim zvanjima, o kršćanskom odgoju, odgoju uopće, apostolatu laika i obnovi redovništva koji pomažu stvaranju povoljnijih ozračja u duhovnim zvanjima. Današnji mladi su u veoma nezgodnom vremenu za izbor zvanja. Duh vremena u kojemu žive nije lagano opisati. Zasićeni su pluralizmom i etički dezorijentirani, a s psihološkog aspekta su usmjereni na iskustveno tako da žele sve isprobati. Osjećaju sve veću nesigurnost i sve manju jasnoću u svijetu što im proizvodi frustracije. Svećenički i/ili redovnički poziv jest duhovno zvanje, ali i liječničko i svako drugo zvanje je duhovno ako je u službi čovjeka. Profano zvanje je svako zvanje u svjetlu Božjega nauma. Teologija i kultura zvanja obuhvaćaju oba pojma i oba su kompatibilna. Svako zvanje, posebno duhovno, ima svoju gramatiku zvanja koja je sastavljena iz tri dijela: teologije zvanja, pastorala i pedagogije zvanja. Svako je zvanje dar Božji čovjeku pa Crkva mora skrbiti za sva zvanja, evanđeoskim duhom prožimati civilna zvanja i tako doprinositi razvoju kulture zvanja. U teologiji zvanja jasno je da Bog poziva, čovjek odgovara. Čovjek u dijalogu s Bogom otkriva svoj poziv i prepoznaje darovano mu zvanje kao što su ga prepoznali Abraham, Marija, Jeremija… U teologiji zvanja naglasak je stavljen na Kristološki aspekt u kojem je Isus skica čovjeka. U tom smislu čovjekovo zvanje je dar pojedincu, ali i poklon zajednici.

Teologija duhovnih zvanja

Svako duhovno zvanje je tajna Crkve (misterium), poslanje svijetu (missio) i sakrament Krista u jednom širem smislu riječi jer je duhovno zvanje pozvano svjedočiti Krista. Crkva je majka svih duhovnih zvanja, a Marija je uzor duhovnih zvanja po slobodnom izboru i vjerničkom odgovoru. Duhovno zvanje nema samo svrhu osobnog usavršavanja, nego poslanja drugima. Crkva je zajednica pozvanih i mora skrbiti o zvanjima jer je to njezina bit i prioritet. Pastoral zvanja uvijek polazi od općeg i ide prema osobnome, orijentiran na osobu i zajednicu, pastoral je stalna pozivnica i uključuje sve, i mlade i stare. Odgajatelj vodi prema otkrivanju identiteta, on inicira i podupire samospoznavanje. Odgoj se i sastoji u samoodgoju. Odgajatelji nisu jedini faktori odgoja jer u naše vrijeme postoje i drugi vanjski faktori koji utječu na čovjekov odgoj, npr. medijski procesi. Teološke smjernice su jasne jer o njima govore crkveni dokumenti, ali su praktični koraci često magloviti. Praktične korake učiniti pravima je umijeće. «Odgoj je umijeće nad umijećima i inicijacija budućeg života i zato trebamo svjesnije 'baciti svoje mreže' usprkos burama, ne da nekoga ulovimo za sebe, nego da ga se ulovi za njega, za njegovo vlastito ja, i vlastiti identitet».