srijeda, 15. prosinca 2010.

Moliti za zvanja! A kako?

Često puta čujemo, a i sami se vjerojatno pitamo, kako moliti za zvanja? Može se na mnogo načina, i mi to najčešće činimo općenito. A dobro bi bilo moliti i za sasvim konkretne osobe s kojima smo mi kao vjernici došli u poseban dodir. To bi molitvi dalo bliskost i osobnu notu. Čini mi se da bi bilo dobro da svaki katolik moli za svećenike, žive i pokojne, s kojima se osobno susretao i susreće i od kojih je primao svete sakramente.
Recimo, sjetiti se u molitvi svećenika koji nas je krstio, koji nas je prvi put ispovjedio i pričestio, svih onih koji me i dan-danas ispovijedaju i pričešćuju, za biskupa koji me je krizmao; oženjeni: za onoga tko me je vjenčao, bolesnici: za onoga tko mi je dao bolesničko pomazanje. S druge pak strane bilo bi dobro da svećenik moli za sve one koje je bilo kada krstio, ispovjedio, pričestio, vjenčao, kao bolesnika opremio, za sve pokojne kojima je sprovod vodio, za sve koje je poučavao i propovijedao im, navješćujući im Radosnu vijest usmeno ili pisanim putem. Dakako da će vjernici određene župe moliti za svoje svećenike: župnike, kapelane, za svoje časne sestre koje djeluju u župi, da će roditelji i rodbina moliti posebno za svoju djecu i rođake u duhovnim zvanjima, što se najčešće i čini. Koliko bi se takvom molitvom osoba povezalo! Eto divnoga molitvenog umreženja, duhovnoga interneta posebne vrste.

Ako Bog posve ispuni svećenika, redovnika, redovnicu, onda oni imaju snage svjedočiti svoj svećenički ili redovnički identitet, živjeti svoje zvanje radosno. A takav onda privlači i oduševljava. Svatko želi biti sretan i radostan u životu. Na primjeru sretnih svećenika i redovnika mladi će najbolje vidjeti da je to moguće ostvariti. To je, uz Božji poziv, najbolja promidžba duhovnih zvanja. A da bi uslijedio i Božji poziv i odziv mladih ljudi, potrebna je molitva, i to ustrajna.
Danas se na sve strane govori o krizi svećeničkih i redovničkih zvanja. No, što zapravo znači kriza? Drago nam je čuti i pročitati da u pojedinim dijelovima svijeta/Crkve raste broj duhovnih zvanja; žao nam je kad čitamo da taj broj znatno opada upravo kod nas u Europi i u drugim dijelovima gospodarski najrazvijenijeg dijela svijeta. Međutim, kod ovoga nije riječ samo o broju. Zašto? Pa zato što Crkva ne živi od statistike. Riječ je o nečemu drugom, puno većem i važnijem: o kvaliteti onih koji duhovno zvanje nose i žive. Kardinal Puljić jednom prigodom napisa da «krizu zvanja u najvećoj mjeri treba gledati povezano s krizom svjedočenja».


Svi smo se mi u životu oduševili nečijim dobrim primjerom. To je bio poticaj da smo uopće počeli razmišljati, ali i krenuti tim ostim putem, odn. da smo izabrali upravo svoje zvanje. Sluga Božji Ivan Pavao II. je poticao ne samo na molitvu za duhovna zvanja, nego da svaki svećenik odgoji sebi nasljednika. Na konkretnom primjeru to se najbolje uči. Jesmo li spremni dati takav dobar konkretan primjer?

utorak, 7. prosinca 2010.

Svećenik mora biti "Božji čovjek"

Pismo pape Benedikta XVI. sjemeništarcima i bogoslovima

Dragi sjemeništarci i bogoslovi!

Kada sam, u prosincu 1944., bio pozvan u vojnu službu, pitao je zapovjednik satnije, svakoga od nas, kakvo zvanje želi u budućnosti. Odgovorio sam da želim biti katolički svećenik. Zatim mi poručnik reče: "Onda trebate potražiti nešto drugo. U novoj Njemačkoj svećenici više neće biti potrebni". Znao sam da je ta "nova Njemačka" već bila na izdisaju i da će, nakon strašnih razaranja koje je donijelo to bezumlje diljem zemlje, svećenici sigurno biti ponovno potrebni.
Danas je situacija potpuno drukčija. No i danas mnogi, iz ovog ili onog razloga, misle da katoličko svećenstvo nije "zvanje" budućnosti, već nešto što pripada prošlosti. Vi ste, dragi prijatelji, odlučili ući u sjemenište i bogosloviju i tako, usprkos takvim prigovorima i mišljenjima, krenuti na put koji vodi prema službi svećenika u Katoličkoj crkvi. I to ste dobro učinili, jer će ljudi uvijek, pa i u ovom našem vremenu u kojem je tehnologija zavladala svijetom i dobu globalizacije, trebati Boga koji se pokazao u Isusu Kristu i koji nas okuplja u sveopćoj Crkvi, da bismo s njim i po njemu naučili živjeti u istini i sačuvali i svojim životom pokazali mjerila prave ljudskosti. Kada se čovjek otuđi od Boga, život mu postaje prazan.
Ništa ga ne može ispuniti i sve mu je nedostatno. On zatim traži utočište u opijanju ili nasilju koje danas sve više prijeti mladima. Bog je živ. On je stvorio svakoga od nas i zato nas sve poznaje. On je toliko velik da ima vremena za naše malenkosti: "A vama su i vlasi na glavi sve izbrojene". Bog je živ i treba ljude koji su tu za njega i koji će dovesti druge k njemu. Dà, ima smisla postati svećenik. Svijet treba svećenike, pastire, danas, sutra i sve dok je svijeta. Sjemenište i bogoslovija predstavljaju zajednice na putu prema svećeništvu.
Time sam već nešto važno rekao. Svećenik se ne postaje sam od sebe. Potrebna je "zajednica učenika", zajedništvo onih žele služiti zajedničkoj Crkvi. U ovom vam pismu želim – osvrćući se također na vrijeme koje sam ja proveo u bogosloviji - ukazati na nekoliko elemenata koji su važni u ovim godinama toga puta.
1. Tko želi biti svećenik, mora prije svega biti "Božji čovjek", kako svećenika opisuje sveti Pavao (1 Tim 6, 11). Bog nije, za nas, udaljena hipoteza, nije nepoznati koji se povukao nakon Velikog praska. Bog se objavio u Isusu Kristu. U licu Isusa Krista vidimo Božje lice. U njegovim riječima čujemo samoga Boga koji razgovara s nama.
Zato na putu do svećeništva i u čitavom svećeničkom životu najveću važnost ima osobni odnos s Bogom u Isusu Kristu. Svećenik nije upravitelj nekog udruženja, koji nastoji zadržati postojeće članove ili povećati njihov broj. On je Božji glasnik među ljudima. On želi ljude privoditi Bogu i na taj način pomoći da se među njima produbljuje pravo zajedništvo. Zato je vrlo važno, dragi prijatelji, da naučite živjeti u neprestanom doticaju s Bogom. Ako Gospodin kaže: "U svako doba molite", onda on, naravno, ne traži od nas da neprestano izgovaramo molitvene obrasce, nego da budemo uvijek u duhu s Bogom.
Produbljivati taj dodir s Bogom - to je smisao naše molitve. Zato je vrlo važno dan započeti i završiti molitvom, slušati njegov glas u čitanju Svetog pisma, iznositi mu svoje želje i nadanja, radosti i patnje, kao i svoje mane i zahvaljivati mu za sve lijepo i dobro i tako ga stalno imati pred očima kao uporišnu točku našega života. Tako postajemo osjetljivi na svoje pogreške i učimo raditi na sebi da bismo postajali sve bolji; ali postajemo također osjetljivi za sve lijepo i dobro što primamo iz dana u dan kao po sebi razumljivo, te tako raste naša zahvalnost. Sa zahvalnošću pak raste radost što nam je Bog blizu i što mu smijemo služiti.

2. Bog nije samo riječ koja nam je upućena. On nam se u sakramentu daje osobno po opipljivim stvarnostima. Središte našeg odnosa s Bogom i suobličavanja našega života je euharistija. Nju slaviti svim srcem uranjajući u to otajstvo i tako osobno susresti Krista nešto je što mora predstavljati središte svakog našeg dana. Sveti Ciprijan je u svojem tumačenju evanđeoske molitve: "kruh naš svagdanji daj nam danas", među ostalim, rekao da "naš" kruh, kruh kojega mi kao kršćani smijemo primati u crkvi, jest sâm euharistijski Gospodin.
U molitvi Očenaša molimo dakle da nam on svakog dana daje "naš" kruh, da bude uvijek hrana našega života, da uskrsli Krist, koji nam se u euharistiji daruje, sasvim oblikuje i prožme naš život sjajem svoje božanske ljubavi. Da bismo ispravno shvatili euharistijsko slavlje moramo naučiti, razumjeti i voljeti liturgiju Crkve u njezinu konkretnom obliku. U liturgiji molimo s vjernicima svih vremenâ – vjernici prošlosti, sadašnjosti i budućnosti se okupljaju u jedan veliki zbor molitve. Na temelju moga osobnog iskustva mogu reći kako je upravo divno postupno učiti i razumjeti kako je to sve nastalo i razvijalo se, koliko se golemo iskustvo vjere krije u strukturi misne liturgije, koliki su je naraštaji oblikovali svojim molitvama.

3. I sakrament pokore je važan. Uči me da sebe promatram Božjim očima i prisiljava me da budem iskren prema samome sebi. Vodi me k poniznosti. Župnik Arški je jednom rekao: "Ne vidite mnogo smisla u tome da danas primite odrješenje, a znate da ćete opet sutra učiniti iste grijehe. Ali", kaže on, "sâm Bog taj čas zaboravlja vaše sutrašnje grijehe, da bi vam danas dao svoju milost".
Premda se moramo uvijek boriti s istim grijesima, važno je boriti se protiv nagrđivanja duše i ravnodušnog mirenja sa činjenicom da smo jednostavno takvi. Važno je ne posustati, ne podleći skrupuloznosti, u zahvalnoj svijesti da mi Bog uvijek iznova oprašta. Ali isto tako ne smijemo postati ravnodušni i više se ne boriti za svetost i da postajemo bolji. I time što se meni oprašta, učim opraštati drugima. Time što prepoznajem svoju duhovnu bijedu, bit ću tolerantniji i imati više razumijevanja za slabosti moga bližnjega.

4. Čuvajte također u sebi osjetljivost za pučku pobožnost, koja je u svim kulturama različita, a opet veoma slična, jer je ljudsko srce, u konačnici, uvijek isto. Sigurno da pučka pobožnost teži iracionalnosti, a možda ponekad i vanjštini. No potpuno je pogrešno potpuno je odbacivati. Preko nje je vjera ušla u srce ljudi, postala je dio njihovih osjećajâ, njihovih običajâ, njihova zajedničkog nazora na svijet i načina života.
Zato je pučka pobožnost veliko blago Crkve. Po njoj je vjera postala "opipljiva". Sigurno da pučku pobožnost treba uvijek pročišćavati, da mora biti usmjerena prema središtu, ali ona zaslužuje našu ljubav i čini nas same u potpuno stvarnom smislu "Božjim narodom".

5. Vrijeme u sjemeništu i bogosloviji je također i nadasve vrijeme studiranja. Kršćanska vjera ima jednu racionalnu i jednu intelektualnu dimenziju. Bez njih vjera ne bi bila to što jest. Pavao govori o jednoj "vrsti nauk" u koji smo uronjeni po krštenju (Rim 6, 17). Svima su vam poznate riječi svetog Petra koje su srednjovjekovnim teolozima služile kao polazište za razumski obrazloženu i znanstveno razrađenu teologiju: "budite uvijek spremni na odgovor svakomu koji od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama" (1 Pt 3, 15).
Jedna je od vaših glavnih zadaća da u godinama sjemeništa i bogoslovije steknete sposobnost pružati takve odgovore. Ja vas mogu samo usrdno potaknuti: marljivo studirajte! Iskoristite godine studija! Nećete zbog toga požaliti. Sigurno da često put materije koje studirate izgledaju tako daleko od prakse kršćanskoga života i pastoralne službe. No potpuno je pogrešno uvijek odmah na početku postavljati pragmatično pitanje: Hoće li mi ovo ikada koristiti? Hoće li mi to biti od koristi u mojem pastoralnom radu?
Nije riječ o tome da naučite samo ono što je očigledno korisno, već o tome da upoznate srž vjere u cjelini, tako da ona postane odgovor na pitanja ljudi koji se, izvana gledano, mijenjaju iz generacije u generaciju, no zapravo ostaju isti. Zato je vrlo važno izdići se iznad promjenjivih pitanja sadašnjeg trenutka i shvatiti stvarna pitanja te razumjeti tako odgovore do kojih dolazite u izučavanju tih materija kao prave odgovore.
Važno je temeljito poznavati Sveto pismo kao cjelinu, u njegovu jedinstvu Staroga i Novoga zavjeta: nastajanje tekstova, njihovu literarnu osebujnost, njihovo postupno objedinjavanje sve do nastanka kanona svetih knjiga, dinamično nutarnje jedinstvo koje nije površno, nego svakoj pojedinoj knjizi daje njezinu punu važnost. Vrlo je važno upoznati crkvene oce i velike koncile, na kojima je Crkva, vjerujući i razmišljajući, usvojila bitne tvrdnje Svetog pisma.
Mogao bih nastaviti na slijedeći način: ono što nazivamo dogmatikom je razumijevanje pojedinih istinâ i sadržajâ vjere u njihovu jedinstvu, štoviše, u njihovoj krajnjoj jednostavnosti: svaki pojedini detalj je u konačnici samo razlaganje vjere u jednoga Boga, koji se očitovao i koji se očituje nama. Da je važno poznavati bitna pitanja iz moralne teologije i socijalnog nauka Crkve, ne trebam izričito ni spominjati. Koliko je danas važna ekumenska teologija, poznavanje različitih kršćanskih zajednica, ni to ne treba posebno isticati.
Isto vrijedi i za temeljno poznavanje velikih religijâ, kao i filozofije: sve to pomaže razumjeti ljudska traženja i pitanja na koje vjera želi dati odgovor. Ali učite i – usuđujem se reći – zavolite također crkveno pravo, da biste shvatili koliko je ono potrebno i kako ga primjenjivati u praksi: društvo bez prava bi bilo bespravno društvo. Pravo je uvjet ljubavi.
Ne želim dalje nabrajati, već želim samo još jednom reći: ljubite studij teologije i pohađajte ga s istančanim osjećajem za usađivanjem teologije u živu zajednicu Crkve, koja svojim autoritetom nije suprotnost teološkoj znanosti, nego njezin preduvjet. Bez Crkve koja vjeruje, teologija prestaje biti to što je i pretvara se u hrpu različitih disciplina, bez unutarnjeg jedinstva.

6. Godine sjemeništa trebaju biti i vrijeme ljudskog sazrijevanja. Za svećenika, koji treba druge pratiti na putu života i do vrata smrti, vrlo je važno da dovede svoje vlastito srce i um, razum i emocije, tijelo i dušu u ravnotežu i da bude "potpuna" osoba. Kršćanska je tradicija, zato, uvijek povezivala s "bogoslovnim krepostima" također "stožerne kreposti", koje proizlaze iz ljudskog iskustva i filozofije, i općenito zdravu etičku tradiciju čovječanstva.
Pavao to vrlo jasno kaže Filipljanima: "Uostalom, braćo, što je god istinito, što god časno, što god pravedno, što god čisto, što god ljubazno, što god hvalevrijedno; je li što krepost, je li što pohvala - to nek vam je na srcu!" (Fil 4, 8). U taj kontekst ulazi i integracija spolnosti u cjelovitost osobe. Spolnost je Stvoriteljev dar, ali i zadaća vezana uz vlastiti ljudski razvoj. Ako nije integrirana u osobu, spolnost postaje istodobno i prosta i destruktivna. Danas to vidimo na brojnim primjerima u društvu u kojem živimo.
U najnovije vrijeme smo s velikom žalošću morali ustanoviti da su svećenici seksualnim zlostavljanjem djece i mladih dali iskrivljenu sliku o svećeništvu. Namjesto da ljude vode do zrele ljudskosti i budu im primjer, svojim su zlostavljanjem prouzročili uništenja zbog kojih osjećamo duboku bol i žalost. Zbog svega toga kod mnogih ljudi, a možda i kod vas samih, može se javiti pitanja je li dobro postati svećenik, ima li život u celibatu smisla.
No, zlostavljanje, koje snažno osuđujemo, ne može obezvrijediti svećeničko poslanje, koje i dalje ostaje jako i čisto. Hvala Bogu, svi mi poznajemo osvjedočene, vjerom prožete i izgrađene svećenike, koji svjedoče vidljivo da se takvim životom, upravo u celibatu, može postići istinska, puna i zrela ljudskost.
To što se događalo treba nas učiniti još budnijima i opreznijima, upravo zato da tijekom priprave za svećeničko zvanje pomno preispitujemo sami sebe, pred Bogom, je li to Božja volja za mene. Zadaća je duhovnikâ, ispovjednikâ i vaših pretpostavljenih da vas prate i da vam pomažu na tom putu prosuđivanja. Od temeljne je važnosti u vašem životu vježbati se u temeljnim ljudskim krepostima, pogleda upravljena prema Bogu koji se objavio u Kristu, i puštati da vas on uvijek iznova pročišćava.

7. Počeci svećeničkog poziva su danas raznovrsniji i različitiji no što je to bilo nekoć. Odluka za svećeništvo često se donosi nakon završenog školovanja za neko zvanje. Vrlo često se javlja u zajednicama, posebno u pokretima, koji potpomažu zajednički susret s Kristom i njegovom Crkvom, duhovno iskustvo i radost u služenju vjeri. Ta odluka sazrijeva i u osobnom dodiru sa čovjekovom veličinom i bijedom.
Tako svećenički kandidati često žive na potpuno različitim duhovnim prostorima. Može biti vrlo teško upoznati zajedničke sastavnice budućeg poslanja i njegova duhovnog puta. Upravo su zato važni sjemenište i bogoslovija kao zajednice na putu koje su iznad raznih oblika duhovnosti. Pokreti su veličanstvena stvar. Vi znate koliko ih cijenim i volim kao dar Duha Svetoga Crkvi. Mora ih se međutim vrednovati prema tome jesu li njihovi članovi otvoreni za zajedničku Katoličku crkvu, za život zajedničke Kristove Crkve, koja je usprkos raznolikosti ipak samo jedna.
Vrijeme provedeno u sjemeništu i bogosloviji je vrijeme kada učite jedni s drugima i jedni od drugih. U, možda ponekad teškom, suživotu morate se učiti velikodušnosti i toleranciji, u njemu ne samo da se morate uzajamno podnositi, već morate jedni druge obogaćivati, tako da svatko može donijeti zajednici svoje posebne darove, jer svi oni služe istoj Crkvi, istom Gospodinu. Ta je škola tolerancije, štoviše škola uzajamnog prihvaćanja i razumijevanja u jedinstvu Kristova Tijela, jedna od važnih sastavnica u godinama sjemeništa i bogoslovije.

Dragi sjemeništarci i bogoslovi! S ovim sam recima želio pokazati kako upravo u ovim teškim trenucima mislim na vas i kako sam vam blizu u molitvi. Molite i vi za mene, da mogu dobro vršiti svoju službu, dokle to Gospodin bude htio. Povjeravam vas, na vašem putu pripremanja za svećeništvo, Marijinoj majčinskoj zaštiti, čija je kuća bila mjesto dobrote i milosti. Neka vas sve blagoslovi svemogući Bog Otac, Sin i Duh Sveti!


U Vatikanu, 18. listopada 2010., na blagdan svetog evanđelista Luke.


                                                                                    Papa Benedikt XVI.


                                                                

nedjelja, 5. prosinca 2010.

"Zar je mala stvar biti Božji vojnik"

Služiti Bogu i ljudima kao redovnik, časni brat ili brat pomoćnik



Franjevački način života i rada bitno se zasniva na bratstvu, na činjenici da smo svi međusobno braća.
Zato su u našem Redu od njegovih samih početaka odmah uz svećenike, također, bili primani i oni koji  su željeli Bogu i ljudima služiti na drugačiji način od onoga kojega na koji to način čine oni koji, kao redovnici, još primaju i sveti reda Prezbiterata. Takve osobe, odn. kršćane koji se žele posvetiti Bogu mi danas redovito nazivamo braćom pomoćnicima, braćom laicima i tome slično. Bilo da u Red ulaze u ranijoj ili kasnijoj životnoj dobi, sve su to osobe koje u Red dovodi želja za vlastitim duhovnim posvećenjem i želja da i po njima Kristovo Evanđelje bude naviješteno ljudima, iako ih većina ne završava propisani teološki studij i ne biva ređena za svećenike.
Brat može raditi sve ono što nije izričito vezano uz svećenički red (ne može ispovijedati niti služiti sv. misu).


Braća redovnici, dakle, jednako kao i braća svećenici imaju svoje mjesto u našem Redu. I jedni i drugi su uzajamno povezani istim zavjetima, istim načinom života i istim nastojanjem prema svetosti. Bratski povezani kao suradnici i suputnici na istom putu, oni, svaki na svoj način, treba da ispunjavaju poslanje Crkve. Braća kao i svećenici čine jedno tijelo i jedan duh Reda i, kao takvi, zajedno su pozvani da slijede Isusa u evanđeoskoj radikalnosti franjevačko-kapucinskog redovničkog načina života i rada. Između jednih (svećenika) i drugih (časne braće) nema razlike, (izuzevši one koje proizlaze iz različitosti poslanja za svećenike i braću laike u zajednici) jer «s obzirom na isto zvanje, sva su braća jednaka» (Konstitucije OFMCap, 84, 3), kao što je to i sam sv. Franjo, naš duhovni utemeljitelj želio.

Redovnički brat svoje posvećenje ostvaruje ponajprije življenjem evanđeoskih savjeta: čistoće, siromaštva i poslušnosti, no osim rada na vlastitom posvećenju on je pozvan raditi i na posvećenju drugih te pružati živo svjedočanstvo Onoga za kojim je u duhovnom životu i krenuo. U središtu redovničkog života zato jest Euharistija kao pokretačka snaga svega djelovanja, zatim meditacija, čitanje i razmatranje Svetog pisma i drugoga duhovnog štiva, ispit savjesti i sv. krunica.
Časna braća pomoćnici ili braća laici jednako polažu redovničke zavjete kao i braća svećenici koji se, uz to što žele biti kapucini, još odlučuju i za svećeništvo. Bogata povijest svete i blažene nam braće Reda, kao i mnoštvo poslova i služba koje su braća obavljala i obavljaju širom svijeta pokazuju nam veliku raznolikost i uzajamnu nadopunu u apostolsko-pastoralnom radu braće kapucina. Područje djelovanja braća danas je veliko i veoma raznoliko: od vratara, kuhara, knjižničara pa sve do velikih slikara, graditelja, misionara, akademskih profesora… Ljestvica mogućnosti ide od skromne, neupadljive službe unutar određene zajednice pa sve do odgovornog sudjelovanja u vodstvu zajednice ili Provincije. On ispunjava svoje apostolsko poslanje tamo gdje mu je mjesto u zvanju i u zajednici: primjerom svoga života, svjedočanstvom svoje riječi i time što ispravnim oblikovanjem prolaznih stvari podešava svijet u odnosu na Krista.

Koliko je današnjih svećenika i redovnika koji rast svoga zvanja duguju bratskom i prijateljskom susretu te braće pomoćnika, a koliko, s druge strane, vjernika koji su u njima našli svoga duhovnog brata, savjetnika i prijatelja. Koliki naši samostani ne bi ni izdaleka mogli razviti toliku pastoralnu, znanstvenu i karitativnu djelatnost kad ne bi bilo te naše braće pomoćnika. Iz redova naše braće potekli su mnogi sveci i blaženici, misionari, karitativni radnici, pravi samaritanci, uzori kršćanskoga i redovničkoga života koji su svojim životom, riječima i djelima navješćivali Evanđelje onima koji za nj nisu nikada čuli.

I danas u našem Redu širom svijeta postoji mnoštvo takve braće koji svoje redovništvo proživljavaju radeći kao samostanski vratari, kuhari, knjižničari, bolničari, misionari, profesori… ili obavljajući zanimanja koja su izučili ili za koja imaju dara i na taj način šire Radosnu vijest među ljudima s kojima žive i rade.
Svaki redovnik treba biti svjestan da je svaka služba služenje Bogu i ljudima i da je najvažnije to koliko tko ljubavi prema Bogu unese u svoju službu, jer, niti svećeničko posvećenje niti učenost ne čini redovnika redovnikom, već polaganje redovničkih zavjeta i po njima predanje sebe Bogu u toj zajednici.

Kršćansku savršenost moguće je, dakle, ostvariti ne samo kao svećenik nego i kao časni brat pomoćnik – ne svećenik!!
** Svi oni koji sebe vide i prepoznaju u ovakvoj vrsti posvećenja Bogu i služenja slobodno nam se mogu obratiti na:


Fra Juro Šimić OFMCap
Sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb (Dubrava)

utorak, 30. studenoga 2010.

Redovnici/ce, budite živo Evanđelje

Budite “živo Evanđelje”, svjedočite ljepotu vjere, kako biste svijetu naviještali “nepoznatoga” Boga – poziv je koji je papa Benedikt XVI. uputio poglavarima muških i ženskih redovničkih zajednica, s kojima se u petak, 26. studenog 2010., susreo u Vatikanu u prigodi skupštine Unije viših redovničkih poglavara.
 
Govoreći onima koji su odlučili živjeti vjeru na radikalan način, odričući se svega kako bi slijedili Isusa, Papa je svoje misli posebno upravio redovnicima koji trpe, i svoj život stavljaju u opasnost radi svjedočenja Evanđelja, te izrazio zahvalnost kongregacijama za njihovo zalaganje na odgojnom i socijalnom području, kao i za njihovu blizinu najsiromašnijima. To svjedočanstvo polazi od traženja, prije svega, Boga, odnosno najbitnijega. Prijeđite sa sporednih stvari na one bitne, na ono što je uistinu važno. Tražite konačno, tražite Boga, zadržite pogled upravljen prema Njemu.
Kao i prvi monasi, njegujte eshatološko usmjerenje: tražite iza privremenoga ono što ostaje, što ne prolazi… Budite uvijek zaneseni tražitelji i svjedoci Boga! – istaknuo je Sveti Otac. Duboka obnova posvećenog života polazi od središnjeg položaja Božje Riječi, poslušane i primijenjene – rekao je nadalje Papa. Svakodnevno življeno Evanđelje daje draž i ljepotu posvećenom životu i prikazuje vas pred svijetom kao pouzdanu mogućnost. Današnjem je društvu to potrebno, a Crkva to od vas očekuje: da budete živo Evanđelje – napomenuo je Sveti Otac, a prenosi Radio Vatikan.


Govoreći potom o bratstvu, drugom bitnom vidiku posvećenog života, Papa je istaknuo da je ono vrlo važan proročki čimbenik u kontekstu društva koje je vrlo individualističko. Potom je spomenuo teškoće koje donosi život u zajednici, te pozvao na traženje putova za podupiranje zajedništva, odnosno topline i istine u uzajamnim odnosima. Ali, za raspoznavanje onoga što dolazi od Gospodina i onoga što mu je protivno, potrebno je stalno i ozbiljno rasuđivanje – primijetio je Papa. Bez rasuđivanja, popraćenoga molitvom i razmatranjem, posvećeni bi se život mogao prilagoditi mjerilima ovoga svijeta: individualizmu, konsumizmu, materijalizmu; mjerilima koja smanjuju bratstvo i čine to da posvećeni život gubi draž i odlučnost.
Osvrnuvši se potom na pad broja redovničkih zvanja, posebno u Europi, Sveti je Otac napomenuo da je poslanje dio samog identiteta života posvećenih osoba, koje su pozvane donijeti Evanđelje svima, bez granica. Idite stoga, te u stvaralačkoj vjernosti učinite svojim izazov nove evangelizacije. Obnovite svoju nazočnost u današnjim areopazima, da biste, kao što je učinio sveti Pavao u Ateni, naviještali “nepoznatog” Boga – rekao je na kraju Sveti Otac.


http://www.radiovaticana.org/

subota, 13. studenoga 2010.

Neobična inicijativa u Švicarskoj

Kapucini oglasom traže nove članove


«Traže se neoženjeni bankari, trgovci, teolozi, novinari, komunikolozi u dobi od 22 do 35 godina starosti» - dio je oglasa za nezaposlene koji su u Švicarskoj objavili, ni manje ni više, nego franjevci - kapucini, s ciljem 'spašavanja' svoga Reda koji u toj zemlji broji sve manje članova.
U Švicarskoj, nekoć cvatućoj i najvećoj provinciji Reda, danas još djeluje oko dvjesto kapucina koji imaju prosječno 70 godina, a braća se nadaju da će ovom inicijativom (oglasom) privući od 10 do 20 zainteresiranih mladića. Kapucinski red se u posljednjih deset godina u Švicarskoj smanjio za 50 posto. Zbog toga su morali zatvoriti dva svoja samostana, a treći, onaj u Appenzellu, planiraju napustiti tijekom sljedeće (2011.) godine.

Zainteresiranima se u oglasu ne nudi plaća, već duhovnost, molitva i kontemplacija. Od zainteresiranih se traži da su neovisni, ali ipak sposobni za život u zajednici, da su radoznali i da imaju inicijativa. Oglas je objavljen na njihovoj web stranici http://www.kapuziner.ch/.
Osim ovoga braća kapucini u Švicarskoj nude i mogućnost življenja u samostanu na određeno vrijeme, točnije od tri do najviše šest godina.

Fra Damian Keller OFMCap, zadužen za pastoral zvanja Švicarske kapucinske provincije kaže kako je ovaj oglas već obišao svijet i da se već javljaju mladići zainteresirani za kapucine.
Postoji i mogućnost da časna braća nakon novicijata rade i dalje u nekom izučenom svjetovnom zvanju, a da opet normalno žive i mole u samostanu te na taj način bolje služe Bogu i braći ljudima po uzoru na sv. Oca Franju.

četvrtak, 7. listopada 2010.

Dobra knjiga - najbolji čovjekov prijatelj


U povodu obilježavanja 400. objetnice dolaska franjevaca kapucina u Hrvatsku (1610.-2010.) izdavačka kuća Kršćanska sadašnjost, u suradnji s Hrvatskom kapucinskom provincijom sv. Leopolda Bogdana Mandića, na blagdan sv. Oca Franje Asiškog, objavila je knjigu o povijesti Kapucinskog reda pod naslovom: „Kapucini. Povijest jedne franjevačke obitelji" od talijanskog kapucina i povjesničara fra Mariana D'Alatrija.

Kroz IV. poglavlja knjiga predstavlja sažet, ali ujedno precizan pregled gotovo pet stoljeća kapucinske povijesti i sažeto dokumentiran doprinos Kapucinskog reda Crkvi i suvremenom društvu.
Pri pisanju knjige dobiva se dojam kao da je autor osobito pazio na to da ne izostavi male i naoko beznačajne sitnice, koje od prve do zadnje stranice prožimaju ovo djelo, a koje na privlačan i jednostavan način sažimlje višestoljetnu povijest kapucinske franjevačke obitelji. Ipak u knjizi nisu izostavljeni ni njezini najbolji, najsvjetliji i najsvetiji članovi. Slobodno možemo reći da je "dostojno i pravedno" da budu spomenuti i jedni i drugi, jer su svi oni, i veliki i mali, ipak svaki na svoj način svojim životom preporađali Crkvu i Red i davali im novo i ljepše, evanđeosko, lice.

Ta svjedočanstva malenosti, veličina, i svetosti pratila su događanja u Redu kroz mnoga stoljeća, tako da je lik franjevca kapucina, poniznog brata koji je dijelio život s običnim ljudima, postao blizak i kroz literaturu i kinematografiju (usp. A. Manzzoni, Zaručnici). U našim danima kapucini su prihvatili poziv Drugoga vatikanskog koncila da obnove vlastite konstitucije i otvore se novim obzorima poslanja i apostolata.

Osim mnogih povijesnih podataka, ova knjiga se odlikuje i lijepim stilom i izričajem, što je i jedna od bitnih pretpostavki za vrijednost nekoga djela i njegovo čitanje i popularnost. Bez tih kvaliteta rijetko će neka knjiga biti čitana!

Ovo vrijedno djelo preporučujemo svima, a na poseban način mladima i onima koji se zanimaju za franjevaštvo, duhovni i/ili redovnički poziv, ali i svim zaljubljenicima u dobru knjigu!
Stoga, ako ovo vrijedno djelo iz povijesti franjevaštva želite imati u svojim rukama i bibliotekama, slobodno nas možete kontaktirati, a nam će biti zadovoljstvo knjigu Vam dostaviti na kućnu adresu (pri tome sve činimo gratis - besplatno, odnosno Bogu na slavu!).

Fra Juro Šimić OFMCap
sv. Leopolda Mandića 41
10040 Zagreb - Dubrava
ILI:
e-mail: juro.posavljak@inet.hr

Slika na naslovoj stranici:
Bruno BULIĆ, Kapucini u službi bolesnih, Kapucinski samostan Osijek

Poštovani čitatelju!
Neka Te blagoslovi Gospodin i neka te čuva!
Neka te licem svojim obasja!
Milostiv neka Ti bude!
Neka pogled svoj Gospodin svrne na te
i mir Ti udijeli!

ponedjeljak, 4. listopada 2010.

"Molite Gospodara žetve da pošalje radnike!"

"Molite Gospodara žetve da pošalje radnike!" To znači: Žetva je tu, ali Bog se želi poslužiti ljudima da se ona unese. Bog treba ljude. Treba takve koji će reći: Da, spreman sam postati žetveni radnik, spreman sam pomoći da ta žetva, koja dozrijeva u ljudima, stvarno može ući u žitnice vječnosti i postati Božja vječna zajednica radosti i ljubavi.

"Molite Gospodara žetve!" To kaže i ovo: Zvanja ne možemo jednostavno "praviti", ona moraju doći od Boga. Ne možemo, kao možda u drugim zvanjima, ciljanim menadžmentom, odgovarajućim strategijama, tako reći jednostavno regrutirati ljude. Zvanje mora uvijek naći put od Božjega srca do čovjekova srca. Pa ipak: upravo da bi ono moglo stići u ljudsko srce, potrebna je i naša suradnja.

Moliti Gospodara žetve za to, to prije svega znači moliti (se Bogu) za to, protresti njegovo Božansko Srce i reći: "Ipak, učini! Probudi ljude! Zapali u njima oduševljenje za Evanđelje i radost zbog Evanđelja. Učini da spoznaju da je ono blago iznad svih blaga i da onaj tko ga otrije mora ga dalje davati!"

Mi protresamo Božje Srce. Ali moliti Boga ne događa se upravo samo u molitvenim riječima, nego prije svega i u tome da riječ postaje djelo te tako iz našeg molećeg srca u druga srca preskače iskra radosti zbog Boga, radosti zbog Evanđelja, spremnosti reći "da".
Kao moleći ljudi, kao oni koji su ispunjeni njegovim svjetlom, dolazimo drugima, uvlačimo ih u svoju molitvu te tako i u nazočnosti Boga koji onda čini svoje.
U tom smislu želimo uvijek iznova moliti Gospodara žetve, protresti njegovo Srce a s njim u svojoj molitvi dotaknuti i srca ljudi da Bog po svojoj volji u njima može učiniti da dozrije "da", spremnost; a onda postojanost da kroz sve te zbrke vremena, kroz žegu dana, a i kroz tamu noći, vjerno ostanu u njegovoj službi i od njega uvijek iznova spoznaju - makar je to mučno - da je ta muka lijepa, da je korisna, jer pomaže doći do onog pravog, naime, da ljudi prime ono na čemu će graditi: Božje svjetlo i Božju ljubav.

                                                                                  Papa Benedikt XVI.
             *susret sa svećenicima i đakonima u Freisingu, 14. rujna 2006.

nedjelja, 26. rujna 2010.

Što napraviti ako poznam nekoga tko osjeća duhovni poziv, a protive mu se njegovi najbliži?


Često puta roditelji, i s najboljim namjerama, ne dopuštaju svome djetetu da ode u samostan. Kao prvo, dobro se je moliti za tu osobu da joj Bog otvori put da se može odazvati. Nije loše niti porazgovarati s roditeljima, i obrazložiti im značenje odabira drugačijega stila života njihova djeteta, od onoga koji bi oni htjeli. Koji puta važno je savjetovati osobu koja osjeća poziv da bude strpljiva dok se situacija ne smiri, jer ako Bog zove i ako se želimo odazvati, Bog će naći načina da "otvori" vrata za posvećeni život.
U svakom slučaju, na koncu svatko mora sam živjeti svoje životne odabire, bilo nesretan u prilagođavanju očekivanjima svoje okoline, bilo sretan u poslušnosti vlastitoj savjesti, nastojeći u ljubavi zadržati one preko kojih nam je Bog očitovao svoju ljubav.

srijeda, 8. rujna 2010.

Braća kapucini u riječi i slici

Poštovani čitatelju!

Upravo je ovih dana iz tiska izašla nova, promotivna, knjiga (u riječi i slici) o životu i radu braće kapucina kako nekoć tako i danas, u svijetu i kod nas u Hrvatskoj (ove godine kapucini obilježavaju 400. obljetnicu od dolaska u Hrvatsku (Rijeka 1610.).
Na oko 100-ak stranica čitateljima nastojimo u temeljnim crtama prikazati život sv. Franje i franjevački pokret (I. poglavlje), nastanak i razvoj Kapucinskog reda (II. poglavlje), njegove svece i blaženike (III. poglalvje); dolazak i djelovanje kapucina u Hrvatskoj sve do danas (IV. poglavlje). O primanju u našu zajedncu, odnosno o tzv. redovničkoj formaciji, a koja obuhvaća sjemenište, postulaturu, novicijat i ponovicijat, progovaramo u V. poglavlju. O tome tko su i s čime se sve bave tzv. redovnička braća (braća laici ili pomoćnici) moguće je također pročitati i saznati u V. poglavlju.
Ova knjižica nema svamo svrhu pukog informiranja i nabrajanja određenih povijesnih činjenica, nego svojim sadržajem želi čitatelja potaknuti i na osobno razmišljanje i molitvu. Zato knjiga sadrži i mnoštvo lijepih i kratkih franjevačkih, ali i nekih općekršćanskih molitava (VI. poglavlje).


Knjiga je ponajpije namijenjena mladima, odnosno onima koji u svome srcu osjećaju poziv u svećeništvo i/ili redovništvo, odnosno na franjevaštvo.
No, isto tako knjigu preporučamo i široj čitalačkoj publici!


Jedan mudar čovjek reče da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj! Stoga Vam, kao dobroga prijatelja, ovu knjigu preporučujemo na čitanje.

Napomena: knjigu darujemo besplatno (tj. gratis)!                
- Za nadudžbu kontaktirati priređivača:

Fra Juro Šimić
promotor zvanja
Sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb (Dubrava)
ILI:

Svevišnji, slavni Bože,
prosvijetli tamu moga srca
i podaj mi ispravnu vjeru,
sigurno ufanje i savršenu ljubav,
smisao i spoznaju, o Gospodine,
da izvršim tvoju svetu i istinsku volju.

Sv. Franjo Asiški (Spisi, 452).

ponedjeljak, 6. rujna 2010.

Koje je moje stajalište prema svećenicima?

Nedavno je mons. Jose Ignacio Munilla, biskup Palencije u Španjolskoj, predložio vjernicima test o „vrjednovanju svećeništva“. Svrha je testa da vrjednuje svoje mišljenje i prosudbu o svećenicima. Iako je nedavno završila svećenička godina, svećenici i dalje žive i rade. Postavimo si svi iskreno pitanje: cijelimo li to duhovno zvanje, volimo li ga, volimo li svoje svećenike, molimo li se za njih… Da bismo odgovorili na ta ili slična pitanja, „s dozom humora“ i ne isključujući određenu dubinu, biskup nam predlaže ovo samovrjednovanje.
Od triju ponuđenih rješenja (odgovora) zaokruži ono koje najviše odgovara tvome odnosu prema svećeniku i svećeništvu:

1. Jesi li se nedavno molio za svojega župnika, svoga biskupa ili za papu?

a) Ne znam ni njihova imena.

b) Na sv. misi se općenito moli za njih i ja se pridružujem toj molitvi.

c) Svaki dan se za njih molim u svojoj osobnoj molitvi.

2. Jesi li se ispovjedio kod nekog svećenika s povjerenjem da ti može pomoći u tvojim problemima?

a) Svatko treba sam svoje probleme rješavati.

b) Dvojica su pametnija nego jedan. Uvijek je dobro poslušati i primiti savjete onoga koji nam može pomoći.

c) Najbolja pomoć koju sam primio od svećenika bila je kada je svoje savjete rekao pri Božjemu opraštanju grijeha u sakramentu sv. ispovijedi.

3. Kad čuješ komentare svojih prijatelja koji se antiklerički (protusvećenički) raspoloženi…

a) Pridružujem im se da ne budem izoliran i da mi ne bude neugodno.

b) Pravim se gluhim i kao da nisam ništa čuo.

c) Kažem ono što mislim svjedočeći tako svoju vjeru.

4. U svećeniku vidim…

a) „Ostatak“ prošlosti.

b) „Profesionalca“ religije.

c) Božjega službenika, „drugoga Krista“ među nama.

5. Koliko si puta k sebi pozvao župnika?

a) Župnika se zove samo kad je netko preminuo.

b) Kad je baka s nama, on joj obično donosi sv. pričest.

c) Više puta… Bio sam ushićen kad je za stolom pripovijedao o povijesti svojega zvanja.

6. Kad slušaš svećenika prigodom propovijedi…

a) Slušam ga kao govornika.

b) Slušam ga ako me zanima ono što propovijeda.

c) Gledam u njemu instrument po kojemu mi Bog govori.

7. Kada se kupi milostinja za sjemenište…

a) „Župnici“ uvijek nešto traže.

b) Toliko se od nas traži! Još jedna stvar više!

c) Dragovoljno surađujem, jer mislim da nijedan poziv ne bi trebao biti spriječen nedostatkom novčanih sredstava.

8. Kad vidim staroga svećenika u crkvi ili na ulici…

a) Pomislim da Crkva nestaje.

b) Važno mi je da misu brzo rekne.

c) Zahvaljujem Bogu za njegovu vjernost i za sve dobro koje je učinio.

9. Kad vidim mladog svećenika za oltarom…

a) na oprezu sam zbog njegova neiskustva. Što mi on može reći?

b) promatram ga kritički što će učiniti i to „bilježim“.

c) zahvaljujem Bogu za njegov poziv i živo ga Bogu preporučujem.

10. Kako bi reagirao kad bi tvoj sin nagovijestio da želi biti svećenik?

a) Pitao bih ga nije li poludio i podsjetio ga da naša obitelj ima ime na koje treba misliti.

b) Tražio bih od njega da dobro razmisli i da najprije započne sveučilišnu karijeru.

c) Osjetio bih jednu od najvećih radosti u svojem životu i potpuno bih ga podržao.

11. Jesi li kada razmišljao o tome da bi podupro neko dijete, adolescenta ili mladića da postane svećenik?

a) Ne želim se u to miješati. Svakomu njegov život!

b) Mislim da su svi pozivi poželjni, čak i oni koji su drukčiji od naših.

c) Da, imam već nekoga konkretnog u glavi i molim za njega… Jednoga ću mu dana to diskretno reći.

12. Što misliš o riječima sv. arškog župnika: „Svećeništvo je ljubav Srca Isusova“?

a) Izgledaju mi kao puka duhovnost, bez tijela.

b) Mislim da se izraz može primijeniti samo na svetog župnika.

c) Mislim da je izraz točan, premda „nose to blago u glinenim posudama“ (2 Kor 4, 7).

* * * * *
Ako je slovo „a“ najprisutnije u tvojim odgovorima…, iznenađen sam da si vrjednovanje uopće držao u rukama i da si ga do kraja riješio. No, zahvaljujem Bogu da je tomu tako i mogu ti kao svećenik reći da te Bog ludo voli i da očekuje tvoj odgovor u ljubavi.

Ako si najčešće zaokružio slovo „b“, onda ti mogu reći da se ne koristiš dovoljno blagom koje ti Bog nudi preko svećenika.

No, ako si slovo „c“ zaokružio najviše puta, preporučujem ti da se ne prestaješ moliti Bogu za posvećenje svećenika i za povećanje svećeničkih zvanja, jer sam potpuno siguran da će te Bog uslišiti.

četvrtak, 15. srpnja 2010.

Knjiga o duhovnom životu Padra Pia, kapucina i mistika


Lik i djelo poznatog talijanskog kapucina i mistika sv. Pia iz Pietrelcine nimalo nisu nepoznati hrvatskom vjerniku i čitatelju. Glas o njegovoj svetosti i gorljivosti već je za života počeo širiti i svjedočiti naš zemljak i njegov redovnički suvremenik i subrat sv. Leopold Bogdan Mandić. U posljednje vrijeme i kod nas je prevedeno i objavljeno nekoliko knjiga o životu, radu i duhovnosti ovoga nadaleko poznatoga sveca i mističara (Pravo lice oca Pia, Padre Pio - mistik 20. stoljeća, i dr.).

Ovih je dana iz tiska izašla još nova knjiga (737. stranica) o duhovnosti Padra Pia. Ova najnovija knjiga pod naslovom, Otac Pio proziran Bogom, "kao nijedna dosad, donoseći izvatke iz njegove prepiske s ispovjedinicima i duhovnom djecom, plijeni pažnju čitetelja stalno ga dovodeći Isusu, i privezujući ga uz Isusa". 
Ova knjiga je zapravo svojevrsni "duhovni vodič kroz pisma oca Pia".

Poštovani čitatelji!
Ukoliko ovo vrijedno djelo želite imati u svojim rukama i duhovno se napajati i obogatiti, svoj primjerak možete imati ako nas slobodno kontaktirate na:

Fra Juro Šimić OFMCap
sv. L. Mandića 41
10040 Zagreb - Dubrava

ponedjeljak, 12. srpnja 2010.

Bivši vojnik mirovnih snaga UN-a postao redovnikom

«Čudesni su putevi Gospodnji».
Svjedoči to i činjenica kako je nedavno jedan vojnik mirovnih snaga UN-a postao benediktinski monah. Do jučer civilnom imenom Frank, a danas redovničkim imenom brat Longinus Beha, volio je tehniku i imao je želju postati pilot u vojsci. Rodio se je u jednom selu u Švarzvaldu u Njemačkoj 1980. godine. Kada je imao dvanaest godina roditelji su mu se rastali. Odrastao je na selu kao seosko dijete. Završio je školu za električara. Religija i vjera nisu mu uopće važne teme. Prijavio se je u dobrovoljne mirovne snage UN-a, te nakon vojne obuke u Givetu na francuskoj-belgijskog granici, u listopadu 2002. godine poslan je u Makedoniju u Tetovo. Frank je već tada volio i tražio zajedništvo. Sa poslušnosti i zapovijedima nije imao problema. U to si vrijeme postavlja pitanja zašto netko postaje vojnik, učitelj, novinar, ... Shvaća da se tu radi i o životnim planovima za svakoga od nas osobno. Franku će jednog vrućeg i sparnog dana u ljetu 2003. biti odlučujući dan. Trebao je s punom vojnom opremom i prtljagom preći 30 kilometara i to za tri sata, radilo se je o vojnom športskom natjecanju. Na pola puta, već izmoren od vrućine, ljetne žege i sunca, dolazi mu misao u glavu kao iz vedra neba, da ako uopće uspije preći ovih 30 kilometara manje od dva sata, otići će u samostan.
Oboje je danas ostvareno, Frank je ostvario svoj cilj. Od sutra već monah, tako baš lako ne ide. Trebalo je još biti u mirovnim snagama, jer je imao ugovor potpisan na pet godina na koji se obvezao. A tu su i uobičajene sumnje i nutarnja propitivanja. Po povratku iz Makedonije, u proljeće 2003. odlazi u benediktinsku opatiju Sv. Martina u Beuron u Njemačku na tjedan dana duhovnih vježbi. Tada 23. godišnji Frank živi s benediktincima, obdržava vrijeme šutnje, molitve, te svakodnevnih duhovnih razgovora. O stupanju u samostan kao benediktinac još ne razmišlja, ali dublje i intenzivnije razmišlja o svojoj vjeri, te s vremenom postaje čvršći u vjeri. U listopadu 2004. šalju ga u Afganistan. Kroz šest mjeseci preko e-maila ostaje u kontaktu sa svojim vojnim kapelanom u Njemačkoj, te njegova odluka da ode u samostan i vjera sazrijevaju.
U studenom 2005. za njega se otvaraju samostanska vrata. Novicijat je započeo i redovnički habit obukao 26. svibnja 2006. godine kada je svoje civilno ime Frank zamjenio novim redovničkim imenom Longinus. Danas brat Longinus živi u benediktinskoj opatiji Sv. Martina u Beuronu u Njemačkoj u samostanu od oko 60 monaha. Za njega dan započinje ustajanjem u pola pet sati ujutro, te prvom jutarnjom molitvom u pet sati. Uskoro će položiti svečane vječne zavjete. Nedavno je izašla i njegova knjiga pod naslovom «Od sutra monah, jedan afganistanski vojnik odlazi u samostan.»

                                                                                         Francisko Pavljuk

srijeda, 28. travnja 2010.

Osluškivati Gospodinov glas

Draga braćo i sestre,
na ovu Četvrtu vazmenu nedjelju, koja se zove još i Nedjelja Dobrog Pastira, slavi se Svjetski dan molitve za zvanja koji ove godine ima za temu "Svjedočanstvo pobuđuje zvanja", koja je "usko vezana uz život i poslanje svećenika i posvećenih osoba" (Poruka za XLVII. svjetski dan molitve za zvanja, 13. 11. 2009.).

Prvi oblik svjedočenja koji pobuđuje zvanja je molitva (usp. isto), kao što nam to pokazuje primjer svete Monike koja je, po svojoj poniznoj i ustrajnoj molitvi, zadobila od Boga milost da vidi svoga sina Augustina kako je postao kršćaninom i koji je napisao: "Bez ikakve sumnje vjerujem i tvrdim da mi je Bog po njezinim molitvama dao nakanu da ne želim, ne razmišljam, ne ljubim ništa drugo do postizanje istine i da to cijenim više od svega" (De Ordine II, 20, 52, CCL 29, 136).
Pozivam, zato, roditelje da mole da se srce njihove djece otvori osluškivanju glasa Dobrog Pastira te da i "najmanja klica poziva… postane bujno stablo, puno plodova za dobro Crkve i čitavoga čovječanstva" (Poruka, cit.).

Kako možemo čuti Gospodinov glas i razabrati ga? Odgovor glasi: u propovijedanju apostola i njihovih nasljednika. U njemu, naime, odjekuje Kristov glas, koji poziva na zajedništvo s Bogom i na puninu života, kao što danas čitamo u Evanđelju svetog Ivana: "Ovce moje slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni te neće propasti nikada i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke" (Iv 10,27-28). Samo Dobri Pastir čuva s beskrajnom nježnošću svoje stado i brani ga od zla i jedino u Njega vjernici mogu imati potpuno povjerenje.

Na ovaj Dan posebne molitve za zvanja, potičem osobito zaređene službenike kako bi se, potaknuti Svećeničkom godinom, osjetili zauzetima "za snažnije i prodornije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu" (Pismo uz proglašenje Svećeničke godine). Neka se sjete da svećenik "nastavlja djelo otkupljenja na zemlji", neka se umiju rado zaustaviti pred svetohraništem, neka "po strogom isposništvu potpuno prionu uz vlastiti poziv i poslanje", neka budu spremni slušati i opraštati, neka u kršćanskom duhu odgajaju povjereni im narod, neka brižno njeguju "svećeničko bratstvo" (usp. isto).

Neka se povedu za primjerom mudrih i gorljivih pastira, kao što je to učinio sveti Gregorije Nazijanski, koji je ovako pisao bratu prijatelju i biskupu svetom Baziliju: "Pouči nas svojoj ljubavi prema ovcama, svojoj brižnosti i svojoj sposobnosti shvaćanja, svojem nadzoru… strogosti u blagosti, vedrini i krotkosti u radu… borbi u obrani stada, pobjedama… izvojevanim u Kristu" (Oratio IX, 5, PG 35, 825ab).

* Papin nagovor uz molitvu Kraljice neba, 25. travnja 2010. g.

utorak, 27. travnja 2010.

Sve, ali svećenik nikako!

Sve, samo ne svećenik! – zakleo se velečasni David Banzato, iz Padove, napuštajući sjemenište. Našavši se izvan sjemeništa uvjerio se u besmislenost svog života te ponovno odlučio postati svećenik. Zaređen je 23. rujna 2006. godine, a danas je odgovoran za evangelizaciju pri zajednici 'Novi horizonti', koju je 1991. godine osnovala Chiara Amirante, kako bi pomogla posljednjima, odbačenima od društva.

Govoreći o svome svećeništvu velečasni Banzato je rekao kako je kao ministrant uvijek sudjelovao u životu župe, sve dok nije ušao u sjemenište. Želio sam nečem velikom i posebnome posvetiti život. Osim toga privlačila su me također sjemenišna igrališta, bilo je sedam nogometnih igrališta, brojni mladići na okupu su također utjecali na moju prvu odluku. Ušao sam u sjemenište. Ali ubrzo sam shvatio da je život u sjemeništu bio posvema različit od onoga što sam očekivao, i nažalost napustio sam sjemenište s dva obećanja upućena prema nebesima. Prvo je bilo: Bože, ako postojiš, daj da osjetim tvoj nedostatak. Drugo obećanje, prelazeći preko sjemenišnog praga, bilo je: „Sve, ali svećenik nikako!“ Zakleo sam se jer sam mislio da bi svećenički život na neki način ograničavao moj životni put – rekao je velečasni Banzato.

Postao sam svjestan da sam po tome „ne“ Bogu iskusio smrt u srcu, besmisao, prazninu. Katkada sam bio u napasti da se ubijem, jer život bez Boga u srcu nije imao smisla, ta me napast progonila sve dok nisam susreo Chiaru Amirante, utemeljiteljicu udruge „Novi horizonti“, čiji me način govora o Isusu i evanđelju sasvim obuzeo: bio je istinit govor! Shvatio sam da njezine riječi nisu odvojene od života, iz iskustva je govorila o Bogu, doslovno živeći evanđelje. Probudila je u meni božansku iskru koju svi nosimo u sebi, iako je možemo zatrpati brojnim stvarima, ona je uvijek tu – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit što je za njega značilo postati svećenik, rekao je kako danas može svjedočiti kako je svećeništvo neograničeno pouzdanje u Boga; osjećao sam nukanja, a nakon toga sam morao učiniti skok u prazno, reći: „Dobro, pouzdajem se u tebe, Isuse! Danas zaista mogu ustvrditi da bih krvlju potpisao svoj odabir, a svim mladima bih poručio: „Ne bojte se Bogu reći da!“ Bilo što od vas tražio, jer bilo što On mislio za nas beskonačno je veće od naših sićušnih projekta. Naravno, trpljenje i umor obilježja su svakoga poziva. No, ništa se ne može usporediti s radošću koju Bog udjeljuje kada se prepustimo njegovim planovima – ustvrdio je velečasni Banzato.

Govoreći pak o svome pastoralnome djelovanju, ustvrdio je da je evangelizacija umijeće. Riječ je o tome da se evanđelje nosi tamo gdje je rođeno, među narod nositi Isusa ima svoje posebne draži; danas se osjeća beskrajan krik u čovječanstvu koje umire zbog pomanjkanja ljubavi. Mi imamo izvor radosti i ne smijemo ga držati za sebe. Ako bismo na cesti vidjeli prometnu nesreću i ne bismo ponudili pomoć, morali bismo odgovarati pred zakonom. Glavni poziv kršćanstva, odnosno Crkve, jest evangelizacija, a to znači svjedočiti Krista, odgovorni smo pred Bogom ako ne evangeliziramo – ustvrdio je velečasni Banzato.

Na upit o plodovima Svećeničke godine, rekao je kako je oživjela svijest o uzvišenosti svećeničkoga poziva: Krist stanuje u svećeniku, On svojom moći djeluje u njemu. Osim toga, brojni mladi razmišljaju o svećeničkome pozivu. Kao posljednji plod Svećeničke godine istaknuo bih veliku molitvu opće Crkve za svećenike, a ujedno mislim da je to najveći plod: rekao bih da bi bilo poželjno jedno desetljeće umjesto jedne svećeničke godine – zaključio je velečasni Banzato.

utorak, 20. travnja 2010.

Poziv sv. Franje Asiškog

Sv. Franjo Asiški živio je 44 godine. U 24. godini života (1206.) spoznao je istinu o samom sebi. Međutim, proces spoznaje trajao je 3-4 godine. Kroz različite susrete, razmišljanja, unutarnje borbe i otajstvenu objavu Franjo je shvatio i spoznao kojim mu je putem ići. Na taj put pošli su mnogi kroz povijest i polaze mnogi danas. Osim što su ga mnogi slijedili i slijede, Franjo je utjecao na religije, kulturu, ekologiju... Mnogi su ga spominjali kao najveću osobu drugog tisućljeća. Zašto? Kako i što se dogodilo Franji Asiškom da i danas nakon više od 800 godina razmišljamo o njemu i da on još utječe na nas?


Proces poziva Franje Asiškoga, odnosno iskustva koja ga dovode do spoznaje Božjeg poziva

1. Zatvor i bolest
Čini se da je proces poziva započeo 1202. godine kada je Franji bilo 20 godina. Te je godine izbio rat između Asiza i Peruggie. U srednjevjekovnoj Italiji to nije nije bilo ništa neobično među susjednim gradovima. Franjo se prijavio u vojsku i ohrabrio prijatelje da učine to isto. Ali, Asiz je izgubio rat i Franjo je završio u zatvoru godinu dana.
Franjo, koji je navikao na udobnost i luksuz, zasigurno je bio šokiran iskustvom u zatvoru. Ali Bog uvijek može učini dobro iz zloga. Franjo je imao mnogo vremena za razmišljanje o svome životu i uvjetima za život. Franjo je čak i obolio u zatvoru. U zatvoru je počeo gledati život novim očima. To je bio početak drukčijeg života. Međutim, poziv koji se počinje javljati nije ni jednostan ni drag, ali iznad svega, on još nije bio spreman za takav život.

2. San u Spoletu
Kad se Franjo oporavio od svoje bolesti, on se donekle vratio starom životu. Ovaj put odlučio je ostvariti svjetsku slavu i čast pa se stoga pridružio križarima pod vodstvom Waltera od Brienne, francuskog plemića. U proljeće 1205. uputio se prema gradu Puglia, u južnoj Italiji. Ali, Bog je imao druge planove. Franjo nije dugo bio na putu. Naime, blizu Spoleta, Franjo je imao vrlo snažan san. Bog mu se ukazao i naredio da se vrati kući u Asiz. Na njegovu odluku da se prekine putovanje i da se vrati kući, mnogi od njegovih prijatelja ostali su zbunjeni.

U Spoletu Franjo je u snu vidio čovjeka, za koga drži da je Isus, koji ga je pitao: 'Franjo, tko ti može više učiniti: gospodar ili sluga?' 'Gospodar' – odgovorio je Franjo. I tada je ukazanje završilo riječima: Vrati se u Asiz i ja ću ti reći što ti je činiti'.
Za Franju, to očito nije bio sam san. Taj događaj Franjo shvaća ozbiljno i kao stvarnost i zato reagirao odmah. Napustiti vojnu pustolovinu kao što je bila ova značilo bi kao čin kukavičluka, a Franjo bi radije umro nego da ga smatraju kukavicom. Ali, stvari su se sada promijenile, on je bio drugačija osoba. On je bio siguran da je poruka koju je primio – poruka Božja koja će ga dovesti do drugih iskustava.

3. Hodočašće u Rim
Franjo je odlučio putovati u Vječni grad da bi molio na grobu apostolskih prvaka. Drugim riječima, Franjo je osjećao potrebu ići na izvor one Crkve koja je trebala njegovo poslanje za obnovu. Dogodilo se u Rimu, dok je molio, prema životopiscu Čelanu, da je Svetac božanskim nadahnućem učinio veoma značajno djelo. Naime, oslobodio se svilene odjeće i zamjenio je s odjećom prosjaka. Ubacio se među siromašne hodočasnike koji su se nalazili na stepenicama sv. Petra i živio s njima nekoliko dana, živeći od milostinje prolaznika. Franjo je iz znatiželje želio osjetiti kako je živjeti kao siromah jer je naučio da Kristova Crkva pripada upravo takvima.

4. Susret s gubavcem – poljubac gubavcu
Nakon povratka iz Rima, Franjo je imao drugo važno iskustvo. Toma Čelano piše kako se Franjo najviše bojao gube. Jednog dana, dok je jahao na konju u dolini ispod Asiza, Franjo je susreo gubavca. Instiktivno, želio je pobjeći i izbjeći neugodni pogled, ali je bio pogođen grižnjom savjesti. Okrenuo se i sjahao s konja. Gubavcu je dao novac, zagrlio ga i poljubio. Zatim se popeo na konja i otišao. Njegovo srce bilo je ispunjeno radošću. Dok je odlazio, okrenuo se kako bi pozdravio gubavca, ali je on već otišao, gubavac je čudno nestao iz vida. To iskustvo je bilo temeljno za Franju i sjeća ga se u Oporuci. Jasno, to je Bog koji djeluje. Prisutan je u krinki gubavca.

U Franjinim očima, kakva god bila bolest gubavca, oni su i dalje ljudska bića vrijedni ljubavi, jer su oni braća i sestre u kojima je Krist prisutan. Franjo se sjeća riječi iz Evanđelja: 'Bio sam bolestan i pohodili ste me, bio sam u zatvoru i posjetili ste me.' I odlučio je te riječi pretvoriti u djela.

5. Crkva sv. Damjana (molitva pred križem)
Nakon susreta s gubavcem, Franjo je očito bio spreman na odlučujući susret za koji ga je Bog pripremao. Jednog dana prolazeći pokraj crkve sv. Damjana osjetio je unutarnje nagovaranje da uđe u nju. Crkva je bila napuštena i u ruševnom stanju. Franjo je stao pred križ i molio. Dok je bio duboko u razmišljanju i molitvi, slika križa iznenada je oživjela i rekla: 'Franjo, idi i popravi moju kuću, koja se ruši.'

To je bila zadnja objava, poslanje koje Franjo treba ispuniti. To je bio zadatak s jasnom zadaćom. Franjo je, u tom trenutku, te riječi shvatio doslovno. U početku je obnavljao crkvu kao ruševinu, ali je postupno shvaćao dublji smisao u Božjoj zapovijedi koji je bio obnoviti duhovnost Crkve ostajući u Crkvi kao jedan od njezinih članova.

6. Susret s Evanđeljem
Nalazeći se jednog dana u crkvi Sv. Marije anđeoske, čuo je za vrijeme mise ove evanđeoske riječi: "Ne pribavljajte sebi u pojase ni zlatna, ni srebrna, ni bakrena novca; ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa, jer radnik zaslužuje uzdržavanje!" (Mt 10,9-10)...
Čuvši te riječi, bio je tako snažno zahvaćen ljubavlju prema siromaštvu da je uskliknuo: "To je što tražim, to je što svim srcem želim!" Kasnije mu je svećenik protumačio sav smisao tih riječi, a i onih koje iza njih u Evanđelju sv. Mateja slijede. Iz njih proizlazi apsolutno siromaštvo, ponizno predanje i pouzdanje u Boga, obilaženje i propovijedanje Radosne vijesti Božjemu puku.

* * * * *
Za Franju se ne može reći da je doživio jedinstven i jednostavan poziv. Sa sigurnošću se može reći da je kod Franje riječ o dugotrajnom procesu u kojemu je Bog malo pomalo u čudnim situacijama i na neobičan način privlačio Franju Asiškog k sebi. Jasno, koliko god u početku bilo teško i neshvatljivo, toliko je kasnije to uzljubio i vršio.

petak, 9. travnja 2010.

Sveti Franjo je uvijek suvremen

Jednoga se trena, u proljeće, trs vinove loze, naizgled mrtav i osušen, počeo micati i ovijati zelenilom i cvatom i lišćem. Do jeseni na cvjetnim peteljkama bili su bujni grozdovi sa sočnim bobama grožđa, slatkog za jelo i dobrog za vino.

Nije mrtvo sve ono što se čini mrtvim. Čak i kamenje raste, a stara vina dozrijevaju i cvjetaju.

Vinu je sličan život onih negdašnjih Božjih ljudi koji su svojim suvremenicima prenosili nedokučive tragove tajne koja živi u ljudskom biću. Iako dolaze iz nezapamćenih vremena, oni se zadržavaju u svijesti ljudi i u osjećaju zahvalnosti.

Prije više od 800 godina rodio se Franjo Asiški. On je kao skupocjeno, rijetko vino. Ustrajno zori i donosi bogati plod u kulturi, u Crkvi i u franjevačkim obiteljima. S Franjom se proljeće Isusa Krista ponovno vratilo u svijet.

Svako vrijeme ima svoja ozbiljna pitanja na koje ne zna pronaći odgovora. I naše vrijeme ima neizmjerno mnogo pitanja na koja ne znamo odgovora. Izdvojit ćemo pet pitanja, važnih za naše vrijeme i postaviti ih svetom Franji, da bi nam odgovorio što misli o njima. Franjini odgovori nisu srednjovjekovni, nego suvremeni, današnji. Kad god sveci u nasljedovanju Isusa Krista idu do korijena ljudske egzistencije, iskazuje se trajna suvremenost Evanđelja. Oni lome uskost svoga vremena i postaju suvremenici svake epohe i svakoga čovjeka koji traži svoju zvijezdu. U tom trenutku oni nisu ni stari ni moderni nego, jednostavno, uvijek aktualni.

1.
U prvom se pitanju radi o problematici sustava u kojemu živimo, o krizi u oblicima akumulacije i u sustavu koji prenaglašava razum. Franjo nas upućuje na druga strukturna načela koja se temelje n srcu, na nježnosti i na skladu s prirodom.

2.
Drugo se pitanje odnosi na moderno društvo, raspuknuto od vrha do dna – podjelom na siromašne i bogate. Na jednoj strani obilje, na drugoj oskudica. Tako dolazi do nepravde u svjetskim razmjerima. Franjo, siromašak, živio je korjenito razbaštinjenje samoga sebe, kao solidarnost sa siromašnima i sa siromašnim Kristom. Život nema svoj smisao u stvaranju bogatstva nego bratstva, ne u posjedovanju nego u solidarnosti i suosjećanju sa svim stvorenim bićima.

3.
Treće je pitanje – pitanje sveukupnog oslobađanja. Svi su sustavi i sva su društva obilježeni čežnjom potlačenih za oslobođenjem. Franjo nas susreće kao jedan od najslobodnijih svetaca u povijesti kršćanstva, kao nositelj slobode koju nam donosi evanđelje Isusa Krista – Osloboditelja. Franjo, zvan i brat, oslobađa svojom dobrotom i povjerenjem koje on ubrizgava u skrivene energije svjetla, položene u svako srce, sposobne da se odupru tami grijeha i tlačenja.

4.
N četvrtom mjestu okrenimo se prema stalnom nastajanju Crkve. Crkva nije samo dvotisućljetna institucija koja počiva na događaju svoga osnivanja u Kristu, Duhu, apostolima i prorocima. Ona je, prije svega, događanje vjere i ona nastaje kao odgovor na Riječ koja se čuje i prakticira na širokom prostoru svijeta a ne samo u zatvorenoj unutrašnjosti crkava i samostana. Franjo je za Crkvu stvorio izraz puk koji iskazuje njezinu povezanost s narodom. Tajna se Crkve konkretizira u malim zajednicama braće i sestara, povezanim s narodom i s najsiromašnijim u narodu Božjemu.

5.
Petim pitanjem otvaramo problem integracije zla u život čovjeka. Naš je životni put velika drama. Uspon postoji samo kao proces oslobođenja od mnogih okova, svetost uvijek izrasta iz teških sukoba i do kraja našega života ići će grijeh i milost zajedno. U osvajanju svoga srca Franjo je išao vlastitim putom. Velikom jednostavnošću i poniznošću krčio je put prema Bogu kroz tamne strane svoga života. Zato on ne pjeva samo o životu i ljubavi nego i o bolesti i smrti. Sve ovo pripada zajedno, kao braća i sestre, velikoj Božjoj obitelji.

srijeda, 24. ožujka 2010.

Odgovornost za duhovna zvanja

Željena obnova čitave Crkve velikim dijelom ovisi o svećeničkoj službi koju oživljava Kristov Duh“ (Optatam Totius, Uvod). Drugi vatikanski sabor potiče kršćanske zajednice da promiču i njeguju svećenička i redovnička zvanja. Tako preporuča skladno djelovanje obitelji, svećenika, zajednice i biskupa da bi Crkva uvijek imala dovoljno svećenika (usp. Presbiterorum Ordinis, br. 11). Može li se reći da je ta svijest prisutna u našim zajednicama (župnim i redovničkim)? Koliko se o tome govori i potiče i čini? Moramo li skrušeno priznati da je ta svijest malo prisutna u dušama naših vjernika, kao i u dušama svećenika i redovnika? Nije li vrijeme da si svi skupa posvijestimo „moj grijeh“ propustom?! Toliki mladi izaberu krive pozive i dođu na pogrešna mjesta, jer nije bilo nikoga tko bi s njima pričao, usmjerio ih. Svećenici, redovnici, obitelji, zajednice vjernika imaju svoju nezaobilaznu i važnu ulogu u rađanju, dozrijevanju i ostvarivanju zvanja. Dekret II. vatikanskog sabora „O službi i životu prezbitera“ (1965.) ističe da bi svećenicima u prvom redu trebala biti na srcu briga za nova zvanja. U tom smislu je potrebna razborita selekcija i ozbiljno ispitivanje svakoga pojedinoga mladića s obzirom na njegove ljudske, moralne, duhovne i intelektualne sposobnosti. Nestankom autoriteta čitava odgojna atmosfera kandidata koji su i tako „psihološki klimavi i krhki“ odiše „slobodarstvom“, što pogoduje stvaranju „kolebljivog“ i „klimavog karaktera“.

Suvremena Crkva stavlja problematiku duhovnih zvanja u okvir sveopće obnove putem nove evantelizacije kojoj su potrebni evangelizatori. Tako je pastoral zvanja bitno povezan s Crkvom i intimno uključen u njezin opći pastoral, a u Crkvi koja je sva poziv, svi su animatori zvanja (usp. „Nova zvanja za zovu Europu“, Zagreb, 2000., br. 25).
U pastoralu duhovnih zvanja važna su dva elementa:
1) Struktura, putovi i kanali koji će omogućiti širenje i kolanje potrebnih informacija i poticaja (na nacionalnoj, biskupijskoj i župskoj razini);
2. Sudionici uključeni u neposredni odgoj djece i mladih.

Budući da nije jednostavno uvijek oduševljavati i poticati na autentičnost evanđeoskog života, potrebni su jasni i ujednačeni načini poticani i vođeni od biskupijskog središta za pastoral zvanja. Može biti dragocjen pastoral zvanja među bolesnicima, koji ne poziva bolesne da jednostavno žrtvuju vlastito trpljenje za svećenička zvanja, nego im pomaže da, potpuno prihvaćaju tajnu koju bolest u sebi sadrži, žive događaj bolesti kao osobno zvanje koje bolesnik-vjernik ima dužnost živjeti za Crkvu i u Crkvi, ali ima i pravo da mu Crkva pomaže živjeti (usp. Nova zvanja, br. 26).

Važnost ambijenta i kontinuiranoga rada u pastoralu zvanja

Velika većina svećeničkih zvanja ima svoje početke već u najranijoj dobi, u djetinjstvu. Ozbiljan rad s ministrantima uvelike može doprinijeti utvrđivanju i sazrijevanju klice zvanja. U radu s ministrancima potreban je veći sklad i struktura rada. Ministrante možemo dijeliti na. ministrante pripravnike (2. ili 3. razred), mlađe ministrante (4., 5. i 6. razred) i starije ministrante (7. i 8. razred i srednjoškolci). Svaka od ovih skupina ima svoj tjedni, mjesečni i godišnji ritam, na župskoj, ili dekanatskoj ili biskupijskoj razini kroz katehetsko-poučni, duhovno-sakramentalni i sportsko-rekreativni program.

Pastoral zvanja nalazi svoj životni prostor u pastoralu mladih. Zato je pastoral mladih potpun i djelotvoran ako se otvori potrebama zvanja. Takav pastoral zahtijeva ozbiljno uvođenje u život po vjeri, u otkrivanju poziva i poslanja. Gdje je u središtu okupljanja mladih Isus Krist, tu raste i oduševljenje da se krene za njim. Potrebne su zajednice mladih unutar župnih zajed nica.

Obitelj je redovito mjesto gdje djeca sazrijevaju kao ljudi, kršćani i pozvani na službe. Tu se najbolje bude i hrane duhovna zvanja, jer niču iz srca i vjere roditelja i kućnog ambijenta. Obitelj tako postaje prvo sjemenište i nenadomjestivi izvor zvanja. Vrijedno je poticati kršćanske obitelji na zajedničku obiteljsku molitvu. Posebno su pozvani roditelji i odgojitelji svojim životom i svjedočanstvom stvarati djeci ozračje radosti, nade i povjerenja. To su početni temelji životnoga projekta koji će se još više razviti u dobi adolescencije kada će mladi u svjetlu vjere i osobnoga traženja možda otkriti „svoju zvijezdu“ i usmjeriti svoj životni hod. U zvanju se raste po vrednotama.

Župa je prvo i najvažnije središte u promicanju svih zvanja. U tom smislu svećenik ima nezamjenjivu ulogu: zato ga treba uvijek poticati i raznim načinima senzibilizirati za ovu tako važnu stvar Crkve. Dobar primjer svećenika ima važan utjecaj u buđenju duhovnih zvanja u vlastitoj sredini. Postoji istina koja nas sve više uvjerava da se zvanja rađaju i uspijevaju samo ondje gdje postoji stanovito nadnaravno ozračje. U tom smislu je potrebno stvarati jako duhovno ozračje u župi kroz različite oblike pobožnosti malih obnoviteljskih skupina, kao i redovito klanjanje pred Presvetim s nakanom za duhovna zvanja. Dobro bi bilo jednom godišnje u župi organizirati tzv. Dane molitve za duhovna zvanja. Može to biti u Tjednu molitve za duhovna zvanja uoči nedjelje Dobrog Pastira ili u neko drugo prikladno vrijeme, sve u smislu buđenja brige i osjećaja za duhovna zvanja i kod svećenika i kod vjernika, a posebno kod djece i mladih. U ovu aktivnost svojim aktivnim sudjelovanjem mogu se uključiti sjemeništarci, bogoslovi, redovnici, redovnice, bračni parovi…