četvrtak, 9. veljače 2012.

Ljudski život kao odgovor na poziv

Znano je da se Viktor Frnakl, utemeljitelj Logoterapije i egzistencijalne analize, poznate kao Treća bečka škola psihoterapije, oduvijek bavio „smislom života“ pa je i na kliničku razinu prenosio odgojni naboj, svjestan da se svaka osoba neprestano sučeljava s izvanrednim situacijama i zahtjevnim upitima, na koje se ne može dati lakomislen ili već ukalupljeni odgovor, nego ima biti izvoran i neponovljiv, kao što je izvoran i neponovljiv život svakog ljudskog bića.

A u kontekst Franklova promišljanja, koje je 1980. godine podijelio i kardinal J. Ratzinger u intervjuu objavljenom u svesku Es liegt an uns. Gespräche auf der Suche nach Sinn, uklapa se i perspektiva vjere. Čitateljima je Frnklovih knjiga poznato da se on često poziva na Alberta Einsteina, koji smatra da „raspitivati se o smislu života znači biti religiozan“, i na Paula Tillicha, koji tvrdi da „biti religiozan znači strastveno se propitivati o smislu ljudskoga života“ – istaknuo je Eugenio Fizzotti, pišući za agenciju Zenit (vidi: http://www.zenit.org/)
A to je – nastavlja Fizzoti – oprečno Freudovoj tvrdnji da je „čovjek bolestan kad se propituje o smislu i vrijednosti života... a da je opasnost da se pretjeranu nervozu poistovjeti s vjerskom formacijom, i da se nervozu shvati kao individualnu religiju a religiju kao naglašenu zajedničku nervozu. Ipak, premda je Freud ustvrdio da je čovjek često nemoralniji nego je uvjeren, i moralniji više nego li misli, moglo bi se dodati: on katkada može biti religiozniji više no je spreman to priznati – istaknuo je Fizzotti.
Stoga ne iznenađuje ako Frankl govori o „Bogu kojega nismo svjesni“, u smislu da „postoji nesvjesna duhovnost, moralnost i vjera“. A nesvjesna religioznost ne pripada (...) nagonskoj nesvijesti nego nesvjesnoj duhovnosti. Spontano ne naginjem prema Bogu, nego se uvijek imam odlučivati za ili protiv Boga. Ne postoji vjerski nagon, bar u smislu agresivnoga nagona, kao što u nesvjesnoj duhovnosti ne postoji moralni nagon, u smislu spolnog nagona, a o nesvjesnoj vjeri ne treba ni govoriti. Moja me savjest ne primorava, nego se pred njom uvijek imam odrediti.
U obzoru ljudskog života ocrtava se višeznačna zbilja koja čovjeka potiče na djelovanje, na avanturu. U pozadini čovječjeg Super Ega nema nekog super Čovjeka, nego je Božje Ti. Nikada, ama baš nikad, savjest nije urođena sila, nego je glas nadnaravnoga Ti. U tome Frnakl vidi razliku između vjernika i nevjernika: prvi se promatra u odnosu na transcendentalno, svoj život shvaća kao poziv i dar, i osjeća da ima odgovoriti na poziv koji ne proizlazi iz njega.
Nevjernik, naprotiv je onaj tko se (...) premda je svjestan svoje psihološke datosti, gotovo se paralizira pred tom čisto urođenom pojavom, zaustavlja prije vremena. Mogli bismo reći da savjest smatra posljednjom instancijom pred kojom ima biti odgovoran. On je tako reći stigao na vrh malo niži od najvišeg vrha. Zašto ne ide naprijed? Jednostavno stoga jer ne želi izgubiti ispod nogu čvrsto uporište. Posljednji vrh, onaj najviši, izmiče njegovu pogledu, obavijen je maglom, a u tu maglu, u tu se nesigurnost ne se želi upustiti.
Jedino je vjernik sposoban za tu opasnost, i pretvara je u radikalno pouzdanje u smisao i nad smisao, bez obzira na konfesionalna sitničarenja i vjerska zasljepljenja koja u Bogu gledaju mamca i nakupca duša.

Jednom je neka dopisnica američkog časopisa Time upitala Frnkla ne odvlači li sadašnja težnja daleko od religije. On je odgovorio negativno: idemo prema osobnoj religiji više negoli prema općoj, prema izrazito osobnoj religiji, u kojoj će svatko moći otkriti intimnije, osobnije i izvornije riječi da se obrati Bogu – ustvrdio je Frankl i dodao:
To uopće ne znači da će nestati obredi i zajednički simboli. Uostalom, postoji beskonačnost izražavanja, a abeceda je svima zajednička osnova. Na jedan ili drugi način, posebne religije, u svojoj različitosti, zahtijevaju različite izražaje; nitko se neće usuditi tvrditi da je njegov govor uzvišenije od drugih. Čovjek u svakom jeziku može dosegnuti istinu, jedinu istinu, isto kao što u svakom jeziku čovjek može pogriješiti, također i lagati. Tako čovjek po vjerskom posredniku bilo koje religije može dospjeti do Boga, sve do jedinoga Boga. Bog je dakle izvor u kojem se čovjek ostvaruje u svojem osobnom životu.
Ljudski se život, dakle, predočuje kao odgovor na poziv koji neprestano proizlazi iz života, a zbilja kao niz odrednica koje se imaju uočiti kao skup vrijednosti koji ima postati zvanje. Stoga se život, u svojemu najdubljem značenju, očituje kao datost koju treba prihvatiti i odgovoriti na izazove koje nameće svaka okolnost.

utorak, 7. veljače 2012.

Biblijski tekstovi o Božjem pozivu


U Svetom pismu (Bibliji) pronalazimo mnoštvo dirljivih tekstova koji nam govore o tome kako je Bog k sebi pozivao mnoge službenike. Suci, proroci, - kao Samuel, Izaija, Jeremija - pozvani su prenositi Božju poruku Izraelskom narodu. Djevica Marija pozvana je da postane samom majkom Božjom. Najbliži Isusovu suradnici (učenici) bili su pozvani ostaviti svoje obitelji i zanimanje (ribarenje i mreže) te slijediti vječnog ribara ljudi - Isusa. S nabrajanjem Svetopisamskih tekstova mogli bismo ići u nedogled. Za mnoge od njih postojala je svijest da Bog od njih traži da učine nešto za njega; za većinu od njih, to je bio čin poslušnosti – iako su pojedinci možda bili neodlučni i razmišljali kako nisu dovoljno dobri za Božje djelo; sve njih Bog je obdario darovima da mogu odgovoriti na njegov poziv i poslanje.

Ostavi dom svoj i idi u zemlju koju ću ti pokazati (Post 12,1-8) 

Jahve reče Abramu: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati. Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličati, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” Abram se zaputi kako mu je Jahve rekao. S njime krenu i Lot. Abramu je bilo sedamdeset i pet godina kad je otišao iz Harana. Abram uze sa sobom svoju ženu Saraju, svoga bratića Lota, svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan, Abram prođe zemljom do mjesta Šekema - do hrasta More. Kanaanci su onda bili u zemlji. Jahve se javi Abramu pa mu reče: “Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju.” Abram tu podigne žrtvenik Jahvi koji mu se objavio. Odatle prijeđe u brdoviti kraj, na istok od Betela. Svoj šator postavi između Betela na zapadu i Aja na istoku. Ondje podigne žrtvenik Jahvi i zazva ime Jahvino.

  “Koga da pošaljem? I tko će poći? (Iz 6, 1-8) 

One godine kad umrije kralj Uzija, vidjeh Gospoda gdje sjedi na prijestolju visoku i uzvišenu. Skuti njegova plašta ispunjahu Svetište. Iznad njega stajahu serafi; svaki je imao po šest krila: dva krila da zakloni lice, dva da zakrije noge, a dvama je krilima letio. I klicahu jedan drugome: “Svet! Svet! Svet Jahve nad Vojskama! Puna je sva zemlja Slave njegove!” Od gromka glasa onih koji klicahu stresoše se dovraci na pragovima, a Dom se napuni dimom. Rekoh: “Jao meni, propadoh, jer čovjek sam nečistih usana, u narodu nečistih usana prebivam, a oči mi vidješe Kralja, Jahvu nad Vojskama!” Jedan od serafa doletje k meni: u ruci mu žerava koju uze kliještima sa žrtvenika; dotače se njome mojih usta i reče: “Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.” Tad čuh glas Gospodnji: “Koga da pošaljem? I tko će nam poći?” Ja rekoh: “Evo me, mene pošalji!”

Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh. (Jr 1, 4-9)

Dođe mi riječ Jahvina: ”Prije nego što te oblikovah u majčinoj utrobi, ja te znadoh; prije nego što iz krila majčina izađe, ja te posvetih, za proroka svim narodima postavih te.” A ja rekoh: “Ah, Gospode Jahve, gle, ja ne umijem govoriti: dijete sam.” A Jahve mi odvrati: “Ne govori: ‘Dijete sam!’ Već idi k onima kojima te šaljem i reci sve ono što ću ti narediti. Ne boj ih se: jer ja sam s tobom da te izbavim,” riječ je Jahvina. I tada Jahve pruži ruku, dotače se usta mojih i reče: “Evo, u usta tvoja stavljam riječi svoje.

Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi! (Lk 1, 26-38) 

U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija. Anđeo uđe k njoj i reče: “Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!” Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: “Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.” Nato će Marija anđelu: “Kako će to biti kad ja muža ne poznajem?” Anđeo joj odgovori: “Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji. A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!” Nato Marija reče: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!” I anđeo otiđe od nje.

Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi! (Mt 4, 18-22)

Prolazeći uz Galilejsko more, ugleda dva brata, Šimuna zvanog Petar i brata mu Andriju, gdje bacaju mrežu u more; bijahu ribari. I kaže im: “Hajdete za mnom, učinit ću vas ribarima ljudi!” Oni brzo ostave mreže i pođu za njim. Pošavši odande, ugleda druga dva brata, Jakova Zebedejeva i brata mu Ivana: u lađi su sa Zebedejem, ocem svojim, krpali mreže. Pozva i njih. Oni brzo ostave lađu i oca te pođu za njim.

Gospodine, gdje stanuješ? Dođi i vidi! (Iv 1, 35-43)

Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. 36Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: “Evo Jaganjca Božjega!” Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: “Što tražite?” Oni mu rekoše: “Rabbi” - što znači: “Učitelju - gdje stanuješ?” Reče im: “Dođite i vidjet ćete.” Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura. Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: “Našli smo Mesiju!” - što znači “Krist - Pomazanik”. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: “Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!” - što znači “Petar - Stijena”. Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: “Pođi za mnom!”

Što mi je činiti, Gospodine? (Dj 22, 3-10) 

Ja sam Židov, rođen u Tarzu cilicijskom, ali odrastao u ovom gradu, do nogu Gamalielovih odgojen točno po otačkom Zakonu; bijah revnitelj Božji kao što ste svi vi još danas. Ovaj sam Put na smrt progonio, u okove bacao i predavao u tamnice muževe i žene, kako mi to može posvjedočiti i veliki svećenik i sve starješinstvo. Od njih sam i pisma dobio za braću u Damasku pa se zaputio da i one ondje okovane dovedem u Jeruzalem da se kazne.” ”Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.’ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ‘Što mi je činiti, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ustani, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.’ 


* Kao poticaj na Božji poziv i čovjekov odgovor također čitaj:

STARI ZAVJET

  • Post 12,1-4 Poziv Abrama: ostavi svoju zemlju, obitelj i dođi
  • Izl 3,1-6,9-12 Poziv Mojsija: Ja ću biti s tobom ...
  • 1 Sam 3,1-10 Poziv Samuela: Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša ...
  • 1 Kr 19,16.19-21 Poziv Elizeja: Elizej ustane i slijedi Iliju ...
  • Iz 5,6-8 Poziv Izaije: Koga da pošaljem? ...
  • Iz 42,6-7 Ja, Gospodin, u pravdi te pozvah, čvrsto te za ruku uzeh ... da otvoriš oči slijepima...
  • Iz 43,1 Imenom sam te zazvao: ti si moj
  • Iz 45,4 Po imenu ja te pozvah, imenovah te premda me nisi znao
  • Iz 49,1 Gospodin me pozvao od krila materina, od utrobe majke moje spomenuo se moga imena
  • Jer 1,4-10 Poziv Jeremije
  • Jer 20,7-9 Odgovor Jeremije: tada mi u srcu bi kao rasplamtjeli oganj
  • Jer 29,11-14 Znam svoje naume koje s vama namjeravam - naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu
  • Hoš 2,21-22 Zaručit ću te sebi dovijeka ... zaručit ću te sebi u vjernosti

NOVI ZAVJET
  • Mt 9,35-38 Žetve je mnogo ali radnika malo
  • Mt 19,16-30 Bogati mladić
  • Mk 1,16-20 Poziv prvih učenika
  • Mk 3,13 Ustanova dvanaestorice: “Pozva k sebi one koje odabra. Oni dođoše k njemu
  • Mk 10,17-27 Idi i prodaj sve što imaš i onda dođi i slijedi me
  • Mk 10,28-30 Stostruka nagrada za potpunu predanost
  • Lk 1,26-56 Naviještenje: Marijin poziv
  • Lk 14,25-33 Tko ne nosi svoj križ i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik
  • Iv 1,35-51 Poziv prvih učenika: “Dođi i vidi”
  • Iv 10,2-3 Ovce slušaju glas njegov. On ovce zove imenom te ih izvodi van.
  • Iv 15,9-17 Ne izabraste vi mene, nego ja izabrah vas.
  • Rim 1,6 među kojima ste i vi pozvani da budete pripadnici Isusa Krista
  • Rim 8,28 Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube; onih koji su odlukom Božjom pozvani, ...
  • Rim 11,29 jer su neopozivi Božji darovi i poziv
  • 1Kor 1,26-31 Promatrajte se koji ste pozvani! Nema vas ni mnogo mudrih, naprotiv, ono što je ludo, izabra Bog da posrami mudre
  • Gal 1,15 Bog, koji me “izdvoji u utrobi majke moje i pozva” svojom milošću
  • Ef 1,3-14 On nas izabra da budemo sveti i neporočni, u ljubavi nas predodredi sebi za sinove
  • Fil 3,10-14 zaboravljajući što je bilo ... trčim prema cilju da postignem nagradu ... u koju nas je Bog pozvao po Isusu Kristu
  • 1 Pt 2,9-10 Bog nas pozva iz tame u svoje divno svjetlo

ponedjeljak, 6. veljače 2012.

Gospodine, zar si pozvao mene?

Žurno je i nužno da nastane nova generacija apostola koji će, utvrđeni u riječi Božjoj, biti sposobni odgovoriti izazovima našega vremena te spremni posvuda navješćivati evanđelje!
                                                                                            Papa Benedikt XVI.


Pođi za mnom!“ - Isusov je poziv upućen cariniku Mateju, no zapravo taj poziv odzvanja i danas u mnogim mladim dušama koji razmišljaju da predaju svoj život Gospodinu.

Vjerujem da je svaki svećenik i redovnik osjetio u jednom trenutku svojega života taj poziv, plamen Božje vatre koji je polako tinjao i topio okove nesigurnosti, nepovjerenja, straha, zbunjenosti, do trenutka kada su shvatili da je upravo taj glas ono što žele živjeti.  

Bog i danas prolazi zemljom i zove; On to čini s velikom ljubavlju. Daje osobi osjećaj da je voljena, ulijeva joj silnu radost i sigurnost, aktivira mu one duhovne oči koje smo primili na krštenju. Osoba se osjeća kao zaručnica iz Pjesme nad pjesmama, ranjena Božjom ljubavlju, te koliko god vremena prošlo, ta slatka rana ne zacjeljuje. I koliko god se osoba hrvala, uvijek će osjećati tu jednu mističnu slatkoću i privlačnost prema nebeskim stvarima. Samo ako poziv dolazi iz jednog osobnog susreta s Kristom, kao plod molitve i razmišljanja, tada može opstati i osoba će se ispuniti u njemu. Mnogo je pitanja, tajni, nesigurnosti oko poziva no jedno je sigurno: poziv je samo za hrabre ljude, tj. za one koje Bog učini hrabrima.

Sirah nam to lijepo opisuje: Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak i ne nagli kad napast dođe. Prioni uz Boga i ne odmeći se, da bi bio slavljen na svoj posljednji dan. Primi sve što te stigne i budi strpljiv u nestalnosti svoje bijede. Jer kao što se u vatri kuša zlato, tako i odabranici u peći poniženja. Vjeruj u Gospoda, i on će ti pomoći, kroči pravom stazom i uzdaj se u njega.
                                                                                         (Sir 2,1)

Kao odgovor na Božji zov svima onima koji danas osjećaju želju za nasljedovanjem stopa Isusa Krista kao poticaj neka budu i Isusove riječi upućene bogatom mladiću u potrazi za srećom: "Hoćeš li biti savršen, prodaj sve što imaš i slijedi me"!