utorak, 18. prosinca 2018.

Susret za mladiće koji razmišljaju o duhovnom zvanju

 
 
Mladiće koji osjećaju želju za duhovnim zvanjem - svećeničkim i/ili redovničkim - pozivamo na ''VIKEND SUSRET NAŠE ZAJEDNICE - DOĐI I VIDI'' od 11. do 13. siječnja 2019. godine (susret počinje s okupljanjem 11., a završava s objedom 13. siječnja).
 

Dragi prijatelju!

         Po primjeru sv. Franje Asiškog - čovjeka koji je nadahnuo i nas - i Ti zajedno s nama uđi u dubinu svoga srca te tamo pronađi odgovor na svoje životne čežnje i traženja.
         Ako osjećaš da te Bog zove da mu izbližega služiš - ako je duhovni poziv ono što doista u srcu osjećaš kao nemir i radost, tj. ono što uistinu želiš i tražiš - možda je ovaj susret prvi korak na tom važnom i lijepom putu.
 
        Dok razmišljaš o svome životu i budućnosti možda će Ti susret s nama fratrima kapucinima pomoći pri konačnoj životnoj odluci. Neka ti u tome na poseban način bude izazov, poticaj i primjer život i djelo sv. Franje Asiškog, našeg duhovnog utemeljitelja i nadahnitelja, našeg zemljaka i zaštitnika sv. Leopolda Bogdana Mandića, sv. Padra Pija i mnoge druge naše svete i velike kapucinske braće.   

** Zainteresirani mladići za dolazak na ''VIKEND SUSRETU NAŠE ZAJEDNICE - DOĐI I VIDI'' neka kontaktiraju:
 
FRA JURO ŠIMIĆ OFMCap
promicatelj duhovnih zvanja

srijeda, 7. studenoga 2018.

''Bože, daj nam duhovnih zvanja, ali nikako ne moje dijete!''

 
U mnogim crkvama diljem svijeta svakodnevno se moli za duhovna zvanja. Postoje i molitvene zajednice koje stavljaju naglasak na molitvu za zvanja i za odaziv na duhgovni poziv. Na to nas sam Gospodin Isus poziva kada kaže: „Žetva je velika ali radnika malo. Molite dakle Gospodara žetve da pošalje radnike u žetvu svoju“ (Lk 10, 3). Kao vjernici radujemo se svakome pozivu jer vidimo da su naše molitve uslišane, radujemo se jer Bog podiže svoje sluge koje će voditi njegovo stado. Radujemo se jer preko njih Bog na sve nas izlijeva svoje milosrđe. Preko Bogu posvećenih osoba i svećenika na nas se izlijeva njegova ljubav. Po njima ovaj svijet opstaje. Teška rečenica, ali s ovoliko zla u svijetu čudo je da se nismo sami uništili. Možda baš molitva, predanje, tišina, skrovitost i žrtva tih ljudi jest ono što drži ovaj svijet. Ne želim umanjiti nikoga ili nekoga uzveličati jer smo u Crkvi svi jedno, zajednica koja čini jedno otajstveno tijelo Kristovo, tijelo koje ima svoje udove te svaki dio tijela ima neku funkciju. No konkretno, ovo su ljudi koji su se odrekli svijeta da bi bili Isusovi, da bi preko Njega bili za sve nas. Bog ih uzima od svijeta da bi bili za svijet, ali s Bogom.
 
Često se čuje: “Bože, udijeli nam novih duhovnih zvanja…”. No, problem nastaje ako moje dijete dobije zvanje ili kaže da osjeća poziv, onda nastaje grč ili izričito protivljenje. Naravno da ima obitelji koje se raduju kada im dijete dobije poziv. Bogu hvala, to bi trebalo biti normalno, no ovdje se pitam što je s onima koji se tome protive. Ako obitelj ne vjeruje u Boga, Isusa, Crkvu, itd., mogu shvatiti odakle protivljenje, jer oni ne mogu ni početi shvaćati što se u njihovome djetetu događa pa misle da život baca u prazno. Shvaćam i vjernike jer se boje da im dijete baca život u prazno. Onda žele to spriječiti jer je to „moje“ dijete. Dakle, na kraju dođe na isto pitanje koje glasi: “Je li dijete vlasništvo?” Vlasništvo je stvarno pravo koje nositelju (u ovome slučaju roditelju) daje najpotpuniju pravnu vlast nad stvari (djetetom). Vlasnik je ovlašten činiti sa svojom stvari sve što nije protupravno. Je li dijete vlasništvo? Ili je dijete dar? Ako je dar onda nije vlasništvo. Osoba nikako ne može biti vlasništvo. Dijete nikako ne može biti predmet s kojim ja radim što hoću. Dar je iskaz ljubavi. Dijete je dar roditeljima, dar Božji i pred tim darom roditelji imaju odgovornost. Mene moji roditelji nisu „birali“; možda su me htjeli, možda sam došao iznenada, možda me čak nisu ni htjeli, ali su me dobili. Nisu mogli birati ništa na meni – oči, kosu, visinu, težinu, itd. Ništa nisu mogli birati, ja sam im dan kao dar.
 
