Kako mogu znati da me Bog zove u duhovni poziv?

 

Poziv je osobna stvar i nema redovitog pravila kako Bog nekoga poziva. Bog poštuje našu osobnost i ponaša se prema nama kao prema osobama. On poštuje našu slobodu i želi da koristimo svoj razum i srce u pokušaju da otkrijemo svoj poziv.

U povijesti Crkve pronalazimo kako su duhovni pisci i teolozi napisali kako ima određenih znakova koja Bog koristi da bi nam pokazao naš poziv. Ako osoba ima te znakove u određenom stupnju, velika je šansa da će se osoba odazvati na Božji poziv. Međutim, nikad nije apsolutno sigurno. Postoji nekoliko znakova koja mogu pomoći u razlučivanju i prosudbi je li netko pozvan ili ne.

 

1. PRIVLAČNOST DUHOVNOG POZIVA  

 

Ima onih koji će reći 'Želim biti svećenik i/ili redovnik ne zbog toga jer ja to želim, nego jer mislim da to Bog želi od mene. Ako se ne odazovem, Bog će me kazniti ili ću biti nesretan  cijeli svoj život.' Bog ne djeluje na takav način. Bog nam je dao slobodu u odlučivanju i izboru. Ako je nekome duhovni poziv privlačan, to je dobar znak. No, uz to su važni i neki drugi znakovi.

 

2. POZITIVNI MOTIVI

Crkva traži pozitivne duhovne razloge, na primjer: 'Želim živjeti kao svećenik i/ili redovnik jer:

 

    - želim služiti Bogu na izvanredan način,

 

    - želim produbiti svoju ljubav i znanje o Bogu,

 

    - želim proširiti kraljevstvo Božje,

 

    - želim živjeti evanđeoski život što savršenije.

Bilo koji od ovih duhovnih razloga prikladni su motivi!

* Nekoliko neprimjerenih motiva:

 

    - Život svećenika i/ili redovnika ima određenu sigurnost: smještaj, hrana, životno osiguranje, mnogo materijalnih stvari, mnogo onoga za što se ljudi u svijetu bore. Ako netko misli da sve to ne može postići u svijetu i stoga se odluči za duhovni poziv, velika je vjerojatnost da ta osoba nije pozvana od Boga. Dakle, materijalna sigurnost nije prikladan motiv za stupanje u svećeništvo ili redovništvo.

 

   - Drugi neprimjereni motiv jest osamljenost. Npr. dolazak u samostan ili bogosloviju neće riješiti, ne samo naš problem osamljenosti, nego i mnoge druge osobne probleme ili bolesti.

    - Neprikladan motiv je i kada netko ima problema i poteškoća ili se boji da ne može ostvariti bračni život pa se odluči na redovnički život – to nije dobar motiv.

Sigurno je, naime, da većina nema apsolutno samo pozitivne duhovne razloga i motive. I ovi neprimjereni motivi mogu 'živjeti' negdje u pozadini. Uvijek postoji neka mješavina između svih ovih motiva. Stoga je važno imati duhovnog voditelja kroz cijeli taj put razlučivanja i promišljanja. 

 

3. PRIKLADNOST ZA REDOVNIČKI ŽIVOT

 

Mnogi pokušaju ostvariti poziv o kojem razmišljaju. Međutim, nakon određenog vremena neke osobe primijete da to nije za njih. Isto tako, postoje oni koji bi bili prikladni za redovnički život, ali njih taj redovnički život ne privlači. Oni nemaju želje za takvim pozivom, ali bi bili prikladni za redovničke osobe.

Sveti red Đakonata

 

Nalazimo se u razdoblju godine kada se redovito po našim biskupijama događa slavlje ređenja novih đakona. U ovoj prigodi želimo nešto reći o toj važnoj službi u Crkvi.

 

Đakonska služba, kao služba svetoga reda, u počecima Crkve bila je stalna služba, (kao što je to i danas slučaj na Istoku, gdje u bogoslužju đakon ima istaknutu ulogu). Na Zapadu je đakonat vrlo brzo postao tek prijelazni stupanj do svećeništva. Đakon u Crkvi može raditi cijeli niz različitih službi: propovijedati, dijeliti pričest, krstiti, vjenčati, katehizirati… itd. No, prije svega njegova je služba vezana uz euharistijska slavlja.
 

Služba đakona u euharistijskom slavlju:
 

1. Uvodni obredi

U ulaznoj procesiji, već u sakristiji, đakon jest onaj koji biskupu stavlja mitru te nosi evanđelistar ispred suslavitelja sv. Mise. Došavši do oltara đakon se duboko pokloni oltaru i ljubi ga, jednako kao i prezbiteri-suslavitelji. Dok biskup kadi oltar, prati ga đakon. Prilikom kađenja đakon prati i prezbitera ukoliko on predvodi misu. Kad biskup dođe do katedre, đakon stoji u njegovoj blizini, da mu posluže kad je potrebno. Ako u sklopu pokajničkog čina biskup škropi puk blagoslovljenom vodom, škropilo mu pruža đakon. Ukoliko to ne učini biskup, svećenik ili drugi poslužitelj, đakon može vrlo kratko uvesti vjernike u misu dana.

2. Služba riječi

Đakon drži lađicu da biskup može staviti tamjan u kadionicu dok se pjeva Aleluja. Jednako čini i kada svećenik predvodi misu. Đakon koji će navijestiti evanđelje moli od biskupa blagoslov, a kad ga dobije pristupa oltaru zajedno s kadioničarom i akolitima, uzima evanđelistar i uputi se ambonu, te pošto rekne “Čitanje svetoga evanđelja…” okadi evanđelistar. Kad navijesti evanđelje odnese biskupu evanđelistar da ga poljubi ili ga sam poljubi. Ukoliko svećenik predvodi misu, đakon također traži blagoslov, ali ne donosi evanđelistar svećeniku da ga poljubi.

3. Euharistijska služba

Đakon i akoliti na oltar stave tjelesnik, rupčić, kalež i misal. Đakon ili biskup primaju od vjernika i druge darove (osim misnih) ako ih ima. Đakon misne darove stavlja na oltar. Na oltaru biskup od đakona prihvaća pliticu s kruhom (146). Đakon zatim ulije vino i nešto vode u kalež govoreći uobičajeno Otajstvom ove vode i vina… te pruži kalež biskupu. Đakon opet drži lađicu da biskup može staviti tamjana u kadionicu. Biskup okadi darove, a dok kadi oltar, prati ga đakon. Nakon toga đakon pokadi biskupa, a zatim i puk. U svemu ovome đakon jednako postupa ako svećenik predvodi misno slavlje.

Nakon darovne molitve đakon biskupu skine kapicu (“solideo”). Nakon što suslavitelji pristupe oltaru - đakon stoji iza suslavitelja da bi, kad ustreba, poslužio kod kaleža ili kod misala. Slično se određuje za misu koju predvodi svećenik: za vrijeme euharistijske molitve đakon stoji kraj svećenika, ali malo iza njega da ga, kad zatreba, posluži kod kaleža i misala (OURM 179).

Đakona u kadionicu stavi tamjana i prigodom pojedinog podizanja okadi hostiju i kalež. Nakon podizanja kaleža đakon po potrebi prekrije kalež i čestičnjak.

Kod završne doksologije euharistijske molitve, đakon stoji kraj biskupa (odnosno svećenika-predvoditelja) i drži uzdignut kalež. Kod davanja mira “biskup izrazi znak mira barem dvojici najbližih suslavitelja, a nakon toga prvome od đakona” (BC 161).

Biskup i suslavitelji drže Tijelo Kristovo (ali ne i đakon!) dok biskup govori “Evo Jaganjca Božjeg…” Biskup (ili svećenik-predvoditelj) pričešćuje đakone i vjernike. Đakoni poslužuju suslavitelje dok se pričešćuju iz kaleža, a nakon što se svaki od njih pričesti iz kaleža, đakon rupčićem obriše kalež. Đakoni, naravno, također dijele pričest vjernicima, bilo pod prilikama kruha, bilo tako da drže kalež ukoliko se pričest dijeli pod obje prilike umakanjem. Nakon pričesti đakoni ispiju iz kaleža, ako je još ostalo Krivi Gospodnje, odnesu pretekle posvećene čestice u svetohranište, te na pokrajnjem stoliću očiste sveto posuđe.

4. Zaključni obredi

Prije završnog blagoslova đakon može dati neke kraće obavijesti te uputiti puku poziv: “Naklonite se za blagoslov”. Nakon blagoslova đakon otpusti narod riječima: “Idite u miru”.