Problem nastane kada se taj dar počne smatrati vlasništvom, kada si uzimam za pravo da tome daru određujem što će činiti. Kako ja shvaćam svoje dijete – kao dar ili vlasništvo? Ako si roditelj uzme za pravo da je njegovo dijete vlasništvo koje njemu pripada u jednu ruku se stavlja na mjesto Boga. Naravno da je dužnost roditelja upozoriti, zaštiti i spriječiti da si dijete ne nanese zlo. Ali zar je zlo ako Bog nekoga zove da mu se preda, da ga slijedi na jedan poseban način, da mu se posveti i preda svoj život? Zar je zlo ako dijete moli za svoje roditelje? Zar je zlo ako će njihovo dijete cijeli život činiti dobro a da za to ništa ne traži? Zar je zlo ako će se moliti, ako će spašavati druge duše, pa možda baš duše svojih roditelja? Je li to zlo? Nisi li ti taj koji činiš grijeh svojemu djetetu, nisi li ti taj koji ostvaruje ono što je Isus rekao: Mislite li da sam došao mir dati na zemlju? Nipošto, kažem vam, nego razdijeljene. Ta razdijeliti će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice, otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv majke (Lk 12, 51-53). Zašto to činiti? Shvaćam bol i nerazumijevanje, ali kada se ide protiv svojega djeteta baš se ovo navedeno ostvaruje. Onda krivac postaje roditelj, a dijete žrtva koja najviše pati radi onih udaraca koji joj nanose njezini najbliži.
Majko i oče, zar mislite da Bog, ukoliko od vas traži toliku žrtvu, neće stostruko uzvratiti? Ako traži tvoje dijete, misliš li da neće dati stostruko utjehe, radosti i milosti? Ako ti svojemu djetetu želiš toliko toga dati, koliko više Bog koji je i tvoj otac tebi želi dati. Ne boj se, sve će ti dati. Reći ćeš: “Sve je to lijepo ali neka ne dira moje dijete, ono neka se ženi ili udaje, neka nastavi lozu, neka nastavi firmu, neka raste i upozna život. Što će u nekakvome samostanu moljakati?” Što ti sve to vrijedi ako je ono nesretno? Ako je nesretno u samostanu, ako shvati da nema poziv vratiti će se bolji ili bolja. Ako shvati da je poziv, da se želi predati Bogu, onda znaš da je najradosnija ili radosniji. Ne izabraste vi mene nego Ja izabrah vas (Iv 15, 16), kaže Isus. Zar stvarno želimo ići protiv Boga i misliti da smo jači i pametniji? Ne izabire da bi upropastio, izabire da bi spasio.
 
Navodim primjer. Jedna obitelj je imala samo jednu kćer koja im je bila sve. Ta obitelj je bila jako utjecajna u svojemu gradu, jer je bila jako imućna. Obitelj je bila katolička, i to praktična u svakom smislu, pomagali su sestrama, išli redovito na svetu misu, svima su pomagali. Jednoga dana njihova kćer je rekla da osjeća poziv i da želi u samostan, i to zatvoreni. Roditelji su sutradan otišli do sestara i majci priorici samostana rekli: „Znajte, ako naša kći uđe u vaš samostan ili je vi primite, obećavamo vam da vam u ovome gradu nitko neće pomoći, u ovome gradu nećete imati više nikoga“. Nekada roditelji misle da spašavaju svoje dijete, i to je Bogu hvala potrebno, ali u ovome slučaj su ovo rekli svome djetetu jer je ona svakako ušla u samostan.
 
Ti nikako ne možeš shvatiti što se događa u srcu tvog djeteta, ako ono ima poziv, ako Bog polako radi u srcu. Ne možeš shvatiti što i kako on radi jer ti to ne proživljavaš. Mi nismo vlasnici svojih života a kako onda možemo biti vlasnici života svoje djece? Tvoje dijete kada pristane na poziv, kada se odluči prikazati Bogu i njemu predati, ono ne prestaje biti tvoje dijete, ono tada još više postaje tvoje jer dublje shvaća svoje roditelje. Budi mu podrška i oslonac. Nemoj mu biti neprijatelj jer ćeš ga onda izgubiti. Ne možeš zaustaviti Božje, možeš jedino toliko zla i štete napraviti,  možeš razarati umjesto da gradiš.
 
Nema ti majko ili oče većega blagoslova nego dati Bogu svoje dijete koje on zove. Moli za svoje dijete, ono će svakako moliti za tebe. Ja mogu svoje dijete dati ili ne dati da ide za svojim pozivom a da ono svakako ode. Ako dijete ima poziv i na taj poziv kaže „DA“, onda njemu prestaje biti od velike važnosti što će reći roditelji. Stalo mu je do toga jako, ali ono je već u srcu reklo “da”, a protiv srca ne može nitko. Žena kaže Isusu „Blažena utroba koja te nosila i prsi koje si sisao! On odgovori: Još blaženiji oni koji slušaju riječ Božju i čuvaju je!“ (Lk 11, 27-28). Isus je prihvatio ženino blaženstvo i time rekao blažene sve majke i očevi koji se brinu i odgajaju svoju djecu. Pa kako onda nisu još blaženiji ako njemu daruju svoju djecu? Tvoje dijete ne gubi život nego ga dobiva na jednoj razini koju ti ne možeš shvatiti. Ono ga dobiva u punini jer Bog je život, Bog je punina, On je svako i jedino dobro, On je izvor svega dobroga i svakoga blagoslova kojega po tvojemu djetetu izlijeva na tebe. Raduj se.

srijeda, 31. listopada 2018.

A što ako Bog mene zove!?

 
Živjeti ljepotu i zahtjevnost Isusove Radosne vijesti u današnjem svijetu više možda nego ikada prije zahtijeva svojevrsnu kršćansku ''ludost'' koju preporučuje apostol Pavao u svojoj Prvoj poslanici Korinćanima. Suprotstaviti se ''mudrosti'' ovoga svijeta znači biti drugačiji i težiti za nečim oku nevidljivim, tragati za Istinom koja te u svijetu obilja čini duboko gladnim Vječnosti.
Duhovni poziv sam osjetio kada sam imao 20. godine (negdje po prilici za vrijeme treće godine studija). Bio je to vrlo snažan osjećaj, koji se odjednom pojavio i posve me šokirao. Trajao je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajao da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nije bi bilo..'' Rođen sam 1993. godine. Odrastao sam u vjerničkoj obitelji. Imam još jednu stariju sestru. Roditelji su nas svake nedjelje vodili na Misu i cijela se obitelj nastojala uključiti u župne aktivnosti. S vremenom sam počeo pjevati u zboru mladih i čitati na Misi. Mnoga sam lijepa iskustva i prijateljstva stekao sudjelujući na brojnim susretima i događajima za mlade, kao što su Planinarski križni put, Modrave, Taize susreti, susreti Hrvatske katoličke mladeži, hodočašća, duhovne obnove, itd. Stalno sam bio aktivan u Crkvi ili negdje blizu svećenika tako da su i moji roditelji teško pratili sva ta događanja. Završio sam redovito srednju školu, a potom i studij farmacije.

Duhovni poziv
Duhovo zvanje po prvi puta sam intenzivnije doživio za vrijeme prvih godina studija. Bio je to snažan osjećaj, koji se najednom pojavio i posve me obuzeo. To iskustvo trajalo je nekoliko mjeseci tijekom kojih sam bojažljivo u srcu sve više pristajao uz misao da zaista pođem tim putem. No, onda je osjećaj poziva najednom nestao, kao da ga nikada nije biti bilo. Ostao sam pomalo zbunjen pa sam Bogu rekao da ću nastojati živjeti kako sad do sada i živio: završiti fakultet, naći si posao... a ako me On zaista želi za sebe - neka mi ponovno dadne jasan znak. Tako je i bilo...! Vidjevši kako su duhovna zvanja veliki blagoslov za župu iz koje dolazim i kako je moja župa po tom pitanju siromašna, dobio sam nutarnji poticaj da počnem moliti za duhovna zvanja općenito, a posebno za svoju župu. To je postala najčešća nakana mojih molitava. Upravo je molitva za duhovna zvanja odigrala važnu ulogu i u mome vlastitom životu, jer se u meni javilo pitanje: ''A što ako Bog mene zove?'' S druge strane, želio sam da se u mome životu vrši volja Božja, da budem tamo gdje On želi da budem, da činim ono što Bog želi da činim. Bog, kao naš dobri Otac, želi za svoju djecu samo ono najbolje. K tome je i Sveznajući pa sigurno najbolje zna gdje ću i kako živjeti uistinu sretan i ispunjen život. Tako sam donio odluku da ću se, ako me Bog zove k sebi na posvećeni život, tom pozivu u konačnici i odazvati. 
Nakon završenog fakulteta postao sam pomalo nestrpljiv pitajući se kako će izgledati moja budućnost. Da li da počnem raditi, planirati obitelj...? Početkom 2015. godine bio sam na jednom hodočašću i, iz te svoje nestrpljivosti i brojnih pitanja, kao nakanu toga hodočašća odlučio sam moliti Gospodina da do kraja godine nekako dobijem odgovor na pitanje kako će otprilike izgledati neka moja budućnost: obiteljski i poslovni čovjek ili kao svećenik/ili redovnik. Zapravo sam Bogu dao svojevrsni rok za ispunjenje mojih molitvi! 

''Ti si taj kojega zovem k sebi!''
Tada sam iz dubine svoga srca Bogu predao u ruke svoju budućnost, vjerujući da će se On o tome nekako pobrinuti. U tom trenutku u duši mi je nastao veliki mir i bio sam siguran da će moja molitva biti uslišana i budućnost otkrivena. Tako je, doista, i bilo! Ubrzo se u duši ponovno počeo javljati osjećaj da me Bog zove na nešto više i uzvišenije. Kad god bih se molio za nova duhovna zvanja, u meni je odzvanjalo: ''Ti si taj kojega želim za sebe!'' Nisam bio siguran je li to uistinu Božja volja, no osjećao sam kako je sazrelo vrijeme prave odluke. Zato sam razgovarao sa nekim svećenicima, a još više s Bogom moleći Ga da mi pokaže što uistinu želi od mene. U samo nekoliko tjedana život me je uvjerio da je Božja volja za mene da budem Njegov službenik. Odazvao sam Mu se, ali s pouzdanjem u Njegovu pomoć i milost da će u svakom trenutku biti sa mnom, jer sam svjestan da po svojim snagama i sposobnostima neću biti u stanju živjeti posvećeni život na način kako nas to uči Evanđelje i primjeri svetaca. U redovničku zajednicu franjevaca kapucina dovela me njihova jednostavnost i spontanost kao i život sv. Franje Asiškog i brojnih svetaca i blaženika njihova Reda. U zajednicu sam konačno ušao nakon završetka obveza na fakultetu, tako da sam do kraja 2017. godine ne samo dobio odgovor o svojoj budućnosti nego sam i već ušao u samostan. Ovdje me iz dana u dan sv. Franjo Asiški, Padre Pio i sv. Leopold sve više privlače k sebi, a Isus Krist oblikuje za sebe i poziva me da živim puninu ljubavi i života u sjedinjenju s Njim, po uzoru na našu i Njegovu Majku Mariju, hodeći njezinim putem poniznosti i ljubavi. 
                                                                           Ivan S. (postulant braće kapucina)  

nedjelja, 30. rujna 2018.

Upoznaj život u samostanu i promisli o svom životu

 
 
U današnjem svijetu i društvu mladi čovjek se - zbog pomanjkanja smisla i životnih ideala - sve teže odlučuje na izbor životnog poziva i zanimanja. Mnogi ne znaju niti koju bi školu ili fakultet upisali i što bi u životu ''za stalno'' htjeli biti!  
 
Dragi prijatelju!
 
Ako u bubini svoga bića osjećaš da te Bog zove na nešto veće i uzvišenije (kao što je npr. duhovni poziv) pozivamo te da pogledaš u dubinu svoje duše i odvažiš se zapitati: koji je istinski Božji plan za mene (tebe)?!
 
Možda je, biti svećenik - biti redovnik, i tvoj životni poziv? Služiti Bogu i ljudima - kao svećenik i redovnik - najveća je i najljepša životna avantura. Ako je to ono što, doista, želiš i tražiš, možda je ovo prvi mogući korak na putu tvoje životne odluke. Sv. Franjo Asiški, čovjek koji je nadahnuo nas, možda će na isti način nadahnuti i tebe da spoznaš svoj životni put. Možda je duhovni poziv i tvoj životni poziv!? Zašto ne i o tome razmišljati i tim putem krenuti. Bog ti zasigurno neće uskratiti svoju pomoć da tim putem možeš i odvažno hoditi. Bog k sebi ne zove samo one koji su ''sveti i savršeni'', nego nesavršene i grješne ljude. On nas vodi za ruku, potiče i hrabri kako bi na nama pokazao svoju slavu i neizmjernu snagu ljubavi i milosrđa. U pozivu je uvijek bitno imati na pameti da se Bog skriva kada zove nekoga sebi, jer u nama ostavlja mjesta za slobodan izbor (jer inače to ne bi bio odgovor iz ljubavi). Zato je bitno biti odlučan i s vjerom tražiti Boga kroz molitvu, sakramente, duhovne obnove, duhovno vodstvo i tome slično.  
 

 
Ako razmišljaš o duhovnom pozivu - svećeničkom i/ili redovničkom - pozivamo te da neko vrijeme proživiš s nama fratrima kapucinima, da zajedno molimo, radimo, razgovaramo... Možda ćeš na taj način spoznati što Bog doista od tebe želi!
 
Kontakt osoba za susret:
 
Fra Juro ŠIMIĆ OFMCap

četvrtak, 13. rujna 2018.

Nametanje ili sloboda? Što je bolje!?


Čovjek se svakodnevno nalazi pred mogućnošću izbora za koje možemo kazati da su mala životna raskrižja. Čim se probudi može odabrati: ustati i raditi ili ležati i ljenčariti? Život – suprotno dosta raširenim shvaćanjima o sudbini – nije hodnik kroz koji pojedinac mora proći, te mu je već unaprijed određeno koliko dugo i kako će živjeti. Čovjek kao slobodno biće kreira vlastitu sudbinu svakodnevno se opredjeljujući za ovo ili ono. Ipak, neke odluke trajno usmjeruju daljnji tijek života. To su ona raskrižja na kojima bi pojedinac morao sam dati odgovor na pitanje kojim putem krenuti dalje. Obitelj, društvena zajednica i Crkva bi mu trebali u tome pomoći. Jedno od takvih životnih raskrižja jest odabir zvanja koji stoji pred mladima po završetku osnovnog, a onda – još važnije – srednjoškolskog obrazovanja.
Premda svaki – ili barem velika većina – roditelj želi svome djetetu sreću u životu, time što mu nametne koje će zvanje odabrati može vrlo lako postići suprotno.
            U tom je razdoblju, koji je svojevrstan šok za mladu osobu, od krucijalnog značaja zdrava podrška najbližih. Ujedno tu leži i najveća opasnost: pod izlikom pomaganja nametati svoje mišljenje. Iskustvo nam govori kako nije mali broj onih koji su pod pritiscima svojih roditelja popustili i odlučili se za nešto, iako to uopće nisu željeli. Premda svaki – ili barem velika većina – roditelj želi svome djetetu sreću u životu, time što mu nametne koje će zvanje odabrati može vrlo lako postići suprotno. U svojoj knjizi Pastoral mladih i usmjeravanje zvanja Juan E. Vecchi (1931. – 2002.) naglašava kako bi roditelji i odgajatelji trebali „nastojati poticati mlade da se pitaju i razmišljaju, pozivati ih da se izraze, probuditi želju da pokušaju i odvaže se živjeti u skladu s evanđeljem“. To je način kako izbjeći opasnost nametanja svoga mišljenja i ujedno put kako pomoći mladom čovjeku da sam otkrije što bi želio biti u životu. Jer, na najvažnija životna pitanja svatko mora osobno dati odgovor.
            
Promatrano iz kršćanske perspektive, zvanje jest dijalog. Za svakoga pojedinačno Bog je spremio „mapu“ na kojoj je ucrtan put k osobnoj sreći. Na čovjeku je hoće li pristati na taj Božji plan. To je područje gdje ljudi mogu svome Stvoritelju reći: „Ne“. Suradnja, dakle, s Njim jest stvar slobodnog pristanka. Stoga je opravdano ustvrditi da nas Bog bez nas neće ni spasiti. Ako čovjek u svojoj slobodi ne surađuje s Bogom, onda postaje rob te iste slobode. Opravdavajući svoje postupke tvrdnjama kako „ima pravo“ misliti i činiti drugačije, čovjek je u opasnosti postati zatočenikom vlastitih misaonih konstrukcija u kojima životnu sreću želi ostvariti bez Boga. Rezultat takvog stava je uvijek porazan. Zato je pitanje izbora zvanja vezano uz pitanje smisla života.
To je ustvrdio i Sv. Ivan Pavao II. u Završnom dokumentu Kongresa o svećeničkim zvanjima i o zvanjima posvećena života u Europi (Rim 1997.) a nosi naslov Nova zvanja za novu Europu, rekavši: „Nevolja koja vlada u svijetu mladih otkriva, i u novim naraštajima, hitna pitanja o značenju egzistencije, što dokazuje da nitko i ništa ne može ugasiti u čovjeku pitanje smisla i želju za istinom. Za mnoge je to tlo na kojemu se temelji traganje za zvanjem.“
Prva Crkva je kršćanstvo, čiji je vrhunac svetost, smatrala pozivom. Zato je kršćanin mogao biti u bilo kojem zvanju i ostvariti svoj prvotni poziv. To će Bl. Ivan Merz uzeti za svoj životni moto i kazati: „Katolička vjera je moje životno zvanje.“
            Kada Biblija govori o zvanju, želeći istaknuti dinamiku dijaloga, koristi riječ „poziv“. Uz njega je u načelu vezano poslanje, koje ne ovisi isključivo o ljudskim sposobnostima. Dovoljno se prisjetiti: pomazanja Davida za kralja (1 Sam 16,1-13) ili poziva u proročku službu Jeremije (Jr 1,4-10). Kada ljudi pristaju na Božji plan On im omogućava i podnositi teret koji ide uz to. Prva Crkva je kršćanstvo, čiji je vrhunac svetost, smatrala pozivom. Zato je kršćanin mogao biti u bilo kojem zvanju i ostvariti svoj prvotni poziv. To će Bl. Ivan Merz uzeti za svoj životni moto i kazati: „Katolička vjera je moje životno zvanje“. Stoga se ističe da grijeh priječi ostvarenju kršćaninova ili, univerzalnije rečeno, čovjekova životnog poziva. Kvalitativni skok u ljudskoj povijesti koji se dogodio Isusovim dolaskom vezan je za ovu čovjekovu dimenziju, pa Crkva naučava: „Što god je Isus učinio, rekao i trpio imalo je za cilj da palog čovjeka obnovi u njegovu prvotnom pozivu“ (KKC 518).
 
            Iz svega rečenog mogli bismo zaključiti izbor zvanja ima religiozne elemente jer je pitanje čovjekove suradnje s Bogom. Zato je nužno stvoriti ambijent u kojem će mladi lakše prepoznavati što je njihov životni poziv. Juan E. Vecchi bi rekao: „Akcija u korist zvanja, ne može se ograničiti na brigu za pojedince. Treba naprotiv poticati, na crkvenom i društvenom polju, kulturu poziva: to znači pogled na život kao na dar i služenje, a ne kao na individualnu želju da se ostvari nešto do čega nam je stalo ili postigne to da se bude netko“.
 
U ovaj kontekst se uklapa i govor o duhovnim zvanjima u koja Bog i danas poziva. Obitelj i zajednica ne bi smjela biti prepreka, nego kako kaže II. vatikanski koncil: „Kršćanski supružnici jedno drugome, svojoj djeci i ostalim članovima svoje obitelji suradnici su milosti i svjedoci vjere. Oni su svojoj djeci prvi prenosioci vjere i odgojitelji… razborito im pomažu u izboru njihova zvanja, i ukoliko u njima otkriju sakralno zvanje, trebaju ga brižno podržavati“ (AA 11).

nedjelja, 26. kolovoza 2018.

Poziv onima koji razmišljaju o duhovnom zvanju

 


Mladiće koji u srcu osjećaju želju za duhovnim zvanjem (svećeničkim i/ili redovničkim), - kao i one koji žele izbliza upoznati naš franjevačko-kapucinski način života i djelovanja - pozivamo da neko vrijeme provedu u našoj redovničkoj zajednici: da s nama u samostanu prožive koji dana, da osobno i zajednički mole (Časoslov), rade, te da s nama razmišljaju i razgovaraju o svom životu i mogućem duhovnom pozivu i odazivu.


Dragi prijatelju!

         Po primjeru sv. Franje Asiškog - čovjeka koji je nadahnuo i nas - i Ti zajedno s nama uđi u dubinu svoga bića te tamo pronađi odgovor na svoje životne čežnje i traženja.
         Ako osjećaš da te Bog zove da mu izbližega služiš, tj. ako je duhovni poziv ono što doista u srcu osjećaš kao nemir i radost, odn. ono što uistinu želiš i tražiš, možda je ovo prvi korak na tom važnom i lijepom putu.
 
        Dok razmišljaš o svome životu i budućnosti možda će Ti susret s našom zajednicom pomoći u konačnoj životnoj odluci. Neka ti u tome na poseban način bude izazov, poticaj i primjer život i djelo sv. Franje Asiškog, našeg duhovnog utemeljitelja i nadahnitelja, našeg sv. Leopolda B. Mandića, Padra Pija i mnoge druge naše svete i velike braće.  
 



** Zainteresirani mladići koji žele neko vrijeme kod nas biti na iskustvu (trajanje boravka prema dogovoru), slobodni su nas kontaktirati na:

Fra Juro Šimić OFMCap
promicatelj duhovnih zvanja

četvrtak, 17. svibnja 2018.

Molitva za odvažnost


Gospodine, ne molim te za viđenja i čuda,
molim te tek snagu za život svakodnevni.

Pouči me umijeću malenih koraka.
Misli mi razbistri, učini me snalažljivim,
nauči me uhvatiti i spoznati pravi trenutak.

Daj da vidim kako je sve u životu važno.
Jakost mi daj za red i pravu mjeru,
da ne klizim kroz život poput rasipnika,
već vrijeme svoje da mudro živim
i raspoređujem, pa ipak da umijem
prepoznati trenutke bogate sjajem,
ljepotom i milinom i odvojiti časak
za užitak srca i duha.

Pomozi mi spoznati da ne koristi sanjati
niti o prošlosti, niti o budućnosti, te da je
najvažniji sadašnji čas i da sve što slijedi
učinim najbolje.

Očuvaj me opsjene da život ima glatko teći.
Trijezan mi uvid podari u istinu
da su poteškoće, porazi i padovi,
neuspjesi, boli pa i katastrofe
na stazi žića vjerni pratioci
uz koje naša bića sazrijevaju i rastu.

Autor: Antoine de Saint-Exupery

subota, 21. travnja 2018.

Papina poruka uz Svjetski dan molitve za duhovna zvanja - 22. 04. 2018.

Slušati, razlučivati, živjeti Gospodinov poziv
 

 
Draga braćo i sestre,


 u listopadu iduće godine održat će se 15. Opća redovita skupština Biskupske sinode koja će biti posvećena mladima, osobito odnosu između mladih, vjere i zvanja. Bit će to prilika da dublje razmišljamo o tome kako je, u središtu našega života, poziv na radost koji nam Bog upućuje i kako je to »Božji plan za muškarce i žene svakog doba« (Biskupska sinoda, XV. Opća redovita skupština, Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, Uvod).
Ta blagovijest iznova snažno odjekuje na pedeset i peti Svjetski dan molitve za duhovna zvanja. Nismo plod slučajnosti i ljudski život nije niz nepovezanih događaja; naprotiv, naš život i prisutnost na ovom svijetu plod su Božjeg poziva!
I u ovim našim nemirnim vremenima, otajstvo utjelovljenja podsjeća nas da nam Bog neprestano dolazi ususret. On je Bog s nama, koji kroči često prašnjavim putovima našega života. On poznaje našu tjeskobnu čežnju za ljubavlju i srećom i poziva nas na radost. U različitosti i specifičnosti svakog, osobnog i crkvenog, poziva postoji potreba slušanja, razlučivanja i življenja ove Riječi koja nas poziva odozgor i, dok nam omogućava oploditi naše talente, čini nas ujedno oruđima spasenja u svijetu i upravlja naše korake prema punini sreće.
Ta tri aspekta – slušanje, razlučivanje i život – bila su prisutna i na početku samog Isusova poslanja, koji je, nakon danâ molitve i borbe u pustinji posjetio svoju sinagogu u Nazaretu i ondje slušao Božju riječ, raspoznao sadržaj misije koju mu je povjerio Otac i proglasio da je došao to ostvariti »danas« (usp. Lk 4, 16-21).
 
Slušati
 
Gospodinov poziv – treba to odmah reći – nije tako jasan kao neka od onih stvari koje možemo čuti, vidjeti ili dotaknuti u našem svakodnevnom iskustvu. Bog dolazi tiho i diskretno, ne nameće se našoj slobodi. Tako se može dogoditi da ga uguše mnoge brige i podražaji koji nam ispunjavaju um i srce.
Moramo, stoga, biti ljudi duha pripravna na duboko slušanje njegove Riječi i života, posvetiti pažnju također pojedinostima našega svakodnevnog života, naučiti tumačiti događaje očima vjere i ostati otvoreni iznenađenjima Duha.
Nećemo moći otkriti poseban i osobni poziv koji nam je Bog namijenio u svojoj namisli, ako ostanemo zatvoreni u sebe same, u svoje navike i apatiju onih koji uzalud protrate svoj život u uskom krugu vlastitog »ja«, gubeći priliku da sanjaju velike stvari i da postanu protagonisti one jedinstvene i originalne povijesti koju Bog želi ispisati s nama.
Isus je također bio pozvan i poslan. Zato je imao potrebu sabrati se u tišini, slušao je i čitao Božju riječ u sinagogi i, svjetlošću i snagom Duha Svetoga, otkrio je njezino puno značenje, koje se odnosi na samu njegovu osobu i povijest izraelskog naroda.
Danas to slušanje postaje sve teže u društvu punom buke, preplavljenom obiljem podražaja i informacija koji nas svakodnevno obasipaju sa svih strana. Vanjska buka koja ponekad prevladava u našim gradovima i četvrtima često je praćena našom unutarnjom rastresenošću i zbunjenošću koji nam ne dopuštaju da se zaustavimo i uživamo u ljepoti kontemplacije, da u miru razmišljamo o svemu onome što nam se događa u životu i, uzdajući se u brižni Božji plan ljubavi prema nama, izvršimo plodonosno razlučivanje.
No, kao što znamo, Božje kraljevstvo dolazi tiho i nenametljivo (usp. Lk 17, 21). Moguće nam je uočiti njegove klice tek kada, poput proroka Ilije, znamo ući u dubine svoje duše i dopustimo joj da se otvori nezamjetljivom šapatu laganog i blagog Božjeg lahora (usp. 1 Kr 19, 11-13).
 
Razlučivati
 
Kad Isus, u nazaretskoj sinagogi, čita odlomak iz proroka Izaije, on razaznaje sadržaj misije zbog koje je poslan i predstavlja je onima koji su čekali Mesiju: »Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje« (Lk 4, 18-19).
Jednako tako, svaki od nas može otkriti svoj vlastiti poziv jedino duhovnim razlučivanjem. To je »proces kojim osoba, u dijalogu s Gospodinom i osluškujući glas Duha, donosi temeljne odluke, počevši od opredjeljenja za pojedini životni stalež« (Biskupska sinoda, XV. Opća redovita skupština, Mladi, vjera i razlučivanje zvanja, II, 2).
Tako na poseban način otkrivamo da kršćanski poziv uvijek ima proročku dimenziju. Sveto pismo nam govori da je Bog narodu slao proroke u situacijama velike materijalne neizvjesnosti i duhovne i moralne krize, kako bi u njegovo ime uputili poruku obraćenja, nade i utjehe. Poput vjetra koji uskovitla prašinu, prorok remeti lažni spokoj savjesti onih koji su zaboravili Gospodinovu riječ, promatra događaje u svjetlu Božjeg obećanja i pomaže narodu otkriti znakove svitanja usred tamnih sjena povijesti.
I danas imamo veliku potrebu za razlučivanjem i proroštvom. Moramo se othrvati napastima ideologije i fatalizma i otkriti, u odnosu s Gospodinom, mjestâ, oruđâ i situacije kroz koje nas On poziva. Svaki bi kršćanin trebao znati razviti sposobnost »nutarnjeg čitanja« života i shvatiti gdje i na što ga Gospodin zove kako bi nastavio njegovo poslanje.
 
Živjeti
 
Konačno, Isus naviješta novost sadašnjeg časa, koja će ispuniti zanosom srca mnogih i otvrdnuti srca drugih. Došla je punina vremena i on je Mesija čiji je dolazak najavio Izaija, pomazan zato da oslobodi zatočene, vrati vid slijepima i naviješta milosrdnu ljubav Boga prema svakom stvorenju. Upravo »danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk 4, 21), kaže Isus.
Radost evanđelja, koja nas otvara susretu s Bogom i braćom, ne trpi naše sporosti i lijenosti. Neće nam dotaknuti srce ako budemo i dalje pogledavali kroz prozor pod izgovorom da čekamo pravo vrijeme i ako upravo danas ne preuzmemo na sebe rizik donošenja odluke. Pozvani smo danas! Kršćanska misija je za sadašnji čas! Svaki od nas je pozvan – bilo na laički život u braku, bilo na svećenički život u zaređenoj službi ili pak na život posebnog posvećenja – kako bi, ovdje i sada, postao Gospodinovim svjedokom.
Ovo »danas« koje je proglasio Isus jamči nam da Bog nastavlja »silaziti« da spasi našu ljudsku obitelj i da nas učini dionicima svoga poslanja. Gospodin nastavlja pozivati ljude na život s njim i da ga slijede u odnosu posebne blizine, da služe njemu samom. Lijepo je – i velika je to milost – biti potpuno i zauvijek posvećeni Bogu i služenju braći.
Gospodin i dalje poziva da ga slijedimo. Ne smijemo čekati da budemo savršeni kako bismo odgovorili svojim velikodušnim »da«, niti se bojati svojih ograničenja i svojih grijeha. Moramo naprotiv otvoriti svoja srca Gospodinovu glasu. Moramo slušati taj glas, prepoznati naše osobno poslanje u Crkvi i svijetu, i naposljetku živjeti ga u današnjem času koji nam Bog daje.
Neka nas Presveta Marija, mlada djevojka s periferije, koja je slušala, prihvatila i živjela Božju riječ koja je tijelom postala, čuva i trajno prati na našem putu.
 
Iz Vatikana, 3. prosinca 2017.
 
                                              PAPA Franjo

ponedjeljak, 2. travnja 2018.

Božji zov

Bog ne zove bilo kako
niti riječi on koristi
samo osjećaš u dnu duše,
da ti nisi onaj isti.

Sav si smeten i raskajan,
za nečim ti duša žudi,
zamišljen si, smeten,
a u tebi zov se budi.

I tek tada ti osjećaš
da ti duši netko zbori,
da rastvara srce tvoje,
i o zvanju ti govori.

Tad već čuješ riječi jasno,
i osjećaš da Bog zove,
i čuješ da ti zbori:
''dođi spasi ovce moje!''

I tako se ispred tebe
stvori slika,
u kojoj ti vidiš sebe,
kao Božjeg svećenika!

                                                                                                                 Autor: Tvrtko Kljaić

četvrtak, 15. veljače 2018.

O, Bože zar zoveš mene!?

Dragi mladiću!

Ako možda razmišljaš o duhovnom pozivu (svećenik i/ili redovnik), sigurno te zanima kako žive svećenici i/ili redovnici, čime se bave, kako im je organiziran jedan dan (molitveni i radni) .... itd.  

     Na pitanje dvojice znatiželjnih učenika da im Isus otkrije mjesto gdje stanuje, On im upućuje poziv: ''Dođite i vidjet ćete''!
 
 
 
       I mi franjevci-kapucini upućujemo tebi iste Spasiteljeve riječi da DOĐEŠ I VIDIŠ, da izbliza upoznaš život i djelovanje naše zajednice. Sveti Franjo Asiški - čovjek koji je nadahnuo nas - možda će na isti način nadahnuti i tebe na putu tvojih životnih razmišljanja i traženja kao i konačne životne odluke.

      Ako, dakle, razmišljaš da danas-sutra kreneš putem duhovnog poziva - ''u najljepšu avanturu s Bogom'' (kako je to rekao Sv. papa Ivan Pavao II.) - možda će Ti iskustvo boravka u našoj zajednici biti od pomoći da pronađeš odgovor na svoje životne čežnje. Možda će Ti susret s nama fratrima pomoći u otkrivanju koji je Božji plan za tebe (kršćanska tradicija i životi svetaca, naime, uče nas da Bog sa svakim čovjekom ima neki plan).  

 
      Možda je duhovni poziv i tvoj osobni životni poziv? Možda je ovo prvi korak na putu tvoga spoznavanja i prihvaćanja konačne odluke?
  
* Mladići koji osjećaju duhovni poziv /svećenički i/ili redonvički/ za  dolazak na iskustvo samostanskog načina života i rada slobodni su kontaktirati:
 

ponedjeljak, 1. siječnja 2018.

Možda i tebe Bog zove u duhovni poziv!?


 
Na temelju Svetog Pisma i nadahnuća Duha Svetoga možemo reći da Bog svakog čovjeka poziva k sebi! Čovjek može od Boga bježati, skrivati se poput Adama, lutati cijelom zemljom poput Kajina, može kušati živjeti bez Boga, potiskivati ga iz svijesti, zaboravljati ga, ali Bog ga uvijek iznova poziva. Po krštenju taj poziv postaje još jači, postajemo sinovi Božji i kćeri Božje. Svaki poziv uključuje i poslanje, a ono se sastoji u ostvarenju poziva. Temeljni poziv svakog krštenika jest svetost i svjedočenje za Boga. U tom općem pozivu na suradnju, Bog neke osobe poziva i na jedan tješnji vid zajedništva s njim, poziva ih da ga izbliže slijede u redovničkom i svećeničkom životu.
 
Živimo vrijeme krize toga poziva, stoga često postavljamo pitanje: je li Bog taj koji ne poziva ili je problem u čovjeku koji se ne odaziva? Jedno je sigurno: da Bog poziva i danas kao i u drugim vremenima. Pitanje je: čujemo li taj glas? Bog je strpljiv i čeka na naš odgovor. Taj glas najbolje ćemo razumjeti u ozračju molitve koja je prostor zajedništva i blizine. Molitva se rađa i raste u međusobnom odnosu s Bogom. Ona je prostor za sazrijevanje izbora zvanja i za njegovo svakidašnje obnavljanje, motreći Njegovo lice. Pokušajmo čuti Božji glas i u glasovima ljudi koji nas svakodnevno okružuju: svećenikâ, redovnikâ i redovnica. Njihov poziv je i poziv za druge, poziv na služenje drugima, poziv na molitvu za druge. Krenuti na taj put znači razumjeti život kao nikad završeni proces, kao projekt kojeg treba stalno usavršavati.
 
Ostaviše sve…
 
Primjeri iz Svetog pisma pokazuju nam da u korijenu svakog autentičnog poziva stoji Gospodin koji poziva, koji prvi čini korak. Taj divan prizor ostavili su nam braća Šimun i Andrija te druga dvojica braće – Jakov i Ivan Zebedejevi (Mk 1, 16-20). Napuštaju oca, lađe i mreže. Ne radi se o nekom junačkom odricanju koliko o činjenici da ih je zahvatila nova stvarnost, da su ispunjeni novom sigurnošću od koje se ne mogu oduprijeti.
 
Prvo što Evanđelje navodi jest Isusovo „vidjeti“: vidje Šimuna i Andriju. Ovo „vidjeti“ utemeljuje nešto novo i trajno, označuje čudesnost susreta osobe s osobom. Nakon susreta s Isusom događa se jedan novi početak u životu ovih ljudi, to je početak koji će obilježiti čitav njihov život. Isus ih poziva: Hajdete za mnom!. On im ne predlaže nikakav program onoga što će raditi, ne daje prijedloge ni obećanja, ne nastoji ih nagovoriti da ga slijede, jednostavno zove. Taj se poziv u potpunosti odnosi na Isusovu osobu, on je taj kojega treba slijediti. Ne trebaju se usmjeriti prema nekom programu ili nekoj stvari, nego prema osobi Isusa Krista. Iz susreta Krista s ovim ljudima vidimo da poziv nema općenito značenje, nego je upravljen određenim osobama. Oni se potpuno povjeravaju njemu. Ono što im Isus daruje jest njegova prisnost.
 
Šimun i Andrija ostavljaju svoje mreže, Jakov i Ivan svoga oca Zebedeja. Odlučiti se na nasljedovanje Isusa znači ostaviti dosadašnji način života. Na temelju toga mjerila učenik se odlučuje ostaviti iza sebe sve što ga može zadržati i biti slobodno na raspolaganju Isusu. Ovi učenici ne određuju kojoj će zajednici pripadati, nego to čini Isus. Svojim pozivom, u zajednici od Isusa pozvanih učenika očituje se Crkva, kao mjesto nasljedovanja Isusa. Učinit ću vas ribarima ljudi! Nova zadaća ovih ljudi ima karakter sveopćeg poslanja, bez granica, za sve ljude. Pođi za mnomDok razmišljamo o pozivu na nasljedovanje kojeg Isus upućuje ovim ljudima, pokušajmo i sebe pronaći u njemu.

 
 
Pođi za mnom!
 
Možda taj isti glas često kuca i na vratima tvoga srca da promijeniš obalu, da ostaviš staru luku, da isploviš iz uhodanog načina života. Poput ovih učenika dopusti Kristu da uđe u životni prostor tvoje svakodnevice. Predaj mu ono što jesi, što imaš, svoju istinu bez sužavanja. Ovi ljudi su nam svojim životom – poput mnogih svećenika, redovnika i redovnica – pokazali da se nešto mora ostaviti jer se i nešto susreće; ostavlja se sve jer se susreće sve – Onoga koji je sve!
 
Mladići zainteresirani za duhovni poziv (svećenički i/ili redovnički) slobodni su u svojim pitanjima kontaktirati